Nije ni sve tako crno u slučaju predsjednika HNS-a Davora Šukera.
U trenutcima sveopćeg slavlja i euforije zbog povijesnog uspjeha naše nogometne reprezentacije zbrajaju se i oduzimaju dosadašnji učinici svih aktera i protagonista koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali na tom putu koji je već sada zlatnim slovima upisan u anale neponovljivih i nevjerojatnih postignuća naših veličanstvenih nogometnih junaka i njihovog zlatnog trenera Zlatka Dalića.
Tako su se između ostalog novinari raspisali o fenomenu naše reprezentacije ali i nogometnog izborničkog maga Zlatka Dalića, koji je već do sada postigao najveći uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa. Jer biti u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva i u srazu s Francuzima boriti se za prvo mjesto, odnosno mjesto koje pripada samo najboljem na svijetu, veličanstven je uspjeh.
“Dalića volimo, piše jedan sportski komentator, jer je jedan od nas, a reprezentacija više nije Mamićeva i Šukerova prćija“. Ostavimo sada Zdravka Mamića po strani, kojeg većina medija naziva nepravomoćno osuđenim kriminalcem i bjeguncem, jer je on sada tamo gdje jeste, kako on kaže ‘u drugoj domovini’ iščekujući daljnje postupke u slučaju podignutih optužnica protiv njega u Hrvatskoj. Ali, zadržimo se malo na predsjedniku HNS-a Davoru Šukeru, kojeg eto, novinari također optužuju da je reprezentacija bila i njegova prćija. A upravo u trenucima kada se oštrice napada osim na Mamića usmjeravaju i na čelnika HNS-a Davora Šukera nije naodmet prisjetiti se kako su Hrvati i cijela Hrvatska prije 20 godina skandirala to istom Šukeru, koji je svojim majstorijama i zlatnim golovima donosio sreću u hrvatske domove diljem svijeta, u vrijeme trajanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj. Tamo je Šuker sa 6 golova u 7 utakmica odveo reprezentaciju Hrvatske do 3. mjesta u svijetu, dok je on sam dobio nagradu “Zlatna kopačka”, koja se dodjeljuje najboljim strijelcima Svjetskog prvenstva, “Srebrnu loptu” za drugog najboljeg igrača Svjetskog prvenstva i brončani trofej FIFA-e za 3. mjesto u izboru igrača sezone prema glasanju selektora svih svjetskih reprezentacija. Iste godine dobio je nagrade za najboljeg sportista godine u izboru Sportskih novosti, a dvostruki je dobitnik i najviše državne nagrade za sport “Franjo Bučar” i kao pojedinac i kao član reprezentacije. U reprezentaciji je u 69 utakmica postigao 45 pogodaka i time postavio teško dostižan rekord.
A otkako je postao predsjednik HNS-a početkom srpnja 2012. godine na kormilu reprezentacije Hrvatske smijenila su se četiri izbornika. Prva dvojica su bila legende Vatrenih Igor Štimac i Niko Kovač, treći Ante Čačić i na koncu zlatni Zlatko Dalić koji je vratio Hrvatskoj, sa svojim vatrenim herojima osmijeh na lice i vjeru u bolje sutra. Zato u ovim trenucima slavlja ne treba ni o Šukeru, ma što god drugi mislili o njemu, govoriti isključivo u negativnom svjetlu. Jer ni Zlatko Dalić na mjesto izbornika, bez obzira u kakvim dramatičnim okolnostima došao nije pao s neba, i nije bez Šukerova odobrenja mogao postati naš zlatni izbornik. Pa sviđalo se to nekome ili ne, Šuker je u ovih 20 godina dva puta ušao u nogometnu povijest. Prvi put 98′ kao najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Francuskoj i kao strijelac pobjedonosnog gola protiv Nizozemske kada smo osvojili treće mjesto u svijetu, a drugi put 2018. kao najuspješniji predsjednik HNS-a! Dakako, zahvaljujući zlatnom izborniku Zlatku Daliću i njegovim vatrenim herojima.
Facebook Comments
Loading...