Čitajmo akademika Pešordu! ‘Sloboda, mir među nama’

0
1366
7dnevno

Akademik Pešorda je čovjek koji može govoriti o najvećoj tragediji - ratu u Bosni i o ratu u Hrvatskoj. Ali, ako pažljivo slušamo njegove fraze iz uvoda njegove antologijske knjige, otkrivamo i više. Akademik Pešorda govori esencijalni jezik bitnih stvari, jezik koji se danas rijetko čuje. Pešordin horizont misli je središnja Europa, otvorena prema Jadranu i staro intelektualno i etičko iskustvo, posredovano poviješću

Osuda Radovana Karadžića na 40 godina zatvora – koja je preinačena u doživotnu kaznu – logična je posljedica Karadžićeva uhićenja. Od srpnja 2008. godine, kada je uhićen u Beogradu, prošlo je gotovo jedanaest godina. Više je vremena prošlo od raspisivanja tjeralice (1995.) do njegovog uhićenja (2008.) – trinaest. Ali, kao da se ništa nije dogodilo i kao da smo još na početku:

“Uhićenje zločinca i srpskog pisca Radovana Karadžića u Beogradu, u kojemu je, makar prerušen, držao javna predavanja i vozio se gradskim prijevozom, nije svršetak kriminalne političke priče, nego njezin početak, i to u smislu odmotavanja onoga klupka zla što se zamotavati počelo s postankom Načertanija prije dvjesto godina, a nastavilo fašističkim sloganom u ‘Srbobranu’ godine 1902. o ‘istrazi našoj, ili vašoj’ i srbskim atentatom, s Latinske ćuprije, na princa Ferdinanda njegovu ženu Sofiju, na Vidovdan u Sarajevu 1914., okupacijom 1918., ubojstvom hrvatskih demokratskih predstavnika u beogradskom parlamentu 1928., monarho-fašističkom diktaturom.“

To je jedna od najlucidnijih misli objavljenih u knjizi „Sloboda, mir meju nami“, koju je u vrijeme Karadžićeve osude izdao akademik Mile Pešorda.

Svatko može reći stvari koje su savršene, to je istina današnjeg postmodernizma. Ali nisu svi akademik Mile Pešorda. Iako je rođen početkom ’50-ih, sudjelovao je u Hrvatskom proljeću i osjetio sva prokletstva komunističke rekonfiguracije ’70-ih. Skepticizam i distanca određuju intelektualca: ambivalentnost pojmova i pojava s kojim se u sferi mišljenja susreće, dovode do kontinuiranog pulsiranja njegove misli između prepoznavanja i poricanja.

Mile Pešorda, uz stalnu kritičku distancu prema jugoslavenskom totalitarizmu, formirao se u nezamijenjiv glas autentične Hrvatske, ako želite autentične Herceg Bosne. Predavao je na elitnim sveučilištima u inozemstvu (npr., na Sveučilištu u Rennesu, Francuska), pisao je pjesme koje su objavljene prevedene na gotovo dvadeset jezika. Mnoge njegove pjesme uključene su u nacionalne i globalne antologije poezije.

Tako je primjerice, pjesmom „Čujem svoj glas“, posvećenoj sjeni Ivana Gorana Kovačića, prisutan u antologiji svjetske poezije otpora, Poésie de résistances, objavljenoj u Parizu 1996. godine. Prvi hrvatski predsjednik, akademik Franjo Tuđman, dodijelio mu je iste godine najviše državno odlikovanje Republike Hrvatske za osobite zasluge u kulturi – Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Osim zagrebačkih i europskih metropola, Sarajevo je bilo glavno mjesto njegovog života i rada. Bio je novinar u kulturnim izdanjima Radio Sarajeva i dnevnog lista “Oslobođenje”. Bio je i ravnatelj Odjela za suvremenu književnost u izdavačkoj kući “Slobodan Masleša”. Sarajevo je postalo dio njegovog identiteta: istodobno je akademik Pešorda postao dio njega. Karadžićeva vojska je, prema unaprijed određenom planu, uništila njegov stan i njegovu knjižnicu, tijekom opsade Sarajeva.

Zato je akademik Pešorda čovjek koji može govoriti o najvećoj tragediji – ratu u Bosni i o ratu u Hrvatskoj. Ali, ako pažljivo slušamo njegove fraze iz uvoda njegove antologijske knjige, otkrivamo i više. Akademik Pešorda govori esencijalni jezik bitnih stvari, jezik koji se danas rijetko čuje. Pešordin horizont misli je središnja Europa, otvorena prema Jadranu i staro intelektualno i etičko iskustvo, posredovano poviješću.

Akademik Pešorda govori jezikom apsolutne europske normalnosti: njegovo se iskustvo oslanja na iskustvo najvećeg sveca 20. stoljeća, na iskustvo Ivana Pavla II. “Croatia caritas est”, „Hrvatska je ljubav“ i „Uvijek iznova Vukovar“ su poglavlja u knjizi „Sloboda, mir između nas“, koja horizont Ivana Pavla II. uspoređuju s hrvatskom stvarnošću…

U umu akademika Pešorde ima toliko meridijana, da znatiželjni čitatelj nikada nije u potpunosti zadovoljan. Ali dovoljno je za čovjeka koji želi živjeti u skladu s Bogom, svijetom i vlastitim razumom, kao što to znaju veliki mudraci. Upravo bi to trebao biti temeljni postulat Europe, u njezinoj postmodernoj.

Sloboda, mir među nama Europljanima, a iznad svega Hrvatska koja izražava uspomenu na sočnu životnu racionalnost.

Čitajmo akademika Pešordu!

Loading...