Vitomir Miles Raguž, poznat iz afere s Tuđmanovim američkim biografom, završio u bankarskim vodama

0
535

Raguž potiče iz siromašne hercegovačke obitelji koja je trbuhom za kruhom stigla u Ohio sedamdesetih godina prošlog stoljeća * O teškom životu Raguževih u Euclidu svjedoči i skromna prizemnica na čijoj je adresi i dandanas u SAD-u prijavljen aktualni predstavnik Europske razvojne banke za ovu regiju i dio bivšeg Istočnog bloka

Ime bivšeg hrvatskog diplomata, Vitomira Raguža (57), nije poznato širokoj hrvatskoj javnosti iako se radi o osobi koja je bila u nekim vrlo delikatnim misijama prije nego što je završila u međunarodnim bankarskim vodama. Naime, sredinom devedesetih, Raguž je bio savjetnik u Stalnoj misiji RH pri UN-u u New Yorku, a bio je i dvije godine veleposlanik BiH u Bruxellesu. Napisao je i knjigu „Da nije bilo ‘Oluje'” – zbirku eseja kojima je pokušao osporiti stereotipe o tome što je Washington pripremao za BiH neposredno prije operacije „Oluja“, godine 1995., i o tome zašto je i kako pomogao tu operaciju.

Adresa skromne prizemnice u američkom Euclidu upisana je na Vitomira i članove njegove najuže obitelji i na istoj adresi je njegova biračka registracija

Raguž je porijeklom Hercegovac, čiji su roditelji, Ivka i Nikola, preselili u Ohio kada je on bio dijete. Život u SAD-u bio im je težak jer su Raguži imali petero djece (osim Vitomira još i Stanislava, Stjepana, Ivana i Mariju). Vitomirov otac je u Hercegovini imao sestru koja se zaredila i uzela ime Alverija. Vitomir je, pak, svome imenu dodao Miles, tako da je u nekim krugovima poznat i kao Miles Raguz.

Loading...

Njegov otac Nikola, umro je 2005. u 69. godini života. O skromnom životu obitelji Raguž svjedoči podatak da je većina članova obitelji živjela u prizemnici u Euclidu u Ohiu koja bi čak i za hrvatske prilike bila – skromna. Na toj adresi – 26381 Aaron Drive Euclid – prema javno dostupnim podacima, bivši hrvatski diplomat ostvarivao je i svoje glasačko pravo u Americi.

Skromna prizemnica na adresi 26381 Aaron Drive Euclid – ujedno je registrirana biračka američka adresa Vitomira Raguža

Euclid je mali grad s nešto manje od 50.000 stanovnika u kojem je i mala hrvatska useljenička zajednica. No, useljenje u Ameriku nikad nije automatski uključivalo i ispunjenje američkog sna o bogatstvu, što je na svojoj koži osjetila i ova hrvatska useljenička obitelj iz Hercegovine.

Procvjetalo mu nakon raspada Jugoslavije

No, stvari su za Vitomira Raguža krenule nabolje odmah nakon raspada Jugoslavije. Dobio je prvo priliku postati savjetnikom pri hrvatskoj misiji u UN-u, u New Yorku. O njegovoj ulozi u tom periodu možemo doznati i kroz slučaj Joea Tripiciana, američkog pisca, scenarista i redatelja kojeg je angažirao Jakov Sedlar 1997. da napiše redizajniranu biografiju Franje Tuđmana.

Preslik bilješke s oznakom Vrlo tajno koja je upućena Tuđmanu, Graniću, Žužulu a koju potpisuju Raguž i Šimonović

No, Tripician je kasnije, za istraživačku mrežu BIRN, progovorio o nezadovoljstvu kontroverznog hrvatskoga redatelja, Jakova Sedlara, što se u službenoj biografiji prvog hrvatskoga predsjednika, Franje Tuđmana, spominjao i bivši komunistički vođa, Josip Broz Tito. Iste te godine Tripician je pomogao Sedlaru u izradi dokumentarca „Tuđman”, u kojem se Tuđmana opisuje kao – „hrvatskoga Georgea Washingtona”. Iako je naveden kao jedan od režisera, Tripician je tvrdio da je u scenariju napravio „tek nekoliko ispravaka”.

Naveo je da je Sedlara angažirala hrvatska Vlada kako bi pronašao pisca koji će napisati biografiju koja bi poboljšala Tuđmanov međunarodni imidž, jer su ga često kritizirali zbog kršenja ljudskih prava i medijskih sloboda nakon rata u ’90-ima. Tripician je prihvatio ponudu, prema kojoj je trebao dobiti 40.000 američkih dolara, te potpunu kontrolu nad uređivanjem knjige. Naveo je da se tom biografijom htjelo ojačati hrvatski turizam i gospodarstvo, a posebno držati Tuđmana dalje od Suda za ratne zločine Ujedinjenih naroda u Haagu. Dodao je i da mu to nije bilo izravno naglašeno, ali da se podrazumijevalo…

Tripician je posjetio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te intervjuirao brojne dužnosnike, novinare, ratne zločince i druge. Zbog toga se velik dio Tuđmanove biografije temeljio na njegovom ranijem životu, kao i na njegovoj karijeri u socijalističkoj Jugoslaviji.

U originalnom rukopisu, Tripician je spominjao i Tuđmanovu navodnu umiješanost u ratne zločine u Bosni i Hercegovini, na što ga je uputio Vladislav Pogarčić, tada bliski suradnik Mate Bobana, predsjednika Herceg-Bosne, upravne jedinice koju su u ’90-ima vodili Hrvati, što je Pogarčić kasnije porekao.

Raguževa tajna bilješka o Tuđmanovom biografu

Tripician je razgovarao s bivšim premijerom Herceg-Bosne, Jadrankom Prilićem, koji je osuđen u Haagu – i koji je hvalio Tuđmana – ali i američkim diplomatom, Richardom Holbrookeom, ključnim za mirovne pregovore u Bosni, koji je spomenuo da Tuđman nikada nije održao obećanja u vezi s Bosnom za vrijeme rata. Tripician je dva puta intervjuirao i Tuđmana, koji je o svojoj prošlosti govorio punih 35 minuta. potom ga je izravno upitao o zločinima bosanskih Hrvata, na što je Tuđman nervozno odgovorio da ne podupire ni one koji su provodili agresiju (Srbi), ni one koji su se osvećivali (Hrvati).

Tripician je rekao da je na Tuđmanov stav prema ratu u Bosni uvelike utjecala knjiga “Sukob civilizacija”, američkoga politologa, Samuela P. Huntingtona, a i Tuđman je izjavio da u BiH nije problem sukoba triju različitih naroda, nego triju različitih civilizacija.

Tripician je u knjigu htio uključiti i dobre i loše stvari o Tuđmanu, kako ne bi ličila na propagandu, ali Sedlar je zahtijevao da ukloni sve povezano s komunističkim režimom i ratnim zločinima u Bosni. Kada je to odbio, izgubio je kontakt sa Sedlarom i knjiga – nije objavljena. Priznao je da je pristao napisati knjigu zbog dugova i mogućnosti da nakon razvoda upozna nekoga novog. No, proradila mu je savjest i sav je materijal poslao na sud u Haag. O cjelokupnom tom iskustvu pisao je u svojoj knjizi „Balkanized at Sunrise” („Balkaniziran u zoru”) iz 2010. godine.

Tripician je u svoju knjigu uključio i bilješku koje je supotpisao Vitomir Raguž oznakom „vrlo tajno”. U toj bilješci Ivana Šimonovića, upućenoj tadašnjem predsjedniku, Franji Tuđmanu, te ministru vanjskih poslova, Mati Graniću, a koja im je dostavljena posredstvom veleposlanika, Miomira Žužula i tadašnjeg atašea za kulturu, Jakova Sedlara, opisuje se što je Raguž doznao o toj knjizi Joea Tripiciana. Šimonović je tada bio šef Hrvatske misije pri UN-u, a bilješka nosi datum od prosinca 1997. godine.

Preslik bilješke s oznakom Vrlo tajno koja je upućena Tuđmanu, Graniću, Žužulu a koju potpisuju Raguž i Šimonović

Balkaniziran u zoru

Bilješka o pribavljanju prvog dijela rukopisa knjige Joe Tripiciana o hrvatskom predsjedniku, temelji se na podacima koje je Vitomir Raguž dobio od povjerljivog izvora iz izdavačke kuće „Random House“. U privitku, je Šimonović naveo da dostavljaju izabrane stranice te analizu (misli se na Raguževu), te je istaknuo kako ostatak dolazi diplomatskom poštom. U bilješci je Šimonović naveo i kako izvor traži anonimnost, pa je stoga upozorio na diskreciju pri uporabi obavijesti, a tako i teksta.

Joe Tripician nikada nije oprostio Ragužu što je tajno došao u posjed njegove knjige kod američkog izdavača pa to i objavljuje na svojoj službenoj web stranici

Knjiga „Balkaniziran u zoru” Joea Tripiciana, dostupna je na „Kindleu“ i tamo se vidi da je jedan od likova, Vitomir, kojeg titulira s njegovim američkim imenom – Miles Raguz…
Tripician je dobio i prostor u „Globusu“. Njegov slučaj je opisan pod egidom propasti Sedlarova projekta i naslovljen sa – „Zabranjeni Tuđmanov biograf”.

Preslik bilješke s oznakom Vrlo tajno koja je upućena Tuđmanu, Graniću, Žužulu a koju potpisuju Raguž i Šimonović
Omot dokumentarca o Tuđmanu koji supotpisuju Sedlar i Tripician i koje su Novosti nazvale Sedlarove audiolaži

„Novosti“ su, pak, tu priču zaključile kao – „Sedlarove autolaži”. Zapravo, taj je dokumentarac i snimljen s Martinom Sheenom kao naratorom u ulozi Tuđmana, a Joe Tripician je i naveden uz Jakova Sedlara na špici.

Joe Tripician je na YouTubeu objavljivao i video snimke, pa je tako na svom kanalu postavio i panel diskusiju pod nazivom „Who saved Bosnia”, na kojoj su bili i Vitomir Miles Raguž, ali i poznati novinar, te očevidac genocida u BiH, Roy Gutman. Očito je da Tripician nikada nije zaboravio „krađu” svog rukopisa kod izdavača, niti „tajno pismo” koje je o njemu sačinio Raguž.

Potom je glavni junak naše priče, Vitomir Raguž, osvanuo kao veleposlanik BiH u sjedištu Europske unije. Bila je 1998. godina i Raguž je predao vjerodajnice tadašnjem predsjedatelju EU-a, Jacquesu Santeru.

Omot dokumentarca o Tuđmanu koji supotpisuju Sedlar i Tripician i koje su Novosti nazvale Sedlarove audiolaži

Ragužu nedostajali čistači cipela u Bruxellesu

Da BiH veleposlaniku Ragužu u Bruxellesu, u koji je tada stigao iz New Yorka, nije sve bilo po mjeri, svjedočilo je i Raguževo pismo objavljeno u visokotiražnom diplomatskom tjedniku The Bulletin: „Gdje se u Bruxellesu mogu očistiti cipele? Tek sam stigao iz New Yorka, gdje se na svakom kutu mogu očistiti cipele i kupiti vruć baquet, pa se sada borim sa spoznajom da u Bruxellesu još nisam našao ni jedno takvo mjesto (od baqueta sam lakše odustao, jer u gradu ima mnogo sjajnih zamjena za njega). Može li mi netko pomoći da pronađem čistača cipela? Siguran sam da će mnogi čitatelji biti također zainteresirani za to”, lamentirao je Raguž o nedostatku uličnih čistača cipela…

Potom je Vitomir Raguž napustio diplomaciju i postao – bankar. Vjerojatno mu je odskočna daska bila činjenica da je u sjedištu EU-a, ostvario kontakte dok je radio kao bosansko-hercegovački veleposlanik. Tako je Raguž počeo raditi za Europsku razvojnu banku (CEB) i postao njezin zastupnik za ovu regiju, te neke dijelove bivšeg istočnog bloka..

Potom se u BiH ukazao u novoj ulozi. Više nije bio diplomat koji je zemlju zastupao u sjedištu EU-a, nego osoba koja odlučuje o odobravanju kredita za projekte. U medijima je 2012. prozivan kao jedan od ključnih faktora, zašto se u BiH ne gradi državni zatvor. Naime, mediji su pisali kako taj projekt od 39,6 milijuna eura, ne ide naprijed jer financijer CEB, odnosno banka koju u tom dijelu svijeta zastupa Raguž, inzistira da se paralelno sa zatvorom progura i projekt solarne centrale i to na Igmanu.

Raguž potpisuje kredit za javne škole u Gruziji koje će se obnavljati sredstvima CEB-a

Naime, za zatvor je bilo planirano 23,6 milijuna eura, dok je ostatak od 16 milijuna eura bio namijenjen za solarnu centralu. Inače, kritičari su to smatrali suludim, jer u tom dijelu BiH ima sunca znatno manje nego u drugim dijelovima, pa bi projekt bio – besmislen i neisplativ. Također se pisalo kako projekt stagnira, jer se ključna osoba želi ugraditi u priču s – provizijom!

Bankarska karijera sa sjedištem u Beču, pa Parizu

Bilo kako bilo, Raguž je imao ugodnu funkciju bankara sa sjedištem u glavnom gradu Austrije. Tamo se i njegovo dvoje djece moglo vrhunski školovati, tako da se, za nekoga tko je startao iz skromne prizemnice u Euclidu i iz brojne siromašne obitelji hercegovačkih useljenika u SAD-u, to sve moralo činiti kao vrhunsko ispunjenje, ne američkog, već europskog sna o uspjehu!

Kao predstavnik CEB-a, Raguž je bio involviran u više projekta koji su se finacirali europskim novcem. Tako je potpisivao i kredit vrijedan više od 14 milijuna eura – za obnovu 25 škola u Gruziji. potom je iz Beča preselio s obitelji u Pariz, a iz francuske metropole stigao u – balkansku regiju.

Raguž potpisuje kredit za javne škole u Gruziji koje će se obnavljati sredstvima CEB-a

Tako je krajem veljače 2019. bio u Srbiji na sastanku s tamošnjim ministrom zaštite životne sredine, Goranom Trivanom, na kojem je razmatrana mogućnost financiranja programa gradnje postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda u Srbiji, u skladu s kriterijima CEB-a.

Raguž u Srbiji na sastanku s tamošnjim ministrom snimljen potkraj veljače 2019.

Poznato je da u široj regiji cvjeta korupcija, pa ne čudi da se brojni bankari otimaju za poslove upravo u takvim dijelovima svijeta. Nekima od njih ozbiljnu zapreku predstavlja nedostatak znanja lokalnih jezika, što kod Raguža, barem kada je riječ o ex-jugoslavenskom prostoru, nije bio slučaj.

Raguž je u Hrvatskoj posjetio i Opatiju gdje njegova supruga posjeduje stan u suvlasništvu.