U Zagrebu se po drugi put održala konferencija pod naslovom „Hrvatska kakvu trebamo“ Pretresalo se sve, od identiteta do imidža naše Zemlje, sve do želja za „brendiranjem“ Hrvatske. Nema sumnje treba raditi na prepoznatljivosti, imidžu i identitetu. Hrvatska mora postati i više od Brend-a
Neke stvari s konferencije ostale su „visjeti u zraku.“ Prvo treba razjasniti pojam „Brand“ on je nastao iz stočarstva (kasnije i u robovlasištvu), glagol „to brand“ opisuje žigosanje (zapeći žig) kojime se označava vlasništvo nad stokom. To je u evoluciji tržišnih komunikacija dobilo svoj razvojni pojam koji danas označava robnu marku. Kada kažemo da bi Hrvatska trebala postati robnom markom i kada kažemo da bismo Hrvatsku trebali „brendirati“ to nema isti prizvuk. Danas čak niti isto značenje, ali nam je svima jasno što zapravo želimo. Želimo veći ugled naše zemlje i želimo ostvariti bolji imidž.
Ovdje bih se vratio na bitno, a to je ono osnovno od čega je sve počelo, a nije razriješeno. Kada kažemo da je „brand“ kao pojam nastao da bi si stočar zaštitio svoje blago, onda je silno zastupljen odnos subjekta (tko?) prema ostalome. Tko je u ovome pojmu – stočar. Kada kažemo da Coca-Cola radi na svom brandingu, onda su tko u ovome pojmu – dioničari! Kada napravimo konferenciju „Hrvatska kakvu trebamo“ onda smo semantički sakrili ono „Hrvatska kakvu Hrvati žele“ ili točnije prikrili smo (mi) u riječi želimo, pa je svatko pozvan sudjelovati i teško je da ćemo stvoriti poveznicu sa Hrvatom kojemu trebamo definirati identitet. To je važno. Važno je definirati tko smo to mi, jer je odgovor na to pitanje jasan – on je etnički, što je po dosadašnjim standardima političke korektnosti bilo – nekorektno. Međutim samo pitanje političke korektnosti je također nešto što mora postati predmetom revizije i dobiti svoju korekciju u realnom svijetu. Kada kažemo da je nešto „politički korektno“ onda zaboravljamo da se tim uzusima moraju povoditi samo političari i da bi se ostalima smjelo dopustiti što slobodniji izričaj, ali to je već druga tema….
Na konferenciji je sudjelovao i naš dizajner Ljubičić, koji je od 1990.godine već radio na prepoznatljivosti naših nacionalnih simbola i trudio se senzibilizirati javnost na prezentaciju naših simpatičnih „kockica.“ Jedan čitav period njegovog rada bio je prokazivan kao „nacional-romantik“ mnogi su mu štošta zamjerali, a zapravo je bio mnogo ispred ostalih. Sudjelovao je na konferenciji iako, kao što i sam kaže – nije bio pozvan, očito je uvidio da se konačno ostvaruju htijenja za koja prije „nije bilo mjesta.“ Još jedna važna osoba nije bila na Konferenciji, a to je akademski slikar Sergej Bulić. On je jedan od prvih koji je radio ono što danas zovemo „destinacijski menedžment,“ jedna od prvih njegovih radova bila je lokacija i gastronomija – Kukurin, danas poznatija po Kukuriku koaliciji koja se tamo susrela nakon što je gastronomija bila već iznimno poznata.
To sve je dokaz da se svaki posao mora nastaviti raditi tamo gdje se stalo, tako da se može sa svakim opravdanjem kazati da moramo nastaviti tamo gdje je stao Ante Beljo sa svojim informacijskim uredom. Valjda će se i njega netko sjetiti pozvati na otvaranje kada taj ured bude vodio netko od „novih klinaca.“
Ante Beljo nije bio među uzvanicima, ali je zato bilo mnoštvo mlađih ljudi koji su od ugleda i formata da bi jedan takav projekt imao dobre šanse zaživjeti. Posebno mi je bilo drago vidjeti da je i naša Predsjednica dala svoj obol predavanjima i održala prezentaciju koja je čitavoj stvari dala i na težini. “Brendiranje države pretpostavlja definiranje sveobuhvatne strategije u čiju su provedbu uključeni svi akteri državne vlasti, unutarnje i vanjske politike, ali isto tako i nevladinog sektora, raznih agencija, kulturnog i sportskog sektora, u čemu su marketinški i promotivni alati samo dio koji može tek slijediti, a ne oblikovati strategiju”, kazala je predsjednica Grabar-Kitarović u svojem izlaganju “Hrvatska i svijet, geopolitički i geostrateški okvir.”.
Ozbiljnim ljudima je jasno da je stanje ozbiljno, umjesto da idemo u Kinu na „velika zvona“, kao što su Orban i Putin došli, mi se bavimo „krpanjem rupa“ u domovini i obnavljamo diplomatske odnose s Rusijom, nakon što smo je već predugo zapostavili na zemljovidu. Zapravo ugoda koja vlada Hrvatskom pokazuje da smo mi sve svjetske probleme riješili i da sada samo trebamo riješiti one domaće. Očito nam je tako dobro u međunarodnoj zajednici da smo sve preostale resurse usmjerili da domaću scenu gdje je ostalo još neke sitnice za napraviti, pa onda doista možemo reći da smo pobijedili! Svakom je do sada jasno da Zagreb ne može kao takav sudjelovati u povlačenju novaca iz EU i da se mora policentrično voditi proračun kako bi se dobilo koji Euro više iz EU, a dosadašnja praksa nam pokazuje suprotno djelovanje, pa se pitam zašto se ne oglase vođe stranaka i kandidati koji su izgubili utrku za Gradonačelnika i jasno kažu kome ni oni dali svoju potporu. Nikako nisam zadovoljan sa spiralom šutnje koja se je ovila oko stranaka, jer se boje da bi im to moglo naštetiti na nacionalnoj razini pri koaliranju za Sabor. „U divljaka luk i strijela!“ smiješno je djelovao prepjev „Internacionale“, posebice kada se pjevao godinama nakon što su „luk i strijela“ pripali u ruke nekih novih divljaka. Danas Zagrebom vlada „Dotepenec 2.0“ u čijim rukama su i „luk i strijela“, tako proletariziran, čitav posao radi i ružno i loše ali se nitko ne usudi reći da je to sramota. Možda im za nekaj zatreba?! Ili se boje „luka i strijele“?
SDP mora nešto značajno promijeniti, jer je evidentno da više nikoga ne predstavlja. Nas zaposlenike već dugo ne predstavlja. Nekakvo radništvo, kojemu je na relaciji Tedesci-Milanović zagarantirano da lakše frknu na cestu, već dugo nije obuhvaćeno socijaldemokracijom. Sadašnji predsjednik SDP-a nije ni na kojem polju uspješan, čak u Zagrebu nije imao svog kandidata za lokalne izbore. Jedino što je napravio u svojoj stranci je da se posvađao s jednima, a druge je pozvao da se vrate. Tako gubeći utjecaj drznuo se lagati i trpati Andru Krstulović-Oparu u isti koš s Mamićem za što nema nikakva uporišta niti traga istini. Posebice s time što je Opara dokazani Hajdukovac. Bernardić je to izjavio samo da bi naštetio HDZ-ovom kandidatu u Splitu. Bernardić, naravno zna da Kerum nije dobar za Split i da bi bilo civilizacijski važno podržati suprotničkog kandidata, što će vjerojatno i velik broj Splićana učiniti, pa među njima i SDP-ovci! Ipak je vrh SDP-a očito sklon želji profila „da susjedu crkne krava!“ Žalosno, jer formatirane političke stranke bi trebale ipak držati do etikete, a ne odjednom prednost davati samozvanim vođama pokreta i nekim „ljudima-strankama“ ili drugim samozvanim rebelima svojih plemena.
Hrvatska je pod pritiskom od dodatnih tri i pol atmosfere. Prvi dodatni tlak uzrokuju gospodarske okolnosti potaknute raspuknutim balonom Todorićevog poslovanja, drugu atmosferu nam dodaje drugi krug lokalnih izbora, a treći hektopaskalski paket tlači sve podjednako sa nerazjašnjenom parlamentarnom krizom. Unatoč svemu mi Hrvati očito volimo razjedinjenosti koje nam život otežavaju, jer to potvrđujemo na izborima. Zgodno se odlučiti za neki od političkih eksperimenata poput „Živog zida“ ili „Mosta“, pa se onda čuditi zašto ozbiljnije stranke ne mogu proizvesti nikakva učinka u Saboru? Ili je još zgodnije odabrati par zastupnika s Bandićeve liste koji imaju svoje uporište na lokalnoj razini i čuditi se učincima ucjena koje proizvedu zastupnici koji jedino imaju potencijal za koaliranje? Građani su birali i odabrali takvo šarenilo kakvo nitko živ ne bi mogao spojiti u koherentnu cjelinu i čude se što nam Sabor ima velikih poteškoća stvoriti neku suvislu vlast.
U drugom krugu lokalnih izbora u Hrvatskoj postoje neke nerazriješene dileme koje su, kako god pogledamo, za velik broj birača neprihvatljive. Drugi krug znači za onog birača čija opcija nije prošla da se mora odlučiti za „utješnog kandidata.“ U nekim slučajevima je to moguće, a u nekim se radi o nemogućim odabirima. Primjerice, u Zagrebu, drugi krug je za mnoge birače neprihvatljiv jer se oni ne pronalaze ni kod jednog od kandidata i time se moraju odlučiti ili za protestno glasovanje ili za apstinenciju. Kako ni jedno od toga nije preporučljivo, za očekivati je da će se kandidati obratiti onima koji nisu više ni od koga zastupljeni. HDZ-ovcima se je obratila Mrak-Taritaš, Bandić se nije obratio nikome. Najgore je to da niti jedan od kandidata koji nije prošao u drugi krug nije svojim biračima jasno kazao za koga bi on želio da „njegovi“ ljudi glasuju. Takve instrukcije se u demokracijama nerijetko poštuju.
Ovdje moram kazati jasno, da ljudi koji su ostali u drugom krugu nepredstavljeni, trebaju naći svoje rješenje, najčešće protestnim glasom. Važno je pri tome poštovati vrijednosti, pa je nemoguće kazati da ćemo u Splitu imati druge kriterije nego li u Zagrebu i obratno. Onaj profil glasača koji bi u drugom krugu podržao u Splitu Oparu, trebao bi u Zagrebu podržati Mrak. Između birača od Bandića i Keruma će se lakše stvoriti kohezija, pa ovdje vrijednosnu analogiju nije ni potrebno obrazlagati. Kerumu moram priznati da je u sučeljavanju upotrijebio odgovarajuću hiperbolu odgovarajući na pitanje o razlici između sebe i svog protukandidata, rekao je: „…mi smo toliko različiti kao kazalište i gradilište!“ Vjerujem da će ljudi znati prepoznati koji je koji.
Plenković je jedan od rijetkih političara koji je odmjeren, uljudan i otvoren za razgovore sa svima, pa mu je unatoč toga teško. Kako bi to izgledalo kada bi Premijer bio netko temperamentniji ne smijem ni pomisliti. Sva politička mudrost našeg Premijera nije dostatna da pomiri sve željice parlamentaraca kojima nitko više ne može vjerovati. To je postalo jednostavno nemoguće. Hoćemo li ove godine izaći na nove izbore ili ćemo dobiti novu vladu očito je velikom broju parlamentaraca svejedno. Novac koji je potreban za izbore ionako nije njihov problem, to će tako i tako platiti građani. Dogodi li se odluka o raspisivanju novih izbora nastati će interregnum koji ima obilježje tehničke vlasti i neće se moći pratiti stanje onih procesa koji su već započeti, među njima je i kontrolirano „slijetanje“ Agrokora na zdravu ekonomsku platformu. Tada će sva ostala pitanja postati sekundarna. Tako lijepa zemlja s tolikim raznolikostima je pravo bogatstvo, međutim upravo te raznolikosti znadu stvar učiniti težom, nadam se da ćemo to moči premostiti i bez „Mosta.“
Agrokor je prevažno pitanje da bi ukupna politička sfera smjela dozvoliti još jedne izbore, jer tada bi mnogi vjerovnici ostali bez jedinog uporišta, a to je vlada, pokušali bi se poslužiti svim sredstvima da sačuvaju svoj odnos prema uloženom kapitalu, a to bi bio stečaj. Takav pristup koštao bi Hrvatsku više nego što si može dozvoliti i to bi značilo da je Agrokor samo prvi na redu. Za koji dan će se održati konvencija Hrvatskih izvoznika, to je ona industrija koja nam jamči krpanje izvoznih deficita koje sada zahvaljujući trgovačkim mrežama imamo napretek, nadam se da će biti riječi i o mjerama koje treba poduzeti, ali i o dostojanstvu čovjeka jer Hrvatska nije Kina koja svoju konkurentnost gradi na jeftinoj radnoj snazi. Ova građevinska sezona će u Hrvatskoj biti spašena sa uredbom o uvozu radne snage i pratiti ćemo iz kojih zemalja će pristizati, ali nisam siguran da nam je još jedna poluga demografske supstitucije dobrodošla želimo li se razvijati kao prepoznatljiva nacija sa prepoznatljivim proizvodima i destinacijama.