Rat simbolima za prizemne političke ciljeve…!

0
520

Propaganda, pa i nasilne metode u svrhu utjecaja na javno mnijenje, nije nikakva novost u europskoj i svjetskoj političkoj povijesti. Nama, pak, najpoznatija i najbliža takva akcija, bila je akcija KOS-ove grupe 'Labrador', koja je minirala židovsko groblje i općinu u Zagrebu u osvit Domovinskog rata. Bila je to akcija koja je trebala kompromitirati mladu hrvatsku državu i prikazati ju kao povampireni duh NDH, koja se sprema na progone Srba, Židova i Roma

Korištenje propagande, pa i nasilnih metoda u svrhu utjecaja na javno mnijenje, nije nikakva novost u europskoj i svjetskoj političkoj povijesti. Neki od najvećih ratova počeli su upravo vještim propagandnim podvalama. Jedan od najpoznatijih primjera manipuliranja javnim mnijenjem vezan je uz tzv. Emski brzojav. Objava tog brzojava, u stvari diplomatske prepiske između tadašnje Pruske i Francuske, bio je povod izbijanju velikog rata između dviju država 1870. godine.
Naime, lukavom pruskom kancelaru, Ottu von Bismarcku, jedina zapreka za ujedinjenje njemačkih zemalja bila je – Francuska. Uvjeren u svoju vojnu superiornost, Bismarck je uzeo jedan službeni brzojav koji je došao od francuske Vlade i preradio ga u uvredljiv prema Nijemcima. Potom ga je dostavio medijima koji su ga objavili. Širom Njemačke izbili su prosvjedi protiv Francuske, napadani su Francuzi i njihova predstavništva.
Francuzi su odmah upali u vješto smišljenu klopku i objavili rat Njemačkoj. Napravili su upravo ono što je Bismarck i želio – Francuzi su prvi objavili rat, a on je dobio izgovor da se konačno obračuna s glavnim konkurentom. Slijed događaja je poznat – nakon munjevite pruske pobjede, proglašeno je Ujedinjeno njemačko carstvo, a francuski car Napoleon II. bio je prisiljen abdicirati.
Adolf Hitler svojedobno je organizirao paljenje Reichstaga kako bi u zemlji uveo izvanredno stanje i dokopao se apsolutne vlasti. Nama najpoznatija i najbliža takva akcija, bila je akcija KOS-ove grupe „Labrador“, koja je minirala židovsko groblje i općinu u Zagrebu u osvit Domovinskog rata. Bila je to akcija koja je trebala kompromitirati mladu hrvatsku državu i prikazati ju kao povampireni duh Nezavisne Države Hrvatske, koja se sprema na progone Srba, Židova i Roma.

Mit o genocidnosti hrvatskog naroda

Loading...

Nedugo nakon toga, prilikom pada grada heroja Vukovara, srbijanski obavještajno-medijski servis plasirao je priču o srpskoj djeci kojoj su u vukovarskim podrumima ustaše – vadili oči. Vijest su objavili vodeći svjetski mediji, a trebala je poslužiti kao opravdanje za strahovita razaranja Vukovara, njegovu okupaciju i masakr nad civilima i braniteljima.
Ovo su najpoznatiji primjeri korištenja informacija, medija i simbola u svrhu podizanja tenzija među narodima, te opravdanja političkih i vojnih akcija. Politička propaganda koja je danas transformirana u sveprisutni PR (Public Relations) obilato koristi „postignuća“ i spoznaje iz navedenih povijesnih epizoda…
Nas sada zanimaju Hrvatska i njena politička scena, te korištenje simbola, dezinformacija i propagande u svrhu postizanja političkih i ideoloških ciljeva. Kao što smo već naveli, jedan od glavnih argumenata protivnika obnove hrvatske državnosti, bilo je njeno povezivanje s ostavštinom Nezavisne Države Hrvatske. U vremenu osamostaljenja Republike Hrvatske, srbijanska je obavještajna i medijska struktura obilato, putem svjetskih medija, koristila NDH kao argument protiv međunarodnog priznanja mlade hrvatske države.
Ma kako se to nakon gotovo trideset godina činilo dalekim i neshvatljivim, u tom je vremenu to bio ozbiljan problem za mladu hrvatsku diplomaciju. Jedan primjer dovoljno govori o ozbiljnosti problema s kojim se dr. Franjo Tuđman susretao u međunarodnim odnosima. Naime, prilikom prvog posjeta Franje Tuđmana Velikoj Britaniji, novinar BBC-a ga je pitao: „Jeste li vi ustaša?“ Dakle, mit o genocidnosti hrvatskog naroda nije od jučer, velikosrpska i jugoslavenska propaganda brižno su ju u godinama nakon Drugog svjetskoga rata njegovala i hranila.
U stvaranju fame i mita o genocidnim Hrvatima, neizostavno mjesto zauzima koncentracijski logor Jasenovac. Dugo vremena su jugoslavenska, srbijanska politika i državna historiografija manipulirale brojem žrtava Jasenovca. Broj žrtava na jasenovačkom popisu rastao je ovisno o jačini međunacionalnih tenzija u bivšoj državi. Tako se pred raspad SFRJ, u vrijeme objave memoranduma SANU-a, u srbijanskim krugovima na veliko pričalo o 700.000 tisuća žrtava ustaškog logora u Jasenovcu. Jasenovac je u svojim strahotama izjednačen s Auschwitzom. Jedna žrtva ubijena na pravdi Boga, sramota je za državu i za narod, ali u slučaju Jasenovca radilo se o brižno razrađenom planu i stvaranju nesavladive prepreke bilo kakvoj mogućoj afirmaciji ideje o hrvatskoj nacionalnoj emancipaciji i osamostaljenju.

Partizanski koncentracijski logor Jasenovac

Kako živimo u postmodernističkom svijetu za koji je karakteristično propitivanje svih „apsolutnih istina“, tako je, pored svih ostalih tema, na red za propitivanje došao i Jasenovac. Propitivanju dogmatskih utvrđenih istina o Jasenovcu iz vremena Jugoslavije, pridonio je i veći broj mladih znanstvenika koji su posljednjih godina stasali na brojnim katedrama i institutima, a na koje politika teško može direktno vršiti pritisak. Naime, odavno je već utvrđeno kako popis jasenovačkih žrtava sadrži brojne krivotvorine, poput žrtava stradalih na drugim mjestima, a koji su misteriozno završili na popisu žrtava koncentracijskog logora u Jasenovcu. Pojedini autori barataju i brojkama o čak 12 tisuća duplih imena na popisu jasenovačkih žrtava…
Kada su utvrđene brojne nepravilnosti u popisu žrtava Jasenovca, pojedini znanstvenici odlučili su provjeriti i druge glasine o logoru Jasenovac. Naime, postojao je veći broj svjedočanstava koja su navodila kako je logor u Jasenovcu bio aktivan i nakon 1945. – ovaj put kao koncentracijski logor pod kontrolom jugoslavenskih partizanskih vlasti. Na koncu se došlo do svjedočanstava preživjelih zatvorenika iz tog vremena, kao i do dokumenata koji potvrđuju postojanje neke vrste logora za zarobljene njemačke i hrvatske vojnike.
Kako bi se potvrdilo postojanje koncentracijskog logora i nakon 1945. na području Jasenovca, bilo je potrebno izvršiti određena iskapanja i istraživanja. E, tu su počeli problemi… Jer, kada bi se i znanstveno potvrdilo postojanje partizanskog koncentracijskog logora na području Jasenovca, u vodu bi pale sve priče o antifašističkoj biti komunističkog pokreta u Hrvatskoj. Ukratko, stavio bi se znak jednakosti između komunizma i fašizma na području Hrvatske. Također, nova znanstvena istraživanja razriješila bi i karakter ustaškog logora na području Jasenovca, odnosno, konačno bi se utvrdilo u kojoj mjeri je logor bio – radni, a u kojoj – koncentracijski.
Kako je za ovakav vid istraživanja potrebna politička volja, odnosno odobrenje najviših državnih vlasti, nije ni čudo što pitanje Jasenovca i dan danas opterećuje hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku. Svaki put kad izađu novi dokumenti i radovi koji pobijaju neupitne dogmatske komunističke istine o Jasenovcu, na noge se digne kompletna ljevičarska politička scena, ali i znanstvena zajednica koja se apostrofira kao – ljevičarska. Pokrene se kompletan mehanizam – od Centra Simona Wiesenthala, do međunarodnih medijskih agencija.

O Jasenovcu s pozicija znanosti

Inače, u tim stranim medijskim agencijama, pozicionirani su „domaći“ izvjestitelji koji u Hrvatskoj stvaraju sliku o zgroženosti međunarodne zajednice pokušajima revizije povijesti u Hrvatskoj. Nekako u isto vrijeme dogodi se da se neke čudne, crne formacije postroje na Trgu bana Jelačića u Zagrebu ili da diljem Hrvatske, primjerice u Splitu, osvanu deseci ustaških ili nacističkih grafita… Kada ni to nije dovoljno, onda na Poljudu osvane nacistička svastika ili transparent – „Maksovi mesari!“ Ukoliko se u isto vrijeme bliži novi izborni ciklus, onda intenzitet grafita, svastika i čudnih crnih spodoba raste proporcionalno približavanju dana izbora. Naravno, cilj je zaustavljanje otvaranja pitanja dogmatskih istina o nedavnoj hrvatskoj povijesti, ali i mobilizacija vlastitog biračkog tijela na strahu od ustaške guje!
Prije nekoliko godina, u vrijeme velikih turbulencija u HDZ-u, postojale su naznake kako će se dopustiti znanstveno istraživanje Jasenovca. Čak je i predsjednica Republike, prije njenog velikog političkog zaokreta, dala izjavu kako podržava ideju o međunarodnoj komisiji koja bi trebala utvrditi pravu istinu o logoru i što se u njemu događalo između 1941. i 1945., ali i nakon 1945. godine. Teško da bi predsjednica danas ponovila tu izjavu, ali ostat će zapisano kako je – postojala volja. Koliko je ta volja iskrena – ne znamo, ali postojala je deklarativna volja da se s pozicija znanosti raščisti pitanje Jasenovca za sva vremena!
U Hrvatskoj je bilo osnovano i Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. U njegovu radu sudjelovali su eminentni stručnjaci, poput dr. Ante Nazora i dr. Ive Lučića. Međutim, umjesto da se pozabavi korijenom problema, Vijeće je raspravljalo o legitimnosti simbola – petokrake i pozdrava Za dom spremni. Kako je rasprava završila, imali smo priliku vidjeti. No, da je kojim slučajem dopuštena znanstvena valorizacija Jasenovca, pitanje je, bi li petokraka danas u Hrvatskoj bila dopušteni simbol antifašističke borbe? Iako kolege Nazora i Lučića neizmjerno cijenim, njihova mi uloga u radu ovog Vijeća do danas nije jasna. Niti su ispunili proklamirani cilj – smiriti tenzije u društvu, niti su pridonijeli – znanstvenoj valorizaciji cjelokupnog problema.

Nacionalna politika i – revizionizam

Raščišćavanje nedoumica u vezi Jasenovca, ne samo da bi, znanstvenim pristupom, skinulo jedno ogromno breme koje visi nad čitavim narodom, već bi imalo duboke implikacije na cjelokupnu političku scenu u Hrvatskoj. Ukratko, hrvatski narod dobio bi priliku prodisati punim plućima. Bez potrebe da se u prvi plan guraju tzv. umjereni političari, prihvatljivi ovim ili onim centrima moći. Ovako, svaki put kada se vide obrisi začetka nacionalne politike, bilo u okviru postojećih stranaka ili u novim pokretima, u startu se okarakteriziraju kao – revizionistički…
Iako se danas tako ne čini, vrijeme radi za hrvatski narod. Jer, niti jedna dogma nikada nije uspjela preživjeti vremenski sud povijesti. Prije ili poslije sve izađe na vidjelo, sviđalo se to nekome ili ne… A zabrana znanstvenih rasprava može samo dodatno mobilizirati narod i dovesti do nekontroliranih ekscesa, a to, naravno, nikome nije u interesu!