Što povezuje Đuru Sessu, Brunu Kleina, Nevena Cambija i Damira Primorca?

0
4554
ilustracija

Ono što se događa u zakulisnim igrama u hrvatskom pravosuđu, teško je pojmiti zdravom razumu. Interesi, usluge, podmetanja, izbjegavanje zakona, specijalnosti su za mnoge koji u tim vodama plivaju poput morskih pasa. Stanje u hrvatskom pravosuđu koje vrvi od nepodopština svih vrsta, uloga je više, a poanta je jedna - strahota!

S nekim osobama je uvijek isti problem – muče ih kosti iz ormara, a ormar se neprestance otvara, nikako da se zabrtvi. Upravo tako je s odvjetnikom Damirom Primorcem, danas vlasnikom odvjetničke tvrtke, nekad sucem oko kojeg se nižu brojne afere, nejasnoće, nesuglasice, pa i prijepori.
U javnosti je postao znan kao sudac koji je bio toliko loš student da prema prosjeku ocjena – nikad nije smio biti na toj dužnosti. Svojedobno je jedan tjednik objavio preslike Primorčevih ocjena s Pravnog fakulteta s impozantnim nizom dvojki i četvorkom ili peticom iz obrane i zaštite i teorije prakse samoupravnog socijalizma i marksizma. Međutim, to je tek detalj iz njegove zanimljive prošlosti u kojoj ne nedostaje ni prekršaja, fizičkih sukoba, te zaokreta od kojih se javnost snebivala.
Njegov brat je prof. dr. sc. Dragan Primorac, liječnik pedijatar, forenzičar, genetičar i stalni sudski vještak. Od 23. prosinca 2003. do 6. srpnja 2009. godine obnašao je dužnost ministra znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Upravo se u tim danima počeo spominjati i nagli uspon njegovog brata, Damira. Pa je tako prije desetak godina, ministrica pravosuđa, Ana Lovrin, poništila natječaj za predsjednika Županijskog suda u Splitu na koji se prijavio i Damir Primorac. Pretpostavlja se da je razlog bio taj, što se u medijima govorilo o njegovu niskom prosjeku ocjena (2,5), te kratkom stažu na sudu. Međutim, za Primorca je, inače, glasovalo svih osam članova sudačkog vijeća, a potporu mu je dao i predsjednik Vrhovnog suda, Branko Hrvatin. Što je izazvalo sablazan struke i javnosti…
Inače, Damir Primorac je postao sudac u Splitu dok ga je u Državnom sudbenom vijeću zagovarao Đuro Sessa, čovjek koji je izrekao takve stvari o struci u kojoj je bio glavni, koje se i danas prepričavaju. O učinkovitosti hrvatskog pravosuđa on ima jedinstvenu, raritetnu ocjenu i mišljenje, upravo fenomenalno: „Najveći problem hrvatskog pravosuđa je zakonodavni stampedo koji od sudaca zahtjeva da svakodnevno proučavaju nove propise, no oni i unatoč tome uspješno smanjuju sudske zaostatke i godišnje odrade mnogo više predmeta od nekih europskih kolega”. Ispalio je Sessa i ostao živ…

Zakon je jasan, ima li i morala?

Eto, upravo je Sessa zagovarao Damira Primorca na sudu, unatoč krvnog delikta kojeg je Damir Primorac počinio kao čuvar plaže hotela „Lav” u Podstrani, kada je do teških ozljeda izudarao kupača, 1991. godine. Radio je tada kao redar na plaži, naime… Iste godine Damir Primorac je i osuđen zbog toga što je “napao, izudarao i nanio niz tjelesnih povreda na vitalnim dijelovima tijela” kupaču bez ulaznice. Nema veze, kako u nas ide, dok je ta presuda još bila javna, no tri godine kasnije, na Općinskom sudu u Splitu postao je vježbenik. Kada je zakonski rehabilitiran za taj napad 1996. godine, postao je sudac na tom sudu. Svijet takve priče nije vidio.
A sve stoji lijepo ispisano: „Incident je izbio nakon što je kupač s javne plaže, Miro Kolić, koji navodi da se ondje kupao sa suprugom i djetetom, doplivao na privatnu plažu hotela kako bi se, tvrdi, istuširao. Primorac ga tada zaustavlja, kreće rasprava i fizički obračun. Primorčeva verzija priče kaže da je Kolić na njega nasrnuo prvi, te da ga je ovaj još gađao kamenom od kilogram i pol težine kada je pokušavao umaknuti. Naveo je i da ovaj nije imao gotovo nikakve ozljede. To u iskazima potvrđuju svjedoci koje je tadašnji student prava predložio – troje kolega i jedna promatračica”.
Sud je obrazložio da je Primorac trebao upozoriti kupača i zatim se zaustaviti, te pozvati svog prvog nadređenog. Svjedokinju s plaže koja se Primorcu dobrovoljno ponudila, sud je ocijenio nevjerodostojnom, kao i njegove kolege koji ili nisu bili dovoljno blizu, ili zbog toga što su mu bili prijatelji. Sessa je i za to imao objašnjenje, pa je lakonski je uzvratio: “To je brisano i ne može povlačiti nikakvu ocjenu. Pitanje je – je li DSV koji ga je izabrao za Općinskog suca zanemario ovaj krvni delikt? Ali po zakonu, to nije morao znati. Rehabilitacija služi tome da za nešto što je mogao biti eksces, pogreška ili afekt, optuženi ne ispašta dovijeka, jer je vratio dug društvu i to mu se ne može predbacivati, bez obzira što je sudac. To je jednako za sve građane”.
Damir Primorac je, dakle, osuđen za kazneno djelo za koje je predviđena kazna zatvora manja od pet godina. Osuđen je na tri mjeseca zatvora uvjetno s rokom kušnje od godinu dana. Po isteku roka kušnje potrebno je da prođu tri godine, kako bi osoba ponovno bilaa nevina, nakon čega joj se presuda ni u kom smislu ne može spočitati – nastupa rehabilitacija. Da je htio ući u državnu službu, Primorac bi bio pet godina bez posla, zato što “zabrana preuzimanja poslova u državnoj službi prestaje pet godina nakon nastupanja pravne posljedice”. Pa smo se naslušali priča kako ga sud nije tražio potvrdu o nekažnjavanju, jer je za posao potrebna potvrda da se protiv njega ne vodi niti jedan postupak. Dvije godine kasnije, kada je rehabilitacija stupila na snagu, Državno sudbeno vijeće ga je izabralo za – suca.
U redu, zakon je jasan, a ima li morala u ovoj priči? Ne, moral je u raju, spava kao zaklan! To što je nastupila zastara ili rehabilitacija, ni u kojem slučaju ne znači da je ta osoba dostojna obnašanja sudačke dužnosti. I točka. Jedan je poznati stručnjak za pravo u Hrvatskoj, ma ime nije bitno, točno zborio: „Jer, ako se radi o nekom nečasnom djelu, primjerice imovinskom, verbalnom, krvnom deliktu, gospodarskoj prijevari, djelu protiv morala i ćudoređa, to vas čini nedostojnim sudačke dužnosti”. Ali, kako u Hrvatskoj sve ima – „ali” – naš zakon dozvoljava da se mrlje u biografiji nositelja treće vlasti u državi, “liječe” rehabilitacijom i ne nudi mogućnost da se na temelju takvih detalja iz života preispituje moralnost suca… Eh, taj moral, boli koliko ga nema. Kao što nema morala ni u guranju sina Đure Sesse. U pravosuđe, a nego gdje?!

Uvrijeđeni Damir Primorac

Mnogo je sudaca nezadovoljno kriterijima kojima se Državno sudbeno Vijeće (DSV) vodi pri imenovanjima sudaca, ali se o tome ne usuđuju javno progovoriti, svjesni da se moćnicima u pravosudnoj vlasti, žele li napredovati, nije mudro zamjerati. Jedna sutkinja je, ipak odlučila javno reći što ju je snašlo. Branka Žigante Živković, sutkinja Visokog prekršajnog suda obasuta je bila porukama Đure Sesse, što je bio pritisak kojem je bila izložena krajem studenoga, a vezano je bilo uz imenovanje na sudačku dužnost sina visokog pravosudnog dužnosnika. Srđana Sesse, sina Đure Sesse…!
Srđan Sessa, sin čelnog čovjeka pravosudne vlasti, zaposlen je kao viši sudski savjetnik na Građanskom odjelu Županijskog suda u Zagrebu. Da je jedan od kandidata za Trgovački sud, znalo se odavno. Suci prvostupanjskih sudova, naime, mogu biti imenovani iz reda sudaca, ali i iz reda sudskih savjetnika. Srđan Sessa je – kojem je, neslužbeno doznajemo, 30-ak godina i diplomirao je na na Pravnom fakultetu u Splitu – prije savjetničkog posla na Županijskom sudu bio sudski savjetnik na zagrebačkom Općinskom sudu. Na oba ta suda njegov otac, Đuro Sessa bio je – sudac.
“Bila sam, najblaže rečeno, zapanjena Sessinom SMS porukom, jer se godinama prije toga nismo čuli”, rekl je sutkinja. “Tako je predsjednik Vrhovnog suda, najblaže rečeno, pokazao prilično neuobičajeno zanimanje za određeni natječaj…”
Ali, da se vratimo Damiru Primorcu gdje je Đuro Sessa neizostavni dio – „idemo dalje…“ Damir Primorac samo voli reći kako njegova sudačka karijera nije nastavljena zbog nekadašnje bratove istaknute funkcije Budući da je imao položen javnobilježnički ispit, očekivalo se nešto drugo, no on je otišao u odvjetništvo, „jer je to veći izazov”. Kao što je bio izazov i njegovo javljanje za predsjednika Županijskog suda u Splitu, kojeg je odrješito odbila tadašnja ministrica Ana Lovrin, ali u tom slučaju ni Sessa nije mogao pomoći.
Bilo je to prije desetak godina. Prema Zakonu o sudovima, Lovrin nije trebala davati posebna objašnjenja, jer je postavljanje predsjednika suda diskrecijsko pravo ministra, a mišljenje sudačkog vijeća je savjetodavne naravi. Situacija je nešto drukčija tek kada se ponavlja natječaj, jer u drugom krugu o kandidatu daje mišljenje sudačko vijeće Vrhovnog suda. Mlađi brat tadašnjeg ministra znanosti, oba je puta dobio glasove sudačkog vijeća(!?), koje ga je predložilo kao svog kandidata za predsjednika suda…
Damir Primorac se nakon toga našao uvrijeđen i otišao je u odvjetnike. I nastavio znanstvenu karijeru, unatoč lošem prosjeku ocjena. Pa je doktorirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Što mu prije ne bi bilo moguće. U znanstvenom napredovanju, suca Primorca nije spriječio ni nizak prosjek ocjena tijekom studija prava u Splitu. Ponavljamo, Damir Primorac je studij završio s prosječnom ocjenom 2,6. Isto tako je poznato da se još prije dvadesetak godina, na većini fakulteta u Hrvatskoj, upis na magisterij nije dopuštao kandidatima koji su imali prosjek ocjena manji od 3.5, a ako se to dogodilo, onda je morala postojati preporuka dvaju jakih sveučilišnih profesora.

screenshot

Ma, i to je bilo rješeno u slučaju Primorca. Ispada kako je imao sreću jer se akademske godine 1993./94., kada je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu upisao poslijediplomski studij Pravo mora, na tom fakulteta kao uvjet za magisterij nije tražio prosjek ocjena. Sumnjivo? Malo rečeno. Damir Primorac magistrirao je 14. listopada 1997. na temu “Društvo kapitala u pravu RH s posebnim osvrtom na njemačko i angloameričko trgovačko pravo” s prosječnom ocjenom 3.5.
Doktorsku disertaciju prijavio je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na temu “Kaznena djela protiv sigurnosti pomorskoga prometa”. Kako s Damirom Primorcem nema nikad mira, tako se moram dotaknuti i njegovog teškog i jakog utjecaja na Pravnom fakultetu u Splitu, preko njegove supruge Željke, izvanredne profesorice na tom fakultetu. Ona je, inače, kći Jakoba Mikšića, donedavno predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda. Željka i Damir u poznanstvima s dekanom Mirkom Klarićem, a prije toga i s Jozom Čizmićem, pa s Hrvojem Kačerom, Anitom Kurtović i Vesnom Purdom, praktički vladaju fakultetom iz zavjetrine. Bez obzira na svoj posao u svom odvjetničkom društvu. Nadalje, kod Damira Primorca radili su kao vježbenici Dino Pivac (sin Tihane Pivac, predsjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu), a potom i Mirna Cambi (kći Nevena Cambija, predsjednika Kaznenog odjela Županijskog suda u Splitu i člana DSV-a).

Obiteljski poslovi prof. Kačera

Odnos je poseban i s Antom Perkušićem, sucem Vrhovnog suda, kojeg opterećuju priče da zadržava predmet u kojem je Hrvoje Kačer osuđen na bezuvjetnu kaznu, a usput je, zauzvrat, na svojoj katedri zaposlio sina Trpimira, a priprema mjesto i za drugog sina, Marka.
Moramo ponoviti i objasniti, kako su Damira Kačera, sina profesora splitskog Pravnog fakulteta, Hrvoja Kačera, koji i sam posljednjih godina ima “bliske odnose” s DORH-om i sudovima zbog optužbi za zlouporabe položaja i ovlasti, te prikazivanja lažnih putnih troškova, snašle nevolje nakon pljačke kioska prije 15 godina. Naime, Damira Kačera, koji je u međuvremenu diplomirao pravo, sredinom travnja 2004. godine, policijska ophodnja zatekla je u blizini razbijenog kioska Slobodne Dalmacije na Šetalištu Ivana Meštrovića, te je nakon uhićenja protiv njega podignuta optužnica zbog teške krađe. Na teret mu se stavljalo da je prikladnim alatom razbio stakleni izlog kioska, te iz njega ukrao cigareta, guma za žvakanje i drugih artikala u vrijednosti od oko 1400 kuna.
Šest godina nakon početka suđenja, te nakon čak 33 sazvana ročišta, od kojih su neka odgađana zbog njegova nedolaska, mladi je Kačer nepravomoćno – oslobođen krivnje. Kasnije je sve otišlo u zastaru. Druga supruga Kačera starijeg, Blanka, koja radi na istoj Katedri sa suprugom, imala je aferu s lažnim svjedočenjem, pa je, jasno – i to otišlo u zastaru. A sam Hrvoje Kačer „majstorski” se prijavio da živi na Braču, te pokupio 50 tisuća kuna na račun putnih toškova. U tom poslu se Kačer dobro snalazi, pa je i u Teniskom klubu Split, Hrvoje Kačer na račun fiktivnih putnih naloga, izvukao čak 270 tisuća kuna.
Bio je osuđen na godinu i pol zatvora zbog zlouporabe ovlasti. I što se dogodilo? Vrhovni sud RH ukinuo je presudu zbog bitne povrede Kaznenog zakona i dopune činjeničnog stanja. Zanimljivo je u svemu baš to, da je njegova žalba uložena Vrhovnom sudu protiv presude, u ponovnom suđenju riješena nakon punih pet(?) godina, tako da je presuda ponovno ukinuta i vraćena sudu na daljnje raspravljanje. poznato je da Vrhovni sud rješava žalbe u roku godine i pol dana, a ovdje ni pet godina nije bilo dovoljno. Čeka se očito apsolutna zastara, a u tom procesu ulogu ima Ante Perkušić, Kačerov prijatelj, kojemu je ovaj bio mentor.
Ante Perkušić, sveučilišni je, vanjski profesor na splitskom Pravnom fakultetu, radi na Katedri za građansko pravo koja je odavno prekapacitirana. To je majka sukoba svih ineresa. Kako Perkušićev sin Trpimir također radi na istom fakultetu, tako sve poprima i satirične dimenzije. On je asistent Radnog prava, očito ga je pogurao Kačer. U ovoj zavrzlami zapravo je sve jednostavno. Ima Ante Perkušić još jednog sina, Marka. On želi doktorirati pravo kod prof.dr.sc. Zvonimira Slakopera na pravu u Rijeci. Ante je zauzvrat, želio mentora svog sina ubaciti na Vrhovni sud. Slakoper je i bio kandidat, iako nikad nije bio sudac. Nasmijmo se, da… Čak je i predsjednik Đuro Sessa postupio pravilno (ima on i dobrih strane, katkad), pa je to spriječio. Kakve moralne veličine na sve strane u našem pravosuđu…!
Mučni su slučajevi i s prof. dr.sc. Jozom Čizmićem, koji je pomagao asistentici Dinki Šego, a za zauzimanje za njen posao – uzeo je dvije nekretnine u Trogiru. Bez da je trepnuo. Ili slučaj gradnje njegove kuće na Buškom blatu u Bosni i Hercegovini. Usto što je naplaćivao ispite u Mostaru, Čizmić si je sagradio kuću pomažući Ivanu Markoti iz Metkovića, odnosno njegovu sinu da položi sve ispite. I evo ti kuće! Čak je i svoju sestru oštetio, iselio roditelje iz kuće i uselio u stan, a po rodnom Zadvarju otima što nije njegovo. Jer, sve je – „njegovo”.

Tko će im zamjeriti kad je riječ o skrbi za djecu…

Asistenici na Fakultetu, Tini Miletić, prof. Čizmić je dao mjesto asistentice na Rimskom pravu. To je bio ilegalan čin, pa joj je pet godina plaću davao Fakultet, a ne država. Svjedoka ima, za sve se zna. Pa, i slučaj sa Ninom Kurtović Mišić na Sveučilišnom odjelu za forenzične znanosti u Splitu, kojoj je uručio lažnu potvrdu o ocjenama. Kurtović nije bila najbolja na natječaju 2012. godine, ali su rektor Šimun Anđelinović i dekan Jozo Čizmić sve irješili – tipičnom zlouporabom ovlasti i položaja… Anita Kurtović je u međuvremenu dobila nekretninu u Supetru, a po Splitu se priča da prolaz kod nje stoji „tričavih 500 eura”. Ne da se to sve slušati, a kamoli pojmiti.
Jozo Čizmić, unatoč svega, još je htio postati i član DSV-a. Ma, nečuveno! Kad smo već kod Anite Kurtović, i oko nje je pravi – maskenbal. Ona je kao članica Državnog sudbenog vijeća silno podebljala svoju imovinu. Kako? Vlasnica nekoliko stanova i apartmana, samozatajna, slovi kao velemajstor za financije živeći od jedne plaće i sitnih honorara. Jedan zastupnik u Saboru dobro je rekao: „DSV je najveće leglo korupcije u Hrvatskoj”.
Ili kako je Višnja Strinić, kći ginekologa dr. med. Tihomira Strinića – optuženog za smrt Dijane Aničić na porodu – postala sutkinja Županijskog suda.
Ima još pravosudnih novosti. Na splitski Fakultet prava uskoro dolaze i Cambi i Klain. Njih, pak, muči činjenica da su obojica bili u Vijeću koje je donosilo odluku o Kačerovom sinu. Razlog za veliki broj zastara u obitelji Kačer leži u činjenici što predsjednik Županijskog suda u Splitu, Bruno Klein, ima kćer Doroteu, studenticu pete godine na Pravnom fakultetu, a njegov prijatelj i kolega Neven Cambi – kćer Mirnu koja je diplomirala 2017. godine. Njih dvojicu ne zanima mjesto sudaca za njihovu djecu, već žele preuzeti Pravni fakultet…!
Za Doroteu je predviđeno mjesto asistentice na Katedri za građansko pravo (kod Kačera), a za Minu, mjesto asistentice na Katedri za međunarodno pravo (kod prof. Vesne Barić-Punda, Kačerove prijateljice, poznate po davanju lažnog magisterija Anti Đapiću).
Premda kazneno djelo koje je počinio Hrvoje Kačer predstavlja razlog za izvanredni otkaz, tadašnji dekan, prof. Željko Radić i sadašnji, Mirko Klarić, nisu ama baš ništa poduzeli. Znaju oni dobro da Hrvoje Kačer ima pravu zaštitu Županijskog suda. A s druge pak strane, riječ je o djeci, skrbi za njih, pa tko bi im zamjerio… Ostala su djeca tu da popune broj…
I Damir Primorac ide dalje, pa lobira čak i za članove DSV-a, jer sve stigne poput hobotnice. Gurao je tako i Jozu Čizmića, pa i Nevena Cambija, pa sve skupa izgleda kao sapunica u kojoj se za uslugu vraća njih pet… Trud se baš primijetio u Splitu, vele nam naši izvori informacija
Teško vam je povjerovati u sve ovo što ste pročitali. I mora vam biti tako…!

Loading...