Adventski kokošinjac u Hrvatskom saboru

0
636
sabor.hr

U situaciji kada gospoda u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova ne rade svoj posao, imamo kokošinjac u Saboru. Nije to samo rezultat nezrelosti oporbe, koja očito ne želi ozbiljnije poljuljati protunacionalnu politiku hrvatske Vlade, nego i neodgovornosti vladajućih. Očito, hrvatski građani na slijedećim izborima trebaju birati ne samo novu vlast, nego također i drukčiju, odgovorniju oporbu...

S blagdanom Martinja u europskim zemljama s katoličkom tradicijom počinje vrijeme gusaka i sličnih peradi koji dominiraju na jelovnicima građana. U austrijskim i bavarskim restoranima servira se u to vrijeme kao posebna ponuda, guska s dinstanim crvenim zeljem. Istodobno je to prilika da se isproba novo vino koje se u pravilu krsti na blagdan svetoga Martina iz Toursa. Nejasno je kako se gusku i mlado vino povezuje uz biografiju svetoga Martina, skromnoga biskupa iz Toursa koji je bio poznat po svom isposničkom životu. Legenda kaže da su vjernici, nakon smrti biskupa u Toursu, odlučili izabrati isposnika Martina za njegova nasljednika. Budući da on nije želio prihvatiti tu neobičnu ponudu, odlučio se skrivati dok ne prođe imenovanje biskupa. Navodno su presudnu ulogu odigrale guske jer su svojim gakanjem otkrile gdje se nalazi čovjek koji je voljom vjernika ustoličen za biskupa. Zbog toga se svetoga Martina prikazuje zajedno s guskom.

Uz grad Tours veže se i jedna od najznačajnijih bitka u europskoj povijesti, naime pobjeda franačke vojske nad Arapima godine 732., koja je zaustavila njihovo daljnje osvajanje Europe. Britanski povjesničar Edward Gibbon (1737.-1794.) okarakterizirao je, u svom djelu u šest svezaka „Povijest pada i propasti Rimskoga carstva“ („The History of the Decline and Fall of the Roman Empire”), pobjedu Karla Martela nad Saracenima jednom od presudnih pobjeda koja je bila od posebne važnosti za formiranje europske kulture. Da su Arapi pobijedi u bitci kod Toursa, ne bismo imali predivne katedrale, ostali bismo bez umjetnosti koja je nadahnuta biblijskim motivima, a i europska književnost bila bi drukčije oblikovana. Iako današnji povjesničari smatraju da je Gibbon pretjerao u svojoj procjeni povijesne važnosti bitke kod Toursa, koja se u nekim izvorima spominje i kao bitka kod Poitiersa, ostao je u europskoj tradiciji poseban spomen na pobjedu u Toursu, kao i svetoga Martina, zaštitnika toga grada. Martinje je postalo jedan od najznačajnijih blagdana koga slave jednakim intenzitetom katolici i protestanti diljem Europe. Da su pobijedili Arapi u bitci kod Toursa, sigurno ne bismo slavili „krštenje vina“ u obliku kao što to danas činimo, jer je taj ritual za islamsku tradiciju – sotonska pojava. U svakom slučaju, Europa kakvu imamo danas kao simbol Zapada koji stoljećima propada, ali čuva svoj liberalizam i individualizam, uvjetovana je, između ostaloga, događajima vezanim uz francuski grad Tours.

Guske u Hrvatskoj imaju arhetipsko značenje nakon čuvenog govora Stjepana Radića u Narodnom vijeću novoproglašene države Slovenaca, Hrvata i Srba. Gospodi zastupnicima koji su, predvođeni Svetozarom Pribičevićem, htjeli provesti hitno pripajanje Srbiji, Stjepan Radić je sa saborske govornice poručio da se ljuto varaju, ako misle da samovoljno mogu „prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi, Hrvati za to nismo. Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da neće više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju. Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!“.
U proteklih sto godina, unatoč upozorenju Stjepana Radića, vladala je, kako bi rekla Josipa Lisac – „…magla svuda, magla oko nas…“ Ideja jugoslavenstva dobila je svoje realno ozbiljenje u ubojstvu karizmatičnog Stjepana Radića u državnom parlamentu u Beogradu.

Povratak iz jugoslavenske magle kao i otrježnjenje od jugoslavenskog zanosa rezultirao je neobičnim, dugogodišnjim mamurlukom. Radićev hrvatski seljak danas je najugroženija vrsta u hrvatskoj državi. Komunistička partija je takozvanom industrijalizacijom države pokušala dovesti u grad seljaka i od njega stvoriti poslušnoga proletera koji će biti ovisan o crkavici državne plaće. Hrvatska država je politikom nerezonskoga uvoza dovela hrvatskog seljaka na prosjački štap. Slavonija, nekoć žitnica austro-ugarskog carstva, postala je danas pusta i napuštena zemlja, a ono malo stanovništva što je ostalo tamo, vjerno je biračko tijelo HDZ-ove politike, koja je najodgovornija za uništenje hrvatskog gospodarstva, a posebice poljodjelstva. Hrvatski seljak za Božić neće imati gusku ni puricu iz vlastitog uzgoja, nego će kupiti uvezenu iz Mađarske i Poljske. Istodobno će hrvatska politička vrhuška koristiti svaku priliku da raspali po nacionalističkoj Vladi Mađarske i Poljske koje nisu po volji Europskoj komisiji u Bruxellesu.

Propast hrvatskog peradarstva imala je za posljedicu da je ono zaživjelo, metaforički rečeno, u Hrvatskom saboru koji je u zadnje dvije godine postao, doslovno rečeno, najobičniji kokošinjac, predvođen zagorskim puranom. Ako se prisjetimo svih kokodakanja od saziva ovog Sabora, bit će nam jasno zašto je hrvatska perad, umjesto svetoga Martina, zaštitnika gusaka, izabrala svetoga Marka na čijem je trgu novo utočište političkih gusaka, purana i kokošiju svih vrsta. To je posebno izašlo na vidjelo tijekom saborske rasprave o položaju Hrvata u BiH, te usvajanjem deklaracije jednakopravnosti hrvatskog naroda. Neosporna je činjenica da je izborom Željka Komšića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH narušen Ustav Bosne i Hercegovine koji jamči svakom narodu u toj državi da autonomno bira svoje predstavnike vlasti. To se u izboru Željka Komšića nije dogodilo, jer je izabran glasovima Bošnjaka. O takvim i sličnim gafovima ne bi se trebalo raspravljati u Hrvatskom saboru, jer bi se bilateralna politika prema BiH trebala određivati na Zrinjevcu, u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. O nesposobnosti osoblja koje vodi hrvatsku međunarodnu politiku u više je navrata iscrpno i korektno pisala sveučilišna profesorica, Mirjana Kasapović, očitavši pravu lekciju nesposobnjakovićima koji žive na lovorikama privilegija, a ništa suvisloga nisu učinili za hrvatsku državu. Nije na odmet u ovom kontekstu naglasiti da ministrica vanjskih i europskih poslova, gospođa Marija Pejčinović-Burić, koristi terminologiju koja je uobičajena kod srpskih političara, rabeći izraz “Daytonski mirovni sporazum”. Da je barem pročitala Wikipediju, ministrica bi naučila da bi se u hrvatskoj jezičnoj uporabi trebalo koristiti službeni naziv “Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini” ili, pak, skraćeni naziv – Daytonski sporazum, a ne “Daytonski mirovni sporazum”, kako se uobičajeno koristi u Republici Srpskoj i beogradskoj diplomaciji.

Dobar primjer kako bi se trebala voditi vanjska politika dali su hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu koji su neposredno nakon izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva u BiH krajem listopada, poslali zajedničko pismo predsjednicima Europskog parlamenta, Europskog vijeća i Europske komisije, izrazivši duboku zabrinutost kršenjem Ustava BiH, tj. činjenicom „da su hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH izabrali Bošnjaci, dok je velika većina Hrvata glasovala za drugog kandidata“. Usvajanje Deklaracije i rasprava koja je tome prethodila u Hrvatskom saboru trebala je biti u duhu stava zastupnika u Europskom parlamentu koji su jednoglasno, neovisno o stranačkom članstvu usvojili i potpisali dopis čelnicima Europske unije. Umjesto odlučnosti i rezolutnosti zastupnika, imalo smo najobičniji politički „kokošinjac“. Vrhunac nebuloze bilo je kokodakanja Nenada Stazića. Uvijek iznova se postavlja pitanje – ima li uopće smisla osvrtati se na izjave političara koji je na svome fejsu 15. svibnja ove godine napisao: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika.” Pravo na glupost nije nikome uskraćeno, ali činjenica da tipovi poput Stazića za izgovorene idiotizme ubiru milijun kuna iz državnog proračuna za vrijeme svoga mandata u Saboru, trebala bi izazvati zabrinutost širih razmjera. Sirovko Stazić je prigovorio HDZ-ovim predlagateljima Deklaracije da ih smeta to „što je izabran Željko Komšić, Hrvat koji nije član HDZ-a”, rekao je Stazić, te da se ponašaju kao Franjo Tuđman 1997., kada nije htio priznati rezultate izbora u Zagrebu. Stvar postaje jednostavna, ako konstatiramo da je razina hrvatstva Željka Komšića identična s hrvatstvom Nenada Stazića. Zanimljiva je razina proturječja u govoru bivše ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koja je poznata po izjavi da je Hrvatska počinila agresiju na BiH. Gospođa Pusić tvrdi da Deklaracija o položaju Hrvata u BiH predstavlja notorno miješanje Hrvatske u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Istodobno je bivša ministrica vanjskih poslova naglasila da bi se Hrvatska trebala „boriti za eurointegracije BiH“. Zanimljivo, takva „borba“ ne bi bila miješanje u unutarnje stvari BiH, pogotovo kada se zna da gotovo ni jedna politička opcija u BiH, osim tamošnjeg HDZ-a, ne želi pridruživanje Europskoj uniji, kao što ni službeni Bruxelles uopće nema u svojim planovima BiH kao svoju članicu u nekoj dalekoj budućnosti. Stav gospođe Pusić, zapravo je notorni primjer donkihotovske borbe s vjetrenjačama.

U situaciji kada gospoda u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova ne rade svoj posao, imamo kokošinjac u Saboru. Nije to samo rezultat nezrelosti oporbe, koja očito ne želi ozbiljnije poljuljati protunacionalnu politiku hrvatske Vlade, nego i neodgovornosti vladajućih. Očito, hrvatski građani na slijedećim izborima trebaju birati ne samo novu vlast, nego također i drukčiju, odgovorniju oporbu.