‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Photo: Ivica Galovic/ PIXSELL

Riječ je o ubojstvenom poništavanju nacionalnih i svjetonazorskih politika koje remete koncepciju nastavka jugoslavenske politike na razvalinama bivše Jugoslavije. I to s ciljem stvaranja nove jugoslavenske tvorevine u kojoj bi Beograd opet(!) dominirao svim relevantnim politikama i svim ekonomskim i monetarnim resursima. Pod svaku cijenu trebalo je zaustaviti 'ustašku konzervativnu revoluciju', ma što to značilo...

Bez ikakve razumne sumnje, Tomislav Karamarko je politički odstrijeljen u pomno osmišljenoj urotničkoj akciji, a da nije politički odstrijeljen, vjerojatno, bi bio – ustrijeljen. Postoje čvrste indicije da je njegova glava već bila snimljena u optici snajpera, prst je bio na obaraču, a da kojim slučajem Karamarko nije odstupio od pozicije premijera Republike Hrvatske u korist Tihomira Oreškovića, bojim se da bi danas bio na Mirogoju…
I ne bi to bilo ništa novo na razvalinama ovog prostora iliti „regiona“. Zoran Đinđić ubijen je baš zbog toga, jer nije odustajao od raskrinkavanja Miloševićevog zločinačkog režima. Danas imamo čvrste indicije da je njegovo ubojstvo organizirala i pripremila akademska zajednica Srbije, po naputcima memorandumskog Dobrice Ćosića, a te indicije javno je obznanio Čedo Jovanović, Đinđićev prijatelj i najbliži politički suradnik. Slučaj organiziranog, ali neuspješnog atentata na crnogorskog predsjednika, Milu Đukanovića, još nam je svježiji, a podjednako je politički znakovit kao i u slučaju ubojstva Zorana Đinđića. Đukanović je preživio samo zbog toga što se povukao s političke funkcije – kao i Tomislav Karamarko.

Monstruozna ubojstva će se nastaviti…

Ali ne radi se ovdje o ubojstvu ljudi s imenom i prezimenom! Ovdje se radi o ubojstvenom poništavanju nacionalnih i svjetonazorskih politika koje vladarima „duboke“ ili „dubokih“ država remete miran san i koncepciju nastavka jugoslavenske politike na razvalinama bivše Jugoslavije. I to s ciljem stvaranja neke nove jugoslavenske tvorevine u kojoj bi Beograd dominirao svim relevantnim politikama, gospodareći na taj način svim ekonomskim i monetarnim resursima, kao što je to činio za vrijeme trajanja bivše Jugoslavije. Pod svaku cijenu trebalo je zaustaviti „ustašku konzervativnu revoluciju“, ma što to značilo. U tom konceptu jednostavno nema mjesta za jake, suverene nacionalne države!
Mogli bi se vratiti i malo dalje u povijest, mogli bi se sjetiti ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini, mogli bi se sjetiti ubojstava Kraljevića, Pavlovića, Barišića, Paradžika i mnogih domoljuba u Domovinskom ratu. Ono što, kao crvena nit, povezuje ova monstruozna ubojstva, politička je platforma na kojoj su ti hrvatski mučenici željeli slobodnu, neovisnu državu Hrvatsku, nasuprot bilo kakvog modela neke nove konfederalne Jugoslavije. Ubijeni su, jer su bili simboli domoljublja, hrvatstva i suverenizma.
U tom zlogukom nizu smrti hrvatskih domoljuba, moramo se s dubokim pijetetom sjetiti generala Slobodana Praljka, Zvonka Bušića i stravičnog broja hrvatskih branitelja koji su si oduzeli život, jer im je brutalno uništen san o slobodnoj i pravednoj domovini Hrvatskoj. Ubili su ih upravo oni koji su urotnički srušili domoljubne politike Tomislava Karamarka. Nažalost, ubijat će se i dalje, jer na sceni su dominantno one političke snage koje stoje nasuprot tzv. konzervativnoj revoluciji, što u prijevodu znači – domoljublje i suverenizam. U tom kontekstu, svoj križni put prošao je i prijatelj Hrvatske, Janez Janša, u susjednoj Sloveniji.
Modus operandi političkog atentata ili političke eliminacije Tomislava Karamarka, danas je potpuno raskrinkan. Zahvaljujući upornom novinarskom istraživačkom radu, zahvaljujući analizi i rekonstrukciji osoba koje su bliske visokim obavještajnim krugovima, danas s velikim stupnjem sigurnosti možemo podastrijeti dokaze i jake indicije da se ovdje radi o dobro smišljenoj uroti radi zaustavljanja domoljubnih politika, koje su mnogima kvarile idilični jugoslavenski san.

Veleizdajnički san na štetu Hrvatske!

U IFIMES-u, Ljubljanskom institutu za bliskoistočne i balkanske studije, u kojem caruju Budimir Lončar i Stjepan Mesić, vrlo su jasno i precizno detektirali političke glave koje moraju nestati s političke scene, one glave koje narušavaju njihov jugoslavenski san. Tako je geostrateški analitičar IFIMES-a, general Blagoje Grahovac, bez ikakvih ograda, a po nalogu Mesića i Lončara, u svojoj analizi pod naslovom „Biografije“, uperio svoj snajper u osobe s imenom i prezimenom koje moraju nestati s političke scene radi višeg cilja. Iako sam o tome već pisao, dobro je još jednom citirati generala Blagoja Grahovca, koji je u lipnju 2015. godine izjavio:
„…Peti kriterij za dobru biografiju je da političar posjeduje dvije temeljne evropske vrijednosti, a to su antifašizam i poštovanje različitosti. Tuđman je od početnog antifašiste, u svojoj drugoj dobi provodio opštu fašizaciju Hrvatske. Tipičan politički proizvod tuđmanizacije su Kolinda Grabar-Kitarović i Tomislav Karamarko, dok su političke žrtve tog procesa već osvjedočeni antifašisti Ivo Josipović i Zoran Milanović.
Prije šest godina javno sam iznio stav da nema mira na Balkanu dok od svih državnih i političkih funkcija ne budu odmaknuti Silvio Berlusconi, Ivo Sanader, Milo Đukanović, Hašim Tači, Nikola Gruevski i Tomislav Karamarko za koga je tada malo tko i čuo. Očekivao sam da će procesi brže ići, ali, iako usporeno, ipak idu. Do sada su otišla dvojica, do kraja ove godine će otići jedan, a do kraja 2016. godine će otići još dvojica. Proces ipak ide. Hrvati će biti u velikom problemu, ali njihova sreća je što su u EU, pa će antifašisti ipak spasiti Hrvatsku.“
IFIMES, taj notorni projugoslavenski institut, naciljao je „glave“ kao mete, a spregom medija, obavještajnih i paraobavještajnih struktura, krenulo se u organizirani, urotnički lov na ucijenjene glave, kako bi ih se eliminiralo iz političkog života ili potpuno dekapitiralo. U Hrvatskoj su, kao kapitalci, označeni Kolinda Grabar Kitarović i Tomislav Karamarko! Kako je taj modus operandi životno funkcionirao, opisano je u rekonstrukciji sudskog procesa u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu.
U tom kontekstu, u današnjem prvom dijelu ovog feljtona (a mogao bi se napisati i pravi bestseler), donosim psihološki profil prof. Ante Barišića, nekada visoko pozicioniranog djelatnika SDS-a ili Udbe, kao ključnog Manolićevog svjedoka u sudskom procesu u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Manolića za klevetu, zbog njegove izjave da je Karamarko bio suradnik Udbe. Psihološki profil prof. Ante Barišića, izradio je ugledni znanstvenik blizak vrhovima obavještajnog sustava:



Radni odnos prof. Ante Barišića u Udbi

„Ante Barišić se zaposlio u Centru SDS Zagreb u travnju 1980. i radio kao pripravnik do listopada 1980. godine. Nakon toga proveo je 3 mjeseca na tečaju SDS-a, do siječnja 1981. pa ubrzo bio upućen na odsluženje vojnog roka u JNA. Par mjeseci bio je operativac u odsjeku I/3, a na preporuku visoko rangiranog šefa imenovan je za šefa odsjeka I/3. Krajem godine 1987. zatražio je sporazumni raskid radnog odnosa te pokušao ostvariti zaposlenje u SID SSVP u Beogradu, ali bezuspješno, jer ga nitko nije nominirao za šefa SID SSVP-a.
Na Fakultetu političkih nauka (FPN) zaposlio se kao asistent 1988. godine uz preporuku SDS-a, a s preporukom je vjerojatno dobio i ciljane doušničke zadatke. U SDS je u početku bio vrijedan i puno je obećavao i od njega se očekivalo da će postati solidan operativac. No, podučavanje je slabo išlo. Pokazao se svojeglav, mušičav i nepredvidljiv. Nije se pridržavao instrukcija, imao je svojih zamisli koje su uglavnom bile nesuvisle, dječačke, pune fantazija tako da su njegovi pretpostavljeni s njim imali puno problema. Ostali šefovi odjela koji su bili iskusniji i ozbiljniji počeli su zbijati šale na račun A. Barišića, te ga u šali nazivali ‘inšpektor Kluzo’! Zaključak je bio da je A. Barišić podlegao teretu obveza, te pregorio, odnosno prolupao“. Moj izvor, blizak visokopozicioniranim osobama iz SDS-a nadalje kaže:
„Čitam, slušam i gledam sve oko Ante Barišića još od ’80-ih pa do danas i shvaćam da je zaista upao u kategoriju osoba koje su bile zaposlene u SDS-u i još prije 1990. godine ‘prolupale’, tj. ‘pregorile’ u svojim paranoidnim zaključcima, teorijama i ‘spoznajama’ koje su u zoni sumraka, odnosno puka su izmišljotina koja ima za cilj ozloglašivati ljude i bez dokaza im oduzimati pravo na dobar glas. Većina šefova u Centru SDS je znala da postoji nekolicina radnika, a među njima i Ante Barišić, koji su ‘prolupali’, i vide ‘bijele miševe’.
Ante Barišić je znao i ono što se nikada nije dogodilo ili se ‘trebalo dogoditi’. To je kategorija opasnih ljudi koji sebi žele dati na važnosti, žele da im se okolina divi, žele da svi budu zapanjeni njihovim spoznajama, veličinom i važnošću. Takve osobe kao i Barišić, često si umisle da su sigurnosno osobno ugrožene, prati ih se, prisluškuje, špijunira, ozvučen im je stan i ured, supruga mu radi za drugu stranu i slično. To je u principu strašan pakao u psihi, te je zbog toga, Ante Barišić u Centru bio tema podsmjeha viceva, sprdnje i šala koje su često bile vrlo grube i neukusne,“ kaže moj izvor informacija.

SOA, sudovi i SDS…

Zapaženo je da sudovi uglavnom prihvaćaju važnost subjektivnih mišljenja, što je vrlo opasna pojava, ako se namjeriš na paranoika kakav je Ante Barišić. SOA, kao pravni slijednik SDS-a, gotovo se potpuno izuzela od davanja stručnog nalaza i mišljenja za potrebu suda – ne žele istražiti problem i sve temeljito provjeriti, napraviti stručnu rekonstrukciju i to prezentirati sudu. U takvim okolnostima nastupio je paranoidni svjedok, Ante Barišić, u procesu protiv Tomislava Karamarka i teretio ga da je bio suradnik Udbe, na temelju svojih subjektivnih prosudbi, ‘rekla kazala’. S obzirom da nije imao nikakav materijalni dokaz za svoje tvrdnje, insinuirao je da dokazi negdje postoje ili ih je Karamarko, možda, uništio. Ako je Barišić tvrdio da nešta nedostaje u arhivima SOA-e od građe SDS-a, onda je trebao kazati na temelju čega je to tvrdio.
Danas je opće poznato pomodarstvo, čak i kod ozbiljnih povjesničara, da smatraju nešto skrivenim, iako to, možda, nikada nije ni postojalo. To isto ulazi u sferu paranoidnih pretjerivanja. Izražava se čuđenje zašto je neka arhivska građa SDS RSUP SRH uništena. Zaboravlja se pritom procedura da to nije činjeno ilegalno, nego su postojale komisije od 5 ili 8 rukovoditelja, načelnika i da je precizno navedeno što se i zbog čega uništava. Uz to, Komisija nije smjela ništa uništiti, dok to nije osobno odobrio republički sekretar za unutrašnje poslove SRH ili šef SDS SRH. U tom sređivanju sekundarne građe poštovala su se načela struke i nabrojani su svi kriteriji za selektiranje. Unatoč tim činjenicama, Antun Barišić je tvrdio da dokazi o Karamarku, kao suradniku Udbe, sigurno negdje postoje, ali on ne zna gdje…
Ante Barišić je po potrebi ili zadatku slagao priču od poluinformacija, tračeva i krivih konstrukcija koje je marljivo prikupljao, a zatim ih je kao svoj „proizvod“ povremeno plasirao na portal i „chat“ brbljarije, kao što su bile „Drniške rasprave“.
Sljedeći potez i zadatak mu je bio – ponuditi „dokaze“ žutom tisku i pojedincima, kao što su bili Margetić, Peratović, M. Marković i drugima, s tvrdnjom kako ima „osobne“, „provjerene“ informacije o pojedincima ili grupama. Njegovi „podaci“ sadržali su obično pikantne detalje, pa je tako još 1991. godine bio ekskluzivni izvor „ST-a“ i Marinka Božića, a zatim „Globusa“, „Ferala“, „Novog lista“ i „Nacionala“. U svim njegovim bolesnim informacijama on je uvijek bio „glavni glumac“, odnosno veliki i moćni šef u SDS-u. U pričama Ante Barišića sve je vrvilo od zavjera Jugoslavenske tajne armije (JUTA) i vrbovanih špijuna koji su infiltrirani u visoku politiku.

Kako je u priču uletio Manolić…

Nadalje, na priču o Tomislavu Karamarku, navukao je, navodno, Josipa Manolića koji se kao stari iskusni operativac upecao zadivljen velikom količinom detalja o Tomislavu Karamarku (kako je vrbovan, tko su operativci koji su to obavili, kako se to skrivalo itd.). Naravno, Ante Barišić je Manoliću prezentirao da je sve to on obavio i da je bio glavni koordinator i rukovoditelj te operacije.
Dvojbeno je, je li Manolić naivno uletio u priču o Tomislavu Karamarku bez prethodne provjere ili je Manolić, zapravo, bio u vrhu piramide urotničkog rušenja Tomislava Karamarka. Kada je u „Nacionalu“ istupio protiv Karamarka, optuživši ga da je udbaš, učinio je to jer je bio žestoko protiv Karamarkovog političkoga programa o potrebi lustracije. Iz toga se može zaključiti da je Ante Barišić bio Manolićev i Mesićev čovjek na zadatku svojevrsnog moderatora-plaćenika u odnosu s medijima. Dokaz tome je što je Ante Barišić, nedugo nakon Manolićevog intervjua „Nacionalu“, i sam dao intervju „Nacionalu“, iznoseći hrpu izmišljenih detalja o SDS-ovom vrbovanju Tomislava Karamarka. Čak je iznosio inicijale dvojice operativaca SDS-a (D.S. i M.Š.), koji su informativnim razgovorima vrbovali Karamarka, tvrdeći da ti operativci to mogu vjerodostojno potvrditi. No, u sudskom procesu, ni Barišić ni Manolić nisu spominjali te, navodne, operativce, niti su ih ponudili kao svjedoke koji bi potvrdili Karamarkovo vrbovanje.
U sudskim raspravama, Ante Barišić je čak reterirao i kazao u zapisnik kako on nema dokaze da je Karamarko bio informator SDS-a, ali da se to može „iščitati“ u arhivskoj građi SDS-a koju je naslijedila SOA, te ju ustupila Hrvatskom državnom arhivu. Postavlja se, međutim, pitanje – zašto bi se bilo što „iščitavalo“ ako se u arhivima moglo pronaći kao dokaz i pročitati kao dokaz na sudu? Naravno, tih dokaza u arhivima nije bilo i sve je ostalo u zoni špekulacija i navodnog „iščitavanja“… Žalosno je što je Manolić tvrdio, kako je još 1991. godine čuo da je Karamarko bio suradnik SDS-a i tu je priču prenio Mesiću, ali nije potkrijepio tu priču ni jednim dokazom, iako je 1991. godine, po svojoj funkciji, mogao narediti Službi za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) da to precizno provjeri.
SOA je dopisom sudu, sve insinuacije glede Karamarka – demantirala. U sudskim raspravama iznose se općenite teze uz naznaku da to „iščitamo“ u arhivskoj građi. „No kada tu građu pažljivo pročitamo kristalno jasno se vidi da Tomislav Karamarko nije bio u suradničkom odnosu sa SDS-om. Još jasnije se vidi da smo ga pokušali vrbovati, ali to nije uspjelo“, tvrdi moj dobro obavješteni izvor.
Poruka ove analize je potpuno bistra! Oni koji su urotnički spremni i sposobni rušiti političke glave, sposobni su i instalirati one koji odgovaraju njihovim svjetonazorskim i partikularnim interesima.
U sljedećem broju objavit ćemo nastavak ove intrigantne špijunske priče s teškim posljedicama na stanje u Republici Hrvatskoj.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI