Stotine potlačenih sezonskih radnika na obali svako se jutro bude s dvojbom: Da se umijem ili ubijem?!

Ilustracija

Osim s pohlepnim i pokvarenim poslodavcima, sezonski radnici, kao i ostali radnici u Hrvatskoj, imaju problema i sa zakonodavnim okvirom koji je za njih loš i nedorečen. Sve izmjene i dopune Zakona o radu u posljednjih 20-ak godina pogodovale su isključivo poslodavcima, a ne radnicima, jer poslodavci imaju snažni lobistički utjecaj na svaku hrvatsku vladu!

Zadnjih su dana hrvatski mediji intenzivno pratili priču bešćutnog poslodavca iz Makarske koji je u nevelikom prostoru u najmu, u središtu grada, na poljske krevete ugurao čak devetoricu sezonskih radnika! Oni su u borbi za golo preživljavanje stigli s područja Ljubuškog da bi u tri-četiri ljetna mjeseca zaradili koju kunu i skratili si muke preživljavanja do sljedeće turističke sezone. U tom nevelikom, posve neprimjerenom prostoru bivšeg butika, bez tuša, samo je jedan umivaonik i jedna WC školjka!

Gazda kod kojeg nesretni sezonci rade pred novinarima je izigravao nevinašce, koje s tim jadnim i nesretnim ljudima, u borbi za golo preživljavanje, nema nikakve poveznice, premda cijela Makarska zna da su to njegovi sezonski radnici. On, pak, tik uz more, ima golemo kameno zdanje s velikim ugostiteljskim objektima i brojnim apartmanima. Bešćutan kakav jest, nije bio u stanju kupiti ni jeftini klima uređaj da bi nesretnim ljudima, na kojima zgrće novac, koliko-toliko olakšao nesnošljive ljetne vrućine.

Naslušali smo se tijekom dugih godina brojnih priča nesretnih i potpuno obespravljenih sezonskih radnika koji su proživljavali svoju Golgotu kod pohlepnih poslodavaca bez i trunke empatije, te bili izrabljivani i ponižavani tijekom sezonskoga rada. Počesto bi bili i prevareni, pa plaćeni mnogo manje, a radili mnogo više nego što su prethodno dogovorili s poslodavcem. Neki na kraju ljeta nisu ni bili plaćeni. Otišli bi izraubani, poniženi i prevareni! I kome su se mogli žaliti? Zar nadležnim tijelima i službama lokalne uprave i samouprave? Ma dajte, u svim tim manjim ili većim dalmatinskim mjestima takvi su „gazde“ i moćnici umreženi s lokalnom vlašću ili imaju rodbinske poveznice. Mnogim su privatnicima u Dalmaciji, priznajmo to, sezonci samo potrošna roba koju treba iskoristiti i iscijediti do maksimuma, a onda po njihovom odlasku, s guštom brojiti Judin novac, zarađeni pokvareno, na tuđoj muci.

Dramatičan deficit sezonaca

U uređenim pravnim sustavima takve su hrvatske situacije nezamislive, dok kod nas mali lokalni šerifi mogu posve nekažnjeno raditi što god žele. Najžalosnije je da, nakon što je sramotna priča iz Makarske procurila u javnost, niti jedno od nadležnih državnih tijela nije poduzelo baš ništa. Svi peru ruke, jer kao makarska sramota ne spada u djelokrug njihove nadležnosti. Svi prebacuju nadležnost za postupanje na nekog drugog i na kraju nema baš nikakve sankcije za takve i brojne slične slučajeve koji ozbiljno kontaminiraju uspjehe našeg turizma.



Hloverka Novak Srzić, direktorica Turističke zajednice Makarske je zgrožena tim slučajem, ali i potpuno nemoćna. Ministar turizma, Gari Cappelli, stalno apelira na poslodavce u turizmu da povećaju plaće i poboljšaju uvjete rada za ugostiteljske i njima srodne radnike u turizmu, ali njegovi apeli ne padaju na plodno tlo kod naših poslodavaca. Ovakvo stanje neće moći dugo potrajati, jer očigledno je da u hrvatskom turizmu iz godine u godinu nedostaje sve više, poglavito sezonskih radnika, a bez njih će turizam stagnirati ili pak zapasti u velike probleme.

Do unazad godinu, dvije, poslodavci su bez većih problema zadovoljavali potrebu za sezonskim radnicima, štoviše ponekad je trebala i veza i preporuka za dobivanje sezonskog zaposlenja. No, vremena su se promijenila, pa sada poslodavci vape za dobrim sezonskim radnicima, a njih je sve manje. Mnogi su nezaposleni ili potplaćeni Hrvati potražili svoju sreću u nekoj od zemalja Europske unije, najčešće u Irskoj i Njemačkoj. Najviše je ljudi u potrazi za egzistencijom i minimumom dostojanstva otišlo u inozemstvo iz Slavonije, koja je za Dalmaciju dugi niz godina bila nepresušno vrelo sezonske radne snage, tako da je deficit sezonaca ove godine dramatično očigledan.

I zakonodavni okvir je za sezonske radnike, baš kao i za sve ostale, loš i nedorečen. Sve izmjene i dopune Zakona o radu u posljednjih 20-ak godina pogodovale su isključivo poslodavcima, a ne radnicima, jer poslodavci imaju snažni lobistički utjecaj na svaku hrvatsku vladu! Radnicima se, pak, daju tobože važne zakonske odredbe koje zapravo nemaju veliki značaj za njihovu radno-pravnu zaštitu kod poslodavca. Radi se praktično o beznačajnim, reklo bi se, kozmetičkim zakonskim odredbama kojima se radništvu i sindikatima baca prašina u oči. I sama svijest hrvatskih radnika o njihovim vlastitim pravima na kritično je niskoj razini.

Na dočeku Vatrenih po njihovu povratku iz Rusije okupilo se dotad neviđeno mnoštvo ljudi, radilo se o nekoliko stotina tisuća hrvatskih građana. No, kada su sindikati 2004. godine, neposredno uoči usvajanja novog Zakona o radu, koji je uveo mnoge restriktivne zakonske odredbe po pitanju prava radnika, pozvali radnike na prosvjedni skup da bi se pokušalo zaustaviti izglasavanje lošeg zakona, na prosvjed je iz cijele Hrvatske stiglo tek nekoliko stotina prosvjednika. Treba li tome komentara?!

Hrvatski građani, nažalost, mnoge stvari sagledavaju i ocjenjuju kratkoročno, a ne dugoročno, te ne znaju na odgovarajući način odrediti prioritete kod određenih društvenih promjena i zbivanja. Za razliku od, recimo Francuza, koji počesto i ishitreno i bezrazložno skaču na noge i dižu silnu dreku i kod najbenignijih izmjena i dopuna Zakona o radu, mi Hrvati, poput stoke koju vode u klaonicu, stoički mirno podnosimo izmjene zakona koje će nam dugoročno nanijeti nesagledivu štetu.

Sezonski radnici bez – zaštite

Lijepo je bilo proslaviti nedavni, senzacionalni uspjeh naše nogometne reprezentacije, ali od toga se ne živi. Hrvatska se javnost već mjesec dana zamara time hoće li se Zlatko Dalić izjasniti, ostaje li i nadalje hrvatski izbornik. To je svima pitanje svih pitanja, dok predstojeća mirovinska reforma gotovo nezapaženo prolazi ispod radara javnosti. Raspravlja se o toj temi u medijima, ali prosječnom je Hrvatu, ipak, u fokusu interesa – Dalić, a ne mirovinska reforma. Dalić, Modrić, Vida, Lovren i društvo već su odavno materijalno zbrinuti sve do kraja života, a za 98 posto Hrvata tek predstoji egzistencijalna borba da bi donekle mirno i opušteno živjeli do kraja života.

Zakoni su nam, rekosmo, uglavnom loši i nedorečeni, pa su moguće nove sramotne situacije, poput ove iz Makarske. Vjerojatno ih i ima, ali radnici u strahu šute o tome. Da je makarski slučaj izoliran, ne bi zaslužio toliku medijsku pažnju, no prije bi se reklo da je to u hrvatskom turizmu pravilo, a ne iznimka. Sezonski su radnici donekle dobro zaštićeni samo u velikim hotelskim grupacijama, no kod vlasnika privatnih restorana, kafića i drugih objekata brze prehrane, to baš i nije tako.

Zanimljivo je da su ovakvi, za struku sramotni slučajevi, puno češći na području Dalmacije nego u Istri, koja je na neki način postala predvodnik dobre i kvalitetne turističke ponude i usluge. Pitamo se, zašto Ministarstvo rada i mirovinskog sustava i njihov Inspektorat rada, tijekom turističke sezone ne pojačaju nadzor nad svim suspektnim poslodavcima u turizmu, nego im idu niz dlaku? Upravo bi se oni u jeku ljetne sezone trebali dodatno ekipirati i pojačati timove koji se bave poslovima inspekcijskog nadzora. Bez toga neće na tom području biti evidentnog napretka i podosta će poslodavaca i nadalje iskorištavati sezonske radnike jer, vidjeli smo iz raspleta makarske priče, penalizacija poslodavca u pravilu uvijek izostane.

Dovoljno je po završetku svake turističke sezone na forumima čitati strašna iskustva nebrojenih sezonskih radnika koji, nažalost, ne uživaju odgovarajuću radno-pravnu zaštitu države i svih njezinih nadležnih tijela, jer ona ih štiti samo deklaratorno, a u praksi od zaštite, nema ni slova „z“!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI