Nekako mi je baš žalostivo da se branitelji okupe na Dunavu i tamo poput baba narikača oplakuju svoje mrtve i umorene, umjesto da prijeđu Dunav i poravnaju povijesne račune sa Srbijancima. Da konačno razore Beograd. Naravno da sam mirotvorac, poput Andreja Plenkovića. Evo, dižem obje ruke za to da se nakon razaranja Beograda preostala Bela njiva pridruži Srbiji kroz mirnu reintegraciju.
Postoji samo ono što smo imenovali. Anbe Angaelos, nadbiskup londonske zajednice Koptske crkve, upozorava na znakovitu činjenicu da već dugo žive pojmovi poput antisemitizma i islamofobije, dok mržnja prema kristjanima nema svoju riječ. Mržnja prema Hrvatima i potiskivanje svega hrvatskog divljaju skoro cijeli milenij, ali još uvijek čekamo riječi koje bi takve pojave jednostavnije izrazile. “U svijetu u kojemu Twitter dopušta 280 znakova to postaje problem” – objašnjava nam Angaelos. Sigmund Freud definiira mržnju kao egoističko stanje, koje želi razoriti izvor svoje nesreće. Ruku na srce, Beograd nam svima stalno zagorčava život, a milijunima je oduzeo život. I bez mržnje prema Beogradu dolazimo do zaključka da Beograd treba razoriti. Donald Winnicott drži da je mržnja znak civilizacije. Proučavao je utjecaj drugih u djetinjstvu na razvoj osobe i postavio teoriju o dvije osobe u jednoj glavi – istinska i lažna. Za svaki slučaj, svoje priznanje mržnje prema agresivnim Srbima i Srbijancima formalno vežem za svoje lažno Ja. Adam Philips reče da istinska dobrota u nekom odnosu uključuje mržnju u oba smjera. Mi i Srbi baš smo si dobri. Kriminalisti prihvaćaju mržnju kao mogući motiv zločina. Govor mržnje veže se za socijalne ili etničke skupine: rasa, spol, dob, nacija, religija, ideologija, socijalna skupina i seksualna usmjerenost. Allportova skala mržnje postavlja ove gradacije:
(1) Kleveta, trač i govor mržnje
Smisao privatizacijske pljačke u RH je da Hrvatima ostane samo mržnja. Često se događa da društveni redari mizantropiju nekog Hrvata usmjeravaju na neku užu netrpeljivost, za određene političke ciljeve. Kako nas uvjeravaju, zapravo ubjeđuju, Hrvati su izmišljotina, hrvatska državnopravna baština ne postoji, naša kultura je golo plagiranje tuđih dostignuća, ne postoji nikakav hrvatski kolektivitet, ne postoji hrvatski identitet, a jedino što nam priznaju je hrvatska mržnja. Ne tako davno, Tvrtko Jakovina i Dejan Jović javno su ismijavali Zavnoh, a Hrvatsko kraljevstvo proglasili našom fikcijom. Fenomen je da mnoge naše neprijatelje držimo i plaćamo na našim fakultetima da osporavaju temelje države u kojoj žive kraljevski. Za ovogodišnje 100. obljetnice završetka Velikog rata u Parizu, francuski predsjednik Emmanul Macron okomio se na suvereniste malih nacija. Kao, francuski nacionalizam je domoljublje, a nacionalizam drugih je zlo. Ne smijemo dopustiti da nas velike sile navuku na mržnju prema muslimanima. “Val širenja mržnje zapljusnuo je i Hrvatsku više negoli val izbjeglica” – javlja nam Silvije Tomašević iz Italije, gdje je od 1984. živio ugodno o trošku Hrvata obuzetih mržnjom.
(2) Izbjegavanje, izolacija i progon
Ovih smo dana konačno vidjeli nesretnog Acu Vučića. Na pariškoj svečanosti vukodlaka nije dobio fotelju do Vladimira Putina! Aco je van sebe. Stanite bre Francuzi, gde je tu pravda, naš srpski doprinos Velikom ratu je najveći. Kurtza bi vi danas slavili da mi Srbi nismo smaknuli Ferdinanda! Eto, Srbi to 1914. nisu priznali, a danas se s tim hvale. Zarobljenog i ranjenog Milu Budaka Srbijanci su vukli na povodcu kroz balkanske gudure, zlostavljali ga, ponižavali. Na kraju su ga dvije partizanke pokušale živog okretati na ražnju na zagrebačkoj Dotršćini, a njegovu kćer Grozdu partizani su silovali i stolarskom pilom odrezali joj udove, jer se otimala. Srbi se čude da ih je Mile Budak zamrzio. Srbi su bili zaprepašteni s valovima hrvatske nacionalističke mržnje zbog svađe hrvatskih nacionalista u beogradskom parlamentu 1928. Danas srpski domoljubi naprosto ne mogu da veruju da Hrvati oplakuju poginule hrvatske nacionaliste u saobraćajnim nesrećama za obrane Vukovara, a napose one zalutale do Ovčare, gdje su počinili kolektivno samoubojstvo, nakon što su se prepoznali kao Hrvati.
(3) Diskriminacija, potiskivanje i asimilacija
Imamo nevjerojatan paradoks. U Hrvatskoj Srbi uživaju izdašnu obrnutu diskriminaciju, a njihova mržnja prema Hrvatima veća je od mržnje Hrvata u Srbiji prema Srbima, iako su tamo Hrvati posve diskriminirani. Nema šanse da Hrvati asimiliraju Srbe. Čak i u Hrvatskoj su Srbi asimilirali Hrvate, toliko da hrvatskih pravoslavaca jedva da ima. Hrvate u Srbiji pretvaraju u zasebnu naciju Bunjevaca, ali nema šanse da Srbe u Hrvatskoj pretvorite u naciju Bundžija, iako se na to svodi njihova prisutnost. Srbi, Srbija i svetosavlje maltretiraju nas već dva stoljeća, provode nad nama sve oblike diskriminacije, odvode katolike i muslimane na stratišta, bacaju ih u jame, posrbljuju hrvatske pravoslavce i djecu iz mješovitih brakova, izmišljaju zločine drugih i svoje egzoduse iz tuđih zemalja, a žrtvama nije dopuštena niti mržnja prema velikosrpstvu i najagresivnijem svetosavlju. Imamo zasebnu stražu protiv mržnje prema narodima koji se prezentiraju kao izabrani, kojima moramo dopustiti povremenu agresiju jer je takvo širenje vjere normirano u njihovoj religiji. Zaista su uzvišeni, jer nas ne mrze, nego nas prepoznaju kao stoku. Židovi su zaista prošli Holokaust, a progon Srba i Srbijanaca je izmišljotina.
Neki dan gledam srbijanski film, tek toliko da proučim neprijatelja. Znam da je infinitiv Srbima zabranjem, pratim to njihovo da bude i da ne bude, povremeno na “bi” dodam “h” i tako ukopčam opako direktan srpski govor. A onda sam u jednom trenutku prosvijetljen – u Srbiji ne koriste vrećice za smeće nego “kese za đubre”. Ako su im ostaci od objeda đubre, što ta stvorenja jedu? Kako onda nazvati to što iz njih i od njih dolazi? Dakle, ne dam se uloviti na tu udicu iskvarenog Zapada o ugroženosti Hrvata od muslimana. Dok mogu birati, mrzim Srbijance. I kada ih ne mrzim, držim da imam pravo tako se izraziti. Za osobu ograničenog senzibiliteta, poput mene, jedna je mržnja dovoljna. Već 50 godina Srbi su mi zgodan alibi za sve moje osobne promašaje. Naravno da sam prevladao emotivnu razinu svog odnosa prema Srbima. Nema u meni primitivne mržnje prema bilo kome. Zašto unositi osjećaje tamo gdje počinje konkretna politika? Okrenut boljitku svih nas i posve hladne glave, daleko od pogubnih emocija, koje vas mogu odstraniti iz društvenog života, počeo sam zdravorazumski razmišljati kako konkretno nauditi Srbima, Srbijancima, i hrvatskim domoljubima.
(4) Fizički napad i vojna agresija
Kako to traže nametnuti društveni arbitri, silovana Hrvatica iz Vukovara treba biti sretna što je dobila priliku za oprost svome silovatelju, što se može pakirati kao poruka mira i pomirenja. Silovane Hrvatice nisu objektivne. Jer, silovatelj proživljava veliki šok kada nakon skoro 30 godina sretne onu prekarasnu mladu ženu kao oronulu staricu. Nesretnicu je skoro 30 godina nastavila silovati domoljubna hrvatska država. Prije suđenja srpskom silovatelju, trebamo optužiti sve dosadašnje hrvatske predsjednike i premijere za zločin prikrivanja i toleriranja zločina. Mišljenja sam da na fizički napad treba odgovoriti s nekim oblikom fizičke zaštite ili preventivnog udara na potencijalnog agresora. Srbija će prestati provoditi različite oblike agresije na hrvatske zemlje samo ako konačno pokrenemo neki rat na teritoriju Srbije. Posao iz kolovoza 1995. obavljen je traljavo. Morali smo ući u Banja Luku, morali smo razoriti Beograd.
Budućnost je uvijek ono što nam je u nekom trenutku apsurdno. Tko je mogao zamisliti da će Srbijanci dva desetljeća nakon poraza u njihovoj agresiji na RH, slaviti stoljeće srpskih pobjeda. Nakon pada Vukovara i divljanja četnika, hrvatsku naciju nije prožimala mržnja prema Srbima, nego duboka tuga. U svojim mislima nisam vrtio to priprosto oslobađanje naših krajina od četnika i primitivnu osvetu prema srpskim i srbijanskim silovateljima zatočenih Hrvatica, nego sam u svojoj “mržnji” izašao na 4. razinu i maštao o tome da Hrvatska uzvrati primjereno i da izvršimo protuagresiju na Srbiju, onako kako su Saveznici pospremili Hitlerovu Njemačku, i sravnili s zemljom Dresden i druge njemačke gradove. Razoriti Beograd i preko njega zaorati brazdu! Koji predivan prizor? Velika Bela njiva. Beogradski pašaluk i ispaša Beograd, a Beograda zapravo nema. Ništa osobno, sve je to biznis. U skoroj budućnosti, godinu dana nakon pada Srbije, stižu nekakvi Srbijanci i/ili Srbi, konačno na jednu komemoraciju u Srbiji. Vidite Vesnu Pusić kako se probija u srpsku kolonu sjećanja, a Srbi joj stanu na put. Zašto će sve to dugo ostati tek jedan san? Pa, prije te sanjane hrvatske agresije na Srbiju moramo osloboditi Hrvatsku i preko ovakvog Zagreba zaorati brazdu.
(5) Zatiranje i istrebljenje
U stvorenoj atmosferi beznađa i besmisla, mnogi se Hrvati pakiraju i odlaze u svijet, preuzeti novi identitet. Kao što to naglašava naš demograf Stjepan Šterc, Hrvatsku planski prazne za neke druge nacije i neke druge ljude i neljude. Proces zatiranja Hrvata traje cijeli milenij, a svoj puni doprinos tome daju naši susjedi. Kako uzvratiti? Meni osobno zgodan je vremenski srbocid. Tlo jako djeluje na rasnu pripadnost. Svi će Ameri za 50 godina izgledati kao Indijanci, što su kulturno već postali. A ovo je zemlja Ilira, odnosno Albanaca. Već do kraja ovog stoljeća, dijete dotepenaca Srpkinje i Srbina poprimit će pečat tla i fizički postati Albanac ili Albanka, ovisno o rodnoj usmjerenosti. To se Karađorđevićima dogodilo već u 19. stoljeću. Možete li zamisliti šok Ace Vučića kada se jednog dana nakon dnevnog pljuvanja po Hrvatskoj vrati doma a deca su Šiptari. I, sve je to pravda, jer će Albanaca biti taman po mjeri za ove prostore – prije dolaska Huna, Avara i Hrvata (eto u kakve skupine pripadamo), Albanci su kontrolirali Dalmaciju, pa su Hrvati instinktivno osnovali Ilirski pokret. Glupo je likvidirati Srbe, kada će jednog dana postati Albanci, naši veliki saveznici. Albanska nacija mudro je dizajnirana da uključuje i muslimane i katolike i pravoslavce. Šiptari srpskog korijenja bit će velika novost na ovome prostoru. Dolazi nam svijet kakav danas ne možemo niti naslutiti.