Što je ostalo od demokratskoga pravnog ozračja u Hrvatskoj?

Nažalost, ne ostaje nam nego da konstatiramo, da od svega nadanja, premijer Plenković, ignorira sve europejske stečevine i one su izvan njegovog političkog habitusa. Stoga ga u vremenu koje provodi na čelu Vlade i HDZ-a, situiraju kao izrazito bahatog, egocentričnog i nedemokratski inspiriranog političara. Možda bi mu javnost to mogla i oprostiti, da je uspješan u svom poslu. No, Plenković uz sve te karakterne osobine, pokazuje da imamo u čelništvu Vlade RHi - izrazito nesposobnog premijera!

Nakon autorativnog isključenja iz Predsjedništva stranke HDZ-a, dvojice bivših ministara vanjskih poslova, gospodina Davora Ive Stiera i Mire Kovača, od strane Andreja Plenkovića, koji predvodi vladinu koaliciju na vlasti, čini nam se danas umješnim postaviti pitanje – kojim smjerom i kojim kompasom premijer Andrej Plenković nastavlja i vodi hrvatsku Vladu i kakvo ozračje stvara potezima svoje politike na stanje duha, njegovanje demokratskih formi javnog upravljanja interesima hrvatskog naroda i hrvatskih građana i, konačno, koje su reperkusije te vladavine na gospodarsku i svekoliku stabilnost Republike Hrvatske?

Od očekivanog i instruiranog europejca, koji je proveo vrijeme po europskim prijestolnicama, veleposlanstvima i u Europskom parlamentu, prirodno smo se mogli ponadati, da je u tom vremenskom periodu, aktualni hrvatski premijer naučio uzuse demokratskih formi, da je prihvatio i naučio demokratski abeceder s kojim se diče pojedine predvodnice Europske unije, ističući u svim prigodama univerzalne i demokratske dosege europske civilizacije. Riječ je o uzusima tih istih predvodnica, koje one i djelotvorno provode u svojim strukturiranim demokratskim društvima, gdje važe, ne samo deklarativne, već i striktne forme pravne države, ali i respekta osobnosti, individualnosti razmišljanja, prava na razlike, prava na različitost mišljenja, što je također bitna, sveeuropska spoznaja i stečevina: respekt bližnjega ili drugoga !

Nažalost, ne ostaje nam nego da konstatiramo, da od tog svega nadanja, premijer Plenković, sve ove ili takve europejske stečevine, totalno ignorira ; one su izvan njegovog političkog habitusa, pa ga kroz vrijeme koje provodi na čelu Vlade i HDZ-a, situiraju kao izrazito bahatog, egocentričnog i nedemokratski inspiriranog političara. Dakako, nitko ne može takve karakterne osobine uključivati u javne funkcije, a pogotovo izvršne funkcije Vlade RH. Možda bi mu javnost dijelom to mogla i oprostiti, da je takva osoba uspješna u svom poslu. Plenković uz sve te karakterne osobine, pokazuje da imamo u čelništvu Vlade RH – izrazito nesposobnog premijera!

Plenković i njegovi ‘fikusi’ u Vladi

Njegovom vladavinom, bolje kazano inercijom i nevladanjem, bez globalne vizije socijalne države, imamo neprovođenje neophodnih i prijeko potrebnih reformi društva, a u nepostojećoj sustavnoj gospodarskoj viziji i politici, i zanemarenu vanjsku politiku, a isto tako, zanemarene, isplahnute hrvatske kulturne politike… Uveo je beznađe, nered u komunikacijama između Vlade i Predsjednice Republike, uveo na velika vrata depresiju u hrvatski državni prostor, doveo do neviđenih i dramatičnih, gotovo tektonskih pomaka u bježanju hrvatske populacije izvan Domovine, u prvom redu visokoobrazovne i mlade populacije, dovodeći tako, ne samo, u opasnost biološku opstojnost Hrvatske države, već je, zapravo, trasirao i put njenom nestanku!



Dovoljno je vidjeti sve te «fikuse» s kojima se okružio u hrvatskoj Vladi, pa da se vidi, da iz tako okupljene družine, nema ni traga velikim idejama ili koncepcijama potencijalnih i nužno potrebnih transformacija hrvatskog gospodarstva i hrvatskog društva. Plenković je doveo svoje pobočnice i iz Beograda – potpredsjednicu Vlade za vanjske poslove, Pejčinović i potpredsjednicu Vlade, Dalić, zaduženu za gospodarstvo, koja je zbog zločinačke aktivnosti morala podnijeti ostavku. I Plenković je to također trebao učiniti, jer je on predvodio, kao premijer, sve ono što je Martina Dalić radila i dakako, opetovano i javno te sve njene aktivnosti – pokrivao, što potvrđujemo i ovdje s poznatim i kompromitantnim dokumentima. Ne samo faktualno, već i njegovim javnim izjavama! «Jedan je grabio, drugi je držao vreću», kako bi se to pučkim jezikom naš narod izrazio. Svoju suučesnicu, ortakinju, je bacio u provaliju, prisilio na ostavku, a on sada mirno pere ruke, što samo po sebi govori nešto više o njemu kao osobi.

Jedan mi je značajni hrvatski TV novinar prepričao, kako mu je premijer kazao doslovno: «Samo ti njih deri (njegove ministre), ali mene nemoj napadati». Ako je to istina, u što ne sumnjam, to baca i potpuniju svjetlost na takvu jednu ciničnu osobnost, a i preciznije situira sliku jednog izopačenog javnog službenika i političara. Tko je vidio uspješnu Vladu, u kojoj svakog dana premijer dezavuira poteze njenih članova, pa i posredništvom izabranih medija? , Uvodi strahovladu, javnim prijetnjama, packama i prijetnjama zastupnicima u Saboru, da se neće više naći na zastupničkim kandidacijskim listama stranke koju vodi, ukoliko ne glasuju za Istambulsku konvenciju…To je premijerov stil, to je on!

Andrej Plenković ne traži efikasne suradnike koji se trebaju respektirati, on traži bezpogovornu poslušnost, koja udovoljava svim njegovim hirovima i njegovom nemjerljivom egu, kultu njegovog ega. On traži u članovima VRH-a i u zastupnicima u Saboru, «otirače» o koje će očistiti svoju obuću, kako bi on ostao čist! Vidjelo se to i u govorima na posljednjem okupljanju u Ciboni, gdje je zaista bilo nepodnošljivo slušati kako HDZ-ovi ministri i zastupnici, koji stoje u redu kao na kongresima KPJ, veličajući značenje, signifikaciju, uspjehe «velikog vođe», a stranački «prvaci» i “perle“, poput Dubravke Šuice, Jandrokovića, Kuščevića, Kalmete, pofarbani svim bojama, svoju su srčanost izražavali i dodvoravali se na način da se sticao dojam da se nalazimo na dolasku Titove štafete na stadionu JNA ili, pak, na nekom zboru komosmolaca u Sjevernoj Koreji. Tako su ti vrli HDZ-ovci pričali i gradili kult genijalnog vođe Plenkovića, svjedočeći mu njihovu odanost.

Podla servilnost njegovih okruženja ide do tih granica, da se u postvašarskom saboru HDZ-a, čak statistički obrađivalo i analiziralo, koliko je puta «veliki genijalni vođa» dobio pljeska, odobravanja, kvaliteta drukanja, što zorno pokazuje da se, zapravo, već nalazimo u zoni opasnih psihičkih devijacija. A one bi se tijekom vremena mogle pretočiti u forme diktatorijalnih metamorfoza i izopačenosti svih vrsta, uz ove već danas nazočne i spomenute, koje ne ostavljaju ni trunku sumnji. Bilo je tu i skupnih izlazaka i pražnjenja dvorane za vrijeme Plenkovićeva autosatiskacijskog panegirika, ali nitko se ne može oteti dojmu, da je on definitivno “pročitan“, pa ga sva drukanja i posložena navijanja, više neće spasiti na čelu HDZ-a i, dakako, na čelu Vlade RH.

Hrvatska, to sam ja!

Treba, ipak, istaknuti da je tu bilo i časnih osoba, poput Drage Krpine, jednog od osnivača HDZ-a, koji je odmjerio Plenkoviću od «šake do lakta» kako to i zaslužuje, ali isto tako i Ivo Stier i Ivana Maletić, spasivši na taj način duh poruka i misli utemeljitelja HDZ-a i prvog poglavara i obnovitelja nove hrvatske države, Franje Tuđmana. Bilo je tu još ponekih, ali ne i brojnih stranačkih pobočnika, koji su rekli Plenkoviću da je Vladu i HDZ pretvorio u klijentilističku organizaciju ortačkog kapitalizma i interesnih grupa, što je nespojivo s duhom stranke, koju je stvorio Franjo Tuđman.

Osobno, nikada nisam bio član ni jedne stranke, moja je jedina stranka – Hrvatska, što desetljećima ističem, iako sam do sada redovito glasovao za HDZ, ali dok je Plenković na čelu Vlade i HDZ-a, za takvu stranku više ne želim dati moj glas. Pa da i raspolažem milijunima glasova, ni jedan glas njemu ne bih udijelio! Ovo isto dijele i mnogi drugi državotvorni Hrvati i domoljubi, moji bliski prijatelji, znanci.

Kao posljednji živući član grupe hrvatskih intelektualaca, zatvorene 11. siječnja 1972., iz koje je potekla i iznjedrena ideja i samih protagonista obnove Hrvatske države, u kojoj su bili Franjo Tuđman, Marko Veselica, Šime Đodan, Vlatko Pavletić, Vlado Gotovac, Ante Glibota, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević, Zvonimir Komarica i Ante Bačić, mogu reći da Hrvatska kakvu percipira Andrej Plenković i njegova ortačka družina, nije i ne može biti moja Hrvatska, a ona i ne može i nije ona Hrvatska, koju bi najveći dio hrvatskog naroda i hrvatskih građana želio vidjeti, a pogotove ne i moj pokojni prijatelj Franjo Tuđman!

To bi trebao shvatiti i sam Plenković, koji je udružio HDZ sa strankama nespojivim s duhom ideja utemeljitelja HDZ-a, za koje nije dobio potvrdu glasačkog tjela. Jer, normalno je kada se ulazi u nove asocijacije, da se traže i potvrde takvih temeljnih promjena orijentacije, koje se odražavaju na strategiju vladanja. On vidno misli isključivo o samoodržanju na vlasti, da spasi svoju kožu, kao da je glasačka masa zanemarljiva kategorija na njegovom političkom propinjanju i zadržavanju piramide vlasti, koja mu ostavlja svu slobodu skrivanja tajnih i znanih ortačkih udruga, klijentelizma i marifetluka svih vrsta.

U stvari, ovdje je riječ o najjednostavnijoj uzurpaciji, jer Plenković se odmetnuo, postao uzurpatorom, bez demokratskog pokrića. Osobno mu želim poručiti, da povlačim moj glas za njega, da ga ne smatram već prilično vremena dostojnim premijerskoj funkciji VRH-a, jer me je, kao glasača i građanina Hrvatske, totalno iznevjerio, pa njemu i njegovoj stranci, dok je on vodi, više ne želim dati moj domoljubni glas. Plenkovića smatram jednim političkim tranvestitom, politički i moralno netransparentnim i u konsekvenci nedoličnim da predsjedava hrvatskom Vladom i bilo kakvom političkom strankom u Hrvatskoj.

Do sada smo to mišljenje striktno dijelili samo s hrvatskom javnošću, ali od sada ćemo naše analize o njegovoj vladavini i njegovim «demokratskim» uzusima podijeliti i na europskoj sceni, pa i šire, kako bi i europska i šira javnost dobila saznanja o kakvoj vrsti svata je riječ. Jer, ne dao Bog, da jedna takva izopačena politička figura ne bi, eventualno, postala dijelom upravljanja ili executive EU, a budući da je i on sam i njegov medijski plaćenički krug već lansirao u tom duhu i probne balone, treba mu reći – da to neće proći!

Shvatili su to i europski diplomati, kada su vidjeli kako je egocentrični i samodopadni Plenković, inzistirao u završnom dokumentu s nedavnog sastanka u Sofiji, na formulaciji o njegovom nominalnom imenu kao domaćinu sljedećeg sastanka iste skupine – umjesto da to bude samo država Hrvatska, a ne nominativno jedan političar, šef države ili Vlade, kakav je i uzus u toj vrsti deklaracija. Andrej Plenković je, zapravo, stavio znak jednakosti između sebe i hrvatske države i “privatizirao“ u tom činu Hrvatsku, kao što je francuski kralj Luis XIV., govorio u svom vremenu: L’Etat c’est moi (Država, to sam ja).

Zapravo, on je tražio da se samozaštiti, otvori kišobran, jer mu je već gorila vatra ispod nogu, prijetnja da bude prije toga smijenjen, eventualno uhapšen, zbog njegovih nepodopština oko Agrokora i još ponegdje s Martinom Dalić i ostalim članovima udružene zločinačke organizacije. DORH je imao sve elemente u rukama, Predsjednica RH također, ali ni oni nisu ispunili svoje ustavne prerogative, što im je bilo za činiti, po dužnosti!

Okružio se udbaško-kosovskim strukturama

Pogled na njegovo okruženje je isto tako znakovit. Imenovao je i ministricu vanjskih poslova i dopredsjednicu Vlade, totalno nesposobne sročiti dvije prostoproširene rečenice, totalno odsutne na javnoj sceni, ali dobro informirani kažu zato, navodno, s – podebljanim bankovnim računima. O njenoj percepciji vanjske politike da i ne govorimo, zapravo je riječ o totalnom rasulu vizije hrvatske vanjske politike koja jednostavno nije ni opipljiva, niti se o njoj što čuje, niti zna o njenim premisama, konceptima, strategiji. Pojavljuje se kao fikus na sjednicama Vlade i to su svi njeni dometi. Kad nemate, ili ne želite ništa javno reći, a obavljate visoku javnu funkciju, onda to zaista postaju problematične situacije.

Ona ne reagira na izazovne i otrovne čine i strelice koje se upućuju i pojavljuju u susjedstvima RH, a nedvosmisleno postavljaju upitnost naše države, njenih granica, njene pravedne borbe za neovisnost, i koje traže jasne javne reakcije od svake države, koja drži do svog digniteta, u prvom redu – od resornog ministra vanjskih poslova. S obzirom na njen beogradski i drugi background, nije ni čudo da se tako i ponaša. Zar se treba zamjeriti bivšim, ili već skorim, pa i sutrašnjim poslodavcima, koji izdašno podebljavaju njene već konzistentne bankovne račune ? Na istom je tragu bila i zaigrana hotmailica, Martina Dalić, njena bivša kolegica, potpredsjednica VRH-a, zadužena za gospodarstvo, koja je došla također direktno iz Beograda u Vladu, na poziv njenog ortaka, Plenkovića.

Premijer se tako okružio udbaško, kosovskim strukturama, famoznom «Sovom» i sovićama, proizašlim iz istog miljea u savjetništvu i u Vladi i u HDZ-u, pa i nekim od njegovih najvažnijih ministara. Razumljivo je upitati se – prema tome kako se to sve tako zgodno posložilo, ne treba li, konačno, trag takvom ponašanju tražiti u samom njegovom izvorištu? Pritom ne treba ignorirati ni činjenicu da i premijerov otac dolazi upravo iz tog istog miljea!? Nije, naime, nepoznanica da je on bio nastavnik predvojničke obuke na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Isto tako, nema sumnje, da nitko tada nije mogao biti predavač predvojničke obuke, osim provjerenog kosovsko-udbaškog kadra, bivših oficira JNA, ideološki neupitnih i odanih tadašnjem sustavu vrijednosti…

On je to svoje iskustvo i zvanje predavača predvojničke obuke, zgodno transformirao, u novim uvjetima, u – komunikacijsko-medijskog stručnjaka, pa i promijenio i državu, skrasivši se u Sloveniji, kao regionalni stručnjak za komunikacije. Premijerova majka je, kako bi to kazao bivši premijer, Zoran Milanović – «vojni lekar». No, bez obzira na ideje koje Milanović ima, one nisu ni malo bezazlene, jer je kao bivši premijer bio savršeno i vrlo dobro informiran i vrlo je dobro znao o čemu govori. To, dakako, nije bila samo neka izborna fora, za žednu galeriju, već činjenica koja potvrđuje i daje suptilno naslutiti stanje duha obitelji iz koje premijer Plenković potječe…

U ovom ozračju treba gledati i odluke koje je Plenković donio oko Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, stavljajući na njegovo čelo poslušnika, bez autentičnog značenja i mišljenja, trivijalnog pedigrea, iako nominalno predsjedava na čelu HAZU-a, koja nije imala u svojoj dugoj povijesti takovog minornog i nedoraslog funkciji predsjednika, kao što je Zvonimir Kusić. On je tijekom svog dvokratnog mandata u HAZU, bio samo uspješan u zaglupljivanju hrvatske javnost statistikom broja skupova, sastanaka ili organiziranih seansi, veselica, kao da se važnost i kreativnost, te reputacija jedne znanstveno-umjetničke nacionalne institucije, dobiva statističkim nabildanim brojem susreta ili pak svjedoči o kvaliteti, snazi znanstvenih i kreativnih ideja inspiriranih znanstvenim i umjetničkim, misaonim, literalnim, standardima i razmišljanjima. Takva nas njegova svjedočanstva i manija statistikom skupova HAZU, podsjeća na ispunjenje sovjetskih petogodišnjih planova, kada su se, primjerice, planovi transporta mjerili prenošenjem vode u cisternama iz jednog grada u drugi iz iste rijeke i tako ostvarivali «veliki uspjesi sovjetskog naroda» i premašivali planovi «petoljetke».

HAZU na razini rugla hrvatskog društva

On je okupio oko sebe ekipu lukreativnih bussines akademika (Zvonimir Kusić, Jakša Barbić, Velimir Neidhardt …), dovodeći HAZU na razinu rugla u hrvatskom društvu, stavljajući upitnom njenu financijsku samostalnost, čemu se nedavno suprotstavilo 40-ak redovitih članova HAZU-a, javnim prosvjedom protiv načina i autoktratskog upravljanja Kusića i njegovih business akolita u HAZU, ali se nadamo da u toj vremešnoj strukturi i instituciji, ima još dovoljno razuma, da se ovom business trojcu, HAZU čvrsto odupre i s njima – završi…

Dakako, sam Kusić, je bio već prije tog imenovanja protiv bilo kojeg lustracijskog procesa, o čemu sam svojedobno u nekoliko prigoda i pisao. On je bio spreman samo posvijetliti, ali ne i lustrirati petokraku zvijezdu i Titove zločine proglasiti neupitnim, a svojim postupkom ne samo da je konsternirao veliki dio članova svoje matične institucije, već i cjelokupne hrvatske javnosti! U tome mu je bio pobočnik bio i predsjednik Matice hrvatske, Stjepan Damjanović, koji je u zajednici s Igorom Zidićem, uništio kroz minula desetljeća Maticu hrvatsku, tako da je ona danas neprepoznatljiva legendarna kulturna institucija hrvatskog naroda. A bila je kulturni i povijesni Olymp, prvijenac hrvatskog naroda, stijeg hrvatske kulture, koji su Igor Zidić, Stjepan Damjanović i društvo njihovih netalentiranih pajdaša, neradnika i lijenčina – pretvorili gotovo u prašinu…

To je hrvatska javnost otkrila pri TV objavama Povjerenstva, s time da predsjednik Matice hrvatske, kao i predsjednik HAZU-a, ne samo da nisu u stanju izreći par prosto-složenih rečenica, već da ne poznaju ni hrvatsku povjest, a stavljena im je zadaća da prosuđuju o najdelikatnijoj materiji vezanoj za recentnu hrvatsku povjest. Da priča bude još tragikomičnija, taj isti Damjanović, pokretač je Komunikološke škole MH. Dovoljno je vidjeti početnu stranicu te škole na web stranici MH-a, da vas natjera na smijeh, ali, nažalost, i na suze, kada se vidi što se sve nakupilo u nekad sjajnoj kulturnoj instituciji, čiji sam, gotovo prije pola stoljeća, bio i radni član, obnovitelj i gdje sam još 1970. godine, na centralnoj izbornoj skupštini MH-a, predlagao Franju Tuđmana za predsjednika Matice hrvatske!

Naravno, Plenković je imenovao to Povjerenstvo kao farsu, a ne kao ozbiljnu nakanu da se ispita i razriješi jedna opće hrvatska dilema koja, zapravo, nikada nije ni trebala to postati, da je bilo senzitivnih i odmjerenih političara.

Tu je i još jedan dični “prvak“, predvodnik u Povjerenstvu, etilizirani ravnatelj Leksikografskog zavoda Hrvatske, Antun Vujić, ideolog SDP-a, koji je pisao zadnju izbornu strategiju SDP-a. Istakao se u «ravnanju» LZH-om, tako da je pojedine domoljubne Hrvate isključivao iz hrvatskog biografskog leksikona, jer nisu odgovarali, po domoljubnom mirisu, standardima SDP-ovog bivšeg ministra kulture i SDP-ovog ideologa. Jednostavno bi ih prekrižio, bez obzira na njihove znanstvene i druge profesionalne dosege za hrvatski narod ili za univerzanu kulturu i bogatstvo njihovih profesionalnih karijera. Istodobno je postavio, ogroman broj anonimusa koji se ni po znanstvenim, ni po stvarnim kreativnim kriterijima, nikada ne bi mogli približiti ozbiljnoj publikaciji kojom su svojedobno upravljali sjajni leksikografi, Tomislav Ladan ili, pak, Miroslav Krleža.

Takvim i sličnim «prvacima» je premijer Plenković predao u ruke prosudbe o toj najdelikatnijoj materiji, znajući što će biti zaključci takvog nakaradnog Povjerenstva, koje su posložili u najvećem dijelu, falsifikatori povijesnih istina, trabanti i apologeti bivšeg komunističkog sustava, izuzev nekoliko časnih iznimaka. Iluzorno je bilo za očekivati da će Plenković učiniti i jedan jedini pomak ili korak prema sveobuhvatnoj i nužnoj lustraciji, jer su njegovo okruženje i njegovi najbliži suradnici, bili osvjedočeni doušnici udbaško-kosovske provijencije, pa bi i njegova, kao i njihove najbliže obitelji, trebale također proći kroz taj isti filter i biti i te kako lustrirani, što je, u izvjesnom smislu, također dio Plenkovićevog problema.

Nitko politički razuman ne odbija referendume!

Razumljivi su, dakle, njegova intencija i naputak da se spriječi, ne samo lustracija u Hrvatskoj, već i forme demokratskog izražavanja hrvatskog građanstva. U tome se svijetlu trebaju gledati i Plenkovićevi naputci u stranci, da se na sve moguće načine spriječe i dva referenduma, kao slobodno i najpravičnije izražavanje demokratske svijesti građana u jednom demokratskom društvu. On to ne želi, već daje striktne instrukcije, da se to onemogući svim načinima, te da svi članovi u tome sudjeluju, jer njega demokracija ne interesira – on je, u stvari, izdanak jednoumlja!

Tko razuman može odbijati referendumska pitanja, kad biračko tjelo izražava potrebu takove verifikacije? Nitko politički razuman, a ni politički obrazovan si ne može dopustiti takav luksuz! Podsjetimo gospodina Plenkovića da je i jedan Dražen Budiša, bio također, protiv referenduma o samostalnosti RH. Potom je doveo s koalicijom, SDP i Ivicu Račana na vlast, koji su ga totalno marginalizirali, ali birači te detalje nisu zaboravili. Pritom je stvorio u narodu takvu reputaciju, da ni u svom zavičajnom kraju poslije nije mogao dobiti više od koji mali postotak biračkih glasova i to ispod izbornog praga. To ga je onda odvojilo od bilo kakve izvršne ili političke vlasti, jer su mu nedostojali politički refleks i rezon, politička i državnička statura!

To se dogodilo i Ivi Sanaderu s Pupovcem, srpskim etno-busnissmenom u Hrvatskoj. To će se također dogoditi i Andreju Plenkoviću, uz dodatak, da bi zbog svojeg sudjelovanja u aferi Agrokor, u svakom respektabilnom pravnom poretku, već trebao, zajedno s Martinom Dalić i njihovim ortacima, boraviti u Remetincu, a ne na Markovom trgu! Naravno, samo kada bi Hrvatska bila pravna država, a ona to, nažalost – nije! Jer, hrvatsko sudstvo nije nezavisno, već je teledirigirano od izvršne vlasti i zbog toga je Hrvatska zakrčena i u problemima iz kojih se neće izvući, sve dok ljudi poput Plenkovića, Šeksa ‘Sove’ i drugih ‘sovica’ i Božinovića, vuku konce u hrvatskoj politici i drže svoje prste u hrvatskom pravosuđu, policiji, represivnim strukturama…

I najnoviji slučaj Zdravka Mamića, pokazuje kako nalozi o osudi dolaze iz centrale, pa se ljudi osuđuju bez dokaza! Ilustrirati ćemo to u jednom slučaju oko Agrokora, što potvrđuju i SMS-ovi, mailovi i poruke koje je sam premijer Andrej Plenković uputio Anti Ramljaku, 13. listopada 2017., u 3,17 sati, a koji  integralno glase: »Tempirat cemo uhicenje za naredni tjedan. ovo sa blogom je preslo sve mjere. Gledaj da ne budes u hr»

Ramljak mu je uzvratio: »Idem u srbiju, kod Brnabicke. Navodno je bio i IT tamo. Valjda za azil»

Ova poruka, koja se nalazi i u rukama DORH-a, zorno kaže da u Hrvatskoj nema nezavisnosti sudstva, jer hrvatski premijer tempira uhićenje građana RH! Ulazi li ta odluka u prerogative njegovih ustavnih odrednica i ovlaštenja? Zasigurno ne, jer je to – najstrože zabranjeno! Predsjednik Sabora, Petrov, podnosi krivične prijave, a drugi predsjednik Sabora, Jandroković, traži uhitbeni nalog i tjeralice za osumnjičenim, a samo dan poslije, ta javna tražnja se izvršava. To su sve javno dobro poznate činjenice. Tko može, dakle, više govoriti o nezavisnosti hrvatskog pravnoga sustava i njegovoj ustavnoj zagarantiranoj nezavisnosti, o podjeli uloga u pravnoj državi, o trojedinstvu vlasti? Nitko!

Ovo istodobno znači, da se u takvoj jednoj banana državi, svi potencijalni investitori izlažu ekstremno nesigurnoj pravnoj zaštiti, pa nije ni čudo, da stranci ne žele investirati u Hrvatsku, označivši je kao jedno trusno, nesigurno pravno područje. Investirati svoj novac u Hrvatsku, značilo bi, izložiti se najvećim poslovnim rizicima. To je, između ostalih, razlog da se nalazimo na zadnjim mjestima rasta, zaposlenosti, perspektivnosti i, dakako, demografske katastrofe i rasula u čitavoj EU. Razlog je prvenstveno u tome, što nema gospodarskih, pravnih i socijalni reformi, koje bi te nedostatke u efikasnosti, prije svega pravnog sustava i korupcije, jednostavno iskorijenile, a pritom i vladini čelnici prednjače u tome.

Jer, kako, onda, drukčije protumačiti i sljedeću poruku koju su izmijenili Martina Dalić i Plenković, očito oboje nervozni u saznanju da se otkrila njihova prljava rabota u Agrokoru:

Dalić : »Riješimo se Ramljaka i pošaljimo nekog tko će uistinu uništit dokaze a ne otkrivati afere. Jer u situaciji smo u kojoj je k pustio sve u večernji a naši poslovi nisu završeni; ako trag dovede do nas trag novca mi padamo. Ne samo ja već i ti. Ja uvijek mogu reći da si ti idejni začetnik.»

Odgovor Plenkovića: «Martina smiri se! Ništa nije izgubljeno niti gotovo. Uostalom u ovom si kao i svi mi. O R ću razmišljati ujutro».

Kako smo, zapravo u banana republici, naravno da ortaštvo i klijentilizam imaju otvorene široke staze i sve se nastavlja u duhu business as usual.

Vlada nerazumnim odlukama stimulira probleme

Što reći o ostatku zemlje, kad premijer i predsjednici Sabora, prednjače u nepoštivanju Ustava, u ovim prije spomenutim i eklatantinim primjerima, kršeći ustavne odrednice RH i poglavito članak 116, koji implicira neovisnost i samostalnost sudbene vlasti, što za sobom nalaže i povlači određene posljedice. O tome bi se i sama Predsjednica RH, kao jamac ustavnih zasada, trebala izjasniti na javno poštivanje ustavnih predispozicija, te pozvati tužilaštvo da odmah ureduje.

Mi možemo danas tvditi, da dok god jedan mentalni sklop poput Plenkovića i njegovih pomoćnika upravlja Hrvatskom, da će hrvatska država sve više tonuti, jer oni uopće nemaju vizije, a ni solucije kako razriješiti sve veću krizu društva, kako pokrenuti gospodarstvo, kako zaposliti nezaposlene, kako riješiti ozbiljnu socijalnu krizu više od 330.000 blokiranih građana, pad kupovne moći i opće nazočno siromaštvo hrvatskog puka. Što je još važnije, svijest koju ova Vlada i Plenković produciraju, ne odgovara ni demokratskim poželjnim standardima, već vuče zemlju u polemike, kontraverze i permanentne sukobe, umjesto da svojim odlukama vode računa o temeljnim, nasljednim povijesno-socijalnim odrednicama hrvatskog naroda i prilagođavaju svoju politiku, koja bi mogla otvoriti pozitivne sinergije među hrvatskim građanstvom, otvoriti perspektive razvoja hrvatske države.

Plenković i njegova Vlada samo stimuliraju probleme nerazumnim odlukama, bježeći od jedne na drugu temu s novim kontraverzama, kako bi jednostavno prikrili hrvatski realitet katastrofalnog stanja, skrivajući svoju nesposobnost u razrješavanju socijalne, gospodarske i političke krizu, koje ova Vlada permanentno producira svojim neučinkovitostima i marifetlucima, što ostavlja vrlo ružnu sliku o njoj samoj i nenim čelnicima.

Na kraju, došlo je vrijeme da im treba reći otvoreno, ne samo Plenkoviću, već i njemu sličnima, izašlim iz udbaško-kosovskih kalupa i mentalnih komunističkih sklopova: NE, Hrvatska vas ne treba! Mi trebamo vjerodostojne, poštene političke lidere, lidere sa znanjem i konzistentnim političkim i moralnim angažmanom, koji će se znati izvrsno okružiti s talentiranim ljudima s iskustvom, poštenim domoljubima, i tako odgovoriti vjerodostojno narodnim izazovima, u prvom redu trajnim interesima hrvatske države. U ovom traženju trebaju reći svoju riječ i hrabri hrvatski branitelji, čije se svijetle tekovine i ogromne žrtve na ovakav katastrofičan način također dovode u upitnost.

Jer. Hrvatska ne treba folirante, lopove, neoudbaše, tranvestite svih boja, koji ne vode računa o hrvatskim državnim interesima, koji degradiraju dimenziju javne i političke vizije i budućnosti hrvatskog građanstva i hrvatske države!

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI