Uljanik u smeće, Hrvatska iz smeća…

0
889
screenshot

Socijalizam za direktore

Amsterdamska koalicija je još jednom potvrdila svoju reputaciju udruge što sitnijih, a što krupnijih kriminalaca. Kako znate, policija je izvela filmsku raciju i pokupila u zatvor sve direktore Uljanika, zbog pronevjere oko milijardu i pol kuna.

Naravno, nije da je sav taj novac završio kod njih. Završio je kojekuda: Uprava je, kako znamo, ugovarala brodove uz potencijalnu minimalnu dobit i stvaran golemi gubitak. Sto milijuna kuna po brodu, otprilike. O toj shemi sam više puta pisao: Uljanik uzima od naručitelja predujam za brod, a 20% kod ugovaranja, pa se isplaćuje dalje kako se brod završava. No, kako je brod puno skuplji od onog za koliko je ugovoren, a k tome i kasni, Uljaniku fali novac. Pa prvo poharaju 3. maj koji im je dan, jer je Uljanik kao uspješan, a 3. maj kao nije. 3. maj digne kredit, a Uljanik ga potroši. Onda počnu avanse od upravo naručenih brodova trošiti na završavanje starih za koje im fali novca. A za početi te nove onda nemaju, pa se čeka godinama. Pa penali samo rastu, a brod ispada još skuplji… U biti, radi se o nekoj vrsti Ponzi sheme i pitanje je vremena bilo kad će ona puknuti.

A nešto se, a Bože moj, i pokrade. Ljudi iz Uprave su otvorili nekoliko tvrtki u tu svrhu, recimo „Uljanik plovidbu” preko koje se svojedobno moglo isporučiti brod da izgleda kao da je uz dobit.

Ako vas sve ovo podsjeća na sistem rada socijalističkih gubitaša, gdje su jedino kooperanti (privatni) nešto radili i to tako što im se plaćalo duplo od onog što posao vrijedi, a pola razlike su vraćali naručitelju posla u vidu mita (čuvena „pola meni, pola tebi, a pola ide Bagi” rečenica) u pravu ste, to je to.

I to što je direktor sebi od svega skupa sagradio vilu. Jedino se danas ne zove direktor, nego član uprave. Ili manager. A treba razumjet i njih. Ne može se to od plaće, plaćat režije za onakvu vilu kao što je Rossandina, pa bazen, pa održavanje, posluga, vez za jahtu, sve to košta. Šljakerima je s druge strane dosta i taj minimalac, njima ionako ne treba za drugo nego za parizer i jogurt.

A opet, ima neke pravde u tome da rentate vilu sagrađenu ukradenim novcem za 5000 eura tjedno, a vi sami spavate u ćeliji. A i u tome da ovaj put iz IDS-a ne mogu, po običaju, upirati prstom u Zagreb. Mogu se samo pokriti ušima i šutjeti: Nije ovaj put „Zagreb pokrao Istru”, kako uvijek insinuiraju, nego je Istra pokrala – Hrvatsku. Ili da budemo precizniji, IDS je konačno izašao iz regionalnih okvira i pokrao Hrvatsku.

Konačno potonuće?

U ovom trenutku još nije poznato što će Vlada definitivno odlučiti o Uljaniku i 3. maju, no većina očekuje stečaj s likvidacijom, iako je premijer prilično nervozno reagirao na primjedbu ministra Štromara, HNS-ovca, koji je radnicima poručio da si traže novi posao.

Malo je čudno da jedan HNS-ovac zauzme takav stav. Oni su oduvijek bili zagovornici očuvanja proizvodnje i socijalističkih tvrtki, jer su im one služile kao krave muzare, bilo da su nastavili biti što su bili do ’90-e – direktori (ne treba zaboraviti da se HNS razvio iz tzv. „tehnomenadžerske struje” partije, najopasnije, najštetnije i s najvećim kapacitetom za mimikriju u demokrate!), bilo da su si privatizirali firme u kojima su do jučer bili direktori, pa su sad, kao, vlasnici.

Ali ima nečeg u tome kad Štromar radnicima poruči: „Varteks se restrukturirao svojim novcem bez i jedne kune poreznih obveznika. Pevec je išao u stečaj i on je pozitivni primjer da se može raditi i restrukturirati u stečaju i poslovati. Siguran sam da će u škverovima biti aktivnosti, ali ne na ovaj način, da se daju sredstva poreznih obveznika.”

Svog novca škverovi nemaju, no bio bi red, ako već vlasnici žele spasiti radnicima radna mjesta, da ulože sami u spas Uljanika. A vlasnici su dobrim dijelom – sami radnici. A radnici para nemaju, jer plaće ionako nisu dobili mjesecima. A teško da bi 4200 radnika moglo skrpati desetak milijardi kuna. Jedino da svaki ubaci oko dva i pol milijuna kuna: Toliko je šteta po zaposlenom proizašla što iz neučinkovitosti, što iz upornosti da se silom grade brodovi tamo gdje se ta gradnja brodova, ne samo ne isplati, nego je isplativije svakom radniku dati 15.000 kuna mjesečne neto plaće da ne radi ništa: Gubitak je manji.  Nije da imam nešto protiv tih ljudi, žalosno je što im se događa. Ali dok je stizala plaća i dijelio se regres, nitko nije reagirao na očito propadanje i pljačku: Sad se pak zavaruju ulazi, ne da se ući kooperantima koji dovršavaju mali polarni kruzer (dogovoreno je da to ne rade radnici Uljanika, jer je jedino tako vlasnik pristao da se brod završi umjesto da se plate ogromna jamstva), prijeti se da se neće dozvoliti odvoz jaružala koje bi se završilo negdje drugdje također da se ne plati jamstvo (Uljanik taj posao ne može dovršiti jer nema novca, a Vlada mu novac ne smije dati zbog propisa EU). Shvaćam da su ljudi očajni, ali oni sami sebi rade dodatnu štetu, a i svima nama.  Radnici su, dakle, u velikom dijelu i vlasnici. Oko 47%, doduše računajući tu i članove Uprave. Na pitanje, zašto nisu prije reagirali kad smo i mi koji smo u Zagrebu i onako jednim okom usput pratimo što se događa u brodogradilištima znali da Uljanik nema kapaciteta proizvesti ugovorene brodove, kad sad i sami radnici priznaju da su znali da Uljanik ne može porinuti više od dva broda godšnje, da je organizacija rada loša, tehnologija beznadno zastarjela, produktivnost nikakva, a troškovi proizvodnje na taj način ogromni, puno veći od onog što se za brod može na tržištu dobiti, sliježu ramenima: Nitko ih nije uputio na to kakva prava imaju kao vlasnici i da se mogu udružiti i pokrenuti smjenu Uprave. Nitko ih nije informirao! Danas, u vrijeme interneta!  Doduše, i da su Upravu smijenili ne bi im puno pomoglo, jer nema te uprave koja može profitabilno raditi brodove kad i u Koreji brodogradilišta propadaju (Daewoo) ili rade s ogromin gubicima (Hyundai), a tehnologijom su onoliko daleko od Uljanika koliko je Rimac daleko od stare ruske lade. Produktivnost im je pak po radniku desetak puta veća.  A mogu, bar teoretski, i dignuti kredit u banci, od nekih desetak milijardi kuna, vratiti dugove i osigurati nastavak proizvodnje gubitaka. O svom trošku. Samo što ne mogu, jer Uljanik ima dugove osjetno veće od imovine, pa mu nitko neće dati kredit. Naravoučenje? Socijalizam ne funkcionira, pa ni u formi radničkog dioničarstva. Ali iz nekog razloga, Hrvati, čak i oni navodno desni, i dalje nerijetko vjeruju da negdje, u nedođiji ili nigdjezemskoj, postoji „Poštena Uprava” koja će sama, svojom voljom i bez prisile, i bez da i kunu ukrade, upravljati državnom imovinom kao da je njihova rođena.

Oni, kad god se spomene da je potrebno privatizirati, ne samo HEP i INU do kraja (i izbaciti državu iz upravljanja, a ne se boriti za upravljačka prava!), nego i zdravstveno osiguranje, šume, ceste, i tako dalje — praktički sve osim vojske i policije, jer sve to ionako služi samo političkim strankama kao pojilo, počnu kukati, a od čega će država živjeti? Pravo pitanje je – od čega ćemo mi živjeti budemo li dovijeka pokrivali gubitke javnih i državnih poduzeća, ili im ostvarivali, poput HRT-a i HEP-a, dobit koja je zapravo po svojoj prirodi parafiskalni namet, ali takav koji ne ide izravno u državnu blagajnu nego se dijeli među članovima Amsterdamske, zločinačke, ili koje već koalicije ili organizacije.

Što, zapravo, smeta protivnicima Dr. Milana Bandića?

Rijetko kad se oko počasnog doktorata stvori kontroverza, jer počasni doktorat, što god tko mislio o tome — nije akademska titula, ne možete ju isticati, radi se tek o načinu na koji ponekad sveučilišta izražavaju zahvalnost svojim velikim donatorima i mecenama, ili eventualno odaju priznanje samoukim ljudima koji su u nekom području postigli vrhunske rezultate.

Bandiću je dodijeljen počasni doktorat jer je kao gradonačelnik progurao gradnju nove zgrade Muzičke akademije. Priopćenje prosvjednika je tu malo shizofreno: Počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu dodjeljuje se uglednim osobama koje su svojim radom pridonijele napretku Sveučilišta u Zagrebu, kažu oni, i to stoji. Smatraju kako se počasni doktorat ne smije dodjeljivati kao kompenzaciju za nečije redovito obavljanje javne političke dužnosti, nego za nečiji osobni rad i osobni doprinos i kako sveučilišna priznanja ne bi trebalo dodjeljivati aktivnim političarima u političke svrhe.  Što znači „u političke svrhe”? I kako razdvojiti osobne zasluge gradonačelnika koji je progurao neki projekt od „redovnog obavljanja dužnosti” koje ne podrazumijeva izgradnju nove zgrade akademije? „Ne protivimo se dodjeli priznanja za doprinos izgradnji nove zgrade Muzičke akademije Gradu Zagrebu. Podržavamo svaki napredak Sveučilišta i sveučilišnih sastavnica. Protivimo se svemu što nije u skladu s društvenom odgovornošću Sveučilišta i fakulteta koji ga čine”, kažu organizatori prosvjeda na kraju. Po njima, priznanje pripada građanima Zagreba iz čijeg je džepa sve to išlo. Da se onda dodijeli 800.000 počasnih doktorata, svakom građaninu po jedan?  Običaj je da se takva priznanja za takve konkretne zasluge daju – političarima, što god organizatori mislili o tome. To što se ovaj konkretni političar njima ne dopada, druga je stvar, ali on svoje zasluge za zgradu akademije ima.

Mesić je tijekom mandata primio čak četiri počasna doktorata – od toga jedan od lažnog rektora sveučilišta u Tuzli, pa se taj možda i ne bi trebao računati. Pored Tuzle, počasnim doktoratima su ga častili u Prištini, Tetovu i Tripoliju u Libiji dok je na vlasti bio „Brat Moamer”. Tito je primio doktorat od Sveučilišta u Zagrebu i nitko se ne buni zbog toga. To isto sveučilište je dalo počasni doktorat Tomášu Masaryku, autoru rasističke izjave da su “Hrvati niža vrsta Srba”, Titovom satrapu Vladimiru Bakariću, Jakovu Blaževiću… ali prosvjednicima ne smeta to, već im, sudeći po plakatu na kom piše, “Jučer Čović, danas Bandić sutra Kordić”, smeta što su počasne doktorate dobili… pa, neki tam Hercegovci.  I ne, ne mora vam Bandić uopće biti simpatičan da biste uočili o čemu se tu radi. Uostalom, da je on i dalje član SDP-a, nitko ne bi prigovorio. Kao što ta ista intelektualna elita nikad nije Bandiću prigovarala što je vozio pijan i bježao od policije dok je bio „njihov” ili su ga takvim smatrali.

Briselski suverenist Plenković

Izbori za europarlament se bliže, i Premijer obilazi državu kako bi ispraznim pričama privukao što više birača u svoj tor. Pa je tako prošlog tjedna boravio u antifašističkoj Rijeci gdje je sa svečanosti obilježavanja 29. godišnjice HDZ-a u tom gradu, jednom od rijetkih gdje nikad nisu bili ni blizu vlasti, poručio: „Dok neki sada otkrivaju pojmove poput suverenizma, HDZ je to krasilo dok je bilo potrebno, kada je Hrvatska bila samo jedna od šest republika bivše države”. Uz to je nabrojio nešto za što kaže da su temeljne vrijednosti HDZ-a – državotvorstvo, narodnjaštvo, domoljublje, demokršćanstvo, te univerzalna humanistička načela. Nije poznato jesu li se okupljeni bar posprdno nasmijali na tu provalu, ako ne već glasno.

A onda je još ispalio kako je HDZ, predvođen Franjom Tuđmanom, vodio sve ključne bitke za Hrvatsku – od obrane i oslobođenja u Domovinskom ratu, preko razvoja institucija i višestranačja, do pristupanja EU-u i NATO-u.

Ostanimo malo pri onom – „Dok neki sada otkrivaju pojmove poput suverenizma, HDZ je to krasilo dok je bilo potrebno”. Znači li to da nam politike kakve danas vode Mađari ne trebaju? Da se trebamo utopiti u bezličnoj masi, odustati od svojeg „ja”, pa onda nam suverenizam nije bio potreban ni prije, mogli smo reći da smo Srbi, ne bi nam povjerovali, ali kog briga!

Dok je suverenizam bio potreban, uostalom, on je ionako bio u Bruxellesu, njegova stražnjica je bila na sigurnom. A sad kaže da više nije potreban? I da, istina je da je HDZ predvođen Franjom Tuđmanom vodio sve ključne bitke za Hrvatsku. Koje bitke je vodio HDZ predvođen Andrejem Plenkovićem? Za Istanbulsku i pravo da sami biramo svoj spol svako jutro, kako nam se već dopadne? EU nam ograničava sve, od noćne rasvjete do regulatora brzine u automobilima, od toga što smijemo, a što ne jesti („za naše dobro”), do toga što smijemo imati u vlasništvu (uskoro će automobili biti samo u najmu, a jednog dana možda i stanovanje), ali nam velikodušno prepušta da se igramo sa svojim/svojom pišom kako nas volja.

Bitku za Marakešku, po kojoj državne granice ionako ne znače ništa više od žute crte pred šalterom banke, možda i manje, jer preko njih može prelaziti kad, tko i kako hoće i nastaniti se gdje ga volja? Koji je onda smisao borbe za neovisnu državu, kad je ona tu uglavnom zato da bi maltretirala građane i ubirala porez, a ne da bi štitila granice od invazije?

No, to je valjda to novokomponirano državotvorstvo, narodnjaštvo, domoljublje, demokršćanstvo HDZ-a koje ja baš ne razumijem predobro. Ne razlikuje se od onog što nudi Amsterdamska ili SDP.

Pupovac ne čuje dobro

Izgleda da je slab sluh endemski kod Srba. To je mučilo – „Ne čujem dobro” – Slobu Miloševića, a sad muči najdražeg koalicijskog partnera. On je, naime, nazočio obilježavanju 20. obljetnice velike srpske pobjede nad NATO savezom, bar tako Srbi tvrde. Jer su uspjeli zlim imperijalistima srušiti jedan avion. O pokoljima civila na Kosovu koji su doveli do napada, a i oni su bili tek kap koja je prelila već davno u Bosni i Hrvatskoj napunjenu čašu, naravno, niti riječi.

Tamo je Vučić rekao da “ni oni ubijani u Jasenovcu, Jadovnu, Prebilovcima, operaciji Oluja nisu bili pogreška, već namjera nekih da nas u potpunosti unište”, no da “budućnost i život” moraju biti “prvi zadatak i naš najvažniji cilj”. Dakle, usporedio je Oluju s Jasenovcem.  Najdraži se koalicijski partner, nakon što je zamijećeno da opet ide na noge lideru susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije, mutavo vadio da on to nije čuo i da je on tamo bio “zbog ljudi koji su stradali u bombardiranju, nisam išao po poruke nekih ljudi”. To je izjavio nakon sastanka s premijerom Andrejem Plenkovićem u Banskim dvorima.  No, zato Pupovac jako dobro čuje kad netko pozdravi sa ZDS na Bleiburgu. To je inače komemoracija za koju Pupovac kaže da to nije komemoracija, već pokušaj ispiranja grijeha ustaškog režima. Ne daj Bože da bi netko tamo bio „zbog ljudi koji su stradali”. Zato grijesi Miloševićevog režima očito ne postoje, pa se može ići okolo i jamrati o Oluji.  Pupovac se ljuti na Plenkovića kad ovaj, iako naglašeni antifašist, propusti osuditi nešto što Pupovac smatra ustašlukom (a Pupovac jako puno toga smatra ustašlukom). S druge strane, iz nekog razloga, „suho zlato” Andrej se ne ljuti na Pupovca kad ovaj četnikuje po regionu sa Šešeljevim pivonošom. Zanimljiv i ne baš ravnopravan odnos.

Dakle, u redu je obilježavati „nevine srpske žrtve” Oluje ili NATO bombardiranja, ali ne i hrvatske (nevine ili ne, svakako neosuđene i bespravno ubijene) žrtve Bleiburga. Da ne govorimo o tome da Pupovac očekuje od Hrvata da dolaze obilježavati srpske žrtve u Jasenovcu, ali ne očekuje od Srba da obilježe hrvatske žrtve u Škabrnji ili na Ovčari, gdje se ponio više nego odvratno prošli put. Isto tako, Pupovac smatra da ima pravo obilježavati „srpske žrtve” po četničkim dernecima, ali prijeti izlaskom iz koalicije ako Plenković samo spomene Bleiburg…

To je ravnopravnost Srba i Hrvata koja neodoljivo podsjeća na SFRJ.

Izlazak iz smeća

Premijer je napravio pametnu stvar kad nije dao Marića. To da je on, vjerojatno, najsposobniji u ovoj Vladi, dobilo je potvrdu time što nam je, kao državi, kreditni rejting agnecije S&P podignut u najnižu investicijsku kategoriju iz najviše „junk” kategorije, prvi put nakon 2012. godine.  Dobra vijest je da je to vezano na odluku Vlade da pošalje spomenuti Uljanik u stečaj, odnosno da prestane trošiti novac na spašavanje propalih tvrtki, javnih ili privatnih, svejedno. Odluči li Vlada ipak — iako je to malo vjerojatno — spašavati Uljanik, mogli bismo se u „junk” kategoriju vratiti, da Grci ne budu usamljeni u njoj kao trenutno jedina članica EU s takvim rejtingom.

Time se pokazalo da je istina ono što tvrdi velik dio naših političara, a i novinara i intelektualaca, da je sudbina Hrvatske vezana na sudbinu brodogradnje. Ali u onom smislu u kom ja tvrdim da jest, a ne u onom u kom oni tvrde da jest. Naime, da je jedini spas Hrvatskoj potopiti brodogradnju prije nego brodogradnja potopi sve nas svojim gubicima. Premijer je rekao kako misli da su za identitet Rijeke i Pule izrazito bitni i 3. maj i Uljanik i dodao kako je država u brodogradnju u proteklih 28 godina uložila 35 milijardi kuna, od čega pozamašan dio u Uljanik i u 3. maj. To je malo preskup identitet, možda je vrijeme da Pula i Rijeka izgrade neki novi identitet, koji nije zasnovan na socijalističkoj gubitaškoj teškoj industriji i idoliziranju radničke klase.

A što Marić ima s tim, osim što je za opciju stečaja? To što je u nekoliko godina, unatoč masovnom iseljavanju, uspio dovesti nekog reda u državne financije i smanjiti udio javnog duga u BDP-u. No, oporbi je svojedobno bilo važnije srušiti ga čisto zato jer je svojevremeno radio kao manager kod mrskog Todorića u Agrokoru, nego ostaviti čovjeka da radi svoj posao kad već zna i može. A slično rade i danas, kad opet traže smjenu tog istog ministra. Ne znam, razumiju li da time samo pomažu HDZ-u da opstane na vlasti.

Nobilo zna

Dvanaestoricu – zasad – uhićenih u aferi Uljanik branit će Anto Nobilo, poznati branitelj udbaša poput Perkovića i čovjek kojeg se obično povezuje s tim krugovima. To i nije neko čudo. Ostatak amsterdamske mafije zasad nije uhićen: Jakovčić se sakrio negdje u Bruxellesu, a Miletić i Flego su znatno tiši nego inače zadnjih dana. Ako se i oglase, okrive Vladu za veliku pljačku u režiji IDS-a.

Nobilo kaže da će se okrivljeni za sada braniti šutnjom i tvrdi da se optužene ne tereti da su uzeli novac. “Nitko od osumnjičenih ne tereti se da je uzeo i jednu kunu. Riječ je o kaznenom djelu jer je unutar sustava Uljanik došlo do poslova kojima su oštećene tvrtke unutar sustava. Novac iz Uljanika nije otišao”, rekao je Anto Nobilo. “Novac je utrošen za poslovanje”, dodao je, a Rossandi se ne stavlja na teret. Zanimljivo je takvo poslovanje koje završava time da svaki građanin mora dati ogroman novac iz svog džepa za proizvodnju. Ja sam mislio da je cilj proizvodnje zaraditi, a ne izgubiti novac, ali u Istri se posluje, izgleda, malo drukčije.

A na pitanje, je li to politički proces, odgovorio je: “Nije politički proces već politički tajming.” Treba mu vjerovati. Tko bolje zna što je to politički proces od Nobila, uostalom…

Loading...