Činjenica da je Hrvatski sabor, osim u vrijeme vlade Zorana Milanovića, bio pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu, ne znači nužno da se političari iz Vlade i Sabora trebaju naguravati u prve redove tijekom komemoracije. Bleiburški počasni vod dostojanstveno je vodio brigu o prisjećanju na žrtve komunističkog totalitarizma u vrijeme komunističke strahovlade. To može s jednakim dostojanstvom činiti i u budućnosti, bez politiziranja i poistovjećivanja s bilo kojom ideologijom. Nije dobro da je za predsjednika Nadzornog odbora Počasnog bleiburškog voda, kao nevladine udruge, izabran utjecajni političar, Vladimir Šeks. Sigurno se to nije slučajno dogodilo, kao što se u Hrvatskoj malo toga događa slučajno...
U neposrednoj blizini austrijskog gradića Bleiburga, tjedan dana nakon završetka Drugog svjetskoga rata, dogodio se jedan od najveći poslijeratnih zločina. Hrvatski književnik, Vinko Nikolić, koji je većinu svoga života proveo u emigraciji, napisao je u svojoj knjizi “Tragedija se dogodila u svibnju” (1984.) da je među stradalnicima na Bleiburškom polju bilo najviše žena i djece koji su pobjegli pred takozvanom “narodno-oslobodilačkom vojskom”, te nisu mogli izdržati strahote bijega i višednevnih marševa. O mnoštvu žena i djece pisao je u svojim memoarima “Raporti vrhovnom komandantu” (1979.) partizanski zločinac, Kosta Nađ, zapovjednik Treće armije JNA, koja je počinila masovna ubojstva nad zarobljenicima na području Dravograda i Bleiburga.
Naredbu o likvidaciji klasnog neprijatelja dao je osobno vrhovni zapovjednik partizanskih oružanih snaga, maršal Tito, kao što možemo pročitati u knjizi beogradskog povjesničara, Pere Simića, “Tito. Strogo povjerljivo” (2010.). Uz Titovo ime vežu se također masovni zločini kao što su Huda Jama, Kočevski Rog, Jazovka, Maksimirska šuma i brojna druga stratišta. Za Titove naredbe masovnih zločina očito je zainteresiran samo jedan dio hrvatske populacije. Čak je i utemeljitelj hrvatske države, najmlađi Titov general, Tuđman, zatvarao oči pred totalitarnim djelom diktatora s Dedinja. Očito je Tuđmanu kratki dio iz njegove biografije, sadržan u čuvenoj formulaciji – “Tuđmanu ne pakovati” – kojom ga se zaštitilo od političkih progona nakon ugušivanja Hrvatskog proljeća 1972. godine, bio važniji od masovnih zločina za koja je Tito izdao naredbu. Svoju vezu s Titom, Tuđman je očito koristio da bi u svjetskoj javnosti otklonio svaku eventualnu povezanost novoproglašene države Republike Hrvatske s Pavelićevom NDH. U tom kontekstu Tuđman je isticao Titove zasluge u stvaranju cjelovitosti Socijalističke Republike Hrvatske, kojoj su po završetku Drugog svjetskoga rata, pripojeni Istra i Baranja. Prešućivale su se pritom činjenice da su izvan SR Hrvatske ostali veliki dijelovi teritorija koji su ranije pripadali Banovini Hrvatskoj. Koliko god se hvalilo povijesne odluke ZAVNOH-a, u pogledu zagovaranja integriteta Hrvatske, ne smije se ispustiti iz vida da je na trećem zasjedanju ZAVNOH-a, 8.-9. svibnja 1944. u Topuskom, ipak donesena povijesna odluka o ponovnoj integraciji Hrvatske u jugoslavensku državnu federaciju.
Partizanski zločin nad zarobljenicima u okolici Bleiburga bio je izravno kršenje Ženevske konvencije (1929.) koja je propisivala da se prema ratnim zarobljenicima mora postupati „humano, da moraju biti zaštićeni, poglavito od svakog akta nasilja. Mjere odmazde prema njima su zabranjene”. Nažalost, velik dio demokratske javnosti u Hrvatskoj još uvijek ne uvažava činjenicu da smo na slučaju masovnog partizanskog zločina imali notorni primjer kršenja Ženevske konvencije. Prije dvije godine iscrpno sam analizirao izjavu Milorada Pupovca, najpouzdanijeg HDZ-ova koalicijskog partnera od uspostave države, vezanu uz Bleiburg. Naime, Pupovac je u pozdravnom govoru na Petrovoj gori, u povodu 75. obljetnice partizanskog proboja, izrekao notornu laž da nam je antifašistički pokret donio slobodu i jednakost. Poražena vojska, te svi oni koji su joj se početkom svibnja 1945. pridružili u bijegu prema Austriji, tvrdi Pupovac, bježali su „od vlastite savjesti i od vlastitog zločina, koji su zgriješili i prema Bogu i prema čovjeku.” Da ima imalo poštovanja prema fenomenu savjesti, Pupovac ne bi izvaljivao takve gluposti u pogledu manipuliranja ovim pojmom. O Bogu ne bih htio govoriti s obzirom na značenje koje je ovaj pojam ima u Pupovčevim svjetonazorskim transformacijama, Da ima minimum političke čestitosti, Pupovac bi, kao hrvatski građanin, trebao priznati da smo u slučaju bleiburškog zločina, koji su počinili pripadnici „Narodno-oslobodilačke vojske”, imali na djelu brutalno kršenje Ženevske konvencije o zarobljenicima.
Žalobno je da političar koji je prije uhljebljenja u hrvatskoj politici godinama predavao marksističku sociolingvistiku, danas tvrdi da je antifašizam u Hrvatskoj pridonio više humanizaciji društva, nego što je činila uspostava demokracije. Partijsko jednoumlje, totalitarizam, hapšenje svih pristaša demokracije, očito su za čelnika SDSS-a – normalna pojava. Pupovac nas je ovih dana ponovno počastio provokativnim izjavama da ono što se od uspostave hrvatske države događalo u „Bleiburgu nije bila komemoracija, već pokušaj ispiranja grijeha ustaškog režima. To je bila politička manifestacija kojom se htjelo relativizirati žrtve u Jasenovcu. Bleiburg je mjesto povijesnog revizionizma, a ne komemoracija.” Pupovac je očito ostao na liniji politike i historiografije iz vremena jugoslavenskog totalitarizma po kojem je Jasenovac zločin, a Bleiburg – rehabilitacija ustaškog režima. Štoviše, zastupnik u Hrvatskom saboru spočitava ovoj najvišoj državnoj instituciji da se naspram jasenovačkog komemorativnog skupa „odnosi kao da nije pokrovitelj u istinskom smislu, a prema drugom, bleiburškom, kao da je istinski i posvećeni pokrovitelj”.
Nažalost, za partizanski zločin na Bleiburškom polju nikada nitko nije odgovarao. Bleiburg je do uspostave demokracije u komunističkoj historiografiji bio prešućena, tabu tema, a nakon uspostave demokratske Hrvatske počelo se intenzivno s politiziranjem Bleiburga. Gotovo trideset godina od uspostave demokracije, još uvijek možemo čuti bisere da u „Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države”. Tako je na proslavi partizanskog derneka u Srbu, u ime „antifašista Siska” govorio kontroverzni povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić. Ovaj kontroverzni tumač novije hrvatske povijesti pokušava nas uvjeriti – Tito nije bio diktator, te da je Domovinski rat bio „građanski rat”.
Jedna od najmorbidnijih izjava o Bleiburgu potječe iz usta bivšeg bivšeg potpredsjednika Sabora, Nenada Stazića, koji je na dan bleiburške obljetnice na svom Facebooku napisao „da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika”.
Komemoracija žrtava komunističkog zločina u Bleiburgu, ove godine neće se više odvijati pod patronatom Katoličke crkve u Austriji, jer je Biskupija Gurk-Klagenfurt izdala zabranu održavanja mise zadušnice za pokojnike na Bleiburškom polju zbog navodne „instrumentalizacije mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru”. Počasni bleiburški vod zatražio je od austrijskih vlasti da odobri komemoraciju u Bleiburgu kao javno okupljanje, a ne kao vjersku manifestaciju, što su na koncu gospoda iz okruga Völkermarkt učinila. Došlo je do znakovite promjene paradigme u pogledu prisjećanja na žrtve partizanskog zločina, jer Europska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama u članku 11 o slobodi okupljanja nalaže kako se „ne mogu postavljati nikakva ograničenja ostvarivanju prava okupljanja, osim onih koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa državne sigurnosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.” Austrijske vlasti imat će sada, nakon odobravanja „javnoga okupljanja”, priliku pokazati strogoću nad simbolima koji pripadaju prošlosti totalitarizma. Nadamo se da će sudionici komemorativnoga skupa s hrvatske strane pokazati visoku razinu dostojanstva u odavanju pijeteta stradalnicima koji su bili žrtve totalitarnoga režima.
Nadamo se da ove godine u Bleiburgu nećemo imati naguravanja političara kao što je to bilo u proteklim godinama kada se dobrano instrumentaliziralo bleiburške žrtve u političke ciljeve. Da podsjetimo, na bleiburškoj komemoraciji u zadnje dvije godine sudjelovali su predsjednik Hrvatskog sabora, Gordan Jandroković i njegov zamjenik, Milijan Brkić, koji je bio ujedno i izaslanik HDZ-a. Ministar branitelja, Tomo Medved, bio je izaslanik premijera Plenkovića, dok je izaslanik Predsjednice države bio, Goran Marić, ministar državne imovine. Činjenica da je Hrvatski sabor, osim u vrijeme vlade Zorana Milanovića, bio pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu, ne znači nužno da se političari iz Vlade i Sabora trebaju naguravati u prve redove tijekom komemoracije. Bleiburški počasni vod dostojanstveno je vodio brigu o prisjećanju na žrtve komunističkog totalitarizma u vrijeme komunističke strahovlade. To može s jednakim dostojanstvom činiti i u budućnosti, bez politiziranja i poistovjećivanja s bilo kojom ideologijom.
Nije dobro da je za predsjednika Nadzornog odbora Počasnog bleiburškog voda, kao nevladine udruge, izabran utjecajni političar, Vladimir Šeks. Sigurno se to nije slučajno dogodilo, kao što se u Hrvatskoj malo toga događa slučajno…