Dobro je da barem predsjednica Republike, Kolinda Grabar-Kitarović, pokušava donekle izgladiti političke gafove hrvatske Vlade, kada je riječ o vanjskoj politici. U jednom sveopćem naguravanju i metežu, gdje većina članova Vlade misli kako su Bogom dani politički talenti, a sva im se politika svodi na metaforu Kranjčevićeva 'Gospodskog Kastora', Predsjednica je u nezgodnoj situaciji da pokušava ispraviti što su gospoda sa Zrinjevca i Trga svetoga Marka – zabrljali...
U krizno vrijeme loših odnosa s bivšim Sovjetskim savezom govorilo se za bivšu Jugoslaviju da je bila okružena BRIGAMA. Radilo se o kovanici sastavljenoj od prvih slova imena država s kojima je Jugoslavija graničila. Bila su to, dakle, vremena kad se na dnevnom redu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, odnose s glavnim neprijateljem, Sovjetskim savezom, razmatralo pod točkom “Razno”. Država koja je bila okružena BRIGAMA uspjela je prevladati sve nedaće i teškoće, osim jedne jedine, suočavanje s dostignućima suvremene civilizacije, odnosno s demokratskim izborima. Neposredno uoči i nakon prvih parlamentarnih izbora, socijalistička federacija južnoslavenskih naroda podsjećala je na Kulu babilonsku u kojoj nitko nikoga nije razumio, gdje je govor prešao u iskaljivanje mržnje, a ova opet u zveket oružjem i ratno rješavanje određivanja granica.
Hud usud Republike Hrvatske danas je, zapravo, pitanje neriješenih granica s bivšim republikama posvađane federacije, koje su u međuvremenu postale samostalne države. Od nekadašnje okruženosti BRIGAMA, ostale su Italija i Mađarska, s kojima jedino nemamo graničnih sporova. Sanader je, navodno, svojedobno od Slovenaca tražio granični koridor s Austrijom. Razumljivo, jer s njima smo bili četiri stoljeća u zajedničkoj državi, austrijska je diplomacija zajedno s njemačkom najviše pridonijela međunarodnom priznanju Hrvatske. Naši odnosi s Austrijom ostali su izvrsni unatoč polustoljetnoj komunističkoj propaganda protiv Austro-ugarske monarhije, te jugofilskoj historiografiji koja je austrijsku vladavinu na našim prostorima tretirala kao brutalni imperijalistički kolonijalizam, sukladno famoznoj Lenjinovoj tvrdnji o imperijalizmu kao najvišem stadiju kapitalizma. Pri tome se prešućivalo dobroga što je austrijska uprava izgradila na našim prostorima.
Umjesto okruženja BRIGAMA, Republika Hrvatska je četvrt stoljeća u diplomatskom ratu oko granica s državama s kojima je nekoć dijelila zajednički proračun. Sa Slovenijom jedino nismo ratovali zbog granica, ali vodimo diplomatski spor koji opterećuje uspostavu normalnih odnosa. Ključni problem je bio i ostao zahtjev Slovenije za izlazak na otvoreno more. Spomenimo samo famozno betoniranje obale u Piranskom zaljevu, kako bi se po kriterijima međunarodnog prava dobilo izlaz na otvoreno more. S obzirom da je “dežela” prije Hrvatske postala punopravnom članicom Europske unije, naši sjeverno-zapadni susjedi pokušali su na sve načine otežati nam pregovarački postupak, te pri tome ušićariti od hrvatskog teritorija što se više može. Tome je jamačno uvelike pridonijela i bivša Sanaderova zapisničarka u ulozi predsjednice Vlade, dogovorivši u listopadu 2009. godine sa slovenskim kolegom Borisom Pahorom, arbitražu o granici u Piranskom zaljevu. Pregovori za pristup Hrvatske Europskoj uniji time su deblokirani, ali je otvorena Pandorina kutija zala koji će još najmanje jedno desetljeće opterećivati napete hrvatsko-slovenske diplomatske odnose. Nakon što je vrag odnio šalu, te arbitražna komisija presudila u korist Slovenije, stručnjaci za međunarodno pravo upozorili su nas da smo odlukom arbitraže još dobro prošli, s obzirom na činjenicu da je bivši premijer Ivica Račan parafirao sa slovenskim kolegom Drnovšekom ugovor kojim je cijeli Piranski zaljev trebao pripasti Sloveniji.
Kada smo imali ovakve domoljube na čelu Vlade, što onda možemo očekivati od slovenskih političara koji rješavaju kompleks veličine svoje države. Današnja Slovenija prema Hrvatskoj vodi politiku koju je svojedobno zacrtao Anton Korošec, jedini premijer u Vladi Kraljevine Jugoslavije koji nije bio Srbin. Korošec, inače katolički klerikalac i svećenik, uvidio je da Slovenija može opstati jedino u savezništvu sa Srbijom, te je u tom kontekstu dosljedno vodio protuhrvatsku politiku. Posljednje upozorenje Slovencima uputio je na samrti iz Beograda 1940. godine, da nikada ne napuštaju Jugoslaviju, jer to će biti ujedno kraj opstanka slovenske nacije.
Slovenski “njet” za članstvo Hrvatske u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvitak (OECD) zapravo je nastavak politike oca slovenske nacije, Antona Korošeca. Da podsjetimo, Hrvatska i Bugarska su jedine članice Europske unije koje po mišljenju slovenske diplomacije ne zadovoljavaju kriterije za članstvo u OECD-u. Po logici stvari, nameće se pitanje, što radi hrvatska diplomacija u takvim trenutcima kada smo u rangu vrijednosti službeno izjednačeni s Bugarskom? Ova HDZ-ova Vlada s pouzdanim koalicijskim partnerima puna je “k’o šipak” prekaljenih diplomata i eurofila. Rezultat takve epifanije stručnosti je da se Sloveniji u blokadi pridružila i Mađarska s kojom smo nakon odlaska Karamarka s političke scene, nastavili sa strategijom napetih diplomatskih odnosa. Plenković nije prihvatio Karamarkov prijedlog da se odustane od tužbe pred Arbitražnim međunarodnim sudom UN-a u Ženevi protiv MOL-a, iako su ga stručnjaci upozoravali da nemamo nikakvih šansi za pozitivan ishod presude. Nakon što je MOL dobio arbitražni spor protiv Hrvatske, premijer Plenković je obavijestio hrvatsku javnost na Badnji dan 2016. godine, da će hrvatska Vlada u cijelosti otkupiti hrvatsku naftnu kompaniju Inu. Bilo je to čisto bacanje prašine uoči najpopularnijeg kršćanskog blagdana, po onoj narodnoj poslovici – “Obećanje, ludom radovanje”. Obavijest da će vlada Viktora Orbana također staviti veto na članstvo Hrvatske u OECD-u, priopćila nam je mađarska agencija MTI, s obrazloženjem da se sadašnja hrvatska Vlada nekorektno odnosi prema glavnoj mađarskoj naftnoj kompaniji MOL-u i njezinu šefu Zsoltu Hernadiju, za kojim je raspisana međunarodna tjeralica. Pitanje je koje se nameće u ovom kontekstu blokada, hoće li se pri odlučivanju o pristupu Hrvatske Schengenskom prostoru, ako uopće stupi na dnevni red u idućoj godini, Sloveniji pridružiti i Mađarska u sprječavanju ovog važnog procesa pridruživanja civiliziranoj Europi?
Odnosi s Bosnom i Hercegovinom, s kojom imamo državnu granicu dugu gotovo kao sa svim drugim državama zajedno, od rata nikada nisu bili napetiji. Nažalost i tu dolazi do izražaja nesposobnost i neučinkovitost hrvatske diplomatske birokracije. Jedna od najvećih pljuski hrvatskoj diplomaciji došla je iz prijateljskog Berlina, jer gospođa Merkel želi urediti Bosnu i Hercegovinu kao državu građana, a ne kao državu naroda. Hrvatska diplomacija u tome vidi veliku opasnost za asimilaciju Hrvata u državi koja je po Daytonskom sporazumu definirana kao država triju konstitutivnih naroda. Političari, kada su na vrhuncu moći, najčešće rade kardinalne greške. Gospođa Merkel, očito, još nije shvatila da na balkanskom podneblju ne uspijeva biljka koju su američki politolozi nazvali “melting pot”.
Najutjecajniji, a ujedno i najkorumpiraniji bošnjački političar, Bakir Izetbegović, osjetivši njemačku potporu svojoj unitarnoj politici, počeo je u godini predizborne kampanje paliti čvrge hrvatskoj Vladi zbog odluke da na svojem teritoriju izgradi Pelješki most kojim bi se izbjeglo carinsko natezanje europskih državljana pri prolazu kroz Neum. Hrvatska diplomacija, umjesto da upristoji i ušutka arogantnog Izetbegovića, sve to promatra nekako šutke, navodeći šturo obrazloženje da je to odluka bruxelleskih čelnika. Jadna je diplomacija koja nije sposobna primiriti Izetbegovićeve političke marifetluke.
Srbiju ovdje neću ni spominjati, jer s njom zapravo još nismo normalizirali odnose. Plenkovićeva vlada misli da je važnije biti u dobrim odnosima s domaćim Srbima, na čelu s HDZ-ovim vazalom Miloradom Pupovcem, nego izgraditi dobre gospodarske veze s državom Srbijom.
Dobro je da barem predsjednica Republike, Kolinda Grabar-Kitarović, pokušava donekle izgladiti političke gafove hrvatske Vlade, kada je riječ o vanjskoj politici. U jednom sveopćem naguravanju i metežu, gdje većina članova Vlade misli kako su Bogom dani politički talenti, a sva im se politika svodi na metaforu Kranjčevićeva “Gospodskog Kastora”, Predsjednica je u nezgodnoj situaciji da pokušava ispraviti što su gospoda sa Zrinjevca i Trga svetoga Marka – zabrljali. Nakon što je potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova, Marija Pejčinović Burić, svoga slovenskog kolegu Erjavca nazvala “agresivnim i bezobraznim”, Predsjednica Republike je shvatila da je vrag odnio šalu i da bi nas jedan takav “faux pas” prema Mađarskoj, doveo u nezgodnu diplomatsku situaciju, pa je upriličila izvanredni posjet Mađarskoj sa svrhom da izgladi nesporazume sa sjevernim susjedom.
Trenutačno u Plenkovićevoj vladi na europskom planu jedino uvjerljivo djeluje Gabrieala Žalac, ministrica regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. No, nekako se pribojavam da se iza uspješnog izvlačenja novaca iz europskih fondova krije politički bumerang koji će nam se po odlasku Plenkovićeve vlade žestoko osvetiti. Vjerojatno ćemo izgraditi Pelješki most novcima Europske unije, ali ćemo zabrljati u mnoštvu drugih projekata što će nam bruxelleski žandari debelo naplatiti penalima. Tu bojazan mi je izrazio i jedan ugledni ministar iz Plenkovićeve vlade s kojim sam ovih dana popio radnu kavu na jednoj benzinskoj pumpi, na zagrebačkoj obilaznici.