‘U hrvatskoj kinematografiji postoji mnogo poštenih i izuzetno radišnih ljudi!’

Već s našim prvim dokumentarnim filmom, 'Što sa sobom preko dana', dospijeli smo u vrh hrvatske kinematografije. Taj film je osvojio više od 10 nagrada i postao prvi dokumentarni film koji je imao redovnu distribuciju u multipleksima. Iako je snimljen u samo 4 dana u zatvoru Lepoglava, nakon svakog festivalskog prikazivanja, dobivali smo upite gledatelja, gdje mogu kupiti DVD ili gdje opet mogu pogledati film. Tada smo odlučili pokušati s redovnom kino distribucijom

U Hrvatskoj se ne podržavaju najbolji, već najpodobniji. Mi nikada nismo bili podobne, već jednostavno najbolje u svom poslu, rekla je producentica Anita Juka, koja je uz svoju sestru Ivonu, redateljicu, dokazala kako u Hrvatskoj postoje talentirani mladi umjetnici koji se teško ili gotovo nikako probijaju u domaćoj kinematografiji. Upravo su one otvorile temu koja je dovela do smjene bivšeg ravantelja HAVC-a Hrvoja Hribara i otkrile javnosti brojne malverzacije u dijeljenju državnog novca za filmove te kako se talentiranim i obrazovanim redateljima ne dopušta raditi u Hrvatskoj. Uspješne, bez dlake na jeziku i s Berlinskog festivala, sestre Ivona i Anita Juka razgovarale su s novinarkom 7Dnevno.

Na HTV-u smo upravo mogli vidjeti film ‘Ti mene nosiš’ – koji je doživio veliki uspjeh. Nešto potpuno novo i neočekivano do sada u hrvatskoj kinematografiji. Kako je nastao? Odakle ideja? Izbor glumaca?
Ivona: Ideja je nastala iz suočavanja sa sobom i razmišljanja o potrebi da mijenjamo druge, a istodobno želje da nas drugi prihvate i vole ovakve kakvi jesmo. Svi se s tim suočimo u životu, ponekad svjesno, ponekad nesvjesno, ponekad prihvatimo osobnu transformaciju, ponekad odbijemo. Pošto ovakav konflikt može biti smješten u bilo koji odnos, odlučila sam se za odnos kćeri i očeva, jer sam bila bliska s mojim pokojnim ocem. Odnos s njim mi je, inače, inspiracija za mnoge priče, i one koje neće biti smještene u okvir očeva i kćeri. Što se tiče glumaca, za većinu likova iz filma sam imala audicije i tek nakon audicija sam se odlučila za određene glumce, jedino sam Natašu Janjić od početka željela za ulogu Lidije. Pošto ju iznimno cijenim, probala sam s njom i drugi lik na njezin zahtjev. Bila je izvrsna i za tu ulogu, jednako dobro bi ju odigrala kao i Lidiju. Međutim, kako sam za tu ulogu imala drugu glumicu s kojom sam također željela raditi, zamolila sam Natašu Janjić da prihvati ulogu Lidije. Složila se i mislim da nije požalila, jer Lidija je vrlo kompleksna uloga, a meni je bilo važno da takav lik igra sjajna glumica.

Došli ste prije nekoliko dana iz Berlina – dojmovi?

Anita: European Film Market (berlinski market) je bio sjajan, imali mnogo sastanaka s predstavnicima stranih produkcijskih kuća i svima su se svidjeli naši novi projekti. Sada se nadam da će se ti poslovi realizirati. Velik je interes za našim novim scenarijem, kojem su nedavno odobrena sredstva HAVC-a i Fondacije za kinematografiju BiH, ali i za neke projekte koji su trenutno u fazi razvoja.

Je li bio težak put doprijeti u sam vrh hrvatske kinematografije?

Ivona: Nimalo, konkurencija je slaba.

Anita: Već s našim prvim dokumentarnim filmom, “Što sa sobom preko dana”, dospijeli smo u vrh hrvatske kinematografije. Taj film je osvojio više od 10 nagrada i postao prvi dokumentarni film koji je imao redovnu distribuciju u multipleksima. Iako je snimljen u samo 4 dana u zatvoru Lepoglava, nakon svakog festivalskog prikazivanja, dobivali smo upite gledatelja, gdje mogu kupiti DVD ili gdje opet mogu pogledati film. Tada smo odlučili pokušati s redovnom kino distribucijom. To je bila 2006. godina, nije još bilo DCP-a, pa smo morali prebacivati cijeli film s DVC-a na 35mm traku. Taj proces je kompliciran i košta poprilično. Uglavnom pitchirala sam film u skoro svim institucijama koje postoje u Hrvatskoj kako bi skupili novac za ovo prebacivanje na 35 mm trake. U jednoj ambasadi sam pitchirala kako je to važan film, jer govori o resocijalizaciji zatvorenika, i valjda kako sam već bila umorna, na engleskom sam rekla: “..and Ivona even slept will all of them…”, a htjela sam u biti reći da je naša ekipa s Ivonom prva ekipa koja je i spavala unutar kaznionice Lepoglava i snimala zatvorenike od jutarnje prozivke do polaska na spavanje. U tom zanosu sam rekla nešto posve drugo na engleskom, a ispravila sam se kada sam vidjela zaprepaštena lica diplomata. Ha-ha-ha… na kraju smo dobili novac za prebacivanje filma na 35 mm, kolor grading i kopije smo radili u studiu u Beču. Film su pogledali predstavnici kompanije Blitz, na preporuku mog prijatelja Marija Matkovića i oduševili su se. S Blitzom smo imali izuzetno uspješnu distribuciju u Hrvatskoj, a poslije i s drugim distributerima u cijeloj regiji.



Ivona: Isplatilo se što sam spavala s njima.

Što biste istaknuli kao vodeći problem filmaša u zemlji?

Ivona: Nemamo dobar AV zakon, koji je prvi na listi prioriteta. U HAVC treba dovesti nove ljude. Za nacionalni program Audiovizualno vijeće više ne smije glasovati dok nije poznat budžet, jer čemu donošenje nacionalnog programa dok ne znamo je li izvediv ili nije? Previše novca odlazi na tzv. komplementarne djelatnosti, čak 24 milijuna godišnje. Nije vrijednost tih programa takva da bi se u njih ulagali takvi iznosi. I još mnogo toga, ali da objasnimo samo djelomično navedeno. Prijedlog novog audiovizualnog zakona je loš, nije ništa bolji od lošeg kojeg imamo. Tim zakonom se ne reguliraju ključni elementi proizvodnje, a ni distribucije, odnosno zaštite domaćeg proizvoda. Ne bi se smjelo tako bitna područja ostaviti za regulaciju pravilnicima, jer ako država proizvodi skupi proizvod, a ne promovira svoj proizvod, onda radi direktno protiv sebe. Što se tiče HAVC-a, treba dovesti ljude koji nisu kontaminirani i krenuti iz početka. Zbilja, na putovanjima na festivale i na markete više ne želim vidjeti neke ljude kako sjede u business ili premium klasi, ma čak ni u ekonomskoj, jer nije jasno zašto putuju i što rade.

Prije par mjeseci, na letu za Toronto, srela sam jednog čovjeka iz odjela promocije HAVC-a i pitala ga – zašto ide tamo? Nije mi znao odgovoriti. Hrvatskog filma nije bilo u konkurenciji, a kad sam ga pitala ide li raditi na hrvatskom štnandu, odgovorio mi je da on neće raditi, jer za to postoje volonteri. I doista, nije ga bilo na štandu, odnosno hrvatskom stoliću, jer tamo i nismo imali svoj štand, već smo unutar organizacije European Film promotiona imali mali stolić za kojim je radila volonterka, a on je, koliko mi je poznato, putovao da sebi sredi neku stipendiju ili program za koji je zainteresiran. Čak ni to nije mogao obaviti mailom. Šefica European Film promotiona, Nijemica, koja je prije radila u organizaciji Berlinskog festivala, putovala je s nama u ekonomskoj klasi, dok je naš gospodin iz HAVC-a putovao u premium klasi, naravno na naš trošak. Ha, morali smo platiti i ekstra prostor da on protegne noge na tako dugom letu. Zanimljivo kako su Nijemci skromni, a mi se razbacujemo s lovom za takve tipove za koje nam nije jasno zašto putuju i koji je razlog njihovih putovanja. I Anita zna imena svakog selektora filmskih festivala, čak bolje nego taj gospodin, a država ju za to ne plaća, već sama financira svoj rad. Eto, to je samo primjer kakvi trenutno rade u HAVC-u i mi to plaćamo bezrazložno, a od njega ima i gorih.

Što se tiče izbora filmova za sufinanciranje, taj proces također treba promijeniti. Ne smijemo više dopustiti da se odluka o sufinanciranju filmova provodi samo na temelju čitanja scenarija. Potrebno je uvesti znatno intenzivniji rad komisije, kao u Njemačkoj, gdje autori i producenti prezentiraju svoje projekte komisiji. Ako ne to, onda barem da umjetnički savjetnici imaju sve recenzije u trenutku kad izlaze pred audiovizualno vijeće i predlažu projekte za financiranje filmova. Obično čekamo po par mjeseci dok ne napišu recenzije nakon objave rezultata. Postavlja se pitanje, na temelju čega onda članovi audiovizualnog vijeća glasuju da se odobre projekti? Kako mogu znati da su umjetnički savjetnici uopće pročitali sve projekte, ako u trenutku glasovanja nema recenzija? Niti nakon jednog natječaja do sada ih nisu imali.

Kakvom ocijenjujete hrvatsku kinematografsku, te kulturnu politiku?

Anita: Nedavno smo sudjelovali u Prijedlozima izrade novog zakona o audiovizualnim djelatnostima. Pozvao nas je državni tajnik Ministarstva kulture i zamolio da mu pošaljemo sve svoje prijedloge. Ozbiljno smo se prihvatili tog zadatka, prikupili i preveli sve zakone o audiovizualnim djelatnostima u skandinavskim zemljama, Izraelu, Njemačkoj. Uzeli smo najbolje primjere iz tih zakona i u suradnji s vrhunskim pravnikom izradili Prijedlog novog zakona o AV djelatnostima. Iznenadio me muk iz Ministarstva. Zvala sam gospodina Partla, državnog tajnika i tada nam je rekao da je već imenovana radna skupina za izradu zakona, ali da možemo sudjelovati u javnoj raspravi. Sudjelovali smo u javnoj raspravi, ali nažalost nisu prihvatili niti jedan od naših prijedloga. Inače, cijeli zakon je u potpunosti promašen, primjerice, u prvom članku se spomenu video-igre kao audiovizualno djelo i više se ne spomenu u cijelom zakonu. Navodno su prihvaćene neke aspurdne ideje, poput toga, da će članove Upravnog odbora HAVC-a birati strukovne udruge. To znači da oni kojima se dodijeljuje novac, biraju ljude koji će odlučivati o raspodjeli tog istog novca?! Toga nema nigdje, postoje ozbiljni zakoni i propisi o sprječavanju sukoba interesa, ali eto kod nas se pokušava upravo suprotno ugraditi u nove zakone.

Stanje u HAVC-u bilo je dramatično prošle godine – kako komentirate nalaz državne revizije?

Anita: Nalaz državne revizije je samo dio nepravilnosti u radu HAVC-a, jer je državna revizija provedena samo za jednu fiskalnu godinu – 2015. godinu. U potpunosti je nevjerojatno da se nakon negativnog nalaza državne revizije, loše stanje u HAVC-u pravda s time da se u rad HAVC-a – upliće politika. To je klasični PR-ovski spin kako bi se rasprava pretvorila u tko je desno orijentiran, a tko lijevo i kako bi se fokus udaljio s onog bitnog – nepravilnosti koje je našla državna revizija i to, ponavljam, samo u jednoj godini poslovanja HAVC-a. U Hrvatskoj ne postoje uvjerenja, već osobni interesi, pa je besmisleno raspravljati tko je desnog ili lijevog uvjerenja. To dokazuju razne nemoguće koalicije i udruživanja u svim sferama društva kada su u pitanju “viši ciljevi” – pljačkanje društva.

Ivona: Po meni su nakon tog nalaza trebali napraviti nalaz za neke druge godine. Jer, 2015. je benigna u odnosu na neke druge godine.

Kako komentirate rad Hrvoja Hribara?

Ivona: O tome sam govorila kad je bilo opasno, međutim više nema smisla komentirati njegov rad, pošto je smijenjen. O, pardon, dao je ostavku, to jest, poklonjeno mu je da on sam podnese ostavku, iako nije objašnjeno zašto. Iza njega je ostao kaos, golemi dugovi HAVC-a i to dovoljno govori o njegovom radu. A svejedno bi ga neki svim silama htjeli uskrsnuti, samo to je nemoguće. Svatko tko ga predlaže, u stvari, razotkriva sebe i svoje namjere.

Anita: Nikako, ne bih mu dala ni malo medijskog prostora, jer taj čovjek ne zaslužuje da ga se više igdje spominje, osim u kaznenim dosjeima.

Jedine ste redateljica i producentica koje su ostvarile suradnju s Netflixom? Kako se to dogodilo?

Anita: “Ti mene nosiš” je dobio sjajne kritike u Hollywood Reporteru i Varietyju. Uskoro su ga pogledali predstavnici Netflixa i onda su slijedili pregovori. Netflixu se jako dopao film i odmah su ga htjeli kupiti za cijeli svijet. Film je preveden na sve svjetske jezike i po prvi put se neki hrvatski film može vidjeti u cijelom svijetu sljedećih pet godina. To je velika stvar za cijelu našu kinematografiju, jer po prvi put netko u Americi, Brazilu…, može vidjeti hrvatske glumce, čuti naš jezik i glazbu, vidjeti neke zanimljive lokacije za snimanje… Ovaj ugovor s Netflixom otvorio je vrata i ostalim kolegama, te će nakon našeg filma, Netflix početi otkupljivati i druge hrvatske serije i filmove. Sretne smo što smo otvorile vrata kolegama.

Žestoke ste kritičarke raspoređivanja financijskih sredstava u film u zemlji… Što je sve krivo u tome?

Ivona: Jedna od najčešćih stvari koje možete čuti od naših strukovnih udruga, jest kako se mora slušati struku. Apsolutno se slažem, naravno. No, paradoks je što u tim strukovnim udrugama ima dosta glasnih ljudi koji nisu naše struke i to čak u odborima naših strukovnih udruga. Meni je nevjerojatno što Igor Mirković sjedi u Nadzornom odboru Društva redatelja. Što on radi u mojem društvu? I nije jedini. Nevjerojatna mi je ova poplava neprofesionalaca u kinematografiji i sablažnjavajuće je što im je iz državnog proračuna poklonjeno par milijuna kuna da rade filmove. Ni u frizerskom salonu ne može se zaposliti netko bez diplome frizera; dođe inspekcija i zatvori salon, a u mojoj profesiji neki tipovi su preko noći postali redatelji, jer su se, eto, tako, malo družili s redateljima. Družim se i ja sa stomatolozima, odvjetnicima i da ne nabrajam, ali mi ne pada na pamet da bih mogla popravljati zube ili voditi parnice, jer sam o tome, eto, slušala od prijatelja. Nemojte me krivo shvatiti, naravno da netko može biti samouk i vrhunski talent, ali nisam primjetila hrvatskog P. T. Andersona, a i takvi vrhunski talenti koji se pojave vani, moraju se itekako boriti da dobiju novac za film i obično krenu s novcem privatnih investitora, a ne da im država iskešira par milijuna kuna ne bi li otkrila u njima skriveni talent.

Prenerazim se kad od njih čujem kako „brane” struku. Koju „struku” oni brane kad filmska struka nije njihova struka? Od koga Igor Mirković to brani, recimo – moju struku? Od mene? Od nas, čija to je struka? Moju struku, on, čija to nije struka, brani od nas, čija to je struka. E, pa netko bi mu trebao objasniti da se režija ne prenosi socijalnim, ni spolnim kontaktom, ma s kojim se redateljem družio. I smatram li da ova država ne treba uložiti još nekih 12 milijuna kuna u njegova iduća tri filma kako bi u njemu otkrila redatelja? Smatram da ne. Smatram li da on nije smio uzeti 150 tisuća kuna za razvoj projekta, i to za isti projekt koji je dvije godine prije toga već dobio 2 milijuna kuna, tako što je procijenjen dovoljno razvijen!? Smatram da nije smio. Pošto je u Nadzornom odboru mojeg Društva redatelja i pošto će kad ovo pročita odmah trčati s novom prijavom protiv mene u tom Društvu, upozoravam ga da imam pravo na svoje mišljenje, kao što imam pravo i na slobodu iznošenja svojeg mišljenja. Moje pravo i dužnost su da branim svoju struku.

Anita: Kritizirali smo što su u Upravnom odboru HAVC-a sjedili ljudi čije su firme dobivale novac na natječaju HAVC-a. Krivo je i to da su umjetnički savjetnici koji dodijeljuju novac bili usko povezani s produkcijskim kućama koje su se javljale na natječaje s drugim projektima kod tih istih umjetničkih savjetnika. Ukoliko se na EU-projektima koji su vrijednosti iznad 50.000 eura primjenjuje načelo, da osoba koja sjedi u komisiji koja dodijeljuje novac, ni na koji poslovni način unazad pet godina ne smije biti povezana s prijaviteljem projekta, ne razumijem zašto se to odbija u HAVC-u? Umjetnički savjetnici u HAVC-u su često radili kao scenaristi, redatelji za određene produkcijske kuće, a onda bi na natječajima dodijeljivali i po 4,000.000 kuna tim istim produkcijskim kućama za neke nove projekte. To je sukob interesa, jer bez obzira što taj umjetnički savjetnik ne radi na tom projektu za koji dodijeljuje novac, već sljedeći projekt radi s tom istom produkcijskom kućom – i jasno je da je usko povezan uz tu produkcijsku kuću.

Kada smo to predložili, onda su svi kojima ne odgovara ovakva promjena počeli urlati s pitanjima, tko će onda birati projekte, da smo premala zemlja i da se svi znamo, da svi surađujemo… To nije istina, u Hrvatskoj ima više od 2000 filmaša, a sigurno ih pola nije aktivno na filmu u zadnjih pet godina. Dakle, kompetentnih ljudi iz struke ima, samo je problem u strukturama koje su navikle od natječaja do natječaja dobivati nekoliko milijuna kuna…

Tko bi, po vašem mišljenju, trebao voditi HAVC?

Ivona: Osoba koja nije ni u jednoj interesnoj skupini, koja je otvorena za sve jednako i koju zanima kinematografija. Treba imati viziju, ali i hrabrost, čvrstinu i snagu da tu viziju provede. Nije to idealistično, pokojni Albert Kapović je imao sve te osobine. Ima takvih ljudi. Ne smije biti aktivan ili wannabe aktivan redatelj ili producent. Koliko mi je poznato, Mirsad Purivatra je, navodno, bio konobar u kavani kazališta, poslije toga je bio uspješan u marketinškoj agenciji, a od Sarajevo film festivala je napravio čudo. Dakle, za čelnu osobu HAVC-a definitivno ne trebamo nekog iz struke, jer taj neće osobno stvarati audiovizualna djela, već spretnog menadžera.

Anita: Kulturni manager. Mislim da je Daniel Rafaelić sjajan ravnatelj HAVC-a i da mu moramo dati priliku da dokaže kako HAVC može povesti u dobrom smjeru.

Koliko je teško pokretati svoje projekte?

Ivona: Teško je ukoliko vas matični fond ne pomaže. Osim financijske potpore, matični fond je važan i zbog konekcija s filmskim fondovima u inozemstvu, produkcijskim kućama, lobiranja za film pred selektorima festivala, promocije filma i još niz drugih stvari. Bez takve potpore, izuzetno je teško ne samo snimiti film, već i napraviti postprodukciju, promociju i distribuciju filma, kao i ostvariti bilo kakve uspjehe filma. Filmski fondovi postoje zato da bi svoje autore pratili i pomagali od početka proizvodnje, ali i nakon proizvodnje djela. To i jest svrha i funkcija filmskih fondova.

Anita: Novac je potreban i za pokretanje i za razvoj. Treba vam novac za scenarije, prijevode, dizajn, tisak, stručne suradnike, razne autore, putovanja na filmske markete gdje susrećete koproducente i ogroman novac za “hladni pogon” tvrtke – plaće zaposlenika koji dogovaraju sastanke, istražuju produkcijske kuće koje su najbolje za određeni tip projekta, prijavljuju na razne međunarodne i regionalne natječaje, najam poslovnog prostora, režije i sl.

Treba li politika toliko biti involvirana u kulturu općenito?

Ivona: Jasno da mora, definicija politike jest da donosi odluke o rješenju problema i odluke koje teže općem dobru. Politika postoji da bi služila narodu, druga je stvar što nitko od nas više ne vjeruje u tu definiciju, jer su nas izigrali mnogobrojni političari. Tko će inicirati, ako ne i provoditi kulturnu politiku, ako ne političari? Ne možemo vi ili ja, ili bilo tko drugi, donijeti plan kulturne politike kad je to njihova dužnost, funkcija i odgovornost. Nemamo bez razloga Ministarstvo kulture. Zbog toga ih biramo, zbog toga ih i plaćamo, žive od naših poreza kako bi radili za nas. Naravno, trebaju slušati sve argumente koje im govore osobe iz struke, ali njihova je zadaća da ih odvagnu, donesu odluke, a imaju dužnost i odgovornost provoditi ih. Priča o političarima koji će se miješati u autorstvo umjetnika je izvan pameti. Tko od nas autora želi raditi odu nekom političaru? Ili neki novi Trijumf volje? Nisam primjetila takve ambicije autora ni u lijevom ni u desnom spektru, a bome smiješna mi je i pomisao da bi Plenković ili Bernardić, ili bilo koji drugi političar, imali takve ambicije. Pa, bili bi ismijani i osramoćeni istog trenutka, a neka neke kolege prestanu blebetati o političarima kao da živimo u Sjevernoj Koreji, to su tako prazne priče.

Stoga, umjesto bedastoća o „politici koja se ne smije miješati u film”, upravo suprotno – vrijeme je da naši političari zasuču rukave i itekako se uhvate u koštac s kulturom u ovoj zemlji, u svim segmentima kulture, pa tako i filmom. Oni se ne smiju miješati u slobodu izražavanja autora, iako je glupo što to moram naglašavati, baš je besmisleno što to naglašavam, ali eto, da me ne bi netko krivo shvatio, već političari se moraju uhvatiti u koštac s donošenjem zakona, odluka i njihovim provedbama. Nismo iskoristili ni dio potencijala koje imamo, a možemo. U Srbiji je samo jedna tvrtka ostvarila godišnju zaradu na stranim produkcijama koliko je kompletna Hrvatska ostvarila u jednoj godini. I direktorica te srpske tvrtke skromno kaže kako to nije loše, obzirom da Srbija nema infrastrukturu, ni ceste, ni hotele kao Hrvatska, niti more, ali eto, zadovoljni su. A mi smo slušali nabrijani PR HAVC-a koji se hvalisao ukupnim prometom stranih produkcija u zemlji prikazujući ih kao zaradu, a manje smo napravili nego jedna tvrtka u Srbiji. Političari trebaju i moraju omogućiti da se od kulturnih proizvoda zarađuje, kao što se moraju i pobrinuti da se više ulaže u kulturu koja je identitet naroda.

Jesu li postojali pojedinci koji su se dobro obogatili na hrvatskoj kinematografiji i ima li tu sumnjivih poslova?

Ivona: Postoji u ovoj kinematografiji mnogo poštenih i izuzetno radišnih ljudi. Moram usmjeriti svjetlo na takve, jer negativci zauzimaju sav medijski prostor, a ljudi koji zaslužuju hvalu – nimalo. U svim filmskim profesijama radi se u satnicama koje su nevjerojatne nekim drugim radnicima. Znatno veće od bilo koga tko radi u državnim službama. Primjera radi, normalna satnica snimatelja, majstora maske, kostimografa je 12 sati na dan, a gotovo svaki dan i veća, kad se uračunaju pripreme i raspreme nakon posla, dakle normalno radno vrijeme je i 13 do 15 sati. Plus prekovremeni. Isto je s tonskim snimateljima, dok rasvjetljivači rade i duže i da ne nabrajam. Montažeri i ne pitaju za satnicu. U kinematografiji radi mnogo ljudi različitih struka, zanimanja i krvavo zarađuju svoje honorare. Kad nas, na primjer, posjete sponzori ili privatni investirori na setu ili neki drugi ljudi koji nemaju veze s našom profesijom, čude se i svima prepričavaju koliko se i kako se radi na filmu, jer prosječni ljudi nemaju predodžbu kako to izgleda…

Zašto konstantno promoviramo i ulažemo u filmove koji nikoga ne zanimaju?

Anita: To je izvrsno pitanje. Isto pitanje postavljam već godinama. Postoje brojni filmovi koji su doživjeli neuspjeh na kino blagajnama (imali su manje od tisuću gledatelja), a onda ih se proglašavalo – art filmovima. Ti isti filmovi nisu primljeni na neke značajnije festivale u svijetu, pa se postavlja pitanje, za koga se rade ti filmovi? I na sljedećim natječajima, opet ti isti autori i producenti dobivaju novac. Ti filmovi se uglavnom financiraju, jer se pogoduje autorima i producentima, koji podržavaju ovakvo neodrživo stanje u kinematografiji.

Na jednoj raspravi o donošenju sistema bodovanja, predložila sam da producent i redatelj takvog filma, sljedeće tri godine ne mogu na natječaj za produkciju, jer moraju razmisliti zašto su krivo utrošili oko 4,000.000 kuna poreznih obveznika. Mislim da taj prijedlog nije strašan po redatelja, jer je uistinu malo redatelja koji svake dvije godine, poput Woodyja Allena, režiraju novi film, a i neki je uobičajan tempo europskih redatelja da svakih tri do četiri godine prijavljuju na državne natječaje (filmske fondove) novi scenarij za dugometražni igrani film. Ovo bi više bila mjera opreza za producente, da ne prijavljuju tako olako na natječaje scenarije bez jasnog koncepta promocije, distribucije i plasmana tog istog filma. Na taj način bi se spriječilo štancanje negledljivih filmova, koji su neka neshvatljiva umjetnost, valjda shvatljiva jedino autorima tih istih filmova…

Zašto ulaznice, interes ljudi prema određenim filmovima, sheranje i slično, nisu temelj je li nešto zanimljivo i žele li to ljudi?

Anita: Filmovi se moraju dijeliti na umjetničke i komercijalne. Više ljudi kupuje ulaznice za folk koncert, nego za filharmoniju. To ne znači da država treba prestati financirati filharmoniju. Dapače, moramo očuvati kulturu našeg naroda. Rješenje je u tome da moramo približiti hrvatski film prosječnom gledatelju. U škole treba uvesti program o filmskoj pismenosti. Opet treba organizirati da sve škole pogledaju makar jedan hrvatski film godišnje i da učenici napišu rad o tome, što im se sviđa, a što ne, argumentirano. Na taj način se odgaja publika i potiču mladi na kritičko razmišljanje.

Dalje, važna je strategija promocije i distribucije hrvatskog filma na nacionalnoj razini, sastanci s prikazivačima, distributerima, ali i HRT-om oko promidžbe hrvatskog film. Godišnje se proizvede oko pet dugometražnih igranih filmova i treba im dati podršku u svim oblicima promocije i prikazivanja. To je dug i težak put, kojim se nitko do sada nije bavio. Distribucija hrvatskog filma ne zanima producente, ni distributere, jer na njoj ne mogu zaraditi novac. Zato je, nažalost, fokus producenata na novim projektima i dobivanje državnog novca za novi projekt. Ovo je izuzetno važna stvar koju HAVC morao definirati u zajedničkom sporazumu s producentima, distributerima i prikazivačima. Jer, zašto inače HAVC daje oko 4,000.000 kuna poreznih obveznika za neki film, koji kasnije nitko ne promovira, distribuira, niti prikazuje u prime time terminima? Ovdje se postavlja pitanje misije, tj. smisao postojanja HAVC-a, jer taj novac nam može isplatiti i Ministarstvo kulture.

Imali smo prilike vidjeti kako se troši novac (priprema scenarija za filmove koji nikada nisu realizirani) – kako to mijenjati?

Anita: Kategorija razvoja scenarija i projekta je bila uvedena kao socijalna mjera HAVC-a. S tom praksom je započeo HAVC, kada je Hribar bio ravnatelj, kada je dodijeljen novac projektima, koji se uopće nisu javili za razvoj projekta, već za produkciju. To je tada bilo čisto ludilo. Događalo se da neki filmovi prvo dobiju novac za produkciju, pa dvije godine nakon toga ti isti filmovi dobiju novac i za razvoj?! Pitate se tko je tu lud, ta komisija u HAVC-u koja je prvo odobrila za jedan film oko dva milijuna kuna, smatrajući ga spremnim za produkciju (proizvodnju), a onda dvije godine nakon toga tom istom filmu daju još oko 150.000 kuna za razvoj. Dakle, nešto što je bilo dovoljno razvijeno prije dvije godine za proizvodnju, dvije godine nakon toga prijavljujete da još malo razvijate?! I onda, kada smo opomenuli kolege da to više ne rade, jer je to protuzakonito i nemoralno, izvukli su Pravilnike iz tog doba i pokazali nam kako ne piše u Pravilniku HAVC-a da je to zabranjeno. Što odgovoriti takvim ljudima? Shvatite da je svaka daljnja rasprava besmislena. Ni na ulazu u banku ne piše: “Pljačka nije dozvoljena”, pa se ipak podrazumijeva da se ne smije opljačkati banku.

Sada je uveden red u natječaje HAVC-a, jasni su kriteriji za dodjelu novca za razvoj, postoje posebni natječaji za razvoj scenarija i razvoj djela. Ta sredstva su doista važna, jer ne postoji drugi fond koji bi omogućio razvoj projekata.

Postoji li elitistička struktura unutar hrvatskog filma?

Anita: Odlaskom Hrvoja Hribara više ne postoji “preferirana struja”. Na natječajima prolaze različite tvrtke koje prije nisu prolazile, ne dobivaju skoro sav novac za produkciju samo 3 ili 4 tvrtke (Hribarovi miljenici) i vrata HAVC-a su otvorena svima, međutim njegovi ljudi su i dalje na nekim važnim pozicijama. Recimo, Martina Petrović je voditeljica Media Deska Hrvatske već 10 godina, organizira proslavu desetogodišnjice Media Deska u Hrvatskoj, a tom prilikom ugošćuje snažne žene iz europske audiovizualne industrije. Martina je pozvala brojne hrvatske autorice i producentice, ali ne želi da Ivona i ja sudjelujemo kao aktivne sudionice tog događaja. Zanimljivo, zaboravila je da smo i mi žene u audiovizualnoj industriji, i to, jednako uspješne, a ako ne i uspješnije od onih koje smatra da trebaju biti sudionice tog događaja. Do sada smo tri puta odbijene na natječaju Media, nedavno smo prijavile razvoj više projekata na Mediji i baš me zanima ishod ovog natječaja.

Iskreno se nadam da će policija i DORH napokon odraditi svoj dio posla, te procesuirati odgovorne za sve nepravilnosti koje su radili i dopuštali godinama. DORH već jako dugo oklijeva s hapšenjima, neki policajci su nam rekli kako se na višim instancama DORH-a predmet HAVC-a godinama brižno “štopa”. Ako je to istina, onda je stvarno sramotno da se DORH obračunava s profesorima koji su uzimali pršut za neki ispit, ili s doktorima koji su primili poklon bon od farmaceutskih kuća, ali da nema hrabrosti razračunati se s ekipom koja mažnjava poprilične svote…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI