Naravno, pod uvjetom da je riječ o hrvatskom selu jer za paljenje srpskih se ipak zakoni tumače strože
Tko to tamo zviždi?
Nije problem što se u Pazinu zviždalo Predsjednici: političari služe da bi im se zviždalo, oni su tu da narod na njima iskali kolektivne frustracije, da ima tko biti kriv za neuspjehe i nerealizirane ambicije. Poanta demokracije je da se političarima smije zviždati.
Ali, u Pazinu se zviždalo svaki put kad je Predsjednica spomenula istarske svećenike, a pljeskalo na svaki spomen Tita. Time su pazinski antifašisti samo dokazali da je u Hrvatskoj demokracija, i da je za Tita nije bilo! Da ste njemu zviždali, narodna milicija bi vam bubrege izbila i rebra pendrekom prebrojila. A da ste tada mahali nekakvim putovnicama Republike Istre, poput Miletića, ili nedajbože Hrvatske, prošli bi još mnogo gore.
To nije jedini paradoks ove priče: zviždalo se dok je govorila o doprinosu Katoličke crkve pripajanju Istre Hrvatskoj. A istodobno, antifašisti kao najveću zaslugu Titu pripisuju, doduše povijesno ne baš točno, pripojenje Istre Hrvatskoj. Istina je, međutim, da je Istra pripojena Hrvatskoj još nakon pada Italije, a Tito ju je onda skupa s Hrvatskom pripojio Jugoslaviji, no nebitno. Bitno je, dakle, da antifašisti zvižde na spomen povijesno nesporne činjenice da je hrvatsko svećenstvo u Istri radilo na pripojenju Hrvatskoj još od 1922., za razliku od Tita. Zvižde li im unatoč tome što su radili na pripojenju Istre Hrvatskoj, ili možda upravo zbog toga?
Još paradoksalnije, u pravilu, protalijanski autonomaši u Istri nimalo Titu ne zamjeraju što je Talijane dijelom bacio u fojbe, a dijelom protjerao. Thompsona ne žele u Istri, ali prave, talijanske fašiste poput Finija, pak, Furio Radin rado prima. I najbolje od svega: plješću Titu jer je “pripojio Istru Hrvatskoj”, iako Tito ni za kakvu Hrvatsku nije htio niti čuti! Reklo bi se, nešto je lažno u tom našem domaćem “antifašizmu”.
Ustaška Cedevita
Na utakmici između zagrebačke Cedevite i crnogorske Budućnosti, srpski novinari su zapazili – slovo U. Na dresu igrača koji se zove Krušlin. Cedevita, naime, na dresovima koristi font koji ima završetke, serife, koji slovu U daju izgled koji je Srbima suspektan. Kako su dosad vidjeli povampireno ustaštvo i u obliku vjetrobrana zagrebačkih tramvaja i na plakatu za Univerzijadu u Zagrebu još davno prije rata, ne treba čuditi. Odgajani su generacijama na paranoji od ustaša. Paranoja je, naime, u temeljima svake agresije, pa je treba podgrijavati.
“Krajnje čudan font. Slovo ‘u’ na krajevima ima kukice kao na simbolu ustaša. Ostaje vidjeti, je li ovo samo greška u tiskanju ili je netko namjerno odabrao ovakav font, kao i hoće li zagrebački klub to promijeniti do početka sezone, jer ABA liga ne trpi bilo kakvo miješanje politike, posebno ne simbole ustaša na dresovima”, napisao je srpski Telegraf.
Što je uradilo vodstvo Cedevite? Ismijalo ih? Reklo im da se malo saberu? Pitalo ih, jesu li zabranili konjičke sportove zbog suspektnog oblika potkove? Ne, ili bar ne samo to. Po starom hrvatskom kmetovskom običaju, ispričalo se Srbima i obećalo da neće nikad više.
“Nakon što je u dijelu medija zlonamjerno objavljeno kako KK Cedevita fontom slova na dresovima igrača promiče ustaštvo, klub ima potrebu javno reagirati na objede, iako je izvjesno riječ o suludim optužbama”, započinju oni, ali odmah slijedi apologetika: “KK Cedevita nikada nije imala političke preferencije, niti se politikom na bilo kojoj razini bavila … boju dresa branili su i brane Srbi, Slovenci, Bosanci i Hercegovci, Hrvati i Amerikanci jednako, ljudi različitih političkih, društvenih, religijskih i inih orijentacija … najoštrije osuđujemo ekstremne političke tendencije, neovisno o provenijenciji, kao i sve zločinačke pokrete. Žalimo ako se zbog slučajnog nalikovanja slova bilo tko osjetio povrijeđenim, a kako bi se izbjegao svaki novi nesporazum fontove slova na dresovima i svim oznakama kluba zamijenit ćemo u najkraćem roku”, poručili su iz Cedevite.
Srbima, naravno, ne pada na pamet uklanjati stvari koje nas podsjećaju na četništvo i pod kojima se klalo, poput onih dvoglavih orlova i 4c, to su službeni simboli Srbije i nisu “kontaminirani” ni “kompromitirani” četništvom kao što je ZDS, recimo, “kompromitiran” ustaštvom. Tako stvari i dalje idu u smjeru toga da se Srbi sve više ponašaju kao “rasa gospodara” na tzv. “ovim prostorima”, ne zato jer nešto ne bi bilo u redu s njima, nego jer nešto očito nije u redu s nama. Tako da sad očekujem i da Krušlin promijeni ime, u srpsku varijantu istoga, Hlebinac. Znate, to je ono mjesto u Hrvatskoj poznato po naivcima.
Dragan Vasiljković dogodine na slobodi?
Draganu Vasiljkoviću hrvatski mediji iz nekog razloga tepaju, “Kapetan Dragan”, iako se on kapetanom “knindži” proglasio sam. Hrvatski kompleksi ili samo intelektualna lijenost da se odmaknemo od srpske propagande?
Dragan je, doduše, služio vojsku u Australiji – kao član rezervne postrojbe, dočasnik – ali samo zato jer ga australski sudac koji mu je sudio za prisiljavanje na prostituciju i prodaju ukradene robe, nije smatrao dovoljno ozbiljnim kriminalcem da ga pošalje u zatvor, pa ga je poslao u vojsku. Taj klošar i kokošar je kasnije radio kao plaćenik po nesvrrstanim državama Afrike i Latinske Amerike, a na kraju dospio na balvane kod Knina u osvit srpske pobune.
Srbi su od njega pokušali napraviti i stripovskog superheroja, pa je državni propagandni medij “Politika” izdavao i strip “Knindže – vitezovi Srpske Krajine”, u kojem je Dragan bio glavni lik, a plavuša Milica, Sava, Radojica i mali Grujica su mu pomagali tamaniti ustaše koji teroriziraju srpsku nejač i hodaju okolo sa “srbosjekom”. Bili su prikazani kao tipični superheroji koji govore sve jezike, barataju svim oružjima, snalaze se u svim situacijama i stručnjaci su za sve borilačke vještine. Batman je bio amater za njih. Taj propagandni mit se rasplinuo kad su herojski pobjegli iz Knina prije nego je HV uopće stigla do njih, kako je srpski vožd rekao – “kao zečevi”.
Ja razumijem zašto su brojni Hrvati ljuti na sud: za ubojstva, mučenja u kninskom zatvoru, sudjelovanje u genocidnom čišćenju tzv. Krajine, dobio je 15 godina zatvora, a puštanje može zatražiti odmah – jer je po pritvorima već gotovo 12. Doduše, pritvorima s pet zvijezdica, poput australskog ekstradikcijskog i onog u BIlicama gdje je imao veliki TV, meni, kakav većina Hrvata nema – sam je rekao da nije znao da ima toliko vrsta voća koliko ga je imao na raspolaganju u zatvoru, i apartmančić od tridesetak kvadrata samo za sebe. A tražio je i gitaru i internet. Njegove žrtve u Kninskom zatvoru nisu imale taj luksuz, u stvari nisu imale ni luksuz pitke vode: nerijetko su mučeni žeđu, a redovito premlaćivani.
Njegova odvjetnica Slađana je već najavila žalbu, pa bi pravosuđe na kraju moglo, kako je u Hrvatskoj običaj kad se radi o najtežim krivičnim djelima, odlučiti zamijeniti mu kaznu s tri mjeseca guljenja krumpira, po ključu – za svakog Hrvata kojeg je mučio u zatvoru u Kninu, jedan krumpir. A onda mu i isplatiti odštetu za sve godine u pritvoru, kao ubojici ranjenog hrvatskog vojnika na Šibenskom mostu koji se sam hvalio da je “ubio ustašu”, pa na kraju dobio gotovo milijun kuna od Hrvatske.
Lako je ovdje biti ljut na pravosuđe, ali ipak valja reći kako Dragan nikako nije mogao biti osuđen na više od 20 godina zatvora, a i to teško. Naime, svaki sud mora suditi po zakonu koji je povoljniji za osuđenika ukoliko se on mijenjao između počinjenja djela i presude, a to je onaj koji je naslijeđen iz bivše SFRJ i koji je bio na snazi početkom devedesetih. Po njemu, najviša kazna zatvora je bila 20 godina. Da stvar bude gora: moraju se uvijek primijeniti one zakonske odredbe koje su povoljnije za osuđenika, pa odvjetnici mogu birati odredbe po raznim zakonima, kao trešnjice u kolaču. I na kraju, on je australski državljanin, pa smo mu mogli suditi samo za ono za što je i navedeno u zahtjevu za izručenjem. Ipak, minimum korektnosti bi bio da su mu oderali maksimalnih 20 godina, iako mi je posve jasno da je svakako bilo pristisaka iz inozemstva i promatranja mikroskopom, ima li on “pošteno i nepristrano” suđenje. Pošteno bi, doduše, bilo zatvoriti ga doživotno. U ćeliju s nekim kolegom, “instruktorom golfa”. Onog zatvorskog, na jednu rupu.
Iako je to slaba utjeha za Hrvate, ipak je i sama činjenica da je Vasiljković, koji i danas uživa mitski status među Srbima, u “ustaškom kazamatu”, odnosno hrvatskom zatvoru, velik udarac velikosrpskom šovinizmu. Tim više što je Dragan iz Australije poručivao da se u Hrvatsku može vratiti samo na tenku.
S druge strane, valja se zapitati, zašto ga Haag nikad nije tražio iako je naveden kao jedan od sudionika u presudi Mili Martiću? A on se čak tamo pojavljivao kao svjedok! Ovako, on praktički sutra može izaći i nastaviti borbu protiv “ustaša” drugim sredstvima, priključiti se, recimo, hrvatskim antifašistima. Ili se kandidirati za potpredsjednika Sabora, možda. Ispada da je u Hrvatskoj manji zakonski problem zapaliti selo, nego zapaliti joint. Naravno, pod uvjetom da je riječ o hrvatskom selu. Za paljenje srpskih se ipak zakoni tumače strože.
Sapunica “Agrokor”
Svađe između razvlaštenog Ivice Todorića i Martine Dalić sve više liče na sukob Blakea Carringtona i njegove Alexis. I prerastaju u trakavicu. No, Todorić mi je time što je ustao iz mrtvih i pokrenuo rat protiv Vlade, dao za pravo u barem jednoj stvari.
Naime, percepcija javnosti je kad je donesen Lex Agrokor, da se to radi da bi se pomoglo Todoriću. Tvrdio sam tada da je istina zapravo suprotna, da je cilj zakona bio posve drugi – minirati prije svega Ruse da ne preuzmu Agrokor, a potom i omraženog Todorića i pretvoriti Agrokor u još jednog državnog kroničnog gubitaša. Tada sam također izrazio sumnju da je on na Lex Agrokor pristao pod pritiskom, jer je prije njega uradio sve da izbjegne donošenje tog zakona i pristao čak prepustiti upravljanje kompanijom ruskim bankama, preko Antonija Alvareza.
A i neki drugi mitovi o Agrokoru koje sam spominjao, zacijelo će se uskoro pokazati promašenima i pogrešnima. Kome vjerovati u toj priči? Todoriću ne vjerujem previše, a hrvatskim političarima vjerujem još manje nego njemu. Oni, vjerojatno, barem dijelom govore istinu kad kažu da su bilance bile prenapuhane i da je Todorić tražio od Vlade financijsku pomoć kad je zapao u teškoće, ali on isto tako zacijelo govori istinu kad kaže da su političari reketarili Agrokor, jer to političari u Hrvatskoj rade, reketare poduzetnike. U Hrvatskoj nema iole većeg privatnog poduzeća koje nema političke “sponzore”. Isto tako, uopće ne sumnjam da su mu dolazili sa “čudnim zahtjevima”.
Kako god, uspio je, ako ništa drugo, uloviti Ramljaka u laži oko lešinarskog fonda Knighthead kojeg je javnosti predočio kao uglednu financijsku instituciju, iako je svatko tko ima Google mogao ustanoviti da je riječ o krajnje opskurnoj grupi najgorih lihvara, koji čak i nemaju neki spomena vrijedan vlastiti kapital. I kojima je dano apsolutno prvenstvo u naplati, po roll-up modelu, što znači da će na propasti Agrokora oni masno zaraditi, a svi drugi – uključujući Belje, Janu i ostale tvrtke koje su jamčile za dugove Agrokora – u stečaj, ako se ne postigne nagodba. A neće, jer Ramljak teško može prisiliti Putina, odnosno ruske državne banke, na nju.
U očekivanju nastavka trakavice, spomenimo samo kako je Martina Dalić ispalila, “neka Todorić vrati 40 milijardi kuna, koliko je dug Agrokora, pa ćemo razgovarati”. Martina Dalić jako dobro zna da je Agrokor d.d., i da Zakon o trgovačkim društvima, kao i svugdje u svijetu, jasno navodi, članak 10 stavak 2, kako dioničari (kao jasno ni uprava) ne odgovaraju privatnom imovinom za dugove poduzeća. Ali Martina i dalje mulja i podgrijava još jedan razoran i opasan mit u Hrvatskoj, onaj da je Todorić nekom dužan novac. Nije. Ni kune, sviđalo se to kome ili ne. Ali Agrokor jest. A te dugove ćemo, obzirom da smo Knightheadu dali pod založno pravo nekretnine koje su već u zalogu imali Rusi, a usto im dali i pravo prvenstva u naplati po roll-up modelu i time zeznuli ostale ulagače, platiti svi mi zajedno kad sudovi u Londonu i Amsterdamu odluče o tužbama protiv RH u vezi Agrokora.
Bolesno hrvatsko zdravstvo
Bolest od koje hrvatsko zdravstvo boluje je kronična, i zove se nedostatak novca. Kritizirati Kujundžića je besmisleno: on tu ne može ništa. Nitko tu ne može ništa: bolnice su u vlasništvu lokalne samouprave, obaveze su im kakve jesu i glede plaća osoblja, koje su takve da ne mogu biti manje, ako ne želimo da svi odu u Njemačku i glede liječenja pacijenata, a novca od zdravstvenog osiguranja se prikupi koliko se prikupi. Nedovoljno.
Defincija ludila je ustrajati na ponašanju koje je do problema i dovelo, u očekivanju da će isto ponašanje jednog dana rezultirati drukčijim ishodom. Hrvatska uporno ustraje na socrealističkom modelu financiranja zdravstva kakvog više nema nigdje, i koji samo dovodi do propadanja bolnica, nestašice lijekova, osipanja kvalitetnog kadra i negativne selekcije.
Unatoč tome, u Hrvatskoj nitko ne želi niti čuti za privatizaciju zdravstvenog osiguranja, niti za uvođenje konkurencije u tom sektoru. Mi bismo “besplatno” zdravstvo, zaboravljajući da doktori ne rade besplatno i da lijekovi nisu besplatni. I da sve to košta, koliko košta. I onda uvijek iznova pokušavamo nešto u zdravstvu “racionalizirati”, kao da nije sve već deset puta racionalizirano i kao da se ima igdje dalje štedjeti. Nama treba potpuno novi model zdravstva, ne nikakva reforma. Ali za to nema političke volje niti potpore javnosti.
Fašizam u Njemačkoj
Na izborima u Njemačkoj socijaldemokrati su doživjeli potpuni potop. Ništa čudno, obzirom da i tamošnji HDZ, koji se i tamo lažno deklarira kao kršćansko-demokratski, iako nije ni kršćanski ni demokratski, kao što HDZ već davno nije ono H, zastupa pozicije centra i lijevog centra. Što je otvorilo politički prostor desno od njih. AfD bi, da nije negativne kampanje protiv njih, bio druga stranka po snazi u Njemačkoj, a Bog zna da i njima i nama treba alternativa dosadašnjim politikama.
Antife se jasno pobuniše: kažu, treba ponavljati izbore do njima prihvatljivog rezultata. A ako ne upali, onda bi zastupnike u Bundestagu trebao birati centralni komitet Antife. No, i u Hrvatskoj su briselsko-hadezeovski mediji pokrenuli kampanju protiv AfD-a, još goru nego kad je Trump dobio izbore. Pa izmišljaju babaroga-priče o nacistima koji su se, eto, vratili u njemački parlament, o “ekstremnoj desnici”, fašistima…
Je li to iz straha hrvatskog establishmenta od jačanja sličnih opcija u Hrvatskoj? Esih i Hasanbegovića, možda? Budimo malo realni: kao prvo, rezultat AfD-a je rezultat kolektivne frustracije Nijemaca raspadom socijalnog i sigurnosnog sustava pod pritiskom imigranata. Kao drugo, proglašavati stranku koju vodi lezbijka i koja ima masu Turaka i Židova u članstvu “nacističkom” i “rasističkom” je – kretenski. A kao treće, većina naših medija o AfD-u piše kao o “ekstremistima”. Tko je ekstremist: stranke koje zastupaju zdravorazumska stajališta o masovnoj imigraciji ili stranke koje zagovaraju kolektivno samoubojstvo? I tko je tu opasnost za demokraciju – oni koji su demokratski izabrani ili oni koji izazivaju nerede i ne poštuju volju birača, ako im ishod izbora nije po volji?
Druže Tito, mi u SDP-u ti se koljemo…
Popis preminulih u 27. godini života je podulji, na njemu su Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain, Amy Winehouse… a uskoro bi se tom klubu mogao pridružiti i SDP. Nakon što su se svi međusobno isposvađali zbog propasti stranke – SDP nema novca, nema birača, nema program, i nema ideju kako dalje, a zapravo nema ni lidera – većina viđenih SDP-ovaca je zatražila da Bernardić odstupi.
On je, pak, zatražio da odstupe oni, a glasovanje na predsjedništvu SDP-a je bilo u korist Bernardića. Nakon toga su Peđa Grbin i sin Ivice Račana, čija je funkcija u stranci osim one hereditarne posve nejasna, zaključili kako stranka nema ideje, ni vizije, a Račan je napisao: “Kad bi problem bio samo predsjednik SDP-a, tad bi se relativno lako i brzo krenulo u rješavanje problema. Problem je, nažalost, gotovo sve. Identitet, vizija, dnevni sadržaj, organizacijsko ustrojstvo… SDP previše sliči na stranku javnog sektora; stranku prožetu borcima za privilegije, novac poreznih obveznika ili vlastite karijere. Takav SDP previše sliči na HDZ, a jedan HDZ je za Hrvatsku dovoljan, ako ne i previše.”
No, upravo je on svojedobno slagao SDP-ovcima kako je želja njegovog oca bila da ga naslijedi Zoran Milanović, što je ispoštovano, a Milanović je taj koji je, u stvari, upropastio SDP i pretvorio ga u sve što je Račan nabrojio. Bernardić je samo privremeno rješenje za vakuum. Pokojni je Ivica Račan rekao Milanoviću da nikad neće biti ni pomoćnik ministra i smijenio ga nedugo prije svoje smrti sa svih funkcija u stranci; ostao je samo koordinator za izbore u Vinkovcima, a maknut je s funkcije glasnogovornika i drugih koje je imao, što jasno upućuje da ga Račan nije htio. Da je stranku preuzeo netko dezideologiziran, poput Bandića, SDP bi zauzimao prostor političkog centra koji danas zauzima HDZ. A što se tiče boraca za privilegije, karijeru, i novac javnog sektora, malo je cinično da to SDP spočitava HDZ-u – oni su to patentirali prije njih, još za Jugoslavije dok se SDP zvao SKH.
A što se smjene tiče, Bernardić, zapravo, i nije problem sam po sebi. Čitava stranka nikome ne nudi ništa. Pa tko od Bernardićevih kritičara ima ideju i viziju i zna je iznijeti? Nitko, pa ni Grbin, ni Opačić. Iako su Bernardićevi kritičari, možda, karizmatičniji od njega – doduše, i smrznuta riba je karizmatičnija od Bernardića – oni s jedne strane kritiziraju lidera stranke za bezidejnost, a s druge niti sami ne nude nikakve ideje kako dalje. Jedina je ideja smijeniti, istina nesposobnog, Bernardića. S druge strane, Bernardić isto tako očito ne razumije da štetu stranci ne nanose (samo) “neodgovorni pojedinci koji istupaju u javnosti”, nego i on sam i ekipa oko njega koja je stranku dovela do potpune bezličnosti i neprepoznatljivosti.