Nedavno je objavljena vijest da će se ukloniti spomenik fašisti Aćif Efendiji i teroristima OVK u Preševu, a 'najverovatnije već na jesen biće uklonjeni svi spomenici podignuti osvajačima, ratnim zločincima i teroristima i ubuduće neće biti prihvaćena nijedna inicijativa koja vređa verska i nacionalna osećanja, veliča fašističke i speratističke ideje', te da o njima više neće odlučivati pojedinci, već država... Navodi se da je spisak spomenika nedostojnim ličnostima podugačak, te da ih je najviše na jugu Srbije i u Vojvodini...
Dana 10. lipnja 2018., portal srbijadanas.rs objavio je „pobjedonosnu“ vijest: „Uskoro uklanjanje spomenika FAŠISTI Aćif Efendiji i teroristima OVK u Preševu! – U skladu sa Zakonom o ratnim memorijalima, najverovatnije već na jesen biće uklonjeni svi spomenici podignuti osvajačima, ratnim zločincima i teroristima i ubuduće neće biti prihvaćena nijedna inicijativa koja vređa verska i nacionbalna osećanja, veliča fašističke i speratističke ideje. Više neće biti prihvaćena nijedna inicijativa koja vređa verska i nacionalna osećanja, istorijske tekovine, veliča fašističke i separatističke ideje i o njima neće odlučivati pojedinci, već država…“ Navodi se da je spisak spomenika nedostojnim ličnostima podugačak, te da se najveći broj njih nalazi na jugu Srbije i u Vojvodini…
Nakon takve vijesti, možemo samo reći: očito je da Vučića, Šešelja, Vulina i slične novočetnike boli – ISTINA… Zašto?
Muslimani (Bošnjaci) i Drugi svjetski rat
Muslimanima je u titoističkoj Srboslaviji stalno spočitavano da su bili na „pogrešnoj strani tijekom Drugog svjetskoga rata“ i da su „platili cijenu svog izbora“, zaboravljajući činjenicu da na Balkanu nije bilo veće kvislinške i antisemitske vlasti od – Nedićeve Srbije. Zbog toga su tijekom i nakon rata, muslimanski politički prvaci morali biti veći „jugoslaveni“ od Tita, da bi napredovali. Stoga je potrebno razjasniti nekoliko veoma bitnih momenata za to razdoblje, kao što su: odnos Muslimana prema Nijemcima, Talijanima i fašizmu, odnos prema partizanskom i četničkom pokretu, te odnos Muslimana (Bošnjaka) i Albanaca.
Ustaška vlast i Muslimani (Bošnjaci)
Među bosansko-hercegovačkim muslimanima bilo je između dva svjetska rata različitih tendencija glede nacionalnog izjašnjavanja. Manja skupina se izjašnjavala Srbima, znatno veća skupina političkih vođa, s Hakijom Hadžićem na čelu, izjašnjavala se Hrvatima, a muslimanski kler, uz koji je pristajala većina vjerničke populacije, najradije je ostajao neutralan, neopredijeljen. Iznimka je bio brat čelnika Jugoslavenske muslimanske organizacije, Mehmeda Spahe, Fehim, koji je bio Reis ul-ulema od 1938. do 1942., te koji se izjašnjavao Hrvatom.
Budući da su ustaški čelnici bili sljedbenici ideologije koja je bosansko-hercegovačke muslimane opisivala kao „najhrvatskiji dio hrvatstva“, a Bosnu i Hercegovinu, prirodnim sastavnim dijelom nezavisne hrvatske države, muslimane nije smetalo takvo njihovo uzdizanje, što se pokazalo i u prigodi uspostave NDH. Hrvatsko muslimansko društvo u Zagrebu je na svojoj svečanoj sjednici, srdačno pozdravilo uspostavu hrvatske države u čijem sastavu je bila Bosna i Hercegovina. Pavelić je do posljednjeg dana pokazivo svoju trajnu naklonost muslimanima, a već u prigodi imenovanja najviših državnih dužnosnika, kad je potpredsjednikom vlade imenovao, dr. Osmana Kulenovića. Na dužnosti ga je zamijenio 7. studenoga 1941. njegov brat, Džafer-beg. Ujedno je 30. travnja 1941. objavio odredbu o preseljenju potpredsjedništva u Banja Luku, kamo se Kulenović preselio već 4. svibnja 1941. godine.
U prigodi primanja zagrebačkoga muftije, Ismeta ef. Muftića, 23. travnja 1941., dr. A. Pavelić je izrazio „nadu da će se svi muslimani iz hrvatskih zemalja naći na okupu u nezavisnoj hrvatskoj državi“. Pritom je mislio i na Sandžak. U razgovoru s Ribbentropom 6. travnja 1941., Pavelić je izrazio „uvjerenje da s muslimanima neće biti problema“. Ne treba također smetnuti s uma da su politički predstavnici muslimana, okupljeni prije rata u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, većinom izrazili lojalnost NDH i njegovu poglavniku. Jedan od njih, Hakija Hadžić, bio je imenovan ustaškim povjerenikom za Bosnu i Hercegovinu. No, ustaška se vlast sporo uspostavljala u Bosni i Hercegovini, a ponegdje se nije nikad uspjela ni uspostaviti, osobito u dijelovima pod kontrolom Talijana.
Upravo su talijansko-njemačke igre oko dodjele Bosne povećavale strah hrvatskih vlasti da bi Bosna i Hercegovina mogle biti istrgnute iz hrvatske države, što se smatralo vrlo pogubnim. Stoga su se hrvatske vlasti u Zagrebu žurile što prije poslati u Sarajevo postrojbu od kojih 1000 ljudi, što su i učinile 20. travnja 1941. godine. Po dolasku u Sarajevo, pročitan je proglas vojskovođe, Slavka Kvaternika, u kojem se vrlo naklono govori o muslimanima. Usprkos svim poteškoćama, hrvatske su vlasti do lipnja 1941. uspostavile velike župe, na čelu kojih su u Bosni i Hercegovini bili najčešće muslimani. Ubrzo su se iz te postrojbe izdvojili dragovoljci koje su predvodili Bećir Lokmić, Jozo Zubić i Drago Jilek i oformili udarnu ustašku skupinu „Crnu legiju“.
Odnos Muslimana (Bošnjaka) s Nijemcima i Talijanima
Miladin Popović, delegat Centralnog komiteta za Kosovo i Metohiju, obraćajući se 1946. godine na jednom partijskom skupu u Kosovskoj Mitrovici, rekao je: „Albanci su za vrijeme stare Jugoslavije bili ugnjetavani, ekonomski pljačkani, duhovno negirani, pa čak i fizički istrjebljivani i nemojte da se čudite što su oni rado dočekali Nijemce, jer su za njih bili kao oslobodioci od one bivše vlasti.“ Ista tvrdnja se može primijeniti i na Muslimane (Bošnjake).
Muslimani (Bošnjaci) su prvi, okupljeni oko Islamske zajednice, javno osudili zločine nacista nad Židovima, Srbima i ostalim narodima. U tom smislu, poznate su Sarajevska, Mostarska, Banjalučka, Tuzlanska i druge deklaracije. Nikada nije usvojena niti jedna deklaracija o osudi zločina nad Muslimanima tog razdoblja, od onih u čije ime je počinjen zločin. Godine 1942. muslimanski prvaci izrazili su javni protest protiv uhićenja Židova iz novopazarskog kraja koje su provodili Nijemci, nedićevci i četnici, uputivši pritom delegaciju u sjedište Gestapoa.
Odnos Muslimana s partizanima i četnicima
O tome kakva je bila priroda odnosa između Muslimanske milicije i partizanskog pokreta, vidi se na osnovu nekoliko dokumenata iz tog razdoblja. U izvještajima Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak ističe se: “Muslimanski vođe iz Komarana u nekoliko mahova su pisali našim štabovima da nemaju nikakvih neprijateljskih namjera prema partizanima, a da daju besu dok i jedan njihov čovjek traje neće dozvoliti da četnička noga prekorači na njihovu teritoriju.“ Postoji sličan dokument vezan i za Sjenicu.
Muslimani i Albanci; Aćif-efendija brani Novi Pazar
Muslimani i Albanci su dva bratska naroda. Pored vjere, spaja ih i istovjetna životna sudbina i trpljenje srpskog terora. Stoga je bilo prirodno da su kroz povijest bili upućeni jedni na druge. Albanci i Muslimani (Bošnjaci) Sandžaka, kao i pripadnici turskog naroda u Makedoniji, između dva svjetska rata politički usko surađuju kroz zajedničku stranku Džemijet el-islami. O suradnji Bošnjaka i Albanaca u obrani Novog Pazara piše i Ejub Mušović:
„Krajem 1941. Aćif-efendija organizira obranu Pazara od napada četnika. Četnička taktika je bila Sandžak pritisnuti sa svih strana, prvo iz pravca istočne Bosne, zatim iz pravca Crne Gore, a sa srbijanske strane iz pravca Ivanjice i Raške. Cilj je bio zauzeti Novi Pazar, a njegovo stanovništvo pobiti i protjerati. Međutim, događaji su pokazali da je najžešći otpor pružilo baš stanovništvo Novog Pazara, potpomognuto jedinicama sa Pešteri i jedinicama kosovskih Albanaca koje je predvodio Šaban Poluža, koji u Novi Pazar dolaze na poziv Aćif-efendije.“
Četnički pokolj muslimana Sandžaka i istočne Bosne 1943.
Pokolj muslimana Sandžaka i istočne Bosne 1943. bio je najmasovniji ratni zločin koji je počinila tzv. Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO) tijekom Drugog svjetskog rata. Pokolj je izvršen na teritoriji Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče (današnje Crna Gora, Srbija i BiH). Ovom operacijom etničkog čišćenja, rukovodio je Vrhovni zapovjednik JvuO, Dragoljub Draža Mihailović, čiji se štab tada nalazio u blizini zone djelovanja, preko svojih komandanata, Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.
Tijekom ove genocidne operacije, ubijeno je gotovo 10.000 žitelja općina Pljevlja, Priboj, Foča i Čajniče. Prema Đurišićevom izvještaju, ubijeno je oko 9200 muslimana, od kojih oko 1200 muškaraca i do 8000 žena, staraca i djece. Prema poslijeratnim popisima, identificirano je više od 4000 civilnih žrtava, među kojima je bio izrazito visok udio djece najmlađeg uzrasta… Više od četvrtine ubijenih (oko 26 posto) bila su djeca do 4. godine života, a više od polovine ubijene djece – djevojčice.
Četnički pokolj u veljači 1943. bio je motiviran prvenstveno etničkom mržnjom, odnosno četničkom ideologijom o budućoj Jugoslaviji bez muslimana i katolika, naročito kada je riječ o organizatorima zločina, dok su neposredni izvršitelji bili jednako motivirani i željom za pljačkom.
Partizansko ‘oslobođenje’ – nastavak etničkog čišćenja
Iako su Muslimani (Bošnjaci) aktivno sudjelovali u partizanskom pokretu, ginući za ideale „nove države“, a Sandžak je bio sigurna baza partizanima, do te razine da je 1943. godine, Josip Broz Tito, predlagao da sjedište Predsjedništva AVNOJ-a premjesti u Sandžak, u Berane, prosrpski i procrnogorski kadrovi radili su na ukidanju autonomije Sandžaka. Put prema tom cilju trasiran je bio surovom likvidacijom Rifata Burdžovića Trša, a okončan 29. ožujka 1945. godine, formalnim gašenjem ZAVNOS-a. Da bi bili sigurni da neće biti otpora ovoj nezakonitoj odluci nakon ulaska komunista u Novi Pazar, počele su masovne likvidacije muslimanskih (bošnjačkih) prvaka i elite, koje su trajale od 28. studenoga 1944. do početka 1946. godine.
Povijest strijeljanja na Hadžetu
Žrtve genocida na Hadžetu uglavnom su ubijane tajno, noću. Pred vratima njihovih kuća pojavila bi se “crna trojka” i odvodila ih i strijeljala po kratkom postupku odmah iza zadnjih kuća. Sve, osim Aćif-efendije i Ahmeta Dace. Njih su streljali javno…
Danas, pak, Vučića i bratiju neopisivo boli što se može otvoreno govoriti i pisati o genocidu na Hadžetu…
Dugogodišnji činovnik komunističkog režima, tada član SKOJ-a, Ramiz Crnišanin, u „Tijesnoj čaršiji“, u kojoj pravda mnoga zlodjela komunista: skidanje mahrame, otimanje vakufa…, o zločinima na Hadžetu, između ostalog, kaže: „Dok sam ležao bolestan, noću sam slušao pucnje koji su dolazili sa Hadžeta. To su vršena strijeljanja narodnih neprijatelja… odluke o životu i smrti donosili su pojedinci. Naročito je bio ozloglašen Đorđe Ostojić (Peruničić), major OZN-e…, a nije izgleda bila čista ni savjest Voje Lekovića, jer me je u više navrata pitao da oni nisu možda tada pretjerali sa tolikim egzekucijama?“
Omer Turković, u knjizi „Pazarski šehidi“, piše o tajnom sastanku vrha partizanske vlasti u Novom Pazaru, neposredno pred početak likvidacija:
„Sastanak je otvorio Voja Leković riječima: ‘Drugovi, ja sam zadužen ispred Oblasnog komiteta da objasnim naredbu koja je prispjela iz Centralnog komiteta. Da biste me bolje razumjeli’, nastavio je Leković, ‘reći ću vam da grad u kom se nalazimo nije na Bosforu, ali je oduvijek bio Mali Stambol. Ne samo po arhitekturi, džamijama…, već naročito po vjeri i načinu života koji se ne razlikuju od onog u bilo kom turskom gradu… Pitam vas, drugovi, kako ćemo izgraditi besklasno društvo na takvim temeljima? Moje mišljenje je – nikako… Da bismo to postigli, mi moramo svaku stopu naše zemlje očistiti od korova i nazadnih elemenata.… Likvidaciju narodnih neprijatelja ćete obavljati tajno, noću ili u ranu zoru, na onom polju na kraju grada koje se zove Hadžet, gdje su padale savezničke bombe.’“
Isti autor navodi da je na Hadžetu ubijeno 1639 ljudi, mada ostavlja mogućnost da je ta brojka vjerovatno veća i od 2000, jer je bilo i drugih lokacija, manjih, na kojima su također vršena strijeljanja muslimana.
Muhamed Abdagić, sandžački intelektualac i disident, sudionik NOP-a, piše o specifičnostima zločina i počiniteljima:
”Samo u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici, nakon rata, četnički ‘partizani’ su strijeljali preko 500 najuglednijih muslimana – trgovaca. Oko Novog Pazara postoje mnoga stratišta, što je neoprostivo. Ja sam bio mišljenja da se četnički ‘partizani’ odvoje u posebnu jedinicu kojom bi rukovodio i komandovao neki dokazani idejni partijski komesar. Šta se desilo? U startu je progovorio nacionalni, idejni, pa i vjerski revanšizam. Ostali smo ‘preko noći’ bez najuglednijih ljudi iz našeg Sandžaka. Među strijeljanim bilo je dosta intelektualaca.”
O nedjelima koja su počinjena poslije 1945., kada je završen rat u Sandžaku, pisao je Husnija H. Čengić u „Muslimanskom glasu“ 5. srpnja 1991. godine:
„Na Hadžetu u Novom Pazaru ubijen je veliki broj šehida, ljudi koji su nedužno platili ceh zato što su se borili protiv četnika…“
Optužnica i ‘dokazi’…
Navodna optužnica teretila je Aćif-efendiju, Ahmeta Dacu, hfz. Ramiza Paljevca i druge da su „radeći svim silama nastojali Srez deževski, štavički i sjenički, pretežno nastanjenim muslimanskim življem, pripojiti velikoj fašističkoj Albaniji, da su uz podršku još mnogih muslimana iz Novog Pazara pozvali u pomoć fašističku albansku miliciju pod izgovorom da se bori protiv četnika i pomoću nje izveli raseljavanje, paljevinu, pljačku i pokolj pravoslavnog življa u Srezu deževskom 1941. godine; …da su održavali najprisnije veze i saradnju sa izdajnicima srpskog naroda, Milanom Nedićem i Dražom Mihajlovićem…“
Na osnovu već kazanog, suvišno je govoriti o kakvoj optužnici i kakvim „dokazima“ se radilo, kao i o tome na koji način su do njih dolazili.
Jedan od optuženih i ubijenih na Hadžetu, predsjednik Vojkovačke općine sa sjedištem u Lukarima, Hamdo Saračević, ubijen je zbog toga što je, prisiljen od Nijemaca, prisustvovao strijeljanju dvojice komunista, iako očevici tog događaja kažu da je uporno inzistirao da nije upoznat ni sa kakvom navodnom krivicom tih ljudi.
Arif Torbić iz Novog Pazara, ugledni trgovac i poslovni suradnik Aćif-efendije, prvo je strijeljan na Hadžetu, a tek poslije osuđen i proglašen „narodnim neprijateljem“, kako stoji u presudi o rehabilitaciji Okružnog suda u Novom Pazaru iz 2008. godine.
Javno strijeljanje Aćif-efendije i Ahmeta Dace
Aćif-efendija Hadžiahmetović i Ahmet Daca su strijeljani javno. Autentično svjedočenje o javnom pogubljenju dvojice tada najuglednijih pazarskih političara ostavili su brojni očevici tog teškog zločina. Jedan od njih, Jusuf Poplata, rođeni Pazarac, koji živi u Turskoj, priča svoju priču iz tih dana:
„Sjećam se kao danas, kroz čaršiju je prostrujala vijest da će sutradan (21. siječnja) na Hadžetu strijeljati Aćif-efendiju i Ahmeta Dacu. Ja sam u to vrijeme, kao petnaestogodišnjak, bio u Partizanskoj miliciji. Iz znatiželje sam na Hadžet pošao sa mojim prijateljem Medom Rožajcem. Snijeg je bio napadao do koljena. Narod se bio iskupio na hadžetsku livadu koja se nalazila sa druge strane današnje Bolnice. Tu je nekada bilo igralište. Na livadi je bilo, pored narodne mase, i oko 300 vojnika. Oni su bili postrojeni naspram nas. Svi smo gledali u pravcu gradskog zatvora odakle je trebalo da dođu Aćif i Ahmet.
Nije prošlo mnogo kada su se pojavili sa vezanim rukama i nogama. Vojnici su ih priveli do telefonskih bandera i tu ih vezali lancima sa rukama otpozadi. Pala je komanda da se pristupi strijeljanju. Desetak vojnika je izašlo ispred njih. Partizanski oficir je izdao naređenje da se strijeljaju. Odjeknuli su pucnji i obojica su klonula glavom. Doktor Benčan, Slovenac koji je radio u Pazaru, trebao je da konstatuje njihovu smrt. Opipao je puls obojici i pokazao da je Ahmet Daca još živ, jer mu je srce još uvijek pulsiralo.
Jedno partizanče, nije imalo više od četrnaest godina, prišlo je, skinulo s ramena njemački automat i pucalo u Ahmetovu glavu. Iz raznijete glave poprskala je krv na sve strane. Poslije toga su im poskidali krvave opanke, vunjene čarape, satove i kapute. Naređeno nam je da se raziđemo. Šta je poslije bilo sa njihovim tijelima, niko ne zna.“
Hadžet i Muslimani (Bošnjaci) danas
I zamislite samo, Vučiću i njegovim novovjekim četnicima smetaju baš spomenici tim Muslimanima (Bošnjacima) koji su branili muslimane od četničko-komunističkog genocida. Muslimani (Bošnjaci) bi trebali biti odlučni i staviti točku na šutnju o Hadžetu i svim drugim „hadžetima“. Ovo pitanje je jedno od najvažnijih pitanja koje se tiče svih Bošnjaka. Ono nije dnevno-političko, već nacionalno pitanje od krucijalnog značaja. Mešihat Islamske zajednice u Srbiji je planirao da se na lokaciji Vakuf „Mearif“ na Hadžetu izgradi Memorijalni centar posvećen šehidima Hadžeta, kao i to da se 4. rujna obilježava kao Dan šehida Hadžeta.
I umjesto pravednih procesa rehabilitacije nevinih žrtava Hadžeta, i uvrštenje tih strašnih događanja u udžbenike povijesti i povrat njihove imovine koju su im oduzeli njihove ubojice – novovijeki četnici brane priču o tim zločinima. Ako im to uspije, Muslimani opet mogu biti izloženi istoj zločinačkoj politici. Agresivna politička i medijska kampanja i novi zakon, za posljedicu imaju reviziju povijesti, a planere i počinitelje genocida nad Muslimanima (Bošnjacima) rehabilitirati, kao što je nedavno učinjeno i s Dražom Mihailovićem. U tom kontekstu, za svaku osudu je istodobno podizanje spomenika četničkom zločincu, Vuku Kalaitu, nedaleko Nove Varoši.