Revolucija ’68. kao glavni cilj postavila je preobrazbu društva kako bi to učinio i komunizam, da je uspio pobijediti u staroj Europi. ‘Raspala’ su se stara sveučilišta, osim edukacijskih institucija, napadane su i druge: vjera, obitelj, vojska, država, jezik. Ključni je problem ‘revolucije 68’, što se nazivala - kulturnom revolucijom. Revolucija ‘68. je na početku imala značajke stvarne proleterske revolucije: sijala je strah među ljudima…
Živimo u vremenu potpunog nihilizma i strašne revalorizacije vrijednosti, nakon koje ništa više neće biti kako je bilo. Zapadni dio stare Europe će nestati, a istočni i srednji bi mogli opstati.
Ako želimo razumjeti te procese, moramo se osvrnuti točno pola stoljeća u prošlost, u svibanj 1968. godine. Tada je došlo do tzv. revolucije ‘68. Svi smo mi njezini nasljednici, htjeli to ili ne. Riječ je o puno više od protesta studenata i intelektualaca protiv de Gaulleove patrijarhalne politike: u obliku u kojemu je odjekivala u Europi (i došla u Jugoslaviju) značilo je oslobođenje od prijašnjih institucija i novu mjeru slobode koja bi bila skrojena prema nacrtu, tzv. suvremenog doba. Njezini su nositelji bili ljevičari, među kojima nije nedostajalo ni maoistički orijentiranih komunista.
Ta je revolucija kao glavni cilj postavila preobrazbu društva na način na koji bi to učinio i komunizam, da je uspio pobijediti u staroj Europi. „Raspala“ su se stara sveučilišta, osim edukacijskih institucija, napadane su i druge: vjera, obitelj, vojska, država, jezik. Ključni je problem „revolucije 68“ bio to što se nazivala – kulturnom revolucijom. „Revolucija 68“ je na početku imala značajke stvarne proleterske revolucije: sijala je strašan strah među ljudima.
Nekritičnost eurokomunizma
„Revolucija 68“ je imala tri važne komponente. Prva, studentska, bila je najvažnija. Na čelu su joj bili studenti, većinom građanskog podrijetla, koji su se formirali u obiteljskim sredinama na kraju rata. U njihovom prvom planu bili su – pobuna i hedonizam. To se podudara s valom beata, koji je preko Atlantika plasiran u staru Europu. Pridruživali su se i tzv. lijevi katolici. Vrlo važnu ulogu u tom događaju imali su sindikati. Oni su željeli što više izvući iz događaja, pogotovo najveći sindikat, tzv. SGT.
SGT je na vrhuncu događaja htio postati zametak nove Ljudske fronte, koju je Francuska poznavala 1935. godine. Poznat je ugovor Grenelle, koji spominje izravno unošenje komunističkih elemenata u francusko društvo. Treba dodati da je Ljudska fronta iz 1935. godine predstavljala neposrednu prijetnju komunističke revolucije, čime se djelomično može pojasniti otpor Francuza prema Nijemcima 1939. godine: strogo desno orijentirani Francuz je mislio da će ih njemačka vojska moći zaštititi od komunizma…
„Revolucija 68“ je Njemačkoj dala odlučan poticaj. Tadašnja se Ratlosigkeit buržoazna mladež, pridružila stabilnim aktivnostima istočnonjemačkog Stasija, što je bilo poprilično nevjerojatno. Nakon 15. siječnja 1990. godine, kada je glavni arhiv nekadašnje Istočnonjemačke obavještajne službe postao dostupan (zakonski uređeno prosinca 1991. godine, kako se ne bi dopustile manipulacije – tzv. Gaukova komisija), javnosti je postalo dostupno 38,659.000 dosjea, od kojih je upravo nevjerojatan broj dosjea bio posvećen nadzoru susjedne Zapadne Njemačke. Na mnoge je načine Stasi poticao ljevičarska gibanja svojih susjeda, bdio nad studentskim organizacijama i naporno radio na sveobuhvatnoj kulturnoj revoluciji u Zapadnoj Njemačkoj.
Kada tome dodamo nekritičnost eurokomunizma prema komunizmu, kao takvom, a istodobno – pomalo paradoksalno, uzimamo u obzir da je upravo ta nekritična distanca razlog za njegovo opće prihvaćanje, dobivamo aksiom, s kojim objašnjavamo stanje duha u današnjoj Europi. U tom kontekstu otkrivamo da Berlinski zid kulturne revolucije ’68. i dalje stoji.
Glavni elementi revolucije ’68. su danas u Europi vrlo moćni. Njima dominiraju mediji i kapital: zato svi živimo u stanju permanentne kulturne revolucije. Njezina najočitija posljedica je potpuna neutralizacija svih pojmova koji čine staru Europu: razvijanje vjere, nacionalnosti, povijesnog entiteta; sve je stavljeno pod pitanje kao što je bilo u vrijeme maoizma.
Pitanje budućnosti staroga svijeta
Ovi prisiljeni procesi su nam se uvukli pod kožu, pa više nismo niti svjesni kako se instinktivno uklanjamo većinskom diktatu. U tom je kontekstu najbolji dokaz odnos društva i intelektualaca s najvećim i najtrajnijim zlom u povijesti – komunizmom. Komunizam nije iskusio potpunu osudu, ne živi kao vječan spomen i podsjetnik, kao npr. nacizam ili holokaust. Nitko ga u Europi nije značajno osudio. Nestao je ispod tepiha u dvorani ugašenih svjetala…
Najgore je to što većinski diktat sprječava formiranje kritičkih misli koje bi tražile odgovore na pitanje krize. Europska je narodna stranka (EPP) internacionalizirala kulturnu revoluciju 1968. godine u smislu da je postala veći Papa od samoga Pape. Europljani uče da je pogrešno ispravno, a ispravno pogrešno. Ključno pitanje europske egzistencije je: zašto je najmoćnija europska politička skupina u drugom mandatu Merkelove (2011. – 2015.), usvojila sustav „vrijednosti“ koji je likvidirao staru Europu?
Odgovor na ovo pitanje tiče se budućnosti staroga svijeta…