Podmukli Slovenci imaju sve šanse čarobnog života minijature, ali u osjećaju majušnosti planiraju otimanje hrvatskog prostora...
Nismo istraživanjem uspoređivali, nema, zapravo, potrebe niti vremena, jer Hrvatima je bliska misao, da malo tko i bilo gdje ima tako iritantne i neželjene, uporne i kao ljetni komarci, dosadne susjede. Od Slovenije dijeli nas 667,8 km duga granica i obilje loših događanja. Kada tekstopisac ima (ili si nameće) osjećaj za mjeru i pristojnost javno pobrojenih epiteta, tada teške, sočne, osvetničke, povređujuće riječi traže mekše inačice. A to, onda, nije to…
Zato je dosta reći: Slovenc! Crni i list djeteline, koja je znak nesreće u trećem nastavku okupatora naših granica.
Utabanom stazom, uvježbanim ritmom, proziran dan kroz neprozirnu noć korača prema Istoku. U točno vrijeme, na istom mjestu, pritaji se u sjeni sidra koje će mjesečinu povući u skladište tame, pa spretno i sretno uhvati nit zore – prema gore!
Ura Vremena koja se nije promijenila, niti ju je trebalo ugađati još od Prapočetka, preciznim ticalima po svilenoj niti vječnosti niže sekunde, a uzlom iza svake, bat otkucava zemaljsko vrijeme.
Zora! Zornica. Evo zore, evo dana. Zora rudi, dan se budi… Iz bljeska svjetlosti razlila se prozirna tišina. Nadareni poliglot, jezikoznalac, koji savršeno vlada jezicima i prirode i čovjeka – provodi vrijeme korektnim prevođenjima, ili poučavajućim dokazivanjima važnosti riječi i čudesnosti nastanka tih nakupina slova – čekajući izazov birati riječi za teško, ili nikako, opisivu pojavu. Valja preturiti kroz pamćenje sve možebitno korisne izraze za neizrecivo, ili otići još dalje, u srž virtuoznosti svoga zanata – poslagati poznate riječi u nove kombinacije, ili – izmisliti nove riječi! Dakle, radi se o sveprisutnoj, a potpuno neshvatljivoj, i zato neizrecivoj, pojavi: gledamo, a ne vidimo, razmišljamo, a ne razumijemo.
Sa zorom počinje dan i pitanje: zorno, prozirno, providno, prozračno, provodno. Što je to? Genijalnost čovjeka, možda se niti na jednom drugom primjeru, ne može tako zorno dokazati, kao na činjenici da je neobjašnjivu, i zato neizrecivo pojavu – materijalizirao svojim izumom te pojave!
U Pompejima nalazi se izum iz vremena Rimskog carstva – staklo. Prozirnost sačuvana u tami vulkanskog pepela koji je prekrio tragediju, može se uzeti u ruku, u obliku krhotina razbijenih prozorskih okna.
‘Prozrene smicalice’ moraju dobiti sudski epilog
Prozor(!) je ljudski proizvod prozirnosti – staklo je dokaz da prozirnost nije dojam, nego postoji – kroz prozor pozorno gledamo… U zrak (bez kojega ne možemo živjeti duže od tri minute). U vodu, dok ju bućkamo u staklenom vrču (bez koje ne možemo živjeti duže od tri dana). Svijet je, čini se, najskriveniji u prozirnosti, ta dva izvora života. Riječi, ako ne opisne, onda barem simbolične, tek se naziru. Posebno su zanimljive složenice – riječ od dvije riječi, a raritet su složenice od skraćenica.
Tako je nastala riječ – prozor.
Pro – skraćenica od riječi prolaz (slobodno od prepreka).
Zor – skraćenica od riječi zora (svjetlost posvuda).
Prozirno staklo prozora je dokaz materijalne činjenice svjetlosti. U svojoj cjelovitosti, i dalje ljudskom umu nespoznatljivo, ljudskoj energiji nedohvatljivo, ali u nama dostupnoj mjeri korištenja, to je prostor slobodnog kretanja misli, put do istine. Pa kada pogledamo kroz prozor prema Deželi „jasno je kao dan“ da od tamo neće prestati dugogodišnja navada posezanja za hrvatskim bogatstvima, odnosno „kristalno je jasno“ da se susjede mora odlučno vratiti na njihovu stranu granične crte. „Prozirna je laž“ hrvatskih izdajnika, aktivnih sudionika u protuhrvatskim neprijateljskim planovima – da se drukčije nije moglo. „Prozrene smicalice“ moraju dobiti sudski epilog. „Na svjetlost pravde“ mora se objaviti obmana izmišljenih tzv. viših ciljeva, koji zahtijevaju popuštanje.
„Osvijetljeni obraz pravde“ donosi prve presude Slovencima: 40 milijuna eura odštete zbog ukradenog hrvatskog dijela struje iz Krškog, te isplata duga, (s kamatama), za što su 140 tisuća hrvatskih štediša Ljubljanske banke čekali 20 godina…
Slovenci su podmukli, krajnje neugodni, nekorektni. Malena, lijepa zemlja, malobrojan, radišan narod – imaju sve šanse čarobnog života minijature. A oni u osjećaju stiješnjenosti, skučenosti, majušnosti planiraju otimanje hrvatskog prostora… Glavna meta su granice. Kreću u unaprijed izgubljenu bitku, jer granica nije crta na papiru da bi se precrtavala i preseljavala. Naprotiv, ona je stabilan rezultat dugotrajnog oblikovanja svih mogućih silnica i pojava, u prirodi i ljudskom društvu.
Tri rijeke i nikad reda i mira na granici…
… Čarobnim štapićem zraka valja s lopočevog vodencvijeta namamiti prozirne vodenkrilce, upregnuti ih u prozračne kočije nevidljivih niti. I pojuriti u početnu stanicu putovanja: usred razigranog izvora. Umjesto putnika što zagubljuju kartu po džepovima, zirkaju u suputnikove novine, propitkuju koliko još do prvog odmorišta… valja nježno, uz kavalirski mojnaklon, pozvati na besplatnu vožnju najljepše kapi vode, zaštititi im ten prozračnim velovima zraka. Važno je zadobiti povjerenje, pa diskretno slijediti dok kruže svijetom. Možda nas neće prozrijeti – nigdje ne vidimo znatiželjne oči, niti čujemo sumnjičava meškoljenja. Jer, mi, zapravo, ništa od ovoga ni ne vidimo niti čujemo, a ipak krećemo na studijski zadatak: otkriti jesu li zrak i voda odvojene prozirnosti, ili se pretapaju u koreografiji plesnog para…
Zrak – kroz prozirnost zraka šire se nada, svjetla i jauci tame, nečujna glazba još nepostojećih pojava i stvari!
Što znači da munja propara zrak? Kroz što fijuče vjetar? Zašto ga, kad je nevidljiv, oblaci tetoše, a duge ukrašavaju? Kako kiše mogu smočiti, a sunce osušiti zrak? Gdje je kuka o kojoj visi sunce, pa mjesec? Jesu li zvijezde ubodene u zrak i boli li ga to?
Voda – kroz prozirnost voda ogleda se nevidljiva materija, upisuju nebeska tijela, prijavljuju oblici života!
Jedina se pojavljuje u sva tri agregatna stanja. Magle skrivaju tajne zapise i tajne zamisli. U krutom ledu pohranjen je pelud najveće botaničke zbirke svijeta. Inje uokviruje portrete svih koji su ikada živjeli. Kako oblaci putuju bez krila, a kiše padaju bez padobrana? Koji mlin okreće rijeke kroz izvore, ponore, tokove korita i kanjone?
Ipak je to sjedinjena prozirnost: voda stalno kruži bilježeći Memoriju svijeta, a zrak nepomično čuva za nju proziran sef, koji lopovi ne mogu naći. Tako su zajedno pomogli stvoriti i ovjekovječiti granice slobode svega, pa i država. U posljednjem, administrativnom činu, granice se upisuju na kartama linijom po površini Zemlje. U stvarnosti, one su ploha, koja se od te ucrtane linije okomito izdiže do neba i spušta do središta Zemlje. Ako netko, a poruka ide Slovencima (i ostalima iz, u drami skončanog bratstva i jedinstva), misli da granicu može mijenjati, onda ne zna da Granicu čuva giljotina – ploha u zraku i ploha u podzemlju nevidljivi su i zato nepobijedivi čuvari. Negdje su prirodni tijek rijeke i državna granica istovjetna linija – granična crta na rijeci, rijeka kao granica.
Naša domovina Hrvatska obiluje vodama, mnogobrojnim rijekama, sa razgranatom mrežom pritoka. Moglo je biti na sreću, ali, nažalost, tri rijeke čine djelomičnu granicu sa Slovenijom, a tamo nikad reda i mira. Ili kradu okolni teritorij, ili sprječavaju hrvatske projekte, kako bi stalno ponavljali obrazloženja „da se prejudiciraju granice“, što se odnosi na planove njihovih premještanja.
Dokazi iz slovenske historiografije…
Rijeka Mura, 79 km kroz Hrvatsku, nije plovna ali je plavna, ima rijetki fenomen: „Stogodišnja voda“, jer se opetovano visoki vodostaj od pet metara stvara svakih sto godina. Na ćudljivim rijekama valja graditi nasipe, a Slovenci ih godinama marljivo grade, tako da zauzimaju dio naše obale, naprimjer, nasilno prisvajaju 800 ha teritorija upisanog u Katastar Hrvatske općine sv. Martin na Muri. Gdje god mogu, zaustavljaju hrvatske projekte, kao npr. gradnju mosta na Muri „dok se ne riješi granični spor“.
Rijeka Drava, 323 km kroz Hrvatsku, ima snažne vode što stalno mijenjaju ćud i bogate obale raznolikih staništa. Nažalost, mnogo toga uništava neminovna gradnja regulacijskih zahvata, hidrocentrala, nasipa, odvodnih kanala. Gdje Slovenci nisu uspjeli ugrabiti priliku nešto prisvojiti, koncentrirali su se na vađenje enormnih količina šljunka, na taj način da smanjuju površinu naše obale, a povećavaju rijeku na svojoj strani.
Rijeka Dragonja, duga je 28 km, sa 18 desnih i 13 lijevih pritoka. Najprije teče u smjeru jugozapada, a nizvodno mijenja smjer u sjeverozapad. Ljeti presuši, zimi plavi, pa je zorni primjer zašto Međunarodno pravo svaku granicu na rijekama ucrtava sredinom korita, i tako izbjegava da se granica mijenja s promjenom riječnog vodnog režima. Rijeka Dragonja imala je tu „ne-čast“ da postane sinonim pokušaja krađe kopna i mora preko ucrtane granice.
U Istri od davnina žive tri naroda: Hrvati, Talijani i Slovenci – katoličke vjere i europske uljudbe, pa je znanstvena osnovica za procjenjivanje nacionalnosti: govorni jezik. Tako jedan prikaz svih slovenskih zemalja u Istri, na jedinstvenom zemljovidu (slovenskog autora) iz 1854., svjedoči: „Kod Pirana počinje granica prema hrvatskom narječju i proteže se našom stranom doline Dragonje, dok se ne spoji sa kranjskom granicom“. To je najvažniji podatak, i na njegovoj realizaciji treba završiti sve sporove sa Slovencima.
Dakle, iznosi se činjenica: našom (slovenskom) stranom doline Dragonje, znači da su cijela rijeka i obje obale bile hrvatske, pa se, zapravo, prava granica nalazi još sjevernije od današnje državne granice na polovici korita Dragonje – kako to potvrđuje slovenska historiografija. Popis stanovništva Istre iz 1910. godine, polazeći također od govornog jezika, zapisuje da u ukupnom stanovništvu cijele Istre živi 2,8% Slovenaca, s tim da ih u nekim krajevima uopće nema, a najviše ih je, 14%, u unutrašnjosti sjevernog dijela. Znanstveni rad člana Poljske akademije iz 1930., dijeli Istru na slovensku i hrvatsku, a granica počinje oko ušća Dragonje, prema gore, te navodi granične točke s obje strane. Jednu od hrvatskih graničnih točaka – Kaštel, valja zapamtiti zbog suvremene uloge u graničnim igrokazima.
Hrvatski sabor 1955. potvrdio slovenske odluke…
Razgraničenje između obalnih država Italije, Hrvatske i Slovenije u Tršćanskom zaljevu! Unutar njega je vrlo maleni i samo 15-ak metara plitak Piranski zaljev, mjesto gdje Hrvatska i Slovenija kopneno graniče. U samom zaljevu sučelice jedna drugoj, na izlazu iz zaljeva, bočno jedna drugoj. Obje socijalističke republike prihvaćale su rijeku Dragonju kao granicu, pa su administrativnu vlast podijelile s hrvatskom Općinom Buje i slovenskom Općinom Kopar.
Usred strašnog krvavog Drugog svjetskoga rata, koji je svojim repom lupio i po našim krajevima, na inicijativu Osvobodilne fronte Slovenije, koju je prihvatio Operativni štab Hrvatske, određuje se u svibnju ’43. prvi premještaj granice s kopna sjeverne obale Dragonje na sredinu rijeke. 24. rujna 1943. je datum jednog dopisa o osiguranju državnih granica na moru, upućen iz slovenskog MUP-a saveznom MUP-u, koji precizno označava kopnenu granicu dviju republika točkom u kojoj se rijeka Dragonja ulijeva u more: „Državna granica Slovenije na moru dugačka je 16 nautičkih milja, ili 29,6 km. Slovenska obala u dužini približnoj 35 km ide od granice s Italijom do utoka rijeke Dragonje u more, gdje je granica sa Hrvatskom.“
1944. – Hrvatsko-slovenska granica na Dragonji potvrđena je na zajedničkom sastanku partizana na Maliju.
1945. – donosi promjenu. Narodnooslobodilački odbori iz Labina (Hrvatska) i Ajdovščine (Slovenija) dogovorili su se o „privremenom“ (to je kasnije prihvaćena formula za promjenu u trajno stanje) uređenju hrvatsko-slovenske granice u Istri, tako da je 17 hrvatskih sela pripalo Sloveniji. Zatvaranje hrvatskih škola i župnih ureda i time rastjerivanje stanovništva, negdje je prethodilo, a negdje slijedilo taj agresivni čin.
1946. – u listopadu grupa naših svećenika intelektualaca izdaje dokument o otuđenju hrvatskih sela, ali tamo su već slovenski župnici i učitelji (rekao bi uvrnuti Joško Joras – Tukaj je Slovenija).
1955. – Predbožićno vrijeme. 15. prosinac. Hrvatski sabor ovaj put se baš „iskazao“. Ne pristajući, da samo potvrđuje slovenske odluke, ponosno donosi svoju odluku o izdvajanju iz Hrvatske i pripojenju Sloveniji novih 25 sela. Jasno da to ne ide bez drugarskog dogovora komunista, a smišljeno je i pokriće, ako nekom zanovijetalu ne bi bilo jasno da se radi o „višem cilju“. Naime, Hrvatima hlebincima nudili su razne privilegije, ako za svoj kotar izaberu Kopar, pa su dobili svojevrsni referendum o dragovoljnom pripojenju. Hrvatsko svećenstvo traži od Predsjedništva Savezne Skupštine u Beogradu da spriječi nepravdu. Odgovor je bio brz i jasan: potvrđena je odluka Hrvatskog sabora, a svećenici su optuženi da samovoljno rade protiv volje naroda…
Iskoristili čak i Lončarev embargo na oružje…
Dakle, u nekoliko godina Hrvatska u Istri gubi 42 sela, a to znači, osim naselja i šume, polja, vinograde, oranice, golemi teritorij. Tu štetu Hrvatske, nažalost, zaključuje Vatikan: Papinskom bulom otete hrvatske kapelanije postaju sastavni dio Koparske biskupije (svečana proslava tim povodom upriličena je u čuvenoj Eufrazijevoj bazilici hrvatskog Poreča). Te iste godine Izvršni svet Ljudske skupščine Ljudske Republike Slovenije, na inicijativu njenog predsjednika, Borisa Krajghera, pokreće postupak i problematizira međurepubličke granice s Hrvatskom.
Slovenija istodobno prisvaja hrvatski teritorij na dva načina: Prvi, nelegalnim premještanjem rijeke Dragonje na, prema jugu udaljeni, kanal sv. Odorika, s glavnim ciljem da se tako premjesti ušće (jer je ono u ravnoj crti početak morske granice). Drugi način je prisvajanjem područja južno od kanala sv. Odorika. Naš položaj pogoršava apsurdna činjenica da su Slovenci za radove na proširenju kanala sv. Odorika angažirali hrvatske tvrtke, što je posredno stvaralo privid da Hrvati – nemaju ništa protiv. Uvijek valja razmišljati da do tada, od tada i do danas ne postoji niti jedan državnopravni akt o promjeni republičke granice na tom području i time slovenska krađa nema temelja – nelegalna je. U očekivanju legalizacije, Slovenci su republičku granicu od 1944. do 1992. premještali u više navrata, čime smo najprije ostali bez površine kopna od 2500 ha, a potom i bez 390 ha površine između rijeke Dragonje i kanala sv. Odorika. Nakon proglašenja neovisnosti novonastalih država Hrvatske i Slovenije, odlukom slovenskog Državnog zbora, 3. listopada 1994., Republika Slovenija pokušava anektirati još 113 ha, u kojima se nalaze naselja Bužin, Milin, Škrilje i Škudelin.
1990. – Istom planu i sa istim ciljem Slovenija pridodaje put prema – hrvatskom moru. Situacija je povoljna, idealna: Hrvatska je u strašnom ratu, slovenske obavještajne službe prate kako nam to odnosi sve vrijeme pažnju i energiju, pa njihovi planovi teku u miru.
Te iste godine Slovenija ima, pa za sedam dana više nema, paradni rat sa JNA i počinje ozbiljno planiranje završnice otimanja hrvatskoga kopna, daleko u našu Savudrijsku valu. Istodobno, to ih ne smeta u drugim protuhrvatskim aktivnostima. Slovenci su jedini, od ostalih susjeda, iskorištavali ilegalni „proboj blokade uvoza oružja za Hrvatsku“, zbog čuvenog Lončareva embarga, tako da su dio ostavljali sebi, a ono što bi isporučili, još jedanput su – naplatili. Rupel je upadao u hrvatsku diplomatsku skupinu, jer nije mogao izboriti da ga igdje prime, prijetvorno je prihvaćao zajednički zahtjev da se Hrvatska i Slovenija istodobno priznaju, a potom je na iste adrese sugerirao da priznaju samo Sloveniju, jer da „Hrvatska nema kontrolu teritorija, pa ako izgubi rat, a izgledno je da hoće, onda bi priznanje Hrvatske u AVNOJ-evskim granicama bilo neugodno prejudiciranje“.
Izvrsni, tajni odnosi Kučana i Miloševića…
Slovenija je u izvrsnim, tajnim odnosima sa Srbijom: Kučan i Milošević potpisuju sporazum po kojem Srbija jamči Sloveniji slobodan izlaz iz Jugoslavije i povlačenje JNA, a Slovenija potpisuje podršku zahtjevu Srbije da svi Srbi žive u istoj državi (kako se zvao velikosrpski ratni plan). Kako je dogovoreno, JNA se nakon sedam dana povlači iz kasarni u Sloveniji, i iz one na Svetoj Geri, koja je u Hrvatskoj, ali su joj prilazili sa slovenske strane. U pismenom dogovoru, predsjednik Tuđman dopušta predsjedniku Kučanu da se u tu praznu kasarnu na hrvatskom teritoriju smjesti slovenska vojska(!?), a nakon rata to će područje biti zajedničko za planinare i ljubitelje prirode Hrvata i Slovenaca (nešto kao zajednička hrvatsko-crnogorska turistička zona na Prevlaci, ili kao što je veliki pregovarač, Rudolf, sugerirao nakon raskida Arbitraže, da se „može razmišljati o kondominiju“, zajedničkoj zoni za slovenske i hrvatske ribare).
Sveta Gera je i dalje okupiran teritorij RH i jedina granica na svijetu kojoj je vojska tako blizu. Kako ikome normalnome objasniti da slovenska vojska nije blizu hrvatske granice, nego da je na teritoriju Hrvatske? Najbolje je na Svetu Geru odložiti naš dio nuklearnog otpada iz Krškog, a što se tiče slovenskih vojnika, neka slobodno ostanu.
1991. – godina međunarodnih priznanja.
Slovenija izvan rata, u izvrsnim trgovačkim poslovima sa Srbijom, koja je pod sankcijama (obje se žale što ih ne povezuje most preko Hrvatske) .
Hrvatska je usred rata – zbog agresije te iste Srbije koja komanduje s JNA, četnicima i srpskim dragovoljcima, ima teške ljudske i materijalne gubitke.
U isto vrijeme, u različitoj situaciji, Slovenija i Hrvatska proglašavaju državnu samostalnost – u svojim državnim granicama, po Međunarodnom pravu potvrđenim bivšim republičkim granicama. I međusobno se u njima priznaju. I dogovaraju kako nema teritorijalnih pretenzija. Slovenci su svjesni da Hrvatska kroz cijelu svoju 13-stoljetnu povijest nije nikada napadala, čak niti da bi vratila izgubljene teritorije i na osnovu toga procjenjuju da je trenutak pogodan za završiti desetljećima duge pripreme. Konačno su se sjetili kako riješiti pravno nepremostivu prepreku prema željenoj promjeni granica u pravcu hrvatskog juga!
Igre s preimenovanjima vale i rijeke…
Rijeka Dragonja! Ako se ne može promijeniti Međunarodno pravo, može se promijeniti tok rijeke. Još početkom 20. stoljeća, zbog čestih poplava, prokopan je duboko na jugu prema hrvatskoj zemlji kanal sv. Odorika, namijenjen primanju viška vode. Pola stoljeća kasnije, Kanal dobiva glavnu ulogu u desantu prema našem moru. Dragonju, i rijeku i njezino ime, premjestili su iz staroga korita u novo – umjetni kanal sv. Odorika i preimenovali ga u – Dragonju(!?) (prirodno korito sada zovu Stara Dragonja). Tom prostornom promjenom, novom trasom kopnene granice – između prave i lažne Dragonje – postigli su glavni cilj – izmiještaj prirodnog ušća na novu lokaciju, pomicanje točke od koje počinje razgraničenje na moru duboko južnije u hrvatskoj Savudrijskoj vali. Po logici, ako je rijeka u selidbi sa sobom ponijela svoje pravo ime na novu lokaciju, onda i preseljeno ušće ima pravo na novome mjestu istaknuti svoje pravo ime.
Tako su Slovenci Savudrijsku valu na tom mjestu nazvali Piranski zaljev (ne znamo, zovu li sada onaj pravi Stari Piranski zaljev), a ušće na novoj lokaciji preimenovali u Ušće Dragonje. Tom bezobrazluku treba priznati inventivnost, ali uzalud im trud, jer Međunarodno pravo granicu priznaje na dogovorenom mjestu bez obzira na bilo kakve promjene u prirodi, ili ljudskim namjerama. Slovenci i dalje misle da mogu prevariti Međunarodno pravo, pa su promjenama na terenu promijenili granice na katastarskim općinama.
1992. – Eto u Istri novih katastarskih općina, a posebno je važna ona koju su nazvali Piran III – koja kreće od sv. Odorika, kao nove Dragonje, do mjesta (rekli smo, zapamtiti ga…) Kaštel, duboko u državnom teritoriju Hrvatske. Sve je to nastojanje udovoljiti polazištu Međunarodnog prava, da kopno određuje granicu na moru. A ona bi, po ovim novim ucrtavanjima, trebala Sloveniji donijeti 160 km2 hrvatskog teritorijalnog mora, od čega bi 50 km2 trebalo biti pretvoreno u međunarodne vode i još bi 110 km2 Hrvatska trebala darovati Sloveniji, uz veliki fantomski gospodarski pojas od 350 km2 (koji je Slovenija nakratko i proglasila 2005.).
1993. – Slovenski parlament usvaja dva dokumenta: „Memorandum o Piranskom zaljevu“ (prekrštenoj Savudrijskoj vali), a drugim traže, gore opisani, dio hrvatskog mora!
1994. – Slovenija na razne načine privlači i vara stanovnike pograničnih područja i priprema teren da slovenski Državni zbor provede „papirnatu aneksiju četiri hrvatska zaseoka“. Slovenski političari sve glasnijom i žešćom retorikom tumače da je naše – njihovo. Traže svoja prava na račun hrvatskog vlasništva. Hrvatska je i dalje u ratu, pa ne reagira, a javnost u Sloveniji, pomalo prihvaća kao realnu i poželjnu mogućnost „da im Hrvatska, koja ima tako puno mora, malo pokloni…“
Račan-Drnovšekova ‘drugarska’ vožnja Jadranom
1997. – Hrvatska „briljira“, spremno i smjerno u Ljubljani sklapa sporazum o prekograničnom prometu, kojim je ugovoreno pravo ribarenja za Slovence u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, sve do 45’10’, dakle, područje koje zauzima četverostruku površinu mora u odnosu na stvarno slovensko more. Slovenci tog istog trenutka tvrde da su na tom području oduvijek plovili, ribarili, kontrolirali i čuvali. Istodobno naglašavaju da granicu na moru tek treba odrediti.
2001. – Račan se, uz pomoć nekolicine proljećara, vratio na vlast, započeo je proces prodaje INE i drugih hrvatskih vrijednosti, izbacio je kunu kao platežno sredstvo iz Ustava i time omogućio da Hrvatska narodna banka, ovih dana, započne „grčki scenarij“ potpunog financijskog uništenja Hrvatske uvođenjem eura… a našlo se i vremena za drugarsku vožnju Jadranom, (naravno, po hrvatskom dijelu), pa su na palubi Račan-Drnovšek – uz bevandu brojili valove i dogovorili da si Slovenci uzmu što žele…
Ta veleizdaja nije, srećom, ratificirana u Saboru, ali je na famoznoj Arbitraži bila argument koji je sigurno utjecao na ionako slobodno zauzimanje stavova.
2003. – Hrvatski sabor donosi ZERP, zaštićeno ekološko ribolovno područje – truli kompromis umjesto pravog Gospodarskog pojasa.
2005. – Slovenski parlament proglašava svoju Ekološku zonu i Epikontinentalni pojas, koji se prostire po državnom teritoriju Republike Hrvatske, našem teritorijalnom moru i na području ZERP-a. Tada Šerbedžija, Ljuština i Stazić još ne gospodare Brijunima, ali se zato političari Slovenije i Hrvatske tamo nešto dogovaraju i raziđu bez dogovora.
2008. – Slovenija u Europi, a mi pred vratima. Slovenija predsjedava EU-om i prvi put blokira hrvatske pristupne pregovore, iako je i njezin potpis na listi 27 zemalja članica. Hrvatska, umjesto zahtjevanja da Europa procijeni zašto je slovenski potpis povučen i odluka izmijenjena – povlači ZERP, a Slovenija odustaje od blokade. Igranje mačke i miša završava u listopadu iste godine, novom blokadom, s obrazloženjem, da karta Hrvatske države, koja je priložena uz mnogobrojne dokumente za EU, prejudicira Međunarodnu granicu sa Slovenijom na kopnu i moru. Naši tzv. pravni stručnjaci i hrvatski državnici nisu se ni sjetili da smo mi trebali spriječiti ulazak Slovenije u EU, koja zahtjeva da nova članica nema neriješenih graničnih pitanja…
Sanaderova poniženja i Jacine seanse s Pahorom
2009. – EU-om predsjedava Češka. Hrvatska je spremna za otvaranje devet, a zatvaranje pet poglavlja. Ali, nije održana niti jedna Pristupna konferencija. Sanader, kao premijer i državnik, ne potiče saveznike u Europi da privedu Sloveniju pameti i pravu, već prihvaća šamare i poniženje, a situaciju zaključuje pogubnom izrekom: „Nema te prepreke koju nećemo ukloniti na putu prema EU“. Slovenci su dobro čuli i još bolje shvatili, pa prepreke dižu na najvišu ljestvicu. Sanader se na Bledu nalazi s Janšom (i tada je, vjerojatno, shvatio da su problemi prerasli njegovu spremnost na popuštanje. Ako je tako, i ako je zato dao ostavku na mjesto premijera, onda je to svijetli trenutak Sanaderovog političkog života…). Isti glas, koji ga je na vrhuncu političke karijere prisilio da Jadranski Kosor prepusti i HDZ i premijerski položaj, ubrzo svojoj novoj suradnici postavlja zadatak – uništiti Sanadera. „Suradnja“ sa DORH-om imala je krivudav put, koji je, ipak, stigao do glavnog dokaza Sanaderovih grijeha blokića blagajnice (s imenima i svotama) zakopan u njezinom vrtu. Sve su prepreke uklonjene i kreće završni čin veleizdaje, u kojem će premijerka imati podršku Davora Stiera, kojega su poznavatelji prilika zvali – priljepak. Bivši premijer otišao je maricom prema Remetincu, a nova premijerka odlepršala u niz seansi s Borutom Pahorom…
Srdačni i opušteni razgovori… scene uz kamin u kojem gori vatrica… eto ih s kuhanim vinom na zimskoj terasi… u šetnji… u došaptavanju… nasmiješeni tajnovitih pogleda… novinarski talog u deliriju „ima tu neke kemije“… već naviknuti na veliku popularnost, u revijskom stilu ide prema kameri popularni par. Pahor u preširokoj žarkocrvenoj kravati (koja se ne uklapa u tamniju nijansu obojene kose), a Kosorica u istoj žarkocrvenoj haljini kroja američkih mjuzikla 50-ih godina. Uvećanje elektronskom grafikom potvrdilo je da kravata i haljina imaju isto tkanje. Netko je savršeno dizajnirao i odjenuo lutke na koncu. Mediji su oduševljeni. Narod gleda i ne zna što bi mislio. Crtači karata u Sloveniji umaču pero u tintu za nove granice…
11. rujna 2009. – dogovorene su dvije stvari: prvo, deblokada hrvatskih pregovora (ti meni), a drugo, rješavanje graničnog spora pred Arbitražom (ja tebi). Hrvatski je sabor to bez i jednog pitanja i dileme spremno ratificirao. Nitko nije ni spomenuo pitanje, o kakvom se graničnom sporu radi, kad su granice jasne…? Kome i što moramo dokazivati? Zašto ne odabrati Međunarodni sud, koji su mnogi zagovarali? Europska komisija s naputkom da se granični sporovi rješavaju na sudu. Pravni stručnjaci isticanjem da Međunarodni sud sudi po dokazima, dokumentima i činjenicama, te se presude (koje na toj adresi Hrvatska sigurno dobiva) utvrđuju „Bečkom konvencijom o pravu Ugovora“… Pacta sunt servanda (ugovori se moraju poštivati). To bi bilo brzo i definitivno rješenje, koje slovenske predatorske pretenzije stavlja ad acta. Istodobno izabrana je Arbitraža, surogat pravog suda, tamo se dokumenti relativno upotrebljavaju i ne troši se vrijeme na njihovo provjeravanje i što je najapsurdnije (i jasno, za mutikaše najprivlačnije), presudno može biti načelo pravičnosti, odnosno koliko je koja strana uspjela uvjeriti arbitražne suce „da ako i nisu u pravu, bilo bi pravično da presude u njihovu korist“.
Slovenci na granice gledaju drukčije nego Hrvati!?
U svakom slučaju, ostaje za sada, ali ne zauvijek, veliko pitanje – zašto nije, prihvaćeno stajalište jednog od najvećih svjetskih stručnjaka Međunarodnog prava, posebno Prava mora, autora teksta o Gospodarskom pojasu? Po odluci predsjednika Tuđmana, akademik Vladimir Ibler, šef pregovaračke grupe prvog službenog sastanka u studenom 1992. između Hrvatske i Slovenije, upitao je Slovenca Boruta Bohtu:
„Čuj Borut, o kakvom vi Slovenci sporu o granicama između Hrvatske i Slovenije govorite? Ja za spor nisam nikada čuo, a čini mi se, ni ti. Jer, da jesi, pa valjda bi mi to rekao…?“
„Kod nas se iskristaliziralo shvaćanje da naša strana na granice gleda drukčije nego tvoja, hrvatska, a kad su pogledi različiti, onda je posrijedi spor“, odgovorio mu je Bohta.
„Čekaj malo. Ti znaš da je prilikom raspada Jugoslavije rečeno da sve bivše federalne jedinice zadržavaju kao državni svoj prostor unutar granica koje su povučene između bivših Republika. Ako jest tako, onda nema govora o nekakvim različitim pogledima i drukčijem gledanju na stvar“, bio je uporan Ibler.
„Da, ali tu granicu u ovim novim okolnostima treba urediti“, branio se Bohta.
„Urediti? Ako ostaje pravilo o zadržavanju granica između Hrvatske i Slovenije, kakva je bila u Jugoslaviji, što se tu ima uređivati…“, Ibler je htio stvar izvesti na čistinu.
Izvještavajući predsjednika Tuđmana o sadržaju razgovora, svom dojmu i prijedlogu, rekao je kako Hrvatska ima 100 posto pravo, kako nema niti jednog razloga za zabrinutost da bi bilo što od kopna i mora mogli izgubiti, ali da je bitno, izuzetno važno i jedino ispravno u slučaju neugodnih i upornih Slovenaca, prestati sa svakom komunikacijom na tom području, jer se o apsolutu ne raspravlja, a svako pregovaranje o nečem što je naše, tu činjenicu relativizira i otvara mogućnost najprije razmišljanja, pa djelovanja, pa presude, da ono što je naše, možda nije naše…
Akademika Iblera više nisu zvali…
Akademika Iblera više nisu zvali, hrvatsku pregovaračku skupinu preuzeo je dr. Hrvoje Kačić, a Ibler ga je jednom prigodom upitao:
„Dobro, Hrvoje, što ti kažeš ministru kako napreduju pregovori“, na što mu je Kačić odgovorio:
„Pa, kažem mu da smo bili, da smo raspravljali, da smo se dogovorili za sljedeći skup“.
„A je li ti ministar dao kakav naputak, u kom pravcu da dalje vodimo pregovore?“ inzistirao je Ibler.
„Rekao je neka približimo stajališta“, odgovorio je Kačić.
Pregovore nastavlja, s naše strane, ekipa prosječnih pravnika velikih titula, mlitavih osobnosti velikih ambicija, jalovih političara šupljih karijera. Slovenci dokazuju nedokazivo, a Hrvati nisu izborili dokazivo. Odnos snaga neutemeljene agresije, pred kojom se povlači snaga pravde, obilježava cijelu hrvatsku povijest i do očaja kulminira u, po prvi put, u Suverenoj Hrvatskoj Državi. Desetljećima Slovenci crtaju nove i nove i nove granice, po kopnu i moru Hrvatske. Vrbuju saveznike. Izmišljavaju pravne akrobacije. O tome će pisati knjige – one pravne i one psihijatrijske.
Hrvatsku su od gubitka teritorija i time opasnog presedana za predatore na ostalim granicama, spasili:
1. Sofisticirani prislušni aparati;
2. Procjena situacije onih koji Hrvatsku ucrtavaju u zonu svojih strateških interesa;
3. Javno slanje Transkripta, jer se zna kako bi inače završio u ladici hrvatskih veleizdajnika.
Hrvatska je prisiljena napustiti Arbitražu, jer su veći igrači tako odlučili.
Ništa nije sporno na slovenskoj strani: pokušali su proširiti državni teritorij, uspjeli su izbjeći Međunarodni sud i izboriti Arbitražu, na Arbitraži su nastupali po pravilima: lobiranje, uvjeravanje, pridobivanje – što dokazuje uzorno angažiran i zainteresiran razgovor među njima.
Vijest: dobili smo more(!) za njih je očaravajuća i zaslužena nagrada za veliki trud i nepokolebljivu upornost.
Tzv. političari i tzv. novinari – medijsko prostituirano smeće
Sve je sporno na hrvatskoj strani: nismo primijenili Međunarodno-pravni naputak: o apsolutu se ne pregovara, i time izložili svoj državni teritorij, nismo nametnuli Međunarodni sud, nego prihvatili Arbitražu, gdje nismo efikasnije od protivnika postupali po pravilima. Zašto nema podataka o našim razgovorima? Vukas, koji je dao ostavku na mjesto arbitražnog suca, nakon što je Arbitražu Hrvatski sabor odbacio, kaže „da se oštro borio, jer su nam odlučili uzeti more“, ali ne znamo što znači „oštro borio“, a još manje da je javio protiv čega se bori, što nam spremaju.
Vijest: dobili su more(!) za nas je zastrašujuća osuda, „kontaminiranosti“ i „kompromitiranosti“ nelustrirane hrvatske zbiljnosti. U nju ulazi, kroz sve pore, medijsko prostituirano smeće, objavama komentara tzv. političara i tzv. novinara, likova koji su ukrali sadržaj tih časnih profesija, a ljušture navukli preko friško pofarbanih kosa i novopuštenih brada:
Zašto briga o Piranskom zaljevu? Dvije lignje! Lavor vode! Sa svima smo u svađi! Svijet očekuje našu kooperativnost! Čemu šovinistička hajka na naciju čija polovica troši turistički novac u Hrvatskoj? Sad ćemo mrziti – i – Slovence? Kakva gnjila vremena – što će misliti o nama? Čuvajmo dobrosusjedske odnose! Pahor oduševljeno primljen na splitskom maratonu…
Vrag i Hrvati!
Visoka razina, ugledna klasa, plemićko dostojanstvo, vrhunsko znanje – u Hrvatskoj o tome, tek oni rijetki koji čitaju, naiđu na primjer:
Theodor Roosevelt: „Govorite tiho, ali ponesite veliki štap, vanjska politika je demonstracija inteligentnog planiranja unaprijed“.
J.P. Sartre: „Politika ne mora biti poštena, ali povijest mora“.
Znanstvenice Instituta „Ivo Pilar“, Tatjana Tomaić i Mirela Altić, napisale su besprijekorno stručnu, savršeno jasnu, poučno dokumentiranu knjigu, „Hrvatsko-slovenska granica na rijeci Dragonji“. Iz sveg znanja koje su u knjigu zapisale, autorice predlažu: Hrvatska država treba tražiti upis u posjed svoje državne granice na kopnu i moru, po rijeci i ušću Dragonje!
Hrvatska je 2009. potpisala, a 2015. razvrgnula Arbitražu, a da nije na vrijeme, ili barem unatrag, pročitala njezinu definiciju u „Rječniku“ Bratoljuba Klaića (1978.): „Arbitraža je pomirljiv način vrednovanja sporova, a arbitar je osoba koja nije obvezna prosuđivati po pisanom zakonu, nego po svojoj osobnoj prosudbi, uvjerenju, motivu – može odrediti ovako ili onako…“
Samo je prozračnost ostala na svom mjestu…
Dobro je to znati, jer su sva hrvatska granična pitanja i dalje otvorena, a Arbitraža sa Slovencima došla je do pred kraj onako, a po Transkriptu ispalo je ovako.
Valja nam zorom pogledati kroz prozor u našu lijepu Domovinu. Vrijeme nečujno i nevidljivo leti krilima prozirnih anđela, što ostavljaju tek trag umilne melodioznosti jutarnje svjetlosti.
Na vrhu krošnje mašu im dva drugara u nevolji. Mjesec je zanesen brojenjem novih meteora, udario u Zvijezdu Danicu, ispao iz nebeskog gnijezda i sada u prozirnosti ne može naći put – a i rano je još za vraćanje, čini se da Sunce posebno zrači upozorenjem, čije je kraljevsko prijestolje danju. Do njega sćućurio se zdvojan mali oblak – loveći note slavujevog pjeva, zabio se u oštricu pupoljka, uspravljenog, svog važnog, jer su mu rekli da će prvi prolistati. Pa sad ne zna – izliti se u kapi, koje više neće moći sakupiti, ili pričekati da se list razlista, sjesti u sredinu i dalekozorom s prozirnim staklima potražiti svoje. Nije im lako, ali sve im je draže što su se upoznali. Tome u potporu prozirni uzdah zraka ugodi malu violinu, osmjehom voda pošalje podmazano gudalo, pa veseli mjesec legne na oblak, ovaj ih okrene, pa legne na mjesec… zavrtili kolo sreće, pa jedan ode gore, drugi dolje.
Samo je prozračnost ostala na svom mjestu. Ispričao je to čovjek koji je prizoru svjedočio kroz prozor…