Ustaški unuk Zoran Milanović kreće na Kolindu kao kandidat ‘ujedinjene ljevice’

0
583
screenshot

”Dobro je da se Zoran Milanović kandidirao na predsjedničkim izborima, jer još samo te izbore nije izgubio”, tvrdi to dio nezadovoljnih SDP-ovaca, frustriranih zbog toga što u predsjedničku kampanju ulaze s čovjekom na čijim su plećima ne samo porazi na izborima, već i činjenica da je upravo on taj koji je zaslužan za raskol kojemu su unutar stranke posljednjih godinu dana svjedočili. Osim toga, kako ističu u razgovoru u kojem su nam otvorili dušu, bivši je premijer stranku ponizio i financijski doveo do ruba. Protiv Milanovićeve kandidature, navodno je u SDP-u najotvorenije istupio Zlatko Komadina, ali i Romana Jerković, no s druge strane on je na unutarstranačkoj anketi među ponuđenim kandidatima najbolje prošao. Naime, ispitanicima su uz njega u dvjema anketama bili ponuđeni Tonino Picula, bivši predsjednik Ivo JosipovićBiljana Borzan pa čak i zaboravljeni Davorko Vidović, ali na tim ispitivanjima, Milanović je osvojio preko 50 posto glasova. Predsjednik Glavnog odbora SDP-a Erik Fabijanić, prema riječima naše dobro upućene stranačke sugovornice, također spada u skupinu onih koji nisu bili pretjerano skloni Milanovićevoj kandidaturi, ali i on je u finišu popustio pred voljom većine, složivši se da zapravo boljeg kandidata od bivšeg premijera nemaju.

Ima li SDP svog cr(ve)nog labuda?

Svi argumenti koje su Davoru Bernardiću nezadovoljnici ponudili po svemu sudeći nisu urodili plodom, pa Milanović uvjeren u svoju političku čast kreće u bitku života, bitku u kojoj ima tek jedan cilj – pobjediti Kolindu Grabar-Kitarović, koju kratko kazano, ne može smisliti. Jasno, svatko onaj tko bi pomislio da je Milanović tek jedan od pulena, grdo se vara, jer luzer s izbora, sada je više no svjestan da mu za Pantovčak treba više no pomno osmišljena kampanja na čemu ionako mjesecima radi promatrajući zbivanja u hrvatskoj političkoj areni ali iz prikrajka. Unazad nekoliko mjeseci Milanović je obišao gotovo sve SDP-ove ogranke diljem zemlje, te tamo naravno vrlo mudro preko lokalnih predstavnika osmislio metode kojima će mobilizirati članstvo, dobivajući naklonost lokalnih predstavnika, koji su spremni stati iza njega, a lokalna mreža i infrastruktura za pobjedu na izborima vrlo su bitne, jer u suprotnom pojavi se famozni ‘cr(ve)ni labud’. Kada je o lokalnim ograncima riječ, Milanović u utrci u koju je samouvjereno krenuo može računati na novogradiškog gradonačelnika Vinka Grgića, a osim toga u dalmatinskom kraju sastao se s prvim čovjekom gradske organizacije SDP-a Korčula Mladenom Marelićem, jedna od ključnih karika i najveći oslonac za izbore u Dalmaciji je Tonči Restović, koji ravna šibenskim SDP-om.

Iako se u djelu javnosti nagađalo da Milanović u kampanju nema namjeru ulaziti sa bivšim ministrima, to baš i nije tako, jer za zagorski kraj itekako mu je značajna ulogaSiniše Hajdaša Dončića, s kojim se redovito sastaje i na čiju snagu u tome kraju računa, i to posve opravdano, usprkos suspenziji koju mu je nedavno isposlovao Bernardić. Milanović, koji je i ‘Kukuriku koaliciju’ osnovao u restoranu i sada u pohod na Pantovčak kreće uz iće i piće, a društvo mu pravi njegov blizak prijatelj i bivši ministar obrane Ante Kotromanović, koji se u političkim krugovima opisuje kao ključni operativac za predsjedničku kampanju. Ono što je Milijan Brkić nekoć bio HDZ-u, to je danas Kotromanović svojem prijatelju Milanoviću, koji je kako se neslužbeno može čuti s njime već formirao izborni stožer. Otkako je bacio rukavicu u lice aktualnoj šefici države, Milanović ne prestaje primati pozive s ljevice. Bezbroj je onih koji mu nude svoje usluge, ali on je po tom pitanju izrazito oprezan i odmjeren, te je sklon tome da dio kampanje gradi oslanjajući se na mlade ljude. Njegova desna ruka u SDP-u nekoć, a po svemu sudeći i u kampanji danas biti će mladi Ivan Račan, sin pokojnog predsjednika SDP-a Ivica Račana, koji će biti zadužen za medijski dio kampanje, gurajući Milanovića kao lijevo-liberalnog kandidata. A neizostavna će biti i potpora svake vrste bivšeg pravosudnog ministra Orsata Miljenića koji se jedini htio slikati uz nekadašnjeg šefa na njegovoj najavi predsjedničke kandidature daleko od stranačkih prostorija.

Vrijeme je da ‘ispratimo pokojnika’

Ono što Milanović kani kroz kandidaturu provesti jest i stabilizacija situacije unutar Partije, jer bez toga teško može računati na bilo kakav rezultat, a u tom kontekstu spominje se i okupljanje odbjeglih ovčica. U Milanovićevom timu već jest bivši SDP-ovac Tomislav Žagar, o čijem se povratku u stranku već naveliko govori. Osim toga tu je i Milanovićev prijatelj Bojan Glavašević, koji je nedavno napustio Daliju Orešković, a uz to Milanović se oslanja i na Miranda Mrsića, što bi moglo izazvati poteškoće u Amsterdamskoj koaliciji, koja je po pitanju Milanovića izrazito podijeljena. Naime, spekulira se kako je Milanović kave ispijao i sa HNS-ovim potencijalnim predsjednikom Matijom Posavcem, te će nastojati pridobiti i njihovu potporu, što s druge strane izaziva revolt u redovima Anke Mrak Taritaš i ‘Glasa’, jer oni s HNS-om ne žele surađivati ni pod koju cijenu, dok s treće strane ostatak Amsterdamske koalicije – HSS i IDS u tome ne vide problem.

Nejasno je u kojem će se smjeru okrenuti Dalija Orešković sa svojim vrlo brzo osutim ‘Startom’, a premda ovih dana poručuje kako ne podržava Milanovića njenih se naglih obrata javnost već dosta nagledala u kratkom političkom život. Osim toga, s njim je svojedobno u tajnosti ispijala kave, te u svoju strančicu okupila upravo onu ekipu koju je on stvarao a Bero potjerao. Ipak, koliko god samouvjereno najavljivali Milanovićev povratak u političku arenu, njegova kandidatura za predsjednika definitivno se ne bi trebala smatrati SDP-ovom snagom, već upravo suprotno još jednim naivnim potezom Davora Bernardića. On se do sada bezbroj puta pokazao kao političar čije su sposobnosti predviđanja kratkoročne, pa je tako nedavno podjednako slavodobitno najavio da se Josipović vraća u SDP. Isti onaj Josipović koji će mu prvom prilikom skočiti za vrat i preuzeti njegovu fotelju. Bernardić je još u noći nakon euroizbora najavio ujedinjenje ljevice i to baš kroz predsjedničke izbore. Ali koje pobogu ljevice? Euroizbori na kojima su SDP-ovci slavili, otkrili su slabost ne samo te stranke, već ljevice u potpunosti, jer slavili su sa 18 posto potpore! Nakon toga Bero izlijeće kao guska u maglu i najavljuje ujedinjenje ljevice, gurajući svojim potencijalnim biračima Zorana Milanovića. Kako da ne! Sve i da se ujedini, ljevica je po svemu sudeći odavno umrla, samo ne postoji netko dovoljno odvažan, tko je u stanju reći – „Gospodo, vrijeme je da ispratimo pokojnika“. Naime, na europskim izborima, ljevica s udruženim liberalima nije uspjela doći do 30 posto glasova. Osim toga, Milanović kao ujedinitelj ljevice i nije neka racionalna opcija. Kako će Milanović koji se nikada nije deklarirao kao ljevičar ujediniti ljevičare i mobilizirati birače svih ujedinjenih lijevo liberalnih stranaka? Milanović sebe naziva liberalom bliskim političkom centru, no od toga svjetonazora ne odskače previše ni Grabar-Kitarović, ako ćemo biti krajnje objektivni.

Djevojka sa sela i dečko sa asfalta

Milanović bi, kaže najnoviji Berin naputak, trebao ujediniti ljevicu, no nije li baš taj Zoki raslojio ljevicu? Nije li on bio taj u čijoj je eri u dvorištu Mirele Holy niknuo ‘Orah’, nije li on bio taj u čijoj su eri liberalni Lesarovi laburisti žarili i palili sabornicom? Čovjek koji je rastalio i razjedinio ljevicu, sada bi je iz nekog razloga trebao ujediniti. Priča baš i ne drži vodu. Štoviše, Milanović je tip koji je nerijetko kroz mandat koketirao baš s tvrdom desnicom, a usporedite li njegovu i biografiju aktualne predsjednice gotovo da možete konstatirati da se radi o sijamskim blizancima. Oboje su stasali u Ministarsku vanjskih poslova i karijeru gradili u diplomatskim misijama u inozemstvu. Dodirna točka oboma je Ivo Sanader koji ih je primio na posao.

Grabar-Kitarović karijeru u vanjskih poslovima počela je graditi po odlasku iz Ministarstva znanosti, a Milanović je pak sa Sanaderom obavljao razgovor za posao odmah po primanju u službu u bivšoj Visokoj ulici. Buduća predsjednica bila je u to vrijeme HDZ-ov kadar, dok se za Zokija, vrsnog studenta prava založio bivši istaknuti HDZ-ov dužnosnik i diplomat Ivan Šimonović. Njih dvoje, Kolinda Grabar-Kitarović i Milanović, u jednom periodu života bili su gotovo pa prijatelji, na radnim su se mjestima ponekad sretali, pa čak su znali skupa otići i na ručak, a onda su im se putevi razdvojili. Milanović je karijeru 1996. godine nastavio graditi u Bruxellesu, u hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u, dok je mlada Grabar-Kitarović krenula put Kanade, u hrvatsko veleposlanstvo gdje je bila savjetnica. Krajem devedesetih Zoran Milanović ulazi u SDP, za razliku od njega šefica države svojem je HDZ-u bila lojalna od početka devedesetih. Kada se Piculin mandat u fotelji ministra diplomacije bližio kraju, Milanović je rastao i dovukao se do funkcija pomoćnika ministra zaduženog za NATO. Grabar-Kitarović u svojoj biografiji bilježi i dvije ministarske funkcije, prije svega bila je ministrica europskih poslova, a kasnije nakon Žužulove smjene i ministrica vanjskih poslova. Dodirna točka ovog dvojca je i NATO, jer kao što je poznato, predsjednica je izrazito ponosna na svoju funkciju pomoćnice glavog tajnika NATO-a. Uz Sanadera, dodirna točka dvaju rivala svakako je i ‘konzultant s Mirogoja’, dr. Mate Granić, politički otac svih onih koji su tih devedesetih stasali po razno-raznim diplomatskim vodama.

Kada o razlikama govorimo, tada valja reći da je predsjednica dijete sa sela, za razliku od Milanovića koji je odrastao u zagrebačkom Trnju, iako se često hvalio težačkim, sinjskim korijenima s kojima zapravo nije imao izravnog doticaja. Milanović je tipičan zagrebački dečko. Otac mu je bio šef u Tripalovom kabinetu, a majka profesorica engleskog jezika, odrastao je šutajući nogometnu loptu, a potom i trenirajući boks. Za to je vrijeme, nedaleko od Rijeke, u grobničkom kraju stasavala je buduća predsjednica, kći mesara i majke domaćice sa završenom osnovnom školom. Predsjednica, s razlogom, o svojem djetinjstvu priča s dozom posebnog ponosa. Jer djevojčica je to koja je šutajući loptu s dječacima te vozeći traktor iz pitoresknog sela izrasla u prvu hrvatsku predsjednicu. Zgodno, dok je predsjedničin djed bio partizan, ustaški unuk Milanović danas bi trebao ujediniti ljevicu, dok bi unuka none partizana trebala ostati heroina desnice.

‘Fulao’ stranku

„Moj je djed bio ustaša“, priznao je u kampanji obračunavajući se s Plenkovićem bivši premijer i ostade tako. Grabar-Kitarović u svojem je mandatu iz ureda izbacila Titovu bistu, desnici se omilila i tijekom posjeta šatoru u Savskoj gdje su se okupljali revoltirani branitelji, prosvjednici, ali ni Milanović nije ostao imun na njihove zahtjeve pa se tako u diskreciji sastajao s Glogoškim i Klemmom. S jednoga od tih sastanaka procurila je i snimka na kojoj Zoki vrijeđa i Srbe i Bosance, ljevici se tada okrenuo želudac, a dobar dio desnice ispod glasa promrmljao je kako nije taj Milanović ni tako loš. Dapače, dio javnosti reći će bez podsmjeha da je Milanović ‘fulao’ stranku, da je kojim slučajem onih devedesetih kada se opredjelio za SDP, ušao u HDZ bez problema je mogao prezeti i kormilo Tuđmanove stranke. A da ima stav, i to onaj koji nije dalek od desnih pogleda dalo se naslutiti tijekom mandata kada je Srbima jasno dao do znanja da neće ući u EU bez hrvatskog pristanka.

Vjerovali ili ne, Milanović je tada bio premijer lijeve vlade, za razliku od Plenkovića koji vrlo nježno komunicira s braćom preko Drine ili pak za razliku od predsjednice koja nas ovih dana obavještava da se ne kaje što je primila srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, čak štoviše učinila bi to opet. Da Milanović teško može ujediniti ljevicu dade se naslutiti i iz njegovih ranije izrečenih stavova o Hrvatima u BiH, za njega oni nisu samo iscrpljivači hrvatskih kuna, kako to većina ljevičara vidi, oni su za Zokija – kako je sam isticao u svojim posjetima toj zemlji – hrvatski narod kojemu treba pomoći. I pomagao im je kad je bilo najteže pa je tako tijekom žestokih prosvjeda u toj zemlji koja je doslovno gorila Milanović otišao u Mostar, spominjući čak i hrvatsku vojsku koja može uskočiti ako bude potrebe. Milanović je između ostaloga, podsjetimo, tip koji smatra da branitelji nisu isključivo HDZ-ovci, s tim stavom ulazi i u bitku za predsjednika, a osim toga, vrlo je znakovito njegovo prijateljstvo s generalom Antom Gotovinom o kojega se i Grabar-Kitarović nastoji ‘očešati’ kad god može. U kontekstu prijateljevanja s generalima valja podsjetiti na fotografiju koja je svojedobno osvanula u javnom prostoru, a na kojoj Zoki ćaska s generalima Markom Lukićem i Pavlom Miljavcem, dok im društvo radi Milanovićev kum Joško Klisović, inače jedan od ljudi koji će predstavljati okosnicu Milanovićevog predsjedničkog stožera.

Milanović i Lukić povezani su preko Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, Milanović je predsjednik Diplomatskog vijeća škole, a Joško Klisović dekan škole, dok je predavač u istoj Miro Kovač iz HDZ-a te Tvrtko Jakovina. Zanimljivo je spomenuti i da je Milanović na toj poziciji zamijenio Budimira Lončara. Nije tajna da bi Milanoviću financijsku injekciju u bitci za predsjednika mogao ubrizgati i prijatelj general i poduzetnik Ivan Čermak s kojim je često na večerama.

Tanke šnite bez politike

Kako bilo, Milanović je ozbiljno zasukao rukave, odličan je govornik i predsjednici će biti vrlo teško u eventualnom sučeljavanjima s njim. A da ima plan širi i daleko veći od toga da bude tek prolazni kandidat SDP-a na predsjedničkim izborima može se naslutiti i iz glasina koje dopiru od ljudi koji su mu bliski: naime, on inzistira na tome da ima zaseban izborni stožer, izvan Iblerova trga a tamo bi trebao okupiti logističare koji će mu pomoći i smišljati svaki njegov korak u kampanji. Tata- mata Milanovićeve kampanje kada je o PR-u riječ navodno bi trebao biti Boris Malešević, koji je surađivao i sa Plenkovićevim HDZ-om. Radi se inače o čelnom čovjeku ‘Desingsystema’ koji je radio kao DJ, dizajnirao je glazbene plakate, zatim novine ‘Polet’ i ‘Danas’, ali je poznati i kao autor brojnih političkih plakata, te stranačkih kampanja.

Milanović se, izgledno je dakle, vraća u velikom stilu ostavljajući za sobom i konzultantski biznis. Podsjetimo, bivši premijer je osnivač i jedini direktor tvrtke ‘EuroAlba Advistroy’. Tvrka je lani ostvarila oko 745.292 kune prihoda, rashodi su pak iznosili 115.407 kuna, a nakon plaćenog poreza na dobit ostalo je čistog 552.953 kune. U odnosu na prošlu godinu tvrtka je zabilježila rast prihoda od oko 19 posto, neto dobit od 20 posto, ali i rashode od 13 posto. Na inozemnom tržištu njegova je firma ubrala 200 tisuća kuna. Milanović je jedini zaposlenik firme, a na plaću mu je lani otišlo 40.010 kuna. Tvrtka je u dvije godine uistinu ostvarila preko dva milijuna kuna dobiti iz poslovanja, ali ono što je zanimljivo jest da je Milanovićeva plaća usprkos solidnom poslovanju firme iznosila skromnih 3334 kn neto. Ako je doista živio samo od te love, Milanović je definitivno šnite crnog kruha rezao na vrlo, vrlo tanke šnite, što se ne bi dalo zaključiti iz njegovog novog izgleda sa desetak kilograma viška u odnosu kakav je bio prije četiri godine kada je privremeno izašao iz politike.

Inače, povratnik Milanović iz političke arene podsjetimo nije ispraćen samo kao gubitnik već i kao političar opterećen aferom Medison, a uz to kroz njegovu se premijersku biografiju provlače priče o nepotizmu zbrinjavaju rodbine, prijatelja pa čak i brata. No, Medison je priča koja nikada nije istjerana na čistac. Mladen Hrgarek, vlasnik agencije Madison koja je sa SDP-om imala ugovor o PR uslugama, policiji i Uskoku potvrdio je da je nekadašnji premijer od njega tražio da njegovu prijatelju mjesečno na fiktivne ugovore isplaćuje po 15 tisuća kuna. Jedna od ključnih osoba u agenciji slučajno ili ne bijaše nekadašnja Milanovićeva glasnogovornica Zinka Bardić, a Madison je sa SDP-om imao ugovor od 50 tisuća kuna mjesečno paušala, dok su se troškovi kampanja posebno plaćali, s tim da je od toga iznosa agencija mjesečno Milanovićevom prijatelju Igoru Kneževiću isplaćivala 15 tisuća kuna te se sumnjalo da se ovaj novac transferira bivšem premijeru za financiranje privatnih troškova. Milanović se privremenim odlaskom iz politike, iz te afere izvukao, te je ona gurnuta pod tepih, te se on sada zahvaljujući inertnim hrvatskih institucijama i predstavnicima medija vraća kao čovjek čista obraza. Što se točno iza te kandidature krije, na svojem je facebook profilu možda ponajbolje u moru analitičara opisao ugledni psihijatar Herman Vukušić.

”IMAMO KARAKTER….I TO JE TO“

Nacija napokon može odahnuti!

Nakon dugih mjeseci nagađanja i iščekivanja Zoran Milanović (od milja Zoka) je danas “prelomio” i odlučio biti SDP-ovim kandidatom za predsjednika RH.

Malo morgen!

Iole upućeniji u koridore hrvatske političke scene odavno znaju da se Zoka već davno obećao određenim generalsko-poslovno-generalsko-zavičajnim krugovima kojima na taj način vraća neke političko-poduzetničke usluge.

Inače, s obzirom da sam kod njega uvijek volio njegov gard “dečka s ceste”, sviđa mi se što u prvi plan stavlja svoj karakter, koji je, baš kao i kod pravih gradskih štemera, za njegove dužnosničke karijere (pre)često bio neobuzdan i direktan.

No, to je sve što Zoka ima.

Pravi lider treba biti i marljiv, suosjećajan, strpljiv, odlučan, beskompromisan i sa puno vrlina koje bih sada mogao nabrajati, a kojima je Zoka odavno rekao doviđenja još i prije svojeg premijerskog mandata.

Osim toga, nemojmo zaboraviti da po objavi kandidature Zoka sada ponovo mora pred kamere, a nakon odlaska s funkcije predsjednika SDP-a pokazalo se da on postaje sve popularniji čim više šuti…Mislim da za štovatelje njegovog lika i djela slijedi razočaranje u smislu pada Zokinih šansi za Pantovčak proporcionalno njegovim budućim javnim istupima.

S druge pak strane, Škoro barem lijepo pjeva”, napisao je.

Loading...