Argument mišića iza kravate diplomacije: Koliko pali „bulling“ kao element vanjske politike?

0
138
President of Russia

Dogodi li se slučaj da Njemačka mora povesti glavnu riječ, nikome se to neće svidjeti, progovori li pak snažnije Francuska, mnogi će se okomiti na njeno vodstvo i opet nismo postigli neki učinak. Vrijeme je da EU pokaže snagu i da pozove sve druge države na nosivi dijalog u kojemu su mišići namijenjeni samo onima koji ozbiljno ugrožavaju temeljne vrijednosti koje su, uostalom, zapisane u povelji UN-a, samo smo mi na njih malo zaboravili...

Dok velike zemlje provode realnu vanjsku politiku svim raspoloživim sredstvima, nerijetko koristeći snagu, male uljuđene zemlje osuđene su na poštivanje regula koje su onoliko snažne, koliko i dobra volja velikih. Jesmo li negdje pogriješili kada smo ustanovili UN, OESS, EU i ostale platforme za dijalog?

Prenormiranost formulara i izračuna poslovnih planova za EU-fondove je već svima poznata; da biste okrečili jednu radionicu, potrebno je angažirati građevinskog inženjera koji će to uobličiti u troškovnik, osigurati više ponuda ličilačkih i soboslikarskih poduzeća, te studiju o tome kako će se sve to isplatiti, što onda izračunava računovođa. Nakon toga čitava priča prolazi evaluaciju i ako ste u sklopu neke od mjera prihvaćeni i prepoznati kao netko tko zadovoljava sve uvjete, možete si okrečiti radionicu! Za to je do sada trebalo svakom malom poduzetniku oko tisuću kuna s kojima bi platio boju za zid, četke, gajbu piva i ostali priručni alat koji bi onda u jednom vikendu osvježio radni ambijent. Norme EU-a i današnji način razmišljanja ne dopuštaju nam jeftiniji pristup, pa smo se okrenuli ovom skupljem.

Hrvatska se nalazi pred predsjedanjem EU-om, što će morati obaviti u prvoj polovici 2020. godine, pa se više ne traže diplomati koji znaju svoj posao, nego ljudi koji se snalaze u formularima i on-line obrascima. Ipak, u međunarodnoj zajednici postoje jasni odnosi snaga i njih se i nadalje poštuje, bez obzira na to koliko tko popuni točno svoje formulare. Pitanje je samo, koliko je i u kojoj mjeri takav pritisak u današnje vrijeme prihvatljivo rješenje za bilo kakvo rješenje nedoumica, trzavica ili pozicioniranje interesa. Neke zemlje ponašaju se kao da su pomalo pretplaćene na pokazivanje mišića i ponašaju se unutar međunarodne zajednice na onaj način na koji se manje zemlje ili uljuđene demokracije – nikako ne bi mogle, niti smjele ponašati.

Pitam se koliko pali „bulling“ kao element vanjske politike? Od kada postoji međunarodna zajednica, postoji i agresija. Iako se uspostavila utopijskom, zamisao da će nakon „Hladnog rata“ većina međunarodnih nesuglasica biti beskonfliktno rješavana, pokazivanjem agresije neke od zemalja ostvaruju svoje ciljeve i na domaćem i na međunarodnom polju. Erdogan odstupa od pravila koja su uvriježena u modernom demokratskom svijetu. Hapšenja, optužbe i stvaranja klime samovlasti, načini djelovanja „čvrste ruke“ tog predsjednika, kod nekih komentatora prizivaju usporedbu s despotizmom. Postavljaju se vrlo ozbiljna pitanja o ljudskim pravima, pravnoj državi i prava javne riječi. Erdogan pokazuje mišiće i izvan svojih granica, odvjetnici su angažirali njemačku policiju da pokuca na vrata svih onih novinara koji su, možebitno, uvrijedili predsjednika Turske. Osnaživši nakon referenduma, Erdogan je postao apsolutni „trn u oku“ njemačke diplomacije, pa je na toj relaciji, koja je iznimno doprinosila razmjeni tih zemalja, došlo do evidentnog smanjenja prometa. Stav turskog predsjednika, stav je nekoga tko ima snažno zaleđe u svojoj zemlji i ne trpi kritiku, a sklon je pokazati i mišiće. Srušiti strani borbeni zrakoplov, uđe li u nacionalni prostor, nije nikada bilo upitno, makar taj zrakoplov bio i ruski.

Rusijom, pak, vlada Vladimir Putin. Također osoba s kojom se nije za šaliti. Potezi Rusije su zaista začudili međunarodnu zajednicu i nisu ostavili ni pedlja prostora za prihvaćanjem aneksije teritorija susjedne Ukrajine, kao prihvatljivom metodom. Svima je jasno da se na to moralo reagirati, sankcije su uvedene, a Rusija je podnijela to malo „soli na rep“ kao da se ništa nije dogodilo. Kada je svojim nedavnim izjavama, američki establishment dao naslutiti da bi se sankcije protiv Rusije mogle produbiti, Putin je glatko odlučio smanjiti gostoprimstvo dvjema trećinama američkih diplomata. Mišići se pokazuju na sve strane, svi znaju da i Trump raspolaže snagom kao argumentom, pa mu je „snaga argumenta“ postala manje bitna! SAD je kroz čitavu posthladnoratovsku eru obnašao poslove „svjetskog policajca“ u nekim dijelovima svijeta, ali je ipak argument mišića bio uvijek vješto skriven iza kravate diplomacije, koja je u multilateralnim organizacijama igrala važnu ulogu i pozivala se na one standarde koji su okosnica moderne civilizacije. Bilo kako bilo, snaga je u prevelikom broju slučajeva međunarodnih komunikacija i odnosa postala preuvaženi argument, pa je važno postaviti pitanje – što će Europa učiniti po tom pitanju? Dogodi li se slučaj da Njemačka mora povesti glavnu riječ, nikome se to neće svidjeti, progovori li pak snažnije Francuska, mnogi će se okomiti na njeno vodstvo i opet nismo postigli neki učinak. Vrijeme je da EU pokaže snagu i da pozove sve druge države na nosivi dijalog u kojemu su mišići namijenjeni samo onima koji ozbiljno ugrožavaju temeljne vrijednosti koje su, uostalom, zapisane u povelji UN-a, samo smo mi na njih malo zaboravili…

NATO savez nije samo platforma koja jamči neke sigurnosti, to je itekako političko okruženje koje bi, možda, imalo snažniji značaj svojih članica da je vidljiva neka gorljiva volja mnogih državnih poglavara, češće sudjelovati u kovanju političkih odrednica i brušenju programskih smjernica. I UN i NATO imaju vrlo snažnu strukturu, ali dok državni poglavari ne pokažu da je i zemljama članicama stalo da se razgovori vode na legitimnim platformama, do tada će te organizacije biti prepuštene svojim činovnicima. Mnogi napisi s čuđenjem su pratili vijest od prije nekoliko dana da i predsjednica i premijer odlaze zajedno na redovito zasjedanje Opće skupštine UN-a u rujnu. Tu ne vidim ništa sporno, više bi me smetalo da sam mogao pročitati vijest da tamo neće biti nikoga od državnog vrha. Pojedine si zemlje dopuštaju i to da multilateralne organizacije iznimno površno shvaćaju, pa kad mimo njihove politike „prozuji“ neka rezolucija, onda se pitaju, gdje im je bio kakav predstavnik i zašto je bilo sve prepušteno činovništvu?

Samo sa snažnom reprezentativnošću, svjetska politika može dobiti značaj jamstva sigurnosti koji svi tako jako žele, a malo ih vjeruje u nekakvo zajedništvo na tom polju. Tim skepticima valja skrenuti pažnju na povijest koja nas je naučila stvaranju asocijacija i njihovih standarda koje će spriječiti posve nepotrebne samovoljne akcije koje su neke svjetske sile poduzimale u proteklih petnaest godina. Možda tada ne bi došlo do eskalacije ISIL-a i možda bi i Velika Britanija osjećala smisao ostanka u EU-u? U svakom slučaju, sada je vrijeme da se da mjera mjeri i da se zaustave nepotrebna pokazivanja zubiju i mišića, jer se nalazimo u preozbiljnoj prekretnici svjetske podjele dobara i „Azijski tigrovi“ su već prihvaćeni od mnogih kao domaće životinje, ne treba im previše okretati leđa, ali sve postaje još gore ako se međusobno prepucavaju oni koji bi trebali surađivati. Mišići i međunarodni „bulling“ su rezervirani za one koji se tvrdoglave s podstandardima koji više nigdje nisu prihvatljivi.

U Njemačkoj se bliže izbori, retorika svake zemlje mijenja se u tim prilikama. Njemačka je iznimno postojana i solidna u odnosu na svoje unutarnje političke procese, no ipak je za očekivati neko povisivanje glasova i za vjerovati je da će se ta velika zemlja oglasiti prema svima koji ne poštuju one standarde koji su njoj bili nametnuti prije 70 godina. Mnogi analitičari to također opažaju i nisam to sam otkrio, niti sam usamljen u mišljenju da je moguće da upravo Njemačka postane ta koja će prisjetiti „snažne“ da je vrijeme „bullinga“ – odzvonilo.

Izbori su postali u zadnje vrijeme test izdržljivosti susjednih zemalja, pa je tako uvijek kada se negdje održavaju izbori, „pojačana buka“ koja najčešće smeta – susjedima! Preživjeli smo retorike koje su odzvanjale sa svih strana u predizborna vremena; i sami smo imali izbore. Naslušali smo se svakojakih izjava, ali u slučaju Njemačke bih preporučio svima da dobro poslušaju tko što govori i da ništa ne izuzimamo iz konteksta, možda nam posluži kao dobra građa.

U vrijeme koje mnogi nazivaju „napetim“, bilježimo i jednu zanimljivu novost, a to je da je novi glavni tajnik Organizacije za europsku suradnju i sigurnost postao Švicarac, Thomas Greminger, koji je unatoč svojem visokom časničkom činu i doktoratu iz povijesti, svoju karijeru izgradio kao diplomat. OESS se pokazala zanimljivom organizacijom, još od vremena kada je djelovala kao „konferencija“ i „Pariškom poveljom“ iz 1990. godine progovorila o ljudskim pravima, demokraciji i pravnoj državi na takav način da je bilo omogućeno svim onim demokratskim procesima da stvore obrise Europe kakvom je poznamo danas. Kada sam 1992. u Helsinkiju vidio da „konferencija“ prerasta u organizaciju u kojoj je sasvim razvidno da se putem „nevladinih“ udruga pruža platforma za sudjelovanje bivših obavještajaca koji su preko noći postali dušobrižnici ljudskih prava, nisam bio oduševljen. Kasnije sam shvatio da za ozbiljan posao treba imati širok krug ljudi u mreži suradnje. Danas sam uvjeren da nam je svako mišljenje više – dobrodošlo i da si ne možemo priuštiti nikoga isključiti iz dijaloga, jer nam se to prije ili kasnije obije o glavu. Ipak ova organizacija od velike je važnosti za neke usporedbe s drugim organizacijama, čisto kao diskurs. Za razliku od ostalih sigurnosnih organizacija (NATO, UN), OESS nema vlastitih snaga ili sredstava za uspostavu mira, a koristi se uglavnom preventivnom diplomacijom koja uključuje kontrolu naoružanja, jačanje povjerenja među državama, praćenje poštivanja ljudskih prava, nadzor izbora, te praćenje gospodarskih i ekoloških odnosa. Važan instrument OESS-a čine i terenske misije koje djeluju u jugoistočnoj i istočnoj Europi, kao i na postsovjetskom prostoru. Djelovanje OESS-a usmjereno je prema ostvarenju koncepta jedinstvene i nedjeljive sigurnosti na euroatlantskom i euroazijskom prostoru kao ključnom cilju, a glavne aktivnosti organizacije usredotočene su na uspostavu i provedbu zajednički usuglašenih normi i pravila u odnosima među državama i unutar država, s naglaskom na zaštiti i promicanju ljudskih prava i temeljnih sloboda, vladavine prava, demokratskih standarda, očuvanja stabilnosti i sigurnosti. Moram priznati da mi je ta organizacija išla na živce sa svojim „mehanizmom ljudske dimenzije,“ kako su to oni popularno zvali, i nisam bio sklon brkati ljudska prava s uspostavom mira, ali sam naučio da mi se ne mora nužno sviđati nešto što je važno i može poslužiti nečemu dobrome.