Prvi list – Crna Gora

1
1028

Ako Crnogorci toliko u otetom uživaju, kakvo je tek uživanje roditi se i živjeti kao stvaratelj i pravi vlasnik toga blaga?

I poslije posljednjeg rata na četiri mjesta neprijatelji preko granice odgrizaju komade naše Domovine, naše kolijevke, naše majčice zemlje. Gaze naše spomenare molitve i budućnost. U pravom, snažnom klinču drže se napadači sa vanjske strane i prokleti Jude sa sluganima podrepašima na unutarnjoj strani. Kolovođe naše propasti, gotovo rutinski ponavljaju dokazanu uspješnu strategiju i taktiku. Ono što traže – to će i dobiti, a kako ne bi kad poklanjaju oni koji bi trebali odbiti
Obdareni plemenitošću, radišnošću, kreativnošću, inteligentni i sposobni držali smo korak, nerijetko prednjačili u stvaranju zapadnjačke kulturne uljudbe. Rezultati su bili vidljivi. Gladne zvijeri na plotu. Preko plota. Otimati i odnositi, osvajati i ostajati postala je navika koja traje do danas i najavljuje nastavke. No, dobro znati i najaviti da se, konačno okupljaju plemenite i učene osobe, prekaljeni domoljubi, intelektualci, koji znaju, ‘da nas iz teškoća ne mogu izvući oni koji su nas u njih uvalili’. A zov naroda o hrvatskom vođi odgovorit će njihov gen hrvatstva i vjera u Onog velikog i Uskrslog …
Svjedočanstva pričaju kako je na područje južnog dijela Crvene Hrvatske počeo dolaziti nepoznati živalj. Preko visokih planina spuštali su se pojedinačno ili u malim grupama – prozebli, gladni, jadni ljudi. Djelovali su nesretni i povučeni, dok su molili zaklon, hranu, sluganski posao – pa ulazak u naselja, pa u gradove, pa u crkve. Predstavljali su se hrišćanima, zamolili da dođu na misu, u crkvu – pa pola svoje crkve, pa svoj oltar, pa svoje svece i obrede. I cijelu crkvu. Dobiveno. Uočili su kako im domaćini sve puštaju, u svemu ugađaju, ne osuđuju, ne protjeruju – ma što napravili, pa su odlučili navaliti…
Hrvat iz Bara, Vladimir Marvučić, podsjeća da je Bar najudaljenija hrvatska etnička točka od Zagreba – župa Zupci, barske nadbiskupije najjužnija bogomolja gdje se služi misa na hrvatskom jeziku. Hrvat iz Bara hrvatskog, a crnogorskog, kao rizničar naše povijesti, analitičar uzroka i posljedica nemilih događaja, tužni i skrbni svjedok mučeništva naroda i bezdušnog anacionalnog vodstva iz države Hrvatske, govori o problemu , a zaiskri nada. Iz dokumenata i dokaza, iz činjenica i podataka, od zapisane do usmene predaje, proizlazi samo jedan zaključak – da je narod koji preživi stoljeća takve sudbine – neuništiv!
Grad Bar, općina Bar, barska nadbiskupija i dalje stoje na istom geografskom i povijesnom mjestu. Hrvatski narod i simboli njegove državnosti, također. Ne treba mnogo simbola, niti nekoliko, dosta je jedan, ali – najvažniji. Mislili su neki da nas neće biti. Izgubljeni zauvijek u potpuno razrušenom prostoru Hrvata. Tek je biljkama ostavljeno da sakriju zločin. A onda je kupinov grm zapalio grom, bršljanove vitice raspetljao vihor – i ukazalo se nekoliko kamenih blokova sa uklesanim hrvatskim pleterom. Dokazu u kamenu pripaja se dokaz u čovjeku. Gen hrvatstva živi netaknut, zbijen u preostalih tek nekoliko stotina Hrvata što u Baru žive
Najprije su Duklju pripojili, za tu namjeru, izmišljenoj ,jedinstvenoj nacionalnoj tvorevini: Duklja, Zeta, Cma Gora, što je ubrzo pojednostavljeno i sažeto u – Crna Gora. Time crnogorski povjesničari mogu primijeniti svoj recept, da se sve što je nastalo na području koje su naselili, proglasi – crnogorskim. Dakle, kao mjesto nastanka ‘njihove’ Povijesnice ponavlja se Duklja. Katoličkog nadbiskupa proglasili su popom, a ime i prezime mu izostavljaju. Tako je nastala crnogorska krivotvorina: ‘,Ljetopis popa Dukljanina’, za koji tvrde da je ‘početak crnogorske državnosti, nacionalne povijesti Crne Gore i Crnogoraca’ (istina jest da je ime Crna Gora – Montenegro prvi put upisano tri stoljeća kasnije…)
A oni pišu: ‘Hrvata ovdje nikada nije bilo, osim onih doseljenih iz Hrvatske, a mnogi Hrvati iz Hrvatske zapravo nisu Hrvati, već kroatizirani crnogorski katolici, kroatizirani srpski katolici, pokatoličeni muslimani Bošnjaci, slavenizirani Albanci, slavenizirani Romani/Talijani’. Ako se na nekom Hrvatu primijeti da će se, možda, usuditi usprotiviti, pokazati izvjesno nezadovoljstvo ili neopravdanu ljutnju – u pričuvi je paljba, kandžije, galge: šovinisti, nacionalisti, politička nekorektnost za svaku osobu, ugrožavanje multietničkog sklada i najnovije: populizam, fašizam – ustašija kojoj treba sve oteti…
A, 1991., kao dva oka u glavi, četnici srpski, cmogorski i JNA-ovski kreću iz Crne Gore na Dubrovnik, zajedno pjevajući: ‘S Lovćena Vila kliče, gdje si srpski Dubrovniče’. Normalni Crnogorci protestirali su protiv rata porukom: ‘S Lovćena Vila kliče, oprosti im Dubrovniče’. Crnogorski admiral Vladimir Barović,komandant garnizona Vojno-pomorskog sektora Boka, ubio se 29. rujna 1991. na Visu i ostavio poruku da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti. Bivši komandant garnizona JNA Kumbor, Krsto Đurović ubijen je brutalnim batinjanjem službenika bezbednosti, jer je odbio zapovijediti napad na Hrvatsku
U Dubrovniku su ubili 546 ljudi, ranili 1500 ljudi. U blokadi, bez struje i vode, živjelo se 250 dana. Prognano je 33 tisuće ljudi, uništen 2071 stambeni objekt, 7771 obitelji ostalo je bez doma, u koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe. Strateški plan JNA bio je odsjeći južni dio Hrvatske, uspostaviti srpsku državu zapadno od Crne Gore sve do Neretve, u kojoj bi glavni grad bio Dubrovnik – preimenovan u Nikšić na moru. No, ratni plan Memoranduma I. je propao, pa je iz pričuve izvučen Memorandum II. – kako u miru dobiti ono što se nije dobilo ratom. Sada je na redu – Prevlaka…!
U Hrvatskoj je 17. veljače 2019. objavljeno kako će se granica sa Crnom Gorom rješavati na Međunarodnom sudu, a Crnogorci već izjavljuju da su dvije zemlje usuglasile dokumente o Statusu Prevlake, te da su pregovori uoči odlaska pred sud – u završnoj fazi. Kako to da mi u Hrvatskoj o tome saznajemo od Crnogoraca? Zašto ne?! U stilu je to ničim zasluženog statusa prijateljske zemlje, decentnog zaborava i kako naše granice prelaze uvijek kada se ‘ogladnilo, ogolilo, obosilo’, kojoj smo zaboravili rat i oprostili odštetu…!

piše: Branka ŠEPAROVIĆ

Loading...

Nije točno, pa zato nije pravilno reći – bijela boja, crna boja, jer to nisu boje. Bijelo nema pigmenta, pa je prikladno za esenciju nevinosti, čistoće … U Slavoniji na đeram (visoka kosa motka bunara), ovjese najljepši bijeli ručni rad kojim obitelj objavljuje da je djevojka spremna za prosce. Bijela nevjesta. Bijela krsna robica. Film ,,Bijeli jorgovan” pamte po naslovu i oni koji ga nisu gledali. Bijeli ljiljan sv. Ante najčešće raste u malim okućnicama siromašnih obitelji, s mnogo djece. Kao 10. dijete u obitelji, rođena je sv. Hildegarde koju su resili mnogi talenti, a posebno vizije – čula je nebeski glas o zdravlju, bolestima, ljekovitim biljkama. Od oko 2 tisuće zapisanih, posebno je vrednovala tamjan – “boswellia sacra” (sveti) koji se zove bijele suze…
Crno je granitno sabijen mozaik svih pigmenata, pa je prikladno za esenciju smrti, vječne tame. Povorka u crnom. Crni flor. Crni vrag. Cme misli. Cma kronika. Crni petak. Za crne dane. Ne sluti na dobro, nadvija se crni oblak. I nad Hrvatskom je tako – četnička crna šubara, isto u ratu kao u miru, zavija nam domovinu u crno. Crni Jovane, crni Dušane…
Dvije ne-boje imaju različite uloge, zajedno su, naprimjer, savršeni alat za pisanje. Bijeli papir je idealna podloga za primanje i čuvanje linija bez prepreka zauzetog prostora, pa crni vrh olovke slobodno slijedi upute mozga ruci. Kaže se: crno na bijelo! Između bijelog i crnog treperi spektar paleta boja: ukras svijetu, pljesak cvijetu!
Glavna Revija s balom u najrascvjetanijem dijelu godine pretapanja proljeća u ljeto. Romantični oblaci i zanesene ptice lebde iznad raskošnog buketa (uokolo bi engleski pjesnik zamislio vile, a hrvatski guslar pastirice – bravo, obojici). Mi prizemljeni,u šarama Šarenog šarenila, primjećujemo svaku boju potpuno jasno. Nema nijansiranja pri dodirima. Nije dopušteno sjajilo nadmenosti, ni osjenjenja skromnosti. Shakespeare je točno rekao (a tko bi mu protuslovio) da je svijet pozornica, a svi na njoj samo glumci. Upaljeni su reflektori, ugođeni instrumenti, ulašten podij, rasprodano gledalište. Botaničari u jednoj, žiri u drugoj loži. Cvijet, jedan za drugim, pa koliko ih se izreda – imaju priliku predstaviti kreacije toaleta naslijeđene od postanka svijeta i cvijeta. Krađe i imitacije su nepredviđene, nezamislive, nemoguće, nepostojeće .
Ne treba nitko ništa čuvati, u prirodi je vlasništvo jasno. Među cvijećem nema fatalnih grešaka prirode, mizernih kreatura, iskompleksiranih uvrnutih tipova, koji bi se kitili tuđim laticama (možda bi u neku raskošnu samoniklu cvjetnu livadu trebalo, kao divlje krdo, utjerati kradljivce naše domovine, zavidne lopovske susjede, koji, kad do sada nisu, i neće shvatiti da se tuđe može ukrasti, ali ne može prisvojiti). Na bijelom papiru crni je vrh olovke zapisao ”Codex moralis Croaticum“; bilo bi dobro da za njim posegnu dugi prsti prekograničnih predatora, pročitaju ga i konačno spoznaju da je naša snaga neuništiva, sila nepobijediva. Ma kako to drukčije izgledalo. Boje su razdijeljene – zaliha nema. Boje su postojane – jer su urođene. Samo čovjek boju, koju gleda, rnože promijeniti zamišljanjem druge… Usamljenost sjedi na obali rijeke, zajedno voda i misao teku prema ušću… Ispod lopoča izmilile nemile uspomene, oko kamena naiđe bol ožiljaka – zelenu rijeku oboji krvavom, okolni travnjak razlije crnilom… Grom se učini kao jeka granate, ali nije… Kiša umiri čovjeka, umije prirodu do zelenog. Crveni i crni privid povlači se u novu zasjedu. Tako je nama kroz cijelu povijest…

Gaze naše spomenare, molitve i budućnost…

Voda: Kruži uokolo: gore-dolje, kapi-slapi, vijugavo-ravno, ponire-izvire. Putuje i ne zaobiđe ni jedna žedna usta. U velikom travnjaku naći će i malu djetelinu. Skromna travka, običnog, neupadnog izgleda. Na vrhu tanke peteljke smjestila se plojka iz koje tri peteljčice podržavaju svaka svoj list. Rijetko nikne i – četvrti(!) pa se djetelina sa četiri lista smatra znakom sreće. Vrsna botaničarka, koju je iznjedrio njezin talent i marljivost, a oblikovala izvrsnost PMF-a Sveučilista u Zagrebu, prof.dr.sc. Ljerka Regula, misli da sreću nosi ta četverolisna rijetkost, ali koju nismo tražili, nego ju je pogled otkrio slučajno. Je li formulu E=mc2, Einstein tražio u velikom području neistraženih tajni, iii je formula privukla njegov pogled, odlučivši da je vrijeme dodati enciklopediji znanja još jedan važan ulomak? Taj genije, svestrani znanstvenik i filozof znanosti, ostavio nam je, možda, odgovor u poruci: “Što više spoznajem, to je dublja moja religioznost”.
Kako je divan ova} svijet, negdje trava, negdje cvijet … Poji dječja uspavanka, doziva i odrasle u budnom stanju razmisliti, kako se dogodi da je zelena rijeka postala crvena, a djetelina crna – znak nesreće?
Hrvati, od stoljeća sedmog do danas, u 2019. godini od rođenja Isusa Krista, stalno svjedoče tu neželjenu i strahotnu promjenu boja. I poslije posljednjeg rata na četiri mjesta neprijatelji preko granice odgrizaju komade naše Domovine, naše kolijevke, naše majčice zemlje. Gaze naše spomenare, molitve i budućnost. U pravom, snažnom klinču drže se napadači sa vanjske strane i prokleti Jude sa sluganima podrepašima na unutarnjoj strani. Kolovođe naše propasti, gotovo rutinski ponavljaju dokazanu uspješnu strategiju i taktiku. Ono što traže – to će i dobiti, a kako ne bi kad poklanjaju oni koji bi trebali odbiti…
Prekogranična agresija proglašava se graničnim sporom, zatim će početi pregovaranja … sa tim prijateljskim zemljama … poštujući dobrosusjedske odnose… sve u interesu Hrvatske. Proces pomicanja granica, na našu štetu počinje i završava u.trenutku prihvaćanja pregovora o čemu se nema, ni za što pregovarati. Crna Gora, BiH, Slovenija i Srbija dobile su prvu rundu…
Novinarski zadatak da se istinom i činjenicama sve zamućeno – odmuti, sve sakriveno – otkrije, ima četiri adrese. Teći će obrnutim smjerom od kazaljke na satu, jer na “destinacijama” zla, žive države i narodi obrnuti od normalnog. Prvi crni Iist djeteline koja nosi nesreću: Crna Gora…
Na tom području od 4. stoljeća živjela su ilirska plemena: Euhelejci, Labeati, Autariati, Ardijejci, Prusti, Dokleati … od nekuda su došli, zbog nečega nestajali i ne zna se koji su, možda, neki uvrnuti gen ugradili u Crnogorce….
U doba Radosne vijesti Betlehemske zvijezde, usadilo se maslinovo drvo, na rubu budućeg hrvatskog grada Bara i stoljećima kasnije dočekalo da obližnje parcele dobiju toponime po imenima triju vlastelinskih obitelji iz Bara. U korijenu je maslina pohranila, uz taj podatak, povijest vjetrova prirodnih, koji su joj njihali grane, vjetrova ratnih, koji su joj o deblo razbijali jeku krikova i smrada.

Rano zbližavanje s Vatikanom

Od 6. do 7. stoljeća cijelim prostorom između Mletaka i Turaka, divljaju opasna i neukrotiva plemena, koja sve vojske ne mogu obuzdati – do dolaska Hrvata, državno organiziranog i vojno snažnog naroda. Pobjeda! Donosi olakšanje, a nama zahvalnost i pristanak svih okolnih zemalja da se nastanimo i ostanemo (doduše, nastanak naroda, izbor prostora njegove domovine i sila koja ih spaja – određeni su na drugom mjestu, ali itekako je dobro početi sa dobrosusjedskim odnosima).
Vjera začeta u našoj duši rano nas je zbližila s Vatikanom. Pape SU prigrlili hrvatski narod, blagoslivljali naše Kraljevine, a 1991. Vatikan je napravio presedan. Običaj da Vatikanski potpis na međunarodne dokumente dolazi posljednji, promijenjen je u odluku da potpis na Međunarodno priznanje hrvatske države Vatikan stavi prvi! Naša domovinska povijest počela je izvrsno…
Kraljevi narodne krvi vodili su narod na području Bijele (južne) Hrvatske – od Poljske do Cetine, rijeke koja je spoj sa Crvenom (južnom) Hrvatskom do Drača u Albaniji. Obdareni plemenitošću, radišnošću, kreativnošću, inteligentni i sposobni, držali smo korak, nerijetko prednjačili u stvaranju zapadnjačke kulturne uljudbe. Rezultati su bili vidljivi. Gladne zvijeri na plotu. Preko plota. Otimati i odnositi, osvajati i ostajati postala je navika koja traje do danas i najavljuje nastavke. Prošlo je vrijeme lamentiranja o hrvatskoj naivnosti, teškom usudu, greškama iz neznanja … pa je dobro znati i najaviti da se, konačno, okupljaju plemenite i učene osobe, prekaljeni domoljubi, intelektualci, koji znaju, “da nas iz teškoća ne mogu izvući oni koji su nas u njih uvalili”. A zov naroda o hrvatskom vođi odgovorit će njihov gen hrvatstva i vjera u Onog velikog i Uskrslog …
Svjedočanstva pričaju kako je na područje južnog dijela Crvene Hrvatske počeo dolaziti nepoznati živalj. Preko visokih planina spuštali su se pojedinačno ili u malim grupama – prozebli, gladni, jadni ljudi. Djelovali su nesretni i povučeni, dok su molili zaklon, hranu, sluganski posao – pa ulazak u naselja, pa u gradove, pa u crkve. Predstavljali su se hrišćanima, zamolili da dođu na misu, u crkvu, – pa pola svoje crkve, pa svoj oltar, pa svoje svece i obrede. I cijelu crkvu. Dobiveno.Gledali su oko sebe čudeći se neviđenom, omamljeni raskošima, pa odlučili otimati. Uočili su kako im domaćini sve puštaju, u svemu ugađaju, ne osuđuju, ne protjeruju – ma što napravili, pa su odlučili navaliti.
Nema tragova, barem u pokušajima i do danas nema dokaza, da su stvorili svoj identitet, pa se prikrivaju našim. Istinu zatiru, prekrajaju, premještaju, lažiraju sve u cilju da hrvatsko postane cmogorsko.
Svaka sila, dovijeka! Istina je nepromijenjiva, a narod je neuništiv.
Sve što je u našoj prirodi i našem narodu najbolje – kliže nekom blagom kosinom i taloži se na jugu, posebno na rubu ostatka Crvene Hrvatske, tik uz orijentalne protukršćanske despotije.

Gen hrvatstva živi netaknut…

Bar. Kaptolska katedra iz 6. stoljeća, biskupija iz 9. stoljeća, nadbiskupija sa velebnom katedralom sv. Jurja (1089. g.) iz 11. stoljeća (Zagreb je nadbiskupsku i metropolitansku vlast dobio gotovo 800 godina kasnije). Barska nadbiskupija prostirala se od Bosne do Bugarske, od Srbije do Bizanta. Velebni onodobni gradovi: Kotor i Perast – pomorski, Budva i Ulcinj – ribarski, Herceg Novi i Risan – trgovački, a Bar je bio središte i sjedište vjere. Nadbiskupi su dolazili u službu iz mnogih gradova, biskupija, otoka i kopna Hrvatske. Iz Bara su mnogi putovali na druge dužnosti. Tako je u 13. stoljeću barski nadbiskup Ivan II., izravni učenik v. Franje Asiškog, kao izaslanik Pape boravio na Dalekom istoku (godinama prije Marka Pola). Kojim je to vjetrovima prohujalo, gdje odhujalo, a ono nešto ostataka danas je nacionalno i kulturno blago Crne Gore.
Kako je poučno i potresno svjedočanstvo hrvatske tragedije na primjeru Bara, izvanstandardno – izvrsno i iscrpno nizanje dragulja istine – iz ljudskoga nadljudski krik Hrvata iz Bara, Vladimira Marvučića (“Hrvatsko slovo”, veljača 2019.). Bar je, podsjeća, najudaljenija hrvatska etnička točka od Zagreba – župa Zupci, barske nadbiskupije najjužnija bogomolja gdje se služi misa na hrvatskom jeziku. Hrvat iz Bara hrvatskog, a crnogorskog, kao rizničar naše povijesti, analitičar uzroka i posljedica nemilih događaja, tužni i skrbni svjedok mučeništva naroda i bezdušnog anacionalnog vodstva iz države Hrvatske, govori o problemu , a zaiskri nada. Iz dokumenata i dokaza, iz činjenica i podataka, od zapisane do usmene predaje, proizlazi samo jedan zaključak – da je narod koji preživi stoljeća takve sudbine – neuništiv!
Grad Bar, općina Bar, barska nadbiskupija i dalje stoje na istom geografskom i povijesnom mjestu. Hrvatski narod i simboli njegove državnosti, također. Ne treba mnogo simbola, niti nekoliko, dosta je jedan, ali vrijedan, najvažniji. Mislili su neki da nas neće biti. Izgubljeni zauvijek u potpuno razrušenom prostoru Hrvata. Tek je biljkama ostavljeno da sakriju zločin. A onda je kupinov grm zapalio grom, bršljanove vitice raspetljao vihor – i ukazalo se nekoliko kamenih blokova sa ukle sa nim hrvatskim pleterom. Dokazu u kamenu pripaja se dokaz u čovjeku. Gen hrvatstva živi netaknut, iz onih kojih nema, zbijen u preostalih tek nekoliko stotina Hrvata što u Baru žive. Imaju mentalitetske dodime točke sa stanovnicima mnogih hrvatskih krajeva, dalmatinskim, istarskim, bosansko-hercegovačkim urbanitetima, sličnosti sa zagorama, otocima, planinskim naseljima. Ispoljavaju osobine temperamenta bliske Hrvatima, ma gdje bili. Hrvatski govor barskoga kraja je vrlo star, pa su se sačuvale mnoge jezične forme koje više ne postoje u suvremenom hrvatskom književnom jeziku : staroslavenski poluglas, nazalni vokali, posebni akcenti. Na stol povjesnič ara istina je stavil a – dokaze! U hrvatskom gradu Baru, nekadašnjem ravnopravnom “takmacu” Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i Kotoru, događale su se važne stvari za hrvatsku opstojnost. Kronike Križarskih ratova spominju Zadar, Split, Dubrovnik i Bar kao četiri dalmatinske metropolije. U tim stoljećima potvrđeno je nepodijeljeno etničko, vjersko, kultumo, jezično i povijesno jedinstvo naših zemalja, pokrajina i gradova, “posebno onih priljubljenih uz Jadran”.

‘Lažni početak crnogorske državnosti…’

Barska nadbiskupija, mjesto Duklja, adresa je nastanka naše Povijesnice, napisane u 12. stoljeću. I nosi povijesno točno sljedeće nazive:
,Kraljevstvo Slavena”
,,Barski rodoslov”
,,Barski ljetopis’
,Hrvatska kronika”.
Radi se o dokumentu, koji je jedan, od samo nekoliko povijesno-književnihkronoloških spisa u Europi, što govori o njegovoj važnosti, ali i o uljudbenoj razini hrvatskog grada Bara, te dokazuje kristijanizaciju i opismenjavanje duž jadranske obale. Dokument je o hrvatskoj povijesti – spominje samo: Hrvatsku, Hrvate, Dalmatince, Dalmaciju donju i gornju, Slavoniju. Zapisana je Bijela i Crvena Hrvatska.
Oko autorstva svi se slažu da je zapis došao sigurno od sluge božjeg – ili svećenika, iz neke od 40-ak crkvi, ili redovnika iz mnogobrojnih samostana. Međutim većina historiografa autorstvo pripisuju barskom nadbiskupu, Grguru Grisolomu, podrijetlom iz Zadra. Taj povijesno-literarni biser hrvatskog srednjovjekovlja, Crnogorci su ukrali i prisvojili, a Hrvati to dopustili…
Najzorniji i najjasniji primjer crnogorskog kićenja tuđim perjem, bezobrazluk, mjera licemjerja i bijeda naroda koji ne shvaća da prisvajanjem tuđeg pokazuje da – nema svoje. Kako su to izveli? Najprije su Duklju pripojili, za tu namjeru, izmišljenoj jedinstvenoj nacionalnoj tvorevini: Duklja, Zeta, Crna Gora, što je ubrzo pojednostavljeno i sažeto u – Crna Gora. Time crnogorski povjesničari mogu primijeniti svoj recept, da sve što je nastalo na području koje su naselili, proglase – crnogorskim.
Dakle, kao mjesto nastanka ”njihove” Povijesnice, ponavlja se Duklja. Katoličkog nadbiskupa proglasili su popom, a ime i prezime mu izostavljaju. Tako je nastala crnogorska krivotvorina: “,Ljetopis popa Dukljanina”, za koji tvrde da je “početak crnogorske državnosti, nacionalne povijesti Crne Gore i Crnogoraca” (istina je da je ime Crna Gora – Montenegro – prvi put upisano tri stoljeća kasnije, u vrijeme vladavine Crnojevića, u Mletačkim kartama).

‘Dobrosusjedski odnosi i prijateljska suradnja’

Neka bijeli papir pamti, a cma slova pišu crnogorsku crnu magiju:
“Ljetopis popa Dukljanina najstarije je cmogorski pisani spomenik”.
“Barska katolička nadbiskupija je najstarija crnogorska duhovna institucija”.
“Biskup Grgur barski najstariji je crnogorski pisac.”
Bože, smiluj se, Vraže, veseli se!
I u Hrvatskoj i u Crnoj Gori struka smatra spomenuti spis vrijednim. S time da hrvatski znanstvenici ne inzistiraju na originalu autora i teksta, često koriste ime
“Ljetopis popa Dukljanina” i navode ga kao “strani povijesni izvor”. U Hrvatskoj se odobravaju sredstva za projekte iz povijesti, koji su iznjedrili sramotne povijesne difamacije, omalovažavanja i unižavanja vrijednosti
“Barskog ljetopisa”, u kojima se ne ulazeći u bit, iznose netočne i zlonamjeme tvrdnje o “bezvrijednosti” i “povijesnoj neutemeljitosti” tog spisa. Istodobno, Crnogorci provode potpunu identifikaciju “Ljetopisa popa Dukljana” sa svojom državom i poviješću. Poput primjera u Baru, isto se događa na svim područjima Crvene Hrvatske, koju danas pokriva crnogorska država i prema područjima koja tek namjeravaju pokr iti . Crnogorskim histriografima, kada mijenjaju, iskrivljuju, dopisuju, po svoju tumače bilo što na štetu Hrvatske, u cilju umanjivanja snage Hrvata, spremno se pridružuju srpski, bošnjački, talijanski povjesničari. Revizionisti u sprezi s političkim apetitima, a Hrvatska papagaji li papagaji, o “dobrosusjedskim odnosima” i “prijateljskoj suradnji”.
A oni pišu: “Hrvata ovdje nikada nije bilo, osim onih doseljenih iz Hrvatske, a mnogi Hrvati iz Hrvatske zapravo nisu Hrvati, već “kroatizirani crnogorski katolici, kroatizirani srpski katolici, pokatoličeni muslimani Bošnjaci, slavenizirani Albanci, slavenizirani Romani/Talijani”. Ako se na nekom Hrvatu primijeti da će se, možda, usuditi usprotiviti, pokazati izvjesno nezadovoljstvo ili neopravdanu ljutnju – u pričuvi su – paljba, kandžije, galge: šovinisti, nacionalisti, politička nekorektnost za svaku osobu, ugrožavanje multietničkog sklada što treba hitno i odlučno riješiti i, najnovije: populizam, fašizam – ustašija koja ne zaslužuje drugo nego im sve oteti.
Razdoblja koja zovemo “primirjima”, zapravo, su vrijeme planiranja novih ratova, i ovog posljednjeg za Veliku Srbiju. Crnogorci prihvaćaju da su im Srbi gazde. To je stara navada od kada su pristali da u Kraljevinu SHS uđu kao dio srpske države. Srbi su i prisutni u svemu što se događa, a motiv im je plitka pjesmica: “Tko to kaže, tko to laže, Srbija nema more, ima more, ima more, dok je Crne Gore”.

‘Dva oka u glavi’ iznad Dubrovnika…

A, 1991., kao dva oka u glavi, zajedno četnici srpski, cmogorski i JNA-ovski, kreću iz Crne Gore na Dubrovnik, zajedno pjevajući: ”S Lovćena Vila kliče, gdje si srpski Dubrovniče” (nije točno da izuzetak potvrđuje pravilo, nego je izuzetak od pravila…). Normalni Crnogorci protestirali su protiv rata porukom: “S Lovćena Vila kliče, oprosti im Dubrovniče”. Crnogorski admiral Vladimir Barović, komandant garnizona Vojno-pomorskog sektora Boka, ubio se 29. rujna 1991. na Visu i ostavio poruku da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti. Bivši komandant garnizona JNA Kumbor, Krsto Đurović ubijen je brutalnim batinjanjem službenika bezbednosti, jer je odbio zapovijediti napad na Hrvatsku. Velik, ne bez opasnosti je bio pritisak i napad na slobodne novinare i intelektualce, koji tvrde da se do danas nije ništa promijenilo…
Zapovjednik glavnoga broda Konvoja Libertas, “Slavija”, kapetan Damir Jovičević, Crnogorac, rekao nam je neka ga se ne bojimo i neka mu vjerujemo, da on Cmogorce koji napadaju Dubrovnik mrzi više od nas.
Oni važni, oni moći, oni koji su vlast, drukčije zbore:
Crnogorski premijer Milo Đukanović rekao je 1991. da će “završiti sa Hrvatima zauvijek”.
“Apstraktni principi kojima su posebno mahali militantno i prilično agresivni vlastodršci hrvatskog neofašizma očigledno su bili ključni razlog koji je Jugoslaviju doveo do ponora, kao što vidimo, općeg građanskog rata”.
“Tražim reviziju administrativnih granica Crne Gore, odnosno potrebna je revizija hrvatskih granica prema nama, jer su ih iscrtali slabo obrazovni boljševički kartografi”.
“Hrvatska politika u svom temelju imala je zahtjev za uništenje Srba na prostorima tzv. povijesnih teritorija”.
“Današnja hrvatska politika došla je kao i ranije – sa oružjem, crnim košuljama i klanjem nedužnih”.
“Naši napori da jugoslavensku krizu riješimo mirnim putem nisu urodili plodom, zato što smo kao sugovornike s hrvatske strane imali ustaše, licemjere, kriminalce, raspomamljene krvoloke, riječju plaćenike, čiji je zadatak bio da razbiju jugoslovensku državu”.

Uvijek ih je iritirao prizor sklada i reda…

General JNA, Pavle Strugar, važno je javljao: “30 tisuća ustaša i 7 tisuća kurdskih plaćenika ukotvljuju se oko Crne Gore i planiraju napasti Crnu Goru i Boku.” (Treba uočiti da je točno rekao, ponovio je kako je AVNOJ zaključio Crna Gora i Boka, a kasnije su to promijenili u Crnogorska Boka i, napokon, samo Crna Gora).
Napali su Dubrovnik. Prešli su preko Prevlake, Ćilipa, Konavala (sa popisom od kuće što treba uzeti i donijeti, a viškove su prodavali na javnim sajmovima diljem Cme Gore) i uspeli se na vrh brda nad Dubrovnikom, utaborili na Žarkovici.
Lokalitet je dobio ime po žaru prve zrake sunca koja Gradu najavljuje ljetni solsticij, najduži sunčani dan u godini. Po liniji te prve zrake, Dubrovčani su sagradili Stradun. Zanosnu povijest okaljao je žar oružja, koje je bjesomučno napadalo naš voljeni Dubrovnik, svjetsku referentnu točku kulture. Nisu uspjeli, pa su se povlačili kao oderane seoske džukele, gladne i jadne zbog neuspješnog skoka preko ograde, kako bi psu sa pedigreom, oteli večeru iz njegove zdjelice, pred njegovom kućicom. Uvijek ih je čudio i privlačio, ali još više iritirao prizor sklada i reda, njima sa posvemašnjim neredom u glavi i uokolo.
Vice-admiral Miodrag Jokić u listopadu 1991. izjavljuje: “Nije daleko pretpostavka da će ustaše, kojima nije stalo ni do kakvih vrijednosti, osim do vlastite kože, same razoriti stari Dubrovnik, kako bi to nedjelo pripisale jedinicama JNA”. Predsjednik vlade Srbije, Dragutin Zelenović, piše, u isto vrijeme, Vladi Republike Hrvatske. “Zabrinut za civilno stanovništvo i Grad Dubrovnik, koji predstavlja deo historije srpskog i hrvatskog naroda… vaša odluka da u Gradu od neprocjenjive istorijske i kulturne vrednosti smestite vaše paravojne formacije, crne legije i mnogobrojne strane plaćenike, i da sa tog prostora započnete oružane napade na naseljena mesta u Hercegovini i Boki Kotorskoj, predstavlja krajnje necivilizovan, nehuman i nedostojan čin… upućujući vam ovaj poziv da sprečite razaranje Dubrovnika, vlada Republike Srbije izražava čvrsto uverenje da će svi pripadnici JNA i jedinica TO uložiti maksimalne napore da se sačuva ovaj historijski grad”.
Ovoliko cinizma nije bilo ni u Goebelsovom opravdanju paljenja Reichstaga, uoči II. svjetskog rata. Na dubrovacko područje palo je nebrojeno granata, a na staru gradsku jezgru više od 2500 avionskih i artiljerijskih projektila ispaljenih sa kopna i brodova, od kojih je veliki dio na popisu Međunarodnim pravom zabranjenog oružja.

Dubrovnik – ‘Nikšić na moru’!?

U Dubrovniku su ubili 546 ljudi, ranili 1500 ljudi. U blokadi, bez struje i vode, živjelo se 250 dana. Prognano je 33 tisuće ljudi, uništen 2071 stambeni objekt, 7771 obitelji ostalo je bez doma, u koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe. Neposredno prije napada aktivno je bilo i vodstvo Crne Gore, pa izjavljuju: “Dubrovnik treba napasti i neutralizirati, kako bi se osigurao crnogorski teritorijalni integritet”. Srbin Mihalj Kerkez je izjavio, na političkom sastanku u Nikšiću, da je strateški plan JNA odsjeći južni dio Hrvatske, uspostaviti srpsku državu zapadno od Crne Gore sve do Neretve, u kojoj bi glavni grad bio Dubrovnik – preimenovan u Nikšić na moru…
Ratni plan Memoranduma I. je propao, pa je iz pričuve izvučen Memorandum II. – kako u miru dobiti ono što se nije dobilo ratom. Nakon osamostaljenja Hrvatske, na dnevnom redu je pitanje granica s Crnom Gorom. Godine 1992. na Prevlaku je postavljen Unprofor kako bi nadgledao demilitariziranje zone poluotoka Prevlake. Prevlaka je sada na redu. Puno toga su uspjeli, čeka se finale. Prevlaka je poluotok na ulazu u Boku Kotorsku, . Nalazi se na jugoistočnom dijelu Konavala, uz mjesto Vitaljina, za čiji je morski greben vezana 170 metara širokom i 4 metra nadmorske visine kopnenom spojnicom. Od uskog spoja na kopnu do krajnje točke poluotoka – Rta Oštra, ima 2,5 kilometara. Površina poluotoka iznosi 93,33 hektara.
Povijest Prevlake neodvojiva je od povijesti Dubrovačke Republike, Konavala i Boke Kotorske. Kao i na drugim neuralgičnim graničnim područjima Hrvatske, tako je i u slučaju Prevlake, problem na hrvatskoj strani. U tekstu Daytonskog sporazuma nalazi se i kratko poglavlje “Tajne odredbe” – uz pojašnjenje da su izaslanstva Hrvatske i SRJ pregovarala o dva tajna sporazuma. Prvi bi obvezao Hrvatsku da se ne protivi zahtjevima Jugoslavije za članstvo u međunarodnim organizacijama, a drugi se odnosi na srpski zahtjev za izlaskom na more. Po tajnom sporazumu, Hrvatska bi tzv. Republici Srpskoj osigurala izlaz na more preko područja sjeverno od Boke Kotorske, a to je jedino rnoguće preko Prevlake i Konavala.
Temeljne odrednice iz općeg okvirnog sporazuma iz zračne baze Wight Patterson, Dayton, Ohio, 21. studenog 1995. – u poglavlju Teritorijalne odredbe, izrneđu ostalog stoji: “Hrvatska će, kako se izvještava, ustupiti Republici Srpskoj teritorij koji omogućuje pristup Boki Kotorskoj. Taj je sporazum, kako se izvještava, još na stolu i pregovori će se nastaviti poslije Daytona.” Milošević: “Sve je već rešeno…”

Nestrpljivi Crnogorci s pogledima na Prevlaku…

Dakle, o Prevlaci se, kao posebnoj temi, itekako razgovaralo. Još od razgovora na britanskoj ratnoj lađi Invincible u rujnu 1993. postojali su dogovori o izlasku Srba na more. Predsjednik Republike, Tuđman, izjavio je 1. prosinca 1995., dakle uoči razgovora u Parizu: “Ako bi za Hrvatsku, zbog veće sigurnosti, bilo od većeg interesa da se zadrži zaleđe Dubrovnika, moglo bi se razmotriti da se prepusti vrh Prevlake, koji nije naseljen, a strateški je za Hrvatsku manje važan (ovaj pojam zaleđe Dubrovnika, izmislio je Hrvoje Šarinić kao pojašnjenje za narod da bi zbog Zračne luke Dubrovnik bilo bolje imati šire okruženje – šta god). Slijedila je pobuna naroda na ulicama Zagreba, Slavonskog Broda, Orašja, Splita, Rijeke i Zuricha. General zbora u miru, Janko Bobetko, je demantirao predsjednika: “Strateška vrijednost Prevlake je nemjerljiva, jer štiti Dubrovnik do doline Neretve”. Ništa se nije promijenilo, samo se malo odgodilo, ali nestrpljivi Cmogorci negoduju. Milutinović: “Hrvatska je pogazila obećanje da će dati Prevlaku …” Bulatović: “Hrvatska strana za sada ne pokazuje spremnost u ispunjavanju svojevoljno preuzetih obaveza.”
Dogovor je čekao pogodno vrijeme i pouzdane provoditelje. Godine 2000., Račan i komunisti su se vratili na vlast. S planom, dakako, u kojem je Prevlaka na važnom mjestu. Valjalo je izgladiti traume što ih je “Oluja” izazvala nevinim susjedima. Uputili su se Ivica i Tonino – premijer Račan i ministar inozemnih poslova Picula – u prijateljsku Cmu Goru, koja je u to vrijeme još sa Srbijom, članica krnje Jugoslavije. U tom trenutku Prevlaka je hrvatska, Boka Kotorska je crnogorska, a more između je podijeljeno po crti polovice, kako predviđa Međunarodno pravo mora. Pravo se ne može mijenjati, ali se može nadopisati Sporazum o privremenom razgraničenju na kopnu Prevlake, rtu Oštro.
S time se Crnoj Gori prelijeva 170 km2 teritorijalnog mora i 3500 km2 ZERP-a. Dokument je potpisan na deset godina, što znači da je prestao vrijediti 2012. godine. Zapisano je također da se u svakom trenutku jedna od potpisnica može povući – nisu se povukle. Veliku ulogu odigrao je predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, kad je u Crnoj Gori rekao kako nismo nikada ratovali i s time ju je “izbavio” iz hrvatske Tužbe protiv Jugoslavije (Srbije i Cme Gore) pred Međunarodnim sudom UN-a. Kasnije je više puta predlagao da Prevlaka postane turistička zona.
Ministrica inozemnih poslova, Vesna Pusić, primala je poruke, ali ne iz službenih političkih adresa Crne Gore, nego iz Ureda za nekretnine… Dragan Kovačević: “Crna Gora sprema se tražiti svoj dio Prevlake, jer ako je sada njezino more skroz do obale, onda treba primijeniti Međunarodno pravo mora, da svako more ima svoje kopno”. O tom dopisivanju hrvatska javnost ništa ne zna. Crnogorski nekretninac kaže: “Nigdje ne piše da je Prevlaka hrvatski iii crnogorski teritorij, naša diplomacija smatra da je polovica naša”.

Od siromašnih došljaka, do uživanja u tuđem…

Cijelo vrijeme od 2002. do 2019. Crnogorci su gazde na moru, a na Prevlaku se ne može, jer je Hrvatska sa svoje strane postavila pregradu na kojoj se kočoperi tabla: Park prirode Prevlaka. Ovih dana ponovno se javlja Kovačević, s najavom, da će “crnogorska diplomacija uskoro morati riješiti to sporno pitanje sa Hrvatskom” i ponavlja da ni jedna ni druga strana nemaju dokument o vlasništvu. Važno je istaknuti da umotvorina Račan-Piculinog sporazuma posebno ističe da se “ni na koji način ne prejudiciraju razgraničenja.” (Za Poiroita bi to bio krunski dokaz da su im tekst u uho diktirali Crnogorci). Prije nekoliko dana vodstvo Dubrovačko neretvanskog HDZ-a, na rtu Oštro, “najoštrije je osudilo crnogorske izjave”.
Moglo bi se na prvu, kao dobru, primiti poruku, ,,kako će Konavljani “preuzeti svoje uknjižene prostore”. Ali, nažalost, to treba spojiti sa slijedećim vijestima…
Prvo, Kolinda Grabar Kitarović i Mile Đukanović zalažu se za “obnovu dogovorenog bilateralnog procesa za rješenje problema”. Drugo, predstavnici hrvatske Vlade izjavili su da je postignut dogovor između države i privatnih vlasnika na Prevlaci, o nadoknadi za njihove parcele koje ne mogu koristiti. (Svih ovih godina, desetljeća, vlasnici nikada nisu oštro tražili odgovor – zašto ne mogu). Treće, opet je obnovljena ideja o “stavljanju Prevlake u funkciju visokog turizma – koncesioniranje poluotoka za izgradnju većih smještajnih objekata.” Četvrto, odvjetnici strpljivih vlasnika kažu da ljudi iskazuju optimizam i spremnost na prodaju. Ako je tako, nisu trebali odugovlačiti naše dobronamjerne susjede, jer kupac se sigurno odavno zna, najvjerojatnije je izabran po pravoslavnom kriteriju – Rusija, Srbija, Cma Gora – po kojem su prodane gotovo sve vrijednosti u Crnoj Gori.
Gosti iz novih hotela na Prevlaci imat će u “turističkoj ponudi” i razgledavanje “destinacije” srpskog Dubrovnika, što će im Crnogorci đentlmenski prepustiti kao što se Hrvati slažu da oni pokazuju “crnogorsku Boku Kotorsku” vozeći turiste s hrvatskim školskim brodom “Jadran”, jednim od najljepših jedrenjaka svijeta, koji su nam uzeli i ne žele ga vratiti. Velika blaga iz palača i crkvi izlažu svijetom kao “predmete božanske ljepote koji sjaje danas kao u prošlosti”, “blago Crne Gore – zavjeti iz Perasta, svjedočanstvo vjere i kulture”. A točno je da svaka od tisuća zavjetnih pločica i zavjetnog nakita svjedoči vjeru i kulturu hrvatskog naroda.
I tako Crnogorci, od siromašnih nepismenih došljaka, pa korisnika jugoslavenskog Fonda za pomoć nerazvijenim krajevima i Crnoj Gori, sada uživaju i hvale se tuđim. Ako u otetom uživaju, kakvo je tek uživanje roditi se i živjeti kao stvaratelj i pravi vlasnik toga blaga?

Dogovor hrvatskih mudraca…

U Hrvatskoj je 17. veljače 2019. objavljeno kako će se granica sa Crnom Gorom rješavati na Međunarodnom sudu, a iz crnogorskog Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija već izjavljuju da su dvije zemlje usuglasile dokumente o statusu Prevlake, te da su pregovori uoči odlaska pred Međunarodni sud – u završnoj fazi!? Možda će netko pomisliti, kroz zube procijediti, šaptom upitati – jer i zidovi imaju uši – kako to da mi u Hrvatskoj o tome saznajemo od Crnogoraca? Zašto ne?! U stilu je to ničim zasluženog statusa prijateljske zemlje, decentnog zaborava i kako naše granice prelaze uvijek kada se “ogladnilo, ogolilo, obosilo”, kojoj smo zaboravili rat i oprostili odštetu…! Zašto bi se uopće trošile riječi i vrijeme, kad hrvatskom scenom vlada ona luzerska glupost, da je “šutnja zlato”, a u Crnoj Gori znaju da je hrvatsko zlato dokaz crnogorske kulture.
Vrč ide na vodu dok; se ne razbije, a tada će jedna kap frcnuti na crni list djeteline i oprati ga do zelenog. Pitanje je samo – postoji li tako velika kap, ili će, ipak, trebati slap? Kada će se to dogoditi, ovisi o dogovoru hrvatskih mudraca, koji se tali oko stola, a narodu će objaviti u danu najveće nade – Uskrsu.

  • Rooster

    Kad čitaš sve ovo jasno ti je zašto nismo imali dugo svoju državu
    Nismo je imali jer smo uvijek miroljubivi kakvi jesmo šutili i trpili,dok su jude izdavali i prodavali sve živo
    A sada se opet povijest ponavlja,a mi opet šutimo i trpimo pa nam jude i izdajice plešu kolo po glavi,a narod to sve gleda i kao da ga se to ne tiče,kao da nedavno nismo ratovali i ginuli da obranimio zemlju od srpske agresije i to smo napravili i onda kad smo trebali urediti svoju zemlju da svi u njoj žive dobro,mi smo je predali u ruke dezerterima i onima koji nikada misu željeli samostalnu hrvatsku
    Puno toga razumijem ali hrvatski narod ne razumujem,ni hrvatsku vladu,odnosno sve vlade koje dodvoravaju onima koju rade protiv i na svakom koraku vređaju tu hrvatsku a oni koji trebaju reagirati dolaze im pod noge,grle se s njima
    E dobro je A.G.Matoš pisao onda a vrijedi i danas,ništa se nije promijenilo