Gdje je nestao hrvatski pobjednički duh?

0
1722
Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Imamo li mi takvu Hrvatsku koju je sanjao predsjednik Tuđman zajedno sa svojim pobjedničkim narodom? Siguran sam da nemamo Hrvatsku kakvu je sanjao Predsjednik, siguran sam da imamo nedosanjani san jedne žrtvoslovne generacije hrabrih hrvatskih ljudi, ali san koji je moguće dosanjati uz puno ljubavi, domoljublja, odreknuća, san koji je moguće ostvariti sa čovjekom iz naroda na čelu naroda, koji osjeća - 'bilo svog naroda!'

Što nam je ostalo od one silne stvaralačke energije, što nam je ostalo od iskrene ljubavi prema Domovini, što nam je ostalo od domoljublja, tog snažnog pokretača za bilo kakvo proaktivno djelovanje na putovanju prema zemlji blagostanja mira i tolerancije? Što nam je ostalo od hrabrosti, koju su nam u naše duše utkali hrvatski branitelji svojim primjerom, žrtvujući baš sve blagodati ovoga svijeta, žrtvujući i svoje živote kao najveći dar Božji, kako bi jednoga dana u zajedništvu mogli baštiniti sreću u sretnoj zemlji Hrvatskoj?

Od mora ljubavi prema Domovini uplovili smo u more depresije i beznađa, suputnici smo u kolonama naše drage mladosti koja je protjerana iz Domovine i bježi od dužničkog ropstva, bježi od besperspektivnosti, bježi od bjesomučnih političkih podjela, svađa, mržnje, laži, licemjerja, bježi od lopova, torbara, bježi od političke prostitucije, od onih koji nisu prolili kap znoja u životu, a spavaju na milijardama nepošteno prisvojenog novca… Dobro bježi od zla, sirotinja bježi od sirotinje, pravedno bježi od nepravde, a svaki smisao za borbu zbog dobra i pravde, smišljeno je zatučen radi najokrutnije političke sebičnosti pojedinaca, grupacija i političkih stranaka. Ne rađaju se djeca, unaprijed su uništeni novi nerođeni naraštaji, a Hrvatska ponovno prolazi kroz vihor ekonomsko-političke emigracije, što se zlokobno i ciklično ponavlja kroz cijelu povijest ovog našega naroda.

Povijesne laži i krivotvorine

Na ovo važno, znanstveno utemeljeno pitanje, a da je pitanje itekako legitimno, pokazuju brojni dokazi iz područja demografije, ekonomije, etike, kulture, stvaralaštva, politike, geopolitike i pravne sigurnosti, nitko do sada nije ni probao dati egzaktne odgovore. Umire li Hrvatska, postaje irelevantno pitanje, smrt i propast Hrvatske lako je predvidiva činjenica i da bi se ti trendovi zaustavili, potrebno je analizirati i utvrditi odgovornost politika bez politike, strategija bez strategije, potrebno je vidjeti domoljublje bez domoljubnih sadržaja, kulturu usred nekulture, vjeru u bezvjerju, analizirati sve vlasti usred bezvlašća, pravdu bez prava i pravednosti, proniknuti u povijest istine nasuprot povijesti mitova i krivotvorina. Jer, ono što je izgrađeno i gradi se na temeljima povijesnih laži, mitova i krivotvorina, prijeti neminovnim urušavanjem, a samo je pitanje koliko će to krvi, znoja i muke stajati hrvatski narod u nekoj novoj povijesnoj kataklizmi… Titulari i uglednici iz svih nabrojanih područja političkog, kulturnog, vjerskog i javnog života, imaju dužnost prema vlastitoj Domovini dati odgovor na pitanje, „Zašto umire Hrvatska?“, kako bi se iz egzaktnih, znanstveno utemeljenih odgovora, mogle graditi nove suverenističke strategije na dobrobit hrvatskog naroda i svih državljana Republike Hrvatske.

Kada se sjetim krika prvog predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana, „Imamo Hrvatsku!“, naviru mi sjećanja kao na filmskoj vrpci. Bio je to krik pobjednika, krik pobjedničkog mentaliteta hrvatskog naroda, krik ljubavi i iskrenosti koja se zrcalila u predsjednikovoj suzi, bio je to krik vizionara, zaljubljenika u svoj narod, sluge svog naroda, koji je znao da bez interakcije naroda i njegovih strategija ne bi nikada stajao na pobjedničkom postolju kninske tvrđave, ispod slobodarskog lepršavog hrvatskoga stijega. I koliko god je predsjednik Tuđman vizionarski vodio hrvatski narod prema konačnoj neovisnosti i slobodi, isto tako je hrvatski narod vodio Predsjednika prema jedinom mogućem rješenju za hrvatski narod, a to je puna sloboda, suverenizam, demokracija i neovisnost. Imamo li mi takvu Hrvatsku koju je sanjao predsjednik Tuđman zajedno sa svojim pobjedničkim narodom? Čini mi se, ali u stvari čemu floskule, ne čini mi se, siguran sam da nemamo Hrvatsku kakvu je sanjao Predsjednik, siguran sam da imamo nedosanjani san jedne žrtvoslovne generacije hrabrih hrvatskih ljudi, ali san koji je moguće dosanjati uz puno ljubavi, domoljublja, odreknuća, san koji je moguće ostvariti sa čovjekom iz naroda na čelu naroda, koji osjeća – „bilo svog naroda!“

Sjeća li se još itko…

U genima hrvatskog naroda ugrađen je pobjednički talent i instinkt, a za tu tvrdnju imamo bezbroj dokaza. O veličanstvenom zajedništvu i pobjedi u Domovinskom ratu izlišno je govoriti, jer povijest je najbolji svjedok i učiteljica života. Svaka sekunda Domovinskog rata utkana je duboko u svijest svake Hrvatice i Hrvata koji su voljeli i vole svoju Domovinu. Sjeća li se još itko „Vatrenih“ ? Hrvatska nogometna reprezentacija u Francuskoj 1998. je prvi put nastupila na Svjetskom prvenstvu i pod vodstvom Ćire Blaževića odmah šokirala svijet. „Vatreni“ su mjesec dana u trans bacali cijelu naciju, da bi se iz Francuske vratili s brončanom medaljom kojoj se nisu nadali niti oni čiji optimizam inače graniči s ludošću. Također, Davor Šuker je sa šest golova osvojio Zlatnu kopačku, ostavivši iza sebe velikane poput Gabriela Batistute, Christiana Vierija, Ronalda… Doista, bila je to brončana medalja zlatnoga sjaja i cijela Hrvatska je u domoljubnom transu dočekala i svojim domoljubljem u neviđenom spektaklu nagradila „Vatrene“.

Sjeća li se još itko Janice i Ivice Kostelić i veličanstvenog dočeka priređenog za tu nevjerojatnu hrvatsku obitelj Kostelić? Sjeća li se još itko iz kakvih su nesportskih i neljudskih uvjeta poniknuli ti hrvatski sportski dragulji? Ništa drugo nego pobjedničko hrvatsko čudo!? Sjeća li se još itko našeg teniskog viteza Gorana Ivaniševića i fešte priređene wimbledonskom pobjedniku, kakvu mogu prirediti samo naši temperamentni Splićani. Hrvatski rukometni genijalci i brojni pobjednici prodefilirali su pred našim očima šireći pozitivne vibracije o Hrvatskoj diljem Svijeta. Bili su i ostali najbolji veleposlanici u međunarodnim krugovima, a osobito primjer domoljublja i zajedništva koje su stvarali u Domovini i po tome ćemo ih pamtiti.

Nažalost, medalja ima i drugu stranu!? Hrvatski nogomet danas je proganjan kao nacionalna zvijer, a dojučerašnji idoli nacije postali su ruglo i predmet ismijavanja. Hrvatski nogometni dragulj, Luka Modrić, trpi neviđene uvrede i pitanje je njegovog daljnjeg nastupa za hrvatsku reprezentaciju!? Hrvatski rukometaši pretvoreni su u prave kauboje, stočare, a izbornik Babić bio je izvrgnut na stupu srama… Janica Kostelić dobila je svoju porciju mržnje baš od najvećih mrzitelja svega u hrvatskom nogometu, od onih koji svoje gubitničke komplekse liječe na svima drugima, osim na igračima Hajduka, koji nisu u stanju postići bilo kakav relevantan rezultat. Goran Ivanišević je također dobio svojih pet minuta crne kronike, dok su mu se novinari zavlačili u obiteljsku utrobu.

Marin Čilić, kao wimbledonski finalist, nije dobio priznanje da se u njegovu čast organizira makar i jedno javno navijačko gledanje, a njegov nesretni poraz u finalu „Svjetskog prvenstva u tenisu“, neki su novinarski umovi ocrtali – nevjerojatnom rasističkom zluradošću. Hrvatski vaterpolisti, svjetski prvaci, tek simbolično su dočekani u Hrvatskoj, nešto ljepše u svom rodnom Dubrovniku, ali daleko je to od onoga što su stvarno zaslužili. Njima je oduzeto pet minuta slave, a hrvatskom narodu pet minuta domoljublja, zajedništva i ponosa! Sjeća li se još itko spontanog dočeka naših haaških uznika Gotovine i Markača, kada se domoljublje i erupcija emocija razlijevala po našem Zagrebu i Domovini? I dok su na naslovnicama najtiražnijih novina već bile pripremljene osmrtnice zločinačkoj „Oluji“, genocidnoj Hrvatskoj na čelu sa zločincem Tuđmanom, dok su mnogi čekali taj zadnji čavao u lijes Hrvatske, sudac Meron je rekao drukčije: „Nisu krivi!“

Što sve smeta Srbijancima?

Zašto umire Hrvatska? Tko se pobrinuo pjunuti i pljuvati po svim institucionalnim vrijednostima naše Domovine? Ivica Račan nas je 2002. godine uvjeravao kako živimo puno bolje, samo toga nismo svjesni, a ove godine isto nam tvrdi njegov nasljednik, Andrej Plenković. I dok se naši športaši diljem Svijeta bore za zlatna odličja i pobjednička postolja, jer smo super talentirana nacija na svim poljima, naši političari se bore za zadnje ili predzadnje mjesto u Europi i to lažima i lažnim statističkim podatcima.

Znakovita je izjava Andreja Plenkovića: „Ne želim nerede na ulici zbog kurikularne reforme!“ Kako Plenković može izbjeći prosvjede na ulici koje redovito organizira organizirana ljevica, ako im ne bude popustio glede rodne ideologije i drugih svjetonazorskih pitanja? Kako može izbjeći prosvjede ako ne bude popuštao neprincipijelnim koalicijskim partnerima? To nije politika hrvatskih pobjednika, to nije politika tolerancije, to je politika neprincipijelnog tolerantnog popuštanja zbog ostanka na vlasti! Koliko će Hrvatsku stajati taj oportuni diplomatski kukavičluk?

Politiku popuštanja pred srbijanskom politikom, Plenković će demonstrirati ove godine na protokolarnoj proslavi „Oluje“ u Kninu pod „staklenim zvonom“ na vrhu pobjedničke tvrđave Zvonimirovog grada! Ostaje nam vidjeti, hoće li popustiti i pred zahtjevom Miloševićevog portparola Dačića koji traži da se zabrani financiranje koncerta branitelja Thompsona u Slunju… Srbijancima smeta Marko Perković, jer je kao običan mali čovjek iz Čavoglava pokazao što je to hrvatski pobjednički mentalitet i duh i što to znači biti „Za dom spreman“, braniti i obraniti svoju Domovinu!

Zašto umire Hrvatska? Nije lako dati jednoznačan odgovor na to pitanje bez dubinske analize stanja nacije. Onaj tko odgovori na to važno pitanje, ispravne odgovore pretvori u nacionalne strategije, a te strategije postavi kao svoju političku platformu, bit će novi čovjek iz naroda za narod, prvi među jednakima, dostojan Hrvatskoj vratiti izgubljeni domoljubni pobjednički duh!