Skromni drug Tito
Drug Tito je imao bar jednu rezidenciju ili dvorac u svakoj od republika i pokrajina na raspolaganju samo za sebe, privatna lovišta, preko stotinu automobila od čega rekordnih osam Mercedesa 600 „diktatorwagena”, privatno otočje s privatnim ZOO vrtom, rezidencije u inozemstvu poput one u SAD-u koja je nedavno izgorjela i općenito je bio ljubitelj kiča, luksuza i svega svjetlucavog. Samo posluga i osoblje na održavanju svega toga se brojila u tisućama.
Uz nabrojeno, imao je i podzemne gradove građene samo za njega i svitu, tajnu policiju koja je godišnje gutala velik dio proračuna SFRJ, a koja je služila uglavnom zaštiti njegove osobne vlasti, te osobnu pretorijansku gardu. Tome valja dodati i ekscesne troškove za osobne luksuzne predmete njega i Jovanke, umjetnine, odjeću po mjeri, krojače, kuhare, maserke…
Sve to je godišnje koštalo, izračunali su nakon pada režima statističari, koliko i godišnji proračun Crne Gore. Ne računajući tajnu policiju, jer ona formalno nije štitila Tita, nego ustavno-pravni poredak (što se opet svodilo na štićenje Tita). A sad se pojavljuje u Jutarnjem, nimalo slučajno na sam Božić, jer je to Jutarnjem već postala tradicija, tekst o tome kako je Tito bio jako skroman čovjek.
Jer, kažu, njegova jahta kojom je šalabajzao po nesvrstanim zemljama i družio se s njihovim nesuvislim liderima, „Galeb”, nije uopće bio luksuzno namješten nego, onako, više poslovno. Za susrete, kaže Jutarnji, s ozbiljnim političarima. „’Galeb’ je bio brod za ozbiljne državničke susrete. Na njemu su bili Nehru, Naser, Haile Selassie, Sukarno, Kwame Nkrumah, Brežnjev, Hruščov, Gadafi, Indira Gandhi, Urho Kekkonen i mnogi drugi”, kaže se u tekstu. To društvo ozbiljnih političara, od kojih su neki završili ubijeni od naroda, neki u zatvoru, a neki bi tamo bili da su poživjeli, ozbiljno je koliko i Pernar, s tim da on bar nije ratni zločinac, niti je skrivio zločine protiv čovječnosti, za razliku od dobrog dijela navedenih. No, što se još kaže?
„Ne znamo koji je od medija i kada krenuo s pričom o ‘Galebu’ kao Titovoj jahti, ali to, jednostavno, nije točno”, priča Nataša Babić, kustosica u Muzeju grada Rijeke koja vodi poslove restauracije namještaja s „Galeba”, u što će grad Rijeka utući nekoliko desetaka milijuna kuna jer, eto, u gradu sve funkcionira, pa će zato ljevica pitati, zašto Bandić u prebogatom Zagrebu radi fontane, a nitko neće pitati zašto Obersnel u propaloj Rijeci ne gradi kolodvor, niti traži od EU-a novac za bolnicu u katastrofalnom stanju, nego se novac ulaže u simbol moći mrtvog diktatora mrtve države. „’Galeb’ nikada nije bio jahta, to je, od rekonstrukcije u ‘Uljaniku’ pa sve do 1990., bio školski brod Jugoslavenske ratne mornarice koji je po potrebi služio za Titova državnička putovanja”, otkriva nam drugarica Babić toplu vodu. „Na njemu nije bilo nikakvog velikog luksuza, nikakvih ekstravagantnih zabava. Nema niti jednog jedinog podatka ni svjedočenja da su na ‘Galeb’ ikada stupili Elizabeth Taylor, Richard Burton, Sophia Loren ili itko od stranih zvijezda… Tito je koristio i druge brodove, primjerice, imao je malu jahtu koja se zvala’ Podgorka’, na kojoj je znao voziti te glumce kada bi došli k njemu na Brijune. Vjerojatno je netko vidio fotografiju s tog broda i krivo zaključio da se radi o ‘Galebu’, a onda se priča jednostavno proširila.” I ne samo to: „Josip Broz Tito bio je nezahtjevan putnik na ‘Galebu'”, kaže Babić, pa dodaje: „Priča se da su mu, u sklopu druge rekonstrukcije, predložili da na palubi naprave bazen, ali on je to odbio.”
Sviđa mi se ovo – „priča se”. Istina, za razliku od kičastih Titovih rezidencija, „Galeb” je bio razmjerno decentan, upravo zato jer je figurirao kao školski brod, da ne ispadne baš da Tito ima privatnu jahtu od sto pedeset metara (iako je to u stvarnosti bila Titova jahta, naravno, koja se službeno vodila kao školski brod). No, više od apologetike samog Tita od riječkih kustosica od kojih se tako nešto i očekuje, oduševlja brutalni kretenizam publike koja u komentarima teksta papagajski ponavlja ono što im je agitprop još devedesetih ulio u ne prebistre glave: „Ovo mi se sviđa: nije bilo luksuza ni ekstravagancije, i doista, kad se uspoređuju afiniteti i načini života tadašnje elite i današnjih probisvjeta, ispada da je Tito stvarno bio skroman a da su sve priče laž današnjih lopova koji time opravdavaju svoj luksuz stečen krađama i pljačkom Hrvatske. Nije ništa ostavio u nasljedstvo.” „Tito je bio bonvivan a za sticanje imovine nije mario jer nije bio pohlepan kao Tuđman i njegovi suradnici. Mogao je uzeti što je htio i pripisati to na svoje ime, al’ on je smatrao da je sve to narodna imovina.” „Tito nije ništa ostavljao u nasljedstvo svojoj djeci ili srodnicima.”
Ta mantra – „Tuđman je sve ostavio svojoj djeci, a Tito ništa” je fenomenalna. Tuđman je imao jedan službeni BMW, Tito stotinjak luksuznih auta, Tito je imao desetke luksuznih rezidencija među kojima Brijune i vilu Zagorje, Tuđman samo vilu Zagorje kao Predsjednik. Kad je to i kako Tuđman ostavio svojoj djeci vilu Zagorje u kojoj je živio kao Predsjednik i službene automobile? I što je to „sve” što je Tuđman ostavio svojoj djeci, osim privatne kuće na koju je imao stanarsko pravo još od pedesetih i koju je otkupio kao i svi ostali građani? I Tito je, uostalom, privatnu imovinu (vinograd) ostavio djeci: To što Tito za razliku od Tuđmana nikad nije stekao nikakvu privatnu imovinu prije nego je postao vlasnikom Jugoslavije, je drugo. Činjenica je da Tuđman, kao predsjednik, nije stekao ništa privatno – a mogao je steći što ga volja.
Ali, eto, zanimljiva je ta percepcija jednog komunističkog kič-diktatora kao „skromnog”, a Tuđmana kao „rastrošnog”, iako je prvi svojim osobnim troškovima (i lošim primjerom!) uvelike doprinio ekonomskom slomu Jugoslavije. No, kako je danas povijest uglavnom izvrnuta kao čarapa, tako je i Tito post mortem postao – skroman.
A što će nam strane investicije?
„Strane investicije za Hrvatsku su dugoročno čisti gubitak”, kaže za poslovni prilog Jutarnjeg, Danko Sučević, čovjek s magisterijem ekonomije. Ono što je u tekstu, je još gore: Strana ulaganja su, kaže, loša za državu jer ulagač – gle čuda – želi iznijeti dobit koja može biti i veća nego kamata, ako se posudi novac i država zaduži u inozemstvu. I isplati se samo ako sve što se tom investicijom proizvede ide za izvoz. I tako dalje.
Takva razmišljanja bi više pristajala jednom Pernaru ili Bernardiću, nego nekom tko bi nešto trebao znati o ekonomiji.
Ali, ne morate ni znati ništa o ekonomiji. Dovoljno je da znate da je Irska, od iseljeničke i siromašne, do useljeničke i vrlo bogate zemlje, došla isključivo poticanjem stranih ulaganja, i to na uštrb domaćih tvrtki u domaćem vlasništvu koje su tako posve uništene – i nikom ne nedostaju. Slično važi za Njemačku koja je nakon rata ostvarila gospodarsko čudo zahvaljujući stranim ulaganjima, za Singapur, za današnju Kinu kojoj su inicijalni poticaj također dala strana ulaganja iako im se ekonomija danas temelji na domaćim ulaganjima. I tako dalje.
S druge strane su razne Venecuele i slični. A što se Sučićeve ekonomske filozofije tiče, ona jednostavno zanemaruje da radnici dobivaju plaće od stranog ulagača koje inače ne bi dobili, da rizik snosi ulagač, a ne država i da u slučaju propasti posla, porezni obveznici ne moraju vraćati dugove za propale projekte države ili one za koje su izdana državna jamstva, da se povećanjem kapitalne osnove povećava i opća razina plaća, tehnološka osnova i tako dalje. I, naravno, da strani ulagač plaća porez državi. A dobit će, naravno, odnijeti. Kao što američke tvrtke odnose dobit iz Irske u SAD. Za što Hrvate koji hrle u Irsku nije nimalo briga. Niti ih treba biti.
Ali, u Hrvatskoj i dalje prevladava „našizam” – ekonomska filozofija po kojoj je sve naše i po kojoj ne treba dati ni zrna žita imperijalističkom i klasnom neprijatelju. Gdje to vodi, treba svima biti jasno…
Jadan, jadniji, SDP
Živi zid je nova najjača oporbena stranka, barem po rezultatima anketa, ako ne po mjestima u Saboru. Doduše, za neznatnih 0,1%, i to u anketi tradicionalno nepouzdanog IPSOS-a koji je znao maestralno promašiti rezultate izbora. No, ostaje činjenica da Živi zid, heterogena skupina kojom dominiraju ekonomski posve nepismeni, ne pretjerano obrazovani, ideološki konfuzni ljudi koje vodi osoba upitnog mentalnog zdravlja i koja opstaje u politici uglavnom zahvaljujući ekshibicionizmu i tome što govori i radi stvari koje bi se normalan i obrazovan čovjek sramio reći i uraditi, dakle politički ravnozemljaš, pobire više glasova nego SDP.
Kako to SDP-u uopće uspijeva kad protiv sebe ima nikad gori, nikad korumpiraniji i nikad antipatičniji HDZ? Jedna stvar je ta što su zastupnici SDP-a ideološki zaglavili u 1945., i sve više se svrstavaju na stranu ratnih gubitnika iz 1995., dok istodobno HDZ koalira s njima. SDP je jednom već trebao umrijeti, pa ga je Račan vratio iz mrtvih; ovaj put, čini se, pad je konačan.
Istina, SDP ima brojno članstvo diljem Hrvatske, odlično ustrojene lokalne organizacije, obnaša lokalnu vlast u brojnim gradovima i općinama – i, najvažnije od svega, SDP ima fiksno biračko tijelo, bakice koje će uvijek glasati za SDP (jedina dobna skupina u kojoj je SDP jači od HDZ-a je već preko desetljeća ona 60+, a naročito veliku potporu imaju kod žena). No, čini se da je SDP potrošio sve kredite kod bilo koga izvan tog fiksnog biračkoga tijela.
Nije to ni tako čudno, jer svaki put kad intelektualne gromade iz SDP-a poput Marasa, Stazića ili Jovanovića progovore, Živi zid dobije nekoliko stotina potencijalnih glasova. Jesu li to dobre vijesti za Hrvatsku? Pa, zapravo i ne. Ma, koliko se ne slagao s politikama koje promovira SDP – i koje su se u svijetu pokazale kao promašene i gubitničke, a u Hrvatskoj k tome i suprotne nacionalnim interesima – to su ipak nekakve politike koje imaju glavu i rep, magareći, ali svejedno.
Živi zid je, pak, tipična protestna stranka, jedna od onih za koju birači glasaju kad su razočarani politikom kao takvom. Druga takva je Most, koji je – paradoksalno – uništio bilo kakvu mogućnost da Hrvatska ode desno od centra rušenjem Karamarka i spriječio zadnju mogućnost za donošenje lustracijskog zakona, omogućio Plenkoviću da odvede HDZ lijevo od centra, a na kraju postao opcija za koju glasaju desni Hrvati nezadovoljni HDZ-om.
Mogu li takve stranke, kao recimo u Italiji – koja nam je sličnija nego što mislimo – doći na vlast? Mogu, naravno. Bar u uvjetima velikih kriza i razočaranja birača demokracijom kao takvom. Ne treba nikad podcjenjivati one koji se pozivaju na sirotinju i njihove patnje (a svatko sebe vidi kao sirotinju, pa i Todorić) i rogobore protiv bogatih. Demagogija i laskanje su uvijek bili jači alati za dobivanje izbora od suočavanja ljudi sa činjenicama, koje su malo kad i malo kome po volji. Zato danas demokracije i ne funkcioniraju baš najbolje. Eventualni dolazak Živog zida na vlast je, za sad, još u sferi znanstvene fantastike, no nastavi li Hrvatska ovako kao do sada, mogao bi postati stvarnost.
Nova, stara Dalija
Novo ime, stara politika – tako bi se mogao okarakterizirati veliki intervju koji je Dalija Orešković, žena koja je srušila Karamarka i utrla put blago anemičnom Plenkoviću, dala Jasminu Klariću iz Pavićevog Telegrama. Naravno, intervju je zamišljen i kao medijska promocija Dalije Orešković, koja je najavila osnivanje stranke u siječnju, ali bez konkretnog programa i s novim ljudima koji do sad, uglavnom, nisu bili u politici.
Gdje će takve ljude naći u Hrvatskoj, gdje se politikom do sada bavio manje-više svatko javnosti poznat, osim dijela glumica i sportaša, nije posve jasno, a nije niti bitno. Ono što je zanimljivije, je što je u cijelom tom ogromnom intervjuu teško pronaći bilo što po čemu bi se ta stranka suštinski razlikovala od desetaka drugih lijevih projekata, popug Glasa, Oraha, Pametnog, Beljakovog HSS-a, pa i samog SDP-a. Orešković je tu dosta općenita – njena politika je decentralizacija, prihvat migranata, borba protiv korupcije i političke trgovine i tako dalje. Sve to već godinama, i to bezuspješno, nudi SDP, pa i većina drugih lijevih stranaka. Ako je ideja preuzeti glasove onih koji ne žele glasati za ovaj i ovakav SDP, onda je njena strategija promašena.
Jer, tu će se za te glasove – kojih i nema previše – morati boriti sa svim gore navedenim strankama koje pretendiraju dominirati lijevim centrom, a iz svega što je dosad rekla, nije jasno zašto bi takvi glasali za njenu stranku, a ne za stranku Anke Mrak Taritaš, Marijane Puljak, ili nekog drugog? Usto, oni su se ionako uglavnom opredijelili za Živi zid, čekajući da netko makne Bernardića.
Hrvatska je s Dalijom Orešković dobila upravo ono što joj ne treba, još jednu političku stranku koja uglavnom služi zadovoljavanju liderskih ambicija njenog osnivača. Ona nije produkt stvarne potrebe na političkom tržištu, naročito ne na tom dijelu spektra, niti plod dogovora kruga istomišljenika što bi jamčilo širu potporu, već posve osobni ego-trip projekt, zbog čega joj prognoziram razmjerno kratak vijek trajanja. Pitanje je samo – koliko kredita još uvijek ima Dalija Orešković među biračkim tijelom?
Predsjedničin savjetnik
Mate Radeljić, dosadašnji savjetnik Predsjednice RH, za unutarnju politiku, razriješen je dužnosti, a tom prigodom je izjavio kako ga je šef kabineta ravnatelja SOA-e, Davor Franić, pozvao u slastičarnicu „Torte i to” gdje mu je rekao da podnese ostavku i kako neće imati problem da se zaleti u njegov auto svojim automobilom, ako bude pravio probleme.
Radeljić nije dao ostavku, Predsjednica ga je smijenila za što ima sve ovlasti i ne mora to nikom obrazlagati, a u Radeljića se nitko nije zaletio ničim. No, stvar je zanimljiva iz dva razloga. Prvo, iako ne znam što se stvarno dogodilo i koji je bio kontekst, sve skupa nije izazvalo previše bure, a da je tako nešto pušteno u javnost dok je Karamarko bio potpredsjednik Vlade, ili ravnatelj SOA-e, vjerojatno bi cijela država pričala samo o tome iduća tri mjeseca. Drugo, nejasno je zašto bi se uopće od njega tražilo da podnese ostavku kad je smjenjiv, a nije baš da je naročito popularan pa da bi se oko njegove smjene, kao takve, digla neka velika prašina.
Osim na desnici, koja to tumači kao povratak Kolinde Grabar Kitarović u okrilje Andreja Plenkovića, jer je, navodno, upravo Radeljić bio kreator sukoba Banskih dvora i Pantovčaka. A na njegovo mjesto dolazi Mirjana Hrga.
No, niti je Radeljić nekakav desničar, o čemu jasno govori njegova biografija – u stvari, radio je za razne političke opcije, pa i one posve lijeve – a niti je za očekivati neku veliku promjenu u politici Pantovčaka, osim kozmetičke kako bi se vratila popularnost Predsjednice koja je u zadnjih par mjeseci ipak ponešto pala, iako je i dalje daleko najpopularnija od svih političkih aktera. Zašto bi se onda politički približavala puno nepopularnijem Plenkoviću?
No, ono što je problem hrvatske desnice, je paranoja oko svega i svakog, pa ih je lako dignuti na spekulacije. Pa onda sami otjeraju svoje ljude, sumnjičeći ih da su špijuni i izdajice, kao u slučaju Karamarka i otvore put lijevim opcijama.
Hrvati – Razim i Anel
Komšićizacija ide dalje: u susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj BiH izbila je svađa između Anela Šahinovića i Razima Halkića oko toga koji će od njih dvojice biti dopredsjednik Skupštine Unsko-sanskog kantona. Što nije nešto što bi se Hrvate ticalo, kad Anel i Razim ne bi bili – Hrvati. Bar službeno. Naime, ta funkcija po ustroju BiH pripada – Hrvatu, a oni se obojica tako izjašnjavaju i izabrani su da bi predstavljali Hrvate. Ovako, Razim je na kraju postao dopresdjednik iz redova Hrvata, ali klub Hrvata u Skupštini nije oformljen, jer se Hrvati Razim i Anel oko njega nisu dogovorili. Razim je, da stvar bude bolja, nešto prije toga izabran i u Medžlis Islamske zajednice Cazin. Da ne duljim oko ovog, samo želim reći kako je hrvatska politika prema BiH još od 2000. slijepa, gluha i glupa. Ne samo da ne sprječava, nego nerijetko i aktivno potiče i podržava bizantinske dvorske spletke i zaplotnjačko i prijetvorno djelovanje Bošnjaka, čija politika ide za izbacivanjem Hrvata iz Bosne. Vojvodina je praktički ostala bez Hrvata, dok istodobno Srbi trube o genocidu nad njima(!) nakon što im nije uspjelo okupirati Hrvatsku, a i u BiH Hrvati nestaju, s izuzetkom Zapadne Hercegovine, gdje su etnički kompaktni. To, očito, nije nešto što se hrvatskih političara tiče, oni većinom to smatraju nacionalizmom. Dok s druge strane, kad Srbija štiti prava svoje manjine u Hrvatskoj, to smatraju legitimnim pravom. I pritom čak ne primjećuju da su Hrvati u BiH konstitutivan narod, a Srbi u Hrvatskoj – manjina.
Gašenje Siska
Nikad nisam vidio svrhe u održavanju na životu kronično gubitaških poduzeća novcem onih koji zarađuju. Prvo, time demoralizirate one koji zarađuju, a ohrabrujete parazite. Ako ste se ikad pitali, zašto je industrija u SFRJ u predzadnjoj godini svog postojanja napravila gubitak od nevjerojatnih 15% BDP-a – da, industrija SFRJ je u cjelini poslovala s gubitkom – to je zato jer su do kraja osamdesetih već svi direktori socijalističkih poduzeća shvatili: ako imate dobit, vlast će vam je uzeti i dati vaš zarađeni novac gubitašima kako bi održala proizvodnju i spasila radna mjesta; ako imate gubitak, vlast će vam dati koliko god vam nedostaje kako biste i dalje radili štetu, jer proizvodnja je u socijalizmu svetinja, neovisno o tome zarađuje li ili gubi novac: ona je sama sebi svrha. Za razliku od kapitalizma, gdje poduzeća postoje samo da bi zaradila novac i gdje nikog nije briga kako ćete zaraditi novac, dok god je legalno i dok god drugi ne moraju pokrivati vaše gubitke, u socijalizmu se tvornice grade da bi se zaposlilo ljude, a gubitak se podmiruje kreditima iz inozemstva, deranjem privatnika i štampanjem novca.
Eklatantan primjer toga je kronično gubitaška rafinerija Sisak, koja nije sustavno obnavljana od pedesetih godina prošlog stoljeća, koja je tehnološki beznadan slučaj i koja je višestruko premala da bi se u njoj isplatilo prerađivati naftu. Dogovor je bio da će MOL, tada manjinski vlasnik, sam uložiti u obnovu rafinerija koje ga ne zanimaju, a Hrvatska će zauzvrat preuzeti skladište plina, što nije uradila i što je povuklo tužbu Mađara.
Rafinerija se sad, konačno, gasi, i to je dobro. Sve drugo vodi u „Uljanik” – scenarij. No, ljevičarskom tisku moram dati za pravo za jedno pitanje upućeno ministru, Goranu Mariću: Zašto je u predizbornoj kampanji prije dvije godine rekao: “Nikad, ako osvojimo vlast, nećemo dopustiti gašenje Rafinerije nafte u Sisku, to javno obećajemo. U protivnom, prestat ćemo se baviti politikom”.
Razumijem da se u predizbornim kampanjama uglavnom govori ono što ljudi žele čuti, a kasnije se radi što se mora uraditi da bi zemlja opstala. Ipak, smatram da je iskrenost dugoročno uvijek puno bolja politika…