Tajni ortak Končar 2013. kupio dionice Uljanika, Jakovčić mu osigurao prenamjenu zemljišta i otišao u Bruxelles!?

screenshot

Brodogradilište Uljanik moralo je otići u stečaj kako bi 1118 preostalih radnika konačno dobilo kakav, takav novac na svoje račune. Nakon nekoliko odgađanja, sudac je prelomio i proglasio stečaj te tvrtke koja je uz brodogradilište 3. maj, bila kičma cijele Uljanik grupe. Sudac, zapravo, nije ni imao previše prostora za biranje, budući da je predsjednik Uprave, Sandi Božac, rekao da nema nikakvu povratnu informaciju o kineskim investitorima koji su najavljivani kao - spasitelji. Svi radnici će, kako se saznalo, dobiti otkaz, a valja podsjetiti da je ionako već 400 zaposlenih u manjim, povezanim tvrtkama ostalo bez posla nakon što su tvrtke otišle u stečaj

Nije nikakvo čudo da je Rojs među hrvatskim pukom citiraniji od Miroslava Krleže, jer ono što je govorio ’90-ih i danas djeluje proročanski. „’Ko je jamio, jamio…”, bila je svojedobno(a i danas) njegova kultna izreka, kojom je general vrlo precizno oslikao hrvatsku prošlost, ali na žalost i hrvatsku sadašnjost, te budućnost. To je fraza koja se preslikala i ustalila u hrvatskom društvu, poduzetništvu i politici, koja će u Hrvaskoj vrijediti za sva vremena. Uvijek na tuđoj grbači, obično na grbači nesretnog, ali vrijednog puka, pare zgrću oni koji su se u pravo vrijeme našli na pravom mjestu, te oni kojima su okolnosti uvijek išle na ruku, jer kod nas stalno netko žmiri i propušta, pa tako rutinski prihvaćamo da nema odgovora ni na ono kultno pitanje – „di su pare?“ Doduše, tko uopće ovdje u našoj maloj bari za velike političare, uopće i može postaviti to pitanje, kada su sve što je vrijedilo veliki tajkuni upitnih biografija uz blagoslov politike – uništili…

Kako to točno izgleda u krčmi, bez krčmara, posljednjih mjeseci vrlo živopisno svjedočimo na primjeru posrnulog pulskog škvera. Uljanik je slika Hrvatske! Svih sadašnjih i bivših jamranja o kojima se, nemojmo biti u zabludi, govorilo i prije, no nikoga nije bilo briga. Osim vapaja radnika, dok je o istarskoj rak rani otvoreno govorio i ondašnji političar, Damir Kajin, tvrdeći da je Istra „spilja razbojnička“. Ali nikoga nije bilo briga, a ta nebriga još je jedan od kontinuiteta, pa bi se i posljednja događanja mogla svesti pod staru narodnu u kojoj – vuk pojede magare.

Oni koji sudbinu posrnulog škvera na svojoj koži već osjećaju, svakako su radnici, jer tako to obično u Hrvatskoj bude. A kako to u praksi zvuči i koga oni krive za situaciju koja ih je zadesila, možda ponajbolje svjedoče njihove objave po društvenim mrežama:

„Znači, ovim putem bi se zahvalio da krenem nekim redom: Rossandi i njegovoj viziji i viziji njegovih nesposobnih pulena i jebivjetara, svim uhljebima što su godinama uzimali plaće koje ne zaslužuju i nažalost rukovodili nečim za što nisu sposobni. Hvala im što su otvorili ured PBZ banke u Uljaniku, i tako brzo riješili radničko dioničarstvo. Hvala im što su prijetnjama uspjeli ugasiti pokušaj osnivanja udruge malih dioničara, hvala im što nismo znali. Hvala državi, gradu, županiji što smo raseljeni od svojih obitelji i što ste tisuće ljudi uništili. Država je povukla onaj famozni šah-mat i nabila nas sve na onu stvar. Bili smo svjedoci onoj čuvenoj izreci tjedan dva, ili sve će se vidjeti, kako na Skupštini tako i dalje. Vidjeli smo! Hvala ekipi koja si je osnovala firmu, koju nisam vidio da je otišla u stečaj, možda se pojave s preuzimanjem Uljanika u stečaju. Ukratko, crkavali u mukama i za lijekove vam trebalo. Pozdrav iz kišne Italije, majku vam jebem”, samo je jedan od napisa ogorčenih radnika, koji je stigao u trenutku kada se javnim prostorom proširila priča o stečaju brodogradilišta, koja je sama po sebi pomalo ironična i apsurdna.

Hoće li Kinezi spašavati brodogradilišta?

Naime, brodogradilište Uljanik moralo je otići u stečaj kako bi 1118 preostalih radnika konačno dobilo kakav, takav novac na svoje račune. Nakon nekoliko odgađanja, sudac je prelomio i proglasio stečaj te tvrtke koja je uz brodogradilište 3. maj, bila kičma cijele Uljanik grupe. Sudac, zapravo, nije ni imao previše prostora za biranje, budući da je predsjednik Uprave, Sandi Božac, rekao da nema nikakvu povratnu informaciju o kineskim investitorima koji su najavljivani kao – spasitelji. Svi radnici će, kako se saznalo, dobiti otkaz, a valja podsjetiti da je ionako već 400 zaposlenih u manjim, povezanim tvrtkama ostalo bez posla nakon što su tvrtke otišle u stečaj.



Preostaje im tako sada prijava na Zavod za zapošljavanje, a državna Agencija za osiguranje radničkih tražbina osigurati će im tri minimalne plaće, pola otpremnine, te dio naknade za godišnje, eventualno bolovanje. Prosječno, riječ je o iznosima od oko 17 tisuća kuna.

„Ovo je kraj brodogradnje u Hrvatskoj nakon 163 godine postojanja Uljanika”, rekao je tim povodom Boris Cerovac iz Jadranskog sindikata, i po svemu sudeći pogodio je „u sridu“. No, tu problemima definitivno nije kraj, jer će, kako za sada stvari stoje, poreznim obveznicima na naplatu stići i milijarda kuna jamstava za nedovršene brodove, pa s tom milijardom ispada, da su hrvatski građani od 1992. godine, do danas ulupali u Uljanik 8,4 milijarde kuna. U svemu tome, ne djeluju odviše optimistično ni najave premijera, Andreja Plenkovića i ministra gospodarstva, Darka Horvata, koji se, inače, u trenutku stečaja brodogradilišta našao na putu u SAD-u…

„Stečaj nije kraj, nije likvidacija”, objasnio je Plenković negirajući tvrdnju da su ostavili škverove na cjedilu. Hoće li Kinezi doista i na koji način spašavati pulsko i riječko brodogradilište, znat će se kroz nekoliko tjedana. Dio radnika, moguće kineske partnere gleda kao svojevrsne Mesije, dok drugi dio na te pompozne najave gleda s rezervom – kako i ne bi, kada su propali dogovori o dva strateška partnerstva, pa su tako u vodu pale najave suradnje s Brodosplitom, Tomislava Debeljaka, ali i s Kermes energijom, poduzetnika Danka Končara…

No, to ne znači da su ti poduzetnici na svojoj koži osjetili propast škverova i dogovora. Štoviše, Končar je na Uljaniku čak i višestruko poentirao. No, da bi se shvatili razmjeri te trakavice, valja krenuti redom. Direktor Uljanik Plovidbe, Dragutin Pavletić, u tvrtki je imao većinski paket dionica od 55,57 posto, drugi, preostali dio rasporedio se među ostalim šefovima – konkretno je, Karlu Raduloviću, koji je 30-ak godina ravnao Uljanikom, pripalo j4,98 posto, dok je, Igora Budisavljevića, koji je nakon Pavletićeva uhićenja vodio tvrtku – dopalo je 4,86 posto.

Međutim, za širi kontekst priče, potrebno je promotriti iznose dividendi, pa je tako nužno spomenuti kako je Budisavljeviću 2010. godine isplaćena 471 tisuća kuna – u to je doba direktor bio Radolović, a Plovidba je ostvarivala profit od deset milijuna eura. No, pitate se – gdje je u svemu tome Danko Končar? Končar je, naime, na popisu onih kojima su isplaćivene dividende, iako nije na popisu dioničara, konkretnije njemu je u ožujku 2010. iskeširano – 519 tisuća kuna dividende.

Kako je to moguće, u jednoj od svojih zanimljivih analiza, zapitao se i kolumnist, Denis Kuljiš, koji tvrdi da je Končar, po svemu sudeći, tajni ortak čiji se udio krije u Pavletićevom, budući da je njegov udio jedini dovoljno velik da bi ga se moglo tajno akomodirati. Drugim riječima, iz te teze proizlazi da je Končar više od deset godina izvlačio novac iz Plovidbe, koja je isti taj novac crpila iz – Uljanika. A kada je brodogradilište dospjelo u blokadu, on mu je posudio oko sto milijuna kuna, predstavljajući se tako kao ozbiljan strateški partner kojemu treba dati državne milijarde, te mu prepustiti skrb o posrnuloj firmi, premda se u Trogiru, gdje je također preuzeo škver – nije pokazao kao uspješan.

Končarevo ‘spašavanje Uljanika’ i državne milijarde

Prema onome što smo posljednjih mjeseci imali prilike čuti i vidjeti, Končar je itekako imao iteresa za Uljanik, s kojim je godinama spokojno i unosno poslovao. Primjera radi, njegov sin preuzeo je upravljanje nad tvrtkom Adriadizel iz Karlovca, koja – kakve li slučajnosti(!) – izgraduje brodske motore za hrvatska brodogradilišta. Dakako, opet ”posve slučajno“, u spomenutoj tvrtki najveći dioničarski udio, oko četvrtine, imao je Uljanik, a zatim i država kroz razne fondove i lokalna poduzeća. Treći po veličini bio je Končarov udio – riječ je o iznosu do oko 20 posto, no tvrtkom rukovodi njegov sin na ime poduzeća Kermas energija, a u periodu kada se u javnom prostoru počela potencirati priča o problemima s isplatom Uljanikovih plaća, oni su isplatili milijun i pol eura na fakturu koju je ispostavio Dizel.

Ono na što je također potrebno podsjetiti, a o čemu je javno govorio i Kajin, je to, da je Končarevo „spašavanje Uljanika” podrazumijevalo milijarde državnih kuna kojima bi vlastodršci priskočili u sanaciju Uljanika, nakon čega bi mu se javno dobro – prepustilo, a on bi potom priču finalizirao – izgradnjom hotela i stambenog kompleksa…

O Končarovoj ulozi u Uljaniku, svojedobno je vrlo zanimljivo zborio i pravaš, dr. Tihomir Janjiček. On je u jednoj od svojih analiza detektirao, kako je Uljanik upao u probleme još prije nekoliko godina, kada je zahtijevano od poslovnog odbora Uljanika da kreira program za – restrukturiranje brodogradiliša.

Upravo taj program trebao je napraviti Gianni Rossanda, predsjednik poslovnog odbora, koji je na to čelno mjesto došao još u travnju 2013. godine. Gospodin Rossanda je prije toga bio financijski direktor brodogradilišta i proveo je ‘uspješnu privatizaciju Uljanika’. Tadašnje novinstvo, tv i radio postaje, te portali, posebice istarski, nisu ništa rekli o vlasničkoj strukturi Uljanika, nakon privatizacije. Samo se nastojalo istaknuti kako je brodogradilište Uljanik u vlasništvu radne klase iz redova zaposlenika u omjeru od 46,2 posto. Nije se spominjao Danko Konačar, te njegov udio u ukupnom vlasništvu. Država je od tada imala 25 posto vlasništva dionica Uljanika, dakle Danko Končar je tada preuzeo 18 posto vlasništva brodogradilišta”, tvrdio je doktor Janjiček, uz opasku da je Končareva prošlost namjerno prešućena hrvatskoj javnosti, iako je njegova poslovna karijera neprestano bila isprepletena financijskim malverzacijama i aferama…

Končar je, prema Janjičekovom mišljenju, predstavljen hrvatskoj javnosti 2006. godine kao bogati investitor, a oko na brodogradilišta bacio je s unaprijed osmišljenim planom:

„Ne treba dvojiti zašto, jer praktično, sva brodogradilišta u Hrvatskoj su locirana na prestižnim dijelovima hrvatske obale i pogodna su za izgradnju turističkih apartmana i hotela. Pokušaj kupnje nekoliko brodogradilišta, za Danka nije baš bio uspješan, ali je na koncu ipak kupio Brodotrogir. Danas znamo da je 2013. godine kupio i 18 posto dionica Uljanika. Time je Danko postao praktično jedini koji je uložio novac u to već davno propalo brodogradilište. Giani Rossanda je novcem Danka Končara financijskih ‘stabilizirao’ Brodogradilište Uljanik, točnije rečeno – novčane dubioze iz poslovanja Uljanika. Radnička klasa, kao dio vlasničke strukture Uljanika, očito je svojim novcem djelomice isplatila državu za njezin vlasnički udio.

Separatistima iz IDS-a posebice je odgovaralo izguravanje države Hrvatske iz Istre i njezina brodogradilišta. Novac Danka Končara, doista bio je jedini novac koji je ušao i ostao u brodogradilištu, pa se temeljem tog novca onda pravio ‘SOUR’ s brodogradilištem 3. maj iz Rijeke. Financijsko čudo iz Uljanika bio je motiv upravi da se 3. maj iz Rijeke – spetlja s Uljanikom. Druga je stvar, što je Danko Končar doista želio s upetljavanjem 3. maja, no Uljanik je nastavio praviti financijski gubitak kao i uvijek pa i nakon stabiliziranja”, tvrdi Janjiček.

Končar uhljebljuje Ivana Jakovčića…

Janjiček smatra da je važno naznačiti ugovorne stavke o dokapitalizaciji Uljanika. Prema tome, Končar je prilikom kupnje 18 posto dionica Uljanika, zatražio promjenu lokacije brodogradilišta kao dio programa restrukturiranja i to se doista i dogodilo – ušlo je u ugovor i bilo potpisano.

„Prenamjenu određenog zemljišta ili promjenu lokacije neke tvrtke može učiniti samo župan i gradonačelnik, odnosno županija i grad, i nitko drugi. Oni su jedini koji skrbe o prostornim planovima, a tada je istarski župan bio – Ivan Jakovčić. Dakle Jakovčić je nakon potpisanog ugovora napustio 2013. godine dužnost župana, te je postao – europarlamentarni zastupnik. Dakle, sve se odigralo točno u trenutku kada je Danko Končar sklopio ugovor o otkupu 19 posto dionica Uljanika, uz ugovoreni uvjet o promjeni lokacije Uljanika”, podsjeća pravaš Janjiček, uz opasku da je u stvarnosti promjena lokacije brodogradilišta trebala rezultirati njegovom – financijskoj likvidacijom. Iste te 2013. godine izrađen je i predstavljen propali program restrukturiranja brodogradilišta kojega je načinio Rossannda…

„Kako bi Danko zajamčio izvršenje ugovorne obveze uprave Uljanika o preseljenju brodogradilišta na neku drugu lokaciju, Danko Končar uhljebljuje Ivana Jakovčića za člana NO Afarak Grupe. Mali od kužine, Valter Flego, postaje novi župan te iste 2014. godine, ali župan na – mobitelu. Dakle, sumirano rečeno, unatoč tome što Danko Končar posjeduje ‘samo’ tih 18 posto dionica Uljanika, on doista upravlja Uljanikom, baš kako je to učinio i s tvrtkom Afarak u Finskoj”, stoji među ostalim u zanimljivoj Janjičekovoj analizi. Uz to, naravno, valja imati na umu da državu, nakon okončane privatizacije Uljanika, nije zanimalo brodogradilište, a državno vlasništvo svelo se tek na 25 posto dionica, što taj financijski stručnjak naziva – sljedbeništvom dioničke baštine iz doma komunizma.

„Zaplet nastaje onda kada su novci Danka Končara potrošeni, a Uljanik je nastavio poslovati s gubitkom. Naravno, Danko nije ni očekivao, ni želio uspjeh Rossandina plana restrukturiranja Uljanika, a ni sam Rossanda nije pravio uspješan plan restrukturiranja. Uljanik i 3. maj jednostavno su trebali propasti, jer je to bio jedini način da se Danko Končar dokopa skupocjenih zemljišta na kojima su se nalazila oba brodogradilišta u Puli i Rijeci. Brodogradilište Uljanik je davno propustilo svoj posljednji brod za restrukturiranje”, poručuje Janjiček, koji je stava da je bankrot namjerno izazvan, a novac od toga zgrnut će, među ostalima – i istarski političari. Kada govorimo o strateškim partnerima, tada valja spomenuti i Debeljakovu ulogu, koji je, pak za Uljanik nudio zanimljiva riješenja…

„Nikada ne bih nudio nešto što neće biti i što ne bi bilo isplativo i poslovno održivo. Ne samo isplativo za Hrvatsku, nego i profitabilno za tvrtku i usmjereno na razvoj i rast. Nažalost, netko je nagomilao gubitke i stvorio problem, a mi za sebe smatramo da smo dio rješenja, a nikako problema, da te silne milijarde i ti gubici budu smanjeni. Dakle, nudimo rješenje da ukupni trošak bude manji”, tvrdio je Debeljak u jednom od razgovora za Jutarnji list. Iz njegovog kuta gledanja, brzom je reakcijom bilo moguće stornirati narudžbe nabave materijala, opreme i radova za brodove koji su otkazani, tako da bi ih preusmjerili u neke druge projekte. Taj bi dio troška, po njemu, bio oko 30 posto od ukupno izračunatog, a na taj bi način državni doprinos restrukturiranju pao na malo više od milijardu eura, s time da se oko 40 milijuna eura procijenjene vrijednosti sudskih sporova, moglo ublažiti ili pak riješiti na povoljniji način, pravodobnim rekacijama i aktivnostima.

„Moguće su, naravno, nagodbe, a u neke pregovore s tim vjerovnicima mogla bi se uključiti i država kako bi šteta bila manja. Takvim primjerima, ukupni državni doprinos restrukturiranju, koji je inicijalno procijenjen na 1,4 milijarde eura kao realističan, ako se ništa ne poduzima, moguće je smanjiti na oko milijardu eura, uz pretpostavku da više neće biti otkazivanja brodova i naplate na osnovi državnih jamstava izdanih za njihovu gradnju”, elaborirao je Debeljak, nudeći konkretne prijedloge, a prema njemu taj bi trošak stajao – oko 1,1 milijardu eura. Prema računici Div grupe, u narednih pet godina ukupna šteta po državu od stečaja je oko 1,08 milijardi eura.

Zločin nad Uljanikom ozbiljno uznemirio IDS…

„Dakle, sve je u istim okvirima. I trošak restrukturiranja i stečaj. Prema našim analizama, na kraju je jeftinije restrukturirati brodogradilište nego da da ono ode u stečaj”, napominjao je Debeljak, a za njegova objašnjenja nikoga nije bilo briga, usprkos konkretnoj brojci većoj od milijardu eura koliki će biti izravan utjecaj od stečaja na državni proračun. Država se za Uljanik očito odlučila pobrinuti drugim metodama, a u sve se, po običaju, uplela i politika, pa se obračun s brodogradilištem može promatrati i kao svojevrsni obračun s IDS-om, koji Istarskim poluotokom ravna posljednja dva desetljeća. Posljednjih tjedana DORH je počeo ispitivati veze i poslove Uljanikovih direktora s političkom vrhuškom iz IDS-a. Je li rukovodstvo te stranke sudjelovalo u malverzacijama te pogodovalo u odlučivanju o strateškom partneru, pitanje je koje je očito zaintrigiralo DORH-ove istražitelje.

U tom kontekstu valja promotriti i izvješća državne ustanove Jadranbrod. Riječ je o svojevrsnom regulatoru čija je uloga nadgledanje brodogradilišta i njihovih restrukturiranja u koja je država ulupala milijarde. No, njihova upozorenja su, iz nekog razloga, ignorirali u Ministarstvu gospodarstva, ne samo ove, već i svih prethodnih Vlada. Analitičari, kojima su puna usta Uljanika, sada samouvjereno tvrde kako je brodogradnja u Puli završena priča, ali pitanje koje se nadvija nad glavama svih promatrača tog potonuća glasi – kako smo se do toga doveli…?

Uljanik je godinama bio nedodirljiv div, no prije četiri godine prvi je put završio u gubitku – riječ je bilo o 500 milijuna kuna. Kako to uglavnom kod nas i biva, Uprava je obećala da će se problemi sanirati kroz nove brodove, te da imaju punu knjigu narudžbi… Tako je i danas službeno u knjizi narudžni moguće pronaći 15 brodova, ali sve je to samo – velika prijevara. Na svima bi se ionako stvorili dodatni gubitci, ali država je bez razmišljanja, bez odgovornosti i savjesti ubrizgala 600 milijuna kuna jamstava, pa su se vladajući našli na tankom ledu. Ako puste da propadnu poslovi – eto jamstava na naplatu, ako se brodovi, ipak, počnu graditi – eto rasta gubitaka. Država je davala jamstva kao kredite za brodove, no nitko nije provjeravao realnost cijena, a oni čija imena danas najglasnije odjekuju istarskim krajem, već su navedeni direktori – Pavletić, Radolović i Brajković.

Do izbijanja krize, Pavletić je sjedio u NO Uljanika. Zašto? Odgovor na to pitanje nitko nikada nije tražio. Nakon što je sam dao otkaz, veze s Uljanikom nije raskinuo. Uljanik plovidba ostvaruje dobit, isplaćuje čuvene dividende, a Rossanda rukovodi Uljanikom koji grca u problemima – u samo godinu i pol došlo se do minusa od 2,1 milijardu kuna.

Kooperanti, menadžeri i drugi sporedni igrači, ali i glavni akteri, dobro su poslovali od Uljanika, ali dok su oni rasli i profitirali, brodogradilište je padalo, ali sve je to klapalo zahvaljujući nesavjesnim vlastodršcima i državim potporama. Samo je Sanaderova vlada osigurala 240 milijuna kuna potpore brodarskim tvrtkama, među kojima je bio i Uljanik, a gdje je taj novac, gdje su brodovi i u što je novac uložen? Pitanja su to na koja odgovoriti tek sada nastoje istražitelji, koji kao u američkim serijama – kasno stižu na mjesto zločina.

A zločin nad Uljanikom ozbiljno je, tvrde upućeni, uznemirio duhove u IDS-u, jer su svjesni kako je Uljanik bomba koja će puknuti u njihovom dvorištu, te će se uskoro tražiti i identitet onih koji su u eksploziji sudjelovali. Istodobno je vidljivo kako su aktualni premijer Plenković i njegovi ministri, prilično suzdržani u najavama i procjenama oko razvoja situacije s Kinezima. Ne zna se niti rok za odgovor na pitanje žele li i kako ulagati u brodogradilišta. Izaslanstvo menadžera, odvjetnika i bankara China Shipbuilding Industry Corporation, predvođeno šefom uprave, Huom Wenmingom, tražilo je konkretne odgovore, a odluke bi, prema Horvatovim riječima, jednom, valjda, trebali i donijeti, nakon što obave analizu onoga što im je ponudila hrvatska strana.

„Ponuđena je i jedna i druga lokacija, ne samo isključivo u kontinuitetu brodogradnje, već u investiranju i zajedničkom naporu da se na tim lokacijama, možda, proizvodi nešto drugo”, rekao je zagonetni ministar Horvat, čiji je stav od početka poznat, no realizacija mu, ipak – šteka…

Naime, kako kaže, Hrvatska želi i u Puli i u Rijeci zadržati proizvodnju, dok od Kineza ne očekuju financiranje brodova. Očekuje – mada nitko ovdje više ništa ne očekuje – pa ni radnici koji su digli ruke od svojega škvera, ne znaju što će biti s njima… No, odgovor je poznat! Po svemu sudeći, postat će dio hrvatske statistike o iseljavanju…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI