Teško je u ovom trenutku procijeniti koliko bi jedan politički pokret sa sloganom ‘Croexit’ pridonio poboljšanju mizernog stanja u Hrvatskoj. No, barem bi gospodi u Bruxellesu stavio do znanja da stvari ovdje nisu baš tako jednostavne, kao što oni misle. Hrvatskim građanima bi opcija “Croexit” ponudila neku alternativu u odnosu na postojeći sumrak bezidejnih političkih idola
Jedan je od najvećih hrvatskih političkih paradoksa, da nemamo na političkoj sceni ozbiljnu alternativu postojećem „srljanju gusaka“ u europskoj političkoj magli. Nezadovoljni građani Velike Britanije odlučili su na referendumu prije devet mjeseci, primarno zbog gospodarske i političke dominacije Njemačke u Europskoj uniji, glasovati za čuveni „Brexit“, izlazak iz Europske unije. Jedan od najodlučnijih zagovornika „Brexita“, bio je Boris Johnson, bivši gradonačelnik Londona, danas ministar vanjskih poslova Ujedinjenog kraljevstva.
Boris Johnson je svojedobno bio popularni i ugledni kolumnist koji je, kao dopisnik britanskih novina Daily Telegraph, kritizirao neučinkovitost i rastrošnost europske birokracije u Bruxellesu. Kao gorljivi zagovornik izlaska Velike Britanije iz Europske unije, Boris Johnson je sa skupinom britanskih ekonomskih stručnjaka razradio gospodarski plan po kojem će njihova zemlja tri do četiri godine nakon izlaska iz Europske unije doživjeti gospodarski procvat. Odluka o izlasku Velike Britanije iz europske zajednice država izazvala je velik potres u Europskoj uniji. Bauk nezadovoljstva širi se danas državama Europske unije poput lančane reakcije, pa se ispostavlja da je trenutačno većina država nezadovoljna postojećim stanjem stvari u Uniji.
Dolaskom Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih Amaričkih Država nestala ja otvorena podrška najveće svjetske velesile Europskoj uniji. Politika Baracka Obame odgođena je za neka bolja vremena, a Trump je, u skladu sa svojim predizbornim obećanjima, najavio gospodarski rat Europskoj uniji. Otežavajuća je okolnost pri tome činjenica, da je Europska unija ipak drugi najveći trgovinski partner Sjedinjenih Američkih Država. Trenutačna gospodarska moć Savezne Republike Njemačke uvjetovat će, najvjerojatnije, održavanje postojećeg stanja stvari, pa će Velika Britanija, kako stvari sada stoje, iz straha da Škotska ne napusti kraljevstvo, ostati u zoni Europskog gospodarskog prostora (European Economic Area), nešto po uzoru na Norvešku i Island. U osnovi se ništa radikalnoga neće promijeniti u odnosu Europske unije i Velike Britanije ni nakon provedbe „Brexita“.
Čini se da predvodnik nezadovoljnika unutar Europske unije u međuvremenu postala Poljska, nakon što je prije godinu i pol na demokratskim izborima pobijedila stranka radikalne desnice Pravo i pravednost (Prawo i Sprawiedliwość). Odnosi prema Europskoj uniji postali su, blago rečeno, zategnuti. To je potvrdio posebno slučaj Donalda Tuska, trenutačnog predsjednika Europskog vijeća, kome je matična država odbila produžiti mogućnost ponovnog kandidiranja na prestižnu poziciju u Europskoj uniji. Tusku prijeti, nakon kaznene prijave koju je protiv njega podnijela nova poljska Vlada, moguća kazna zatvora do deset godina. Iako potječe iz antikomunističke obitelji, Tusku poljski nacionalisti prigovaraju da je premalo zagovarao poljske interese u Bruxellesu. Nadalje, Tuska se optužuje da je zajedno s Putinom suodgovoran za rušenje zrakoplova s poljskom delegacijom u kojoj je 10. travnja 2010. godine kod Smolenska u Rusiji, poginuo tadašnji poljski predsjednik Lech Kaczyński.
Nova predsjednica poljske Vlade, Beata Szydlo, pokazuje više simpatija za suradnju s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama nakon pobjede Trumpa, nego sa centralom u Bruxellesu koju vodi njezin kolega iz Poljske. Poljska je Vlada odlučno odbila uvesti euro, protivi se privatizaciji glavnih gospodarskih resursa i ekspanziji njemačkog kapitala. Za sada, gospođu Beatu Szydlo s Europskom unijom jedino povezuje inzistiranje na oštrim sankcijama protiv Rusije. Među najozbiljnijim kandidatima za izlazak iz Europske unije, danas su na vodećim pozicijama Poljska i Mađarska.
Hrvatska je nakon dolaska Andreja Plenkovića za predsjednika Vlade ponovno postala prepoznatljiva po svojoj šutnji kada su u pitanju zagovaranja vlastitih političkih interesa. Sramotna kontrola granica koju su ponovno počele prakticirati države pripadnice “Schengenske zone”, posebno se odrazila na Hrvatsku tako da se na granicama čeka satima. S Markova trga nismo čuli gotovo nikakvu ozbiljniju prosvjednu notu zbog ponižavajućeg položaja hrvatskih građana, kao i svih onih koji žele doći u Hrvatsku.
Po graničnim prijelazima često je moguće prepoznati stanje stvari u samoj državi. Ako danas putujete u Sjedinjene Američke Države, primijetit ćete da je kontrola na ulasku u državu postala dvostruko stroža nego što je to bilo prije godinu dana. U redovima čekaju i državljani Sjedinjenih Američkih Država, jer su Trumpovoj vladi postali sumljivi, osim onih koji žele doći u SAD, i Amerikanci koji putuju izvan granica države. U Meksiku je situacija slična. Prilikom ulaska u državu, u zračnim lukama imate trostruko više šaltera za meksičke državljane nego za ostali svijet, pa su redovi i vrijeme čekanja srazmjerni broju šaltera. U Francuskoj ponajbolje osjetite pripadnost Europskoj uniji. U pravilu imate osam šaltera za građane EU-a, te dva šaltera za ostale državljane. Nigdje kao u Parizu nećete osjećiti gunđanje građana Sjedinjenih Američkih Država zbog čekanja u redu s putnicima iz Somalije, Alžira i Nigerije.
Hrvatska bi Vlada trebala jasno i odlučno reći gospodi u Bruxellesu da ne želi više tolerirati postojeću situaciju po kojoj u pogledu graničnih pitanja imamo status “čaradaka ni na nebu, ni na zemlji”. Ako su trenutačno članice Schengena sve države iz Europske unije, osim Burgarske, Rumunjske i Hrvatske (Velika Britanija i Irska nisu nikada željele biti članicama Schengena), onda je jasno kakav položaj Hrvatskoj, nakon pristupanja, nudi Europska unija. U vrijeme vladavine Zorana Milanovića, o pristupanju Schengenu govorilo se jasno i glasno, a naciju se informiralo o postignutim napretcima. Danas prevladava poslovična hrvatska šutnja, ne samo kod Vlade, nego i kod oporbe. Kao da nikome na hrvatskoj političkoj sceni ne odgovara status ozbiljne i prepoznatljive države u okvirima Europske unije. Slučaj Agrokora je pokazao da smo politiku strateških interesa prepustili slučajnosti, što je u ovom slučaju na vidjelo iznijelo jaku involviranost ruske politike u hrvatsko gospodarstvo koju je već intenzivirao Tomislav Karamarko.
Trenutno je zabrinjavajuće da u Hrvatskoj nemamo ozbiljnije političke opcije koja bi bila alternativa poraznom stanju stvari, pri čemu mislim na gospodarski kolaps i egzodus mladog stanovništva. Hrvatska, vjerojatno, nikada nije bila u goroj situaciji nego što je danas. Razlika između koalicijskih partnera u Vladi gotovo da i ne postoji u pogledu gospodarskog razvoja i zaštite državnih interesa. Oporba je izgubljena u prostoru i vremenu ili je, pak, primarno motivirana pitanjima kako u postojećem kaosu ipak nešto za sebe ušićariti, što potvrđuje primjer ponašanja šefa HNS-a, Ivana Vrdoljaka, te šefa HSS-a Kreše Beljaka.
Postoje dvije mogućnosti političkih alternativa postojećem stanju stvari. Prva bi bila, tražiti u sklopu Europske unije veće privilegije kao nerazvijena zemlja, te zahtijevati od Bruxellesa da izdvaja veća sredstva za očuvanje hrvatske granice, zapošljavanjem većeg broja policajaca na graničnim postajama koji bi se financirali iz sigurnosnog fonda Europske unije. Takva politička pozicija trebala bi podrazumijevati promptno primanje Hrvatske u schengensku zonu. Europska komisija je, očito, odlučila da se odugovlači s primitkom Hrvatske u Schengen zbog iščekivanja statusa Srbije, koja u zadnjih nekoliko godina dobiva intenzivnu podršku njemačke Vlade u pogledu pridruživanja Europskoj uniji. Zaboravlja se pri tome, da je Srbiji ipak važnije što misli veliki brat u Moskvi, nego raštimana Europska unija.
Druga ozbiljnija politička alternativa u Hrvatskoj, bila bi politika sadržana u jednoj jedinoj riječi koju će gospoda u Bruxellu jako dobro razumjeti: “Croexit”. Samom pojavom takve političke opcije, gospoda u Bruxellesu bi najvjerojatnije promijenila svoj odnos prema Hrvatskoj, te bi se potrudila da se nešto učini na poboljšanju nedefiniranog statusa Hrvatske. Naravno, to govorim u kontekstu politike održanja Europske unije. Zanimljivo je da je Hrvatska trenutačno jedina zemlja Europske unije u kojoj nema jasno artikuliranih glasova za napuštanjem bruxellske konfederacije država. Primjerice, Njemačka kao najbogatija država Europske unije, koja zbog dominacije vlastitog gospodarstva igra vodeću ulogu u europskoj zajednici država, ima također jak pokret za izlazak iz Europske unije – “Alternativu za Njemačku”. Iako je stranka osnovana tek prije četiri godine, na izborima za Europski parlament uspjeli su prijeći prag, dobivši sedam posto glasova. Na izborima za Bundestag u rujnu ove godine postići će, najvjerojatnije, još bolji rezultat. U svakom slučaju, u državi koja danas najviše profitira od članstva u Europskoj uniji postoji također jak euroskepticizam, koji po procjeni stručnjaka iznosi i do petnaestak posto njemačkog biračkog tijela. Nasuprot tome, u Hrvatskoj koja je trenutačno poput siročeta na Titaniku, nema nikakvog nezadovoljstva. Mediji su, očito, pod čvrstom kontrolom vladajuće vrhuške.
Teško je u ovom trenutku procijeniti koliko bi jedan politički pokret sa sloganom “Croexit” pridonio poboljšanju mizernog stanja u Hrvatskoj. No, barem bi gospodi u Bruxellesu stavio do znanja da stvari ovdje nisu baš tako jednostavne kao što oni misle. Hrvatskim građanima bi opcija “Croexit” ponudila neku alternativu u odnosu na postojeći sumrak bezidejnih političkih idola. Pritom bi zagovornici opcije “Croexit” morali jasno definirati što bi bili glavni ciljevi hrvatske politike nakon izlaska iz Europske unije, te s kojim bi zemljama Hrvatska primarno surađivala na gospodarskom i političkom planu.