Donošenje Lexa Agrokora i pokretanje krize u Agrokoru dogodilo se nakon očitovanja ruskih i američkih veleposlanika glede gospodarskih i ostalih interesa svojih država u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi, te da su to bili bitni znakovi i čimbenici. Kad bi sigurnosne službe u Hrvatskoj bile hrvatske, onda bismo već odavno saznali kako su - proteklih 14 mjeseci u vezi 'rješavanja' slučaja Agrokor - hrvatski državni dužnosnici teturali unutar sve zaoštrenijih sukoba u trokutu rusko-američko-EU (njemačkih) interesa
Pri kraju prethodnog (drugog) nastavka o bitki za Agrokor, ukazali smo na činjenicu da se donošenje Lexa Agrokora i pokretanje krize u Agrokoru dogodilo neposredno nakon što su se u hrvatskim medijima očitovali ruski i američki veleposlanici glede gospodarskih i ostalih interesa svojih država u Hrvatskoj i u jugoistočnoj Europi, te da su to bili bitni znakovi i čimbenici. Kad bi sigurnosne službe u Republici Hrvatskoj bile hrvatske, onda bismo već odavno saznali kako su – proteklih 14 mjeseci u vezi „rješavanja“ slučaja Agrokor – hrvatski državni dužnosnici teturali unutar sve zaoštrenijih sukoba u trokutu rusko-američko-EU (njemačkih) interesa.
Točnije je reći, kad bi sigurnosne službe u Republici Hrvatskoj bile hrvatske, onda toga hrvatskog teturanja ne bi ni bilo, nego bi hrvatski državni dužnosnici u tome trokutu međunarodnoga sukoba morali zastupati hrvatske interese, ili bi trenutno nestali sa svojih položaja. No, nažalost, 14-mjesečna kontradiktorna i razorna događanja s Agrokorom i u vezi Agrokora, dovela su Hrvatsku pred gubitak i prehrambene i gospodarske suverenosti, te do procesa opće destabilizacije kojoj se ne vidi kraja. Korupcijska je hobotnica potpuno paralizirala hrvatske institucijske obrambene mehanizme i instrumente, a klijentelistički krakovi hobotnice sve više se i međusobno sukobljavaju i raspadaju.
Međunarodne dimenzije bitke za gospodarenje (vlasništvo) nad hrvatskom i regionalnom strateškom tvrtkom (Agrokorom) postaju sve vidljivije. Više nitko u navijenim medijima u Hrvatskoj, ne spominje, niti išta propituje stručnjake iz Zadruge za etično financiranje (ZEF), koji su za rješavanje slučaja Agrokor ponudili model – „hrvatski New Deal“. Sve veća dinamika sučeljavanja, te pokušaja preslagivanja globalnih interesa unutar rusko-američkog-EU (njemačkog) trokuta, očituje se kao odlučujuća i u slučaju Agrokor, kao i u bespućima po kojima bezglavo lutaju oligarhije u Hrvatskoj.
Povratak ruskih interesa
U proljeće prošle godine, nakon donošenja Lexa Agrokora i postavljanja izvanredne uprave u Agrokoru, krenulo se žestoko protiv ruskih interesa, tj. protiv dviju ruskih državnih banaka (Sberbank i VTB), a u korist, navodnih, američkih strvinarskih fondova kojima se ne daju ni naslutiti stvarni vlasnici. Bio je to iracionalni i neodrživ pristup u poslovnom, pravnom i svakom drugom pogledu, koji se – pored golih pljačkaških motiva Borgovaca – ipak mogao tumačiti jedino pozadinskim američkim i briselskim pritiscima.
Ruske banke su javno izražavale protivljenje financijskim potezima izvanredne uprave, te su poduzimale niz pravnih mjera koje su im stajale na raspolaganju. Uputile su zahtjev Trgovačkom sudu da Agrokoru (izvanrednoj upravi) zabrani diskriminacijske roll up kredite „koji su u suprotnosti s hrvatskim zakonima i s Lexom Agrokorom“. Potom je Sberbank poslao i pismo financijskim institucijama uključenima u roll up model, upozoravajući ih na pravne posljedice. No, važnije je što je Sberbank počeo pokretati postupke ovrhe nad imovinom tvrtki Koncerna Agrokor, koja je bila založena pri dobivanju kredita od ruske banke.
Ujesen 2017., izvanredna je uprava u protivruskom djelovanju bila dodatno ohrabrena odlukom suda u Londonu koji je odbacio pokušaj Sberbanka da londonskom arbitražnom odlukom naplati svoja potraživanja prema Agrokoru. Saznavši za londonsku potporu, Ante Ramljak (tadašnji čelnik izvanredne uprave) je na konferenciji za medije odbacio stajalište da iza Sberbanka stoji ruska država, a iza strvinarskih fondova SAD, te je rekao: „Sberbank je jedan od vjerovnika. Zašto od njih radite monstruma? Oni imaju 18 posto ukupnih potraživanja, ali ne mogu zaustaviti nagodbu“.
U veljači 2018. je zbog javno otkrivenih korupcijskih razloga smijenjen Ante Ramljak, a na čelo izvanredne uprave u Agrokoru promaknut je Fabris Peruško, koji je i u mandatu Ramljaka otpočetka bio član izvanredne uprave. Naravno, i Peruško je prije uključivanja u Borg grupu, radio za multinacionalne financijske kompanije u kojima je dominirao ruski ili američki kapital, koji je poslovao i perušao po srednjoj i istočnoj Europi, te Bliskom istoku. Jedina i velika novost u djelovanju izvanredne uprave pod Peruškom je u tome, što je sklopljen sporazum sa Sberbankom. Izvanredna uprava je prestala osporavati 1,1 milijarde eura duga koje Agrokor ima prema Sberbanku, a ruska banka je zauzvrat odustala od tužbi koje je pokrenula.
U daljnjim očitovanjima i najavama izvanredne uprave o novom Agrokoru, koji bi trebao nastati nagodbom, ostalo je neobrazloženo – kojom alkemijom su ruske banke u najavama narasle na približno 45 posto vlasništva u budućem novom Agrokoru, iako u vjerovničkim potraživanjima sudjeluju s upola manje? To je samo jedna od brojnih bitnih nepoznanica koje su ostale otvorene u 160-straničnom Nacrtu nagodbe, kojeg je objavila izvanredna uprava. Tako se u Nacrtu ne navodi (i ne zna) vrijednost imovine za raspodjelu, kao ni postotak naplate (i otpisa) za pojedine skupine vjerovnika, niti udjeli vjerovnika u novom Agrokoru.
Na sve slabosti Nacrta nagodbe o Agrokoru, jasno i konkretno se pisanim putem očitovala tvrtka Franck, zaključujući da je predložena nagodba, između ostaloga, „protivna Zakonu i odlukama nadležnih sudova“, pa je stoga Franck ne prihvaća, te će poduzeti „sve zakonske mogućnosti kako bi zaštitio svoja vjerovnička prava.“ Sličnim putem će, najvjerojatnije, krenuti i niz drugih diskriminiranih vjerovnika i dobavljača, te dioničara tvrtki okupljenih u Koncern Agrokor.
Nesuverenistička hrvatska politika
Veliki obrati u promjeni odnosa vlasti u Hrvatskoj i izvanredne uprave Agrokora prema ruskim bankama, ne mogu se tumačiti poslovnom ili pravnom logikom, jer ta logika nije primjenjivana ni kod donošenja Lexa Agrokora, niti u njegovoj primjeni. Sklonost predsjednika Vlade RH i njegovih Borgovaca prema ruskim bankama u slučaju Agrokora, najvjerojatnije je rezultat briselsko-berlinskih naloga, a na tragu širih nabujalih gospodarskih i političkih suprotnosti između EU-njemačke i američke strane. Riječ je o ovogodišnjim sve žešćim trgovačko-carinskim sukobljavanjima između SAD-a i EU-a, kao i oprečnom odnosu prema izgradnji sjevernog kraka rusko-njemačkog (i EU-ovog) plinovoda, te suprotnim stajalištima o „nuklearnom sporazumu“ s Iranom, Pariškom klimatskom dogovoru i problemu Jeruzalema.
Analitičari tvrde da odnosi između SAD-a i EU-a nisu nikad bili na nižoj razini. Američki veleposlanik u Njemačkoj bez zadrške naglašava da SAD „apsolutno želi osnažiti konzervativne snage u Europi i njihove vođe“, što briselsko-berlinske poluge moći shvaćaju kao rušenje Europske unije. U europskim krugovima iznova se oživljava i priča o potrebi formiranja EU-vojske, a inače suzdržana Angela Merkel je otvoreno poručila: „Mi Europljani moramo svoju sudbinu zaista uzeti u svoje ruke.“
Naznačene globalne i sve neizvjesnije turbulencije koje su zahvatile EU, posebno teško se prelamaju na Hrvatskoj, uključujući i stratešku bitku za Agrokor. Naime, Plenković je u više navrata pokazao da je jedan od najvjernijih sljedbenika briselsko-berlinskih političkih projekata, direktiva i mijena, a naročito kad se radi o EU-vanjskoj politici. To bi, možda, i imalo neke koristi za Hrvatsku kada bi situacija u EU-u bila stabilna.
No, ambiciozna i realno svjetski preslaba EU (i napose Njemačka), sada se nalazi u neizvjesnom žrvnju sukoba svjetskih sila – SAD-a, Rusije i Kine – koje gospodarski i na druge načine sve snažnije prodiru i u prostor EU-a, pa se članice EU-a, osim Hrvatske, sve više fokusiraju na svoje nacionalne interese. Stoga je nesuverenistička hrvatska politika pretvorila Hrvatsku u nezaštićeni objekt koji je izložen svim vrstama šteta u strateškim igrama na svjetskoj i unutarnjoj EU-razini. U svemu tome Agrokor, kao što je više puta naglašeno, ima posebno veliko regionalno i unutarhrvatsko značenje.
Destabilizacija
Sada, početkom lipnja 2018., potpuno je razvidno da je provedbu bešćutne protuhrvatske korupcijsko-klijentelističke operacije kompradora i Borgovaca donedavno predvodila ministrica, Martina Dalić, kojoj je apsolutnu zaštitu pružao predsjednik Vlade RH, Andrej Plenković. Isto je tako sada razvidno da je, nakon dogovorne ostavke ministrice Dalić, njenu ulogu i operativno preuzeo Andrej Plenković, koji ubrzano gubi kriterijske orijentire, te upravljačke konce u državi i stranci, pa sada sastanči s čelnicima tvrtki koje se protive nagodbi, naivno se nadajući kako će ga spasiti potpisivanje katastrofalne i na sve načine nepopravljivo kontaminirane nagodbe…
Plenković je početkom 2017., prije uvlačenja Borgovaca u rješavanje slučaja Agrokor, izgledao moćno, odlučno i obećavajuće, iako su ga dočekali brojni nasljeđeni problemi u državi i njegovoj stranci. Čak kod donošenja problematičnih političkih odluka ili loših kadrovskih postavljenja, činilo se da samouvjereni i „vjerodostojni“ Plenković uspostavlja institucijski sustav koji bi mogao početi zaustavljati hrvatsko propadanje. Tu sliku nije narušila ni neopravdano slaba suradnja Vlade RH s predsjednicom države.
Sav taj optimizam počeo se raspadati već u početnom razdoblju kad su Borgovci, u ime države i „očuvanja radnih mjesta“, počeli haračiti u privatnoj tvrtki od strateškog značenja. Namjesto rješavanja slučaja Agrokor u korist hrvatskog društva, događa se destabilizacija cijele države, koja će stoga biti još lakši plijen globalističkog modela kolonizacije.
Korisno je podsjetiti da je globalna previranja u svijetu i Europi prepoznao, Davor Ivo Stier, dok je bio ministar vanjskih poslova, te je na vrhuncu protivruske kampanje u Agrokoru, u svibnju 2017., otišao u službeni posjet Ruskoj Federaciji, a nakon povratka iz Moskve je izjavio: „Jučer smo otvorili jednu novu fazu u dijalogu s Ruskom Federacijom, a Hrvatska u taj dijalog ulazi kao članica Europske unije i NATO-a, ali koja uvažava ulogu Ruske Federacije.“ Dva tjedna kasnije, Stier je iznenada podnio ostavku na mjesto ministra, obrazlažući to neuvjerljivom tvrdnjom da se želi potpuno posvetiti poslu tajnika stranke i zastupničkom mjestu u Hrvatskome saboru.
Mediji su tumačili da je uzrok Stierove ministarske ostavke bilo sklapanje koalicije HDZ-a s HNS-om i SDSS-om. No, vjerojatnije je da je to bio samo povod ili jedan od uzroka, jer ta koalicija se u vrhu HDZ-a pripremala mjesecima ranije i u to je Stier, sigurno, bio detaljno upućen. Puno je važnije imati u vidu da je koalicija između HDZ-a i Mosta pukla (krajem travnja 2017.) dobrim dijelom zbog Agrokora. Dimenzija Agrokor u ostavci Stiera jasno se očitovala godinu dana kasnije na saboru HDZ-a, kad je Stier otvoreno napao klijentelizam i korupciju u HDZ-u i državi, te je potom smijenjen s mjesta političkog tajnika stranke.
Sredinom listopada 2017., u posjet Ruskoj Federaciji otišla je i predsjednica države, Kolinda Grabar Kitarović, što je javnosti predstavljeno kao „novi zamah zapuštenim odnosima Hrvatske s Rusijom”, a jedna od važnih tema njenog sastanka s ruskim predsjednikom, Vladimirom Putinom, bio je i – Agrokor. No, Plenković i „svi njegovi suradnici“ (kako ih on običava titulirati), potpuno su ignorirali najavljeni zamah, kao i najavu mogućnosti da predsjednik Rusije, Vladimir Putin, posjeti Hrvatsku.
Suverenistička pouka: namjesto Putina, u Zagrebu je ovoga tjedna boravio tek Maksim Poletajev, prvi zamjenik predsjednika Uprave Sberbanka, koji se u Vladi RH sastao s Andrejem Plenkovićem. Nakon sastanka, Poletajev je samouvjereno izjavio: „Mislim da je sastanak s Plenkovićem bio konstruktivan i mislim da smo se razumjeli“, te je dodao kako Sberbank planira svoj udio u Agrokoru zadržati dugoročno. Dakle, ako Plenković bude dobar, možda će mu sljedeći put u posjet doći i predsjednik Uprave Sberbanka…
Propustili ste prvi i drugi nastavak? Pročitajte: