Zagreb, jedini glavni grad u Europi bez adekvatne protuzračne obrane!

0
852
Screenshot PxHere, Wikimedia Commons

Hrvatsko ratno zrakoplovstvo treba pronaći cjenovno prihvatljivi zrakoplov koji može obavljati sve potrebne zadaće - prije svega, to je air policing i bliska vatrena potpora trupama na zemlji. Ukratko, Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu potreban je laki jurišnik s mogućnošću djelovanja izvan vizualnog dometa (beyond visual range). Prevedeno, treba nam laki jurišnik koji može nositi AMRAAM projektile. Advanced Medium Air to Air Missile (AMRAAM) je projektil koji je nužan za adekvatno obavljanje zračnog nadzora i kontrole zračnog prostora

Hrvatsku javnost u posljednje vrijeme zaokuplja priča o nabavi borbene eskadrile Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Neuspjeh u poslu s nabavom polovnih izraelskih zrakoplova F16 Barak dodatno je usmjerila pozornost javnosti na jednu od najslabijih komponenti Oružanih snaga Republike Hrvatske – Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Naime, nabava novog ili polovnog zrakoplova otvorila je brojna pitanja na koja sam, u nekoliko tekstova u ovom tjedniku, pokušao dati odgovor…

Prije svega, Republika Hrvatska mora odlučiti koliko joj je zrakoplova zaista potrebno, te koliko je novca spremna izdvojiti za njihovu nabavu. Kada se to definira, onda i odluka o nabavi zrakoplova neće biti problem. Pritom vojni i državni vrh moraju voditi računa o jednoj bitnoj stvari, a to je mogućnost, da zbog nabave 6 ili 8 novih aparata (koji bi koštali pojedinačno više od 100 milijuna dolara) ne zaustave sve razvojne programe u ostalim granama Oružanih snaga.

Već sam jednom napisao kako 6 ili 8 novih zrakoplova, o čemu se u posljednje vrijeme intenzivno pisalo, ne bi adekvatno zadovoljilo sve potrebe RH za zračnim snagama, a pritom ne bi osiguralo ni obuku dovoljnog broja pilota ni sati naleta za njih. S druge, pak, strane, izdvajanje više od milijarde dolara (zrakoplovi, obuka, zemaljska infrastruktura i oružani sustavi) teško bi opteretilo vojni proračun i obustavilo većinu drugih projekata nabave i obnove u kopnenoj vojsci, mornarici, pa i u samom ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani.

Hrvatskoj trebaju laki jurišnici…

U jednom od nedavno objavljenih tekstova napisao sam kako se Hrvatsko ratno zrakoplovstvo treba usmjeriti prema pronalasku cjenovno prihvatljivog zrakoplova koji može obavljati sve zadaće koji trenutno stoje pred HRZ-om. Prije svega, to je air policing i bliska vatrena potpora trupama na zemlji. Ukratko, HRZ treba na svjetskom tržištu pronaći – lakog jurišnika. Sada bih otišao i korak dalje i nadopunio svoj raniji tekst – Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu potreban je laki jurišnik s mogućnošću djelovanja izvan vizualnog dometa (beyond visual range). Prevedeno, treba nam laki jurišnik koji može nositi AMRAAM projektile. Advanced Medium Air to Air Missile (AMRAAM) je projektil koji je nužan za adekvatno obavljanje zračnog nadzora i kontrole zračnog prostora.

Primjerice, zrakoplovi MIG 21, koji su još uvijek aktivni u sastavu HRZ-a, koriste stare sovjetske projektile zrak – zrak R 60 dometa 20 kilometara. U uvjetima modernog zračnog ratovanja, kada se projektili na protivničke zrakoplove lansiraju s udaljenosti većoj od 150 km, teško možemo konstatirati kako RH uopće ima zrakoplovstvo, a pogotovo kako ima – ratno zrakoplovstvo… Za HRZ bi idealno bilo nabaviti AIM – 20C – 5 čiji je domet oko 105 kilometara, ali bi za sam početak bili sasvim dostatni i projektili AIM 120 A/B čiji je domet 55 do 75 kilometara.

Pritom sam zrakoplov, laki jurišnik, ne bi stajao više od 20 do 30 milijuna dolara. To je iznos koji bi i HRZ i sama država u ovom trenutku mogli izdvojiti i što bi bilo potrebno ratnom zrakoplovstvu. Nabava lakog jurišnika s mogućnošću integracije AMRAAM-a, bio bi kvantni skok za HRZ. Sat naleta na lakim jurišnicima daleko je jeftiniji od svih zrakoplova koji su bili u užem izboru za novi zrakoplov HRZ-a, što jamči dovoljan broj školovanih pilota u budućnosti, ali i maksimalnu obučenost pilota ratnog zrakoplovstva. Na HRZ-u i državi je da odluči što zaista želi učiniti s ratnim zrakoplovstvom, ali mogućnosti i brojke su neumoljivi u bilo kojoj raspravi o njegovoj budućnosti.

Sustav Strijela u starom željezu!?

Druga sastavnica Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane – dakle protuzračna obrana – još je u gorem stanju od HRZ-a. Inače, kada se govori o modernizaciji Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane, obično se govori o nabavi novih letjelica za HRZ, a da pritom protuzračna obrana ostaje u stanju u kakvom je dočekala završetak Domovinskog rata. Ili, možda, čak i gorem, jer se već godinama, pod mentorstvom SAD-a, uništavaju laki prijenosni protuzračni sustavi MANPADS (Man – Portable Air Defense System), a da pritom nije učinjen gotovo nikakav korak u obnovi kapaciteta protuzračne obrane.

Program uništavanja sustava Strijela – 2M obavlja se pod patronatom i uz financijsku pomoć SAD-a od 2009. godine. Tako smo mogli pročitati kako je RH od 2009. do danas uništila čak 971 komad raketa Strijela – 2M, a kako kažu u MORH-u, još je 200 komada ovih raketa ispaljeno na vojnim vježbama. SAD je za ovaj program izdvojio (od 2009. godine) – 3 milijuna dolara. Posljednji ugovor između MORH-a i SAD-a, kojim SAD donira milijun dolara za uništavanje Strijela – 2M i viška protuoklopnog streljiva, potpisan je 28. veljače 2009. godine.

Međutim, u cijeloj priči oko uništavanja Strijela čudno je što nitko ne spominje kako su upravo Strijele, uz nekoliko Igli i prastare Boforse – osnova hrvatske protuzračne obrane. Dobro, dobili smo tri milijuna dolara za uništavanje vlastite protuzračne obrane, ali što dalje? Istina je kako su Strijele zastarjelo naoružanje čiji je maksimalni domet 5 kilometra. S druge strane, riječ je o naoružanju koje je izuzetno lako održavati i koje još uvijek ima izuzetne učinke na niskoleteće zračne ciljeve, a nedavni sukobi u Siriji još su jednom pokazali sav potencijal ovog, za nas, otpisanog oružja.

Tko uništava osnovu protuzračne obrane?

Postavlja se, stoga, logično pitanje – tko uništava osnovu protuzračne obrane dok još nije pronašao adekvatnu zamjenu za nju? Zagreb je trenutno jedini glavni grad u Europi bez adekvatne protuzračne obrane!!! To se prije svega odnosi na sustave srednjeg i velikog dometa, a nastavi li se uništavanje Strijela, uskoro bi mogao ostati i bez osnovne obrane do visina od 5 kilometra.

Priča o modernizaciji hrvatske PZO stara je koliko i priča o modernizaciji HRZ-a, dakle, od završetka Domovinskog rata. Prvi spomen moguće nabave novih protuzračnih sustava datira u 2011., dok su prvi ozbiljniji pokušaji i izvidi tržišta učinjeni 2016., kada se razmatrala nabava norveških sustava NASAMS koje proizvodi Kongsberg. Ova norveška tvrtka već je bila angažirana na opremanju hrvatskih Patria – daljinski upravljanom oružanom stanicom 12,7 mm, pa se poslovnu suradnju pokušalo proširiti i na protuzračnu obranu.

NASAMS je protuzračni sustav srednjeg do velikog dometa, a koristi AMRAAM rakete različitog dometa. Noviji sustavi NASAMS II., mogu, osim raketa AIM – 120 varijanti C i D, koristiti i rakete zrak – zrak AIM – 9 X malog dometa. Sustav NASAMS II. ima maksimalni domet od 16 kilometara po visini i 25 do 33 kilometara po daljini. Iako nigdje nije objavljena cijena ovog sustava, neslužbeno se spominjala cifra od 50 milijuna dolara. Također se spominjala i mogućnost nabave sustava iz vojnih viškova Norveške vojske.

Drugi sustav koji se spominjao kao moguća prinova u hrvatskoj protuzračnoj obrani je izraelski sustav protuzračne obrane – SPYDER. Ovaj sustav razvila je izraelska tvrtka Rafael, a sličnih je karakteristika kao i norveški NASAMS, osim što se, za razliku od lansera NASAMS (koji ima kapacitet 6 raketa), u SPYDER može smjestiti 8 raketa. Mogućnost nabave SPYDERA, kao primarnog oružja hrvatske PZO, rasla je s intenzitetom vojne suradnje između Hrvatske i Izraela pri nabavi F-16 Barak za HRZ. Nakon propasti posla s Izraelom oko nabave zrakoplova i SPYDER se prestao spominjati kao moguća prinova PZO-a.

Srbi – brže i jednostavnije do oružja!?

Hrvatska je dugoročnim planom razvoja Hrvatske vojske, od 2015. do 2024. godine, kao prioritete (u stavci o PZO-u) definirala modernizaciju osmatračkih radara FPS – 117, te nabavu novih lakih prijenosnih sustava PZO-a malog dometa, ali i raketnih sustava srednjeg dometa. Osim rijetkih i škrtih medijskih informacija, više nagađanja o mogućim nabavama novih sustava za PZO-a, do danas nemamo nikakvih konkretnih podataka iz MORH-a.

S druge strane, Srbija je nedavno, relativno brzo, odlučila svoju protuzračnu obranu pojačati ruskim protuzračnim raketno-topničkim sustavima Pancir – S1. Radi se o izuzetno moćnom sustavu, vrlo otpornom na elektronska ometanja, koji je svoju moć pokazao u nedavnom sirijskom sukobu. Osobitu efikasnost je pokazao protiv krstarećih projektila na malim visinama, ali može poslužiti i kao odličan sustav protuzračne obrane srednjeg dometa.

Sagledamo li nabavu sustava Pancir – S1 u kontekstu nedavne srbijanske nabave polovnih MIG-ova 29 iz Rusije i Bjelorusije, možemo zaključiti kako srbijanski državni vrh znatno brže i jednostavnije obnavlja svoje vojne sposobnosti, nego što je to slučaj s Republikom Hrvatskom i njenim državnim vrhom.

Mnogo toga ovisi o vojnim budžetima, procedurama nabave i studijama o pojedinim novim sustavima. Međutim, kada je u pitanju sigurnost države i naroda, onda bi sve to moglo i moralo ići mnogo brže…

Loading...