Partikularni regionalizam – oprobani instrument rastakanja Hrvatske!

Pixabay

U hrvatskoj javnosti, u Republici Hrvatskoj, veća protivljenja nije svojedobno izazvala vijest da je istrijanstvo u Istri ravnopravna nacionalna odrednica s hrvatskim nacionalnim određenjem, kao ni sramotno nazivanje naše najveće autoceste 'Dalmatina', premda se još u doba Hrvatskog proljeća (1967.-1971.) predlagalo da buduća auto-cesta Zagreb-Split dobije ime: Cesta kralja Tomislava...

S punim pravom je dr. Ante Radić, stariji brat puno poznatijeg Stjepana Radića, početkom 20. stoljeća, smatrao upravo partikularizam glavnom kočnicom ujedinjenja Hrvatske. Stoga je tada i napisao:

„Nas su Hrvate rastrgali naši susjedi, pa našemu čovjeku iz Dalmacije moraš dokazivati da je Hrvat… Slično je s Istranom, Bunjevcem, Slavoncom…“ Nekoliko godina ranije, slično je u glasilu „Crvena Hrvatska“, Frano Supilo 16. siječnja 1897. zamijetio: „U Dubrovniku Hrvat ne smije biti Hrvat. Ako se već nije nazvao srpskim imenom, neka bar bude Dubrovčanin, jugoslaven ili što drugo. U Dalmaciji Hrvat mora da se nazove Dalmatinac. U Istri Hrvat bi se također trebao odreći narodnog imena, pa se nazvati Istrijanac. U Slavoniji Hrvat je Slavonac! S najviših mjesta izumila se slavonska narodnost. S našim se narodom tako igraju naši protivnici… Slavonac je još i Šokac, ako ne će da bude Srbin, ali Hrvat nipošto ne smije ostati. Imamo zatim bosansku narodnost… Odmetnici hrvatski pljunuše na svoje Ime, izmišljajući nove nazive za ovaj naš nesretni narod!“

Gdje je nestala Cesta kralja Tomislava?

Rečenom Supilovu nabrajanju valja pridodati tzv. Bunjevce. Tako su Srbi nazivali smišljeno Hrvate u Bačkoj, kako bi ih lakše asimilirali (čitaj: posrbili – op. I. K.).
Kod svih uljuđenih naroda, nacionalna imena i nazivi uistinu imaju veliki značaj. Premda suvremena pošast globalizma želi rečeno ozbiljno poljuljati, smatram da se tim nastojanjima, ipak, „pravi račun bez krčmara“. Britanci, primjerice, ne nazivaju bez razloga Malvine, Falklandima, a kosa im se podigne na glavi kad se Sjeverna Irska naziva – Ulsterom. A kod nas Hrvata i poslije sloma Jugoslavije, nedostaje sluha i odlučnosti kada treba braniti hrvatsko ime i identitet!

Navest ću samo dva primjera. U hrvatskoj javnosti, u Republici Hrvatskoj, veća protivljenja nije svojedobno izazvala vijest da je istrijanstvo u Istri ravnopravna nacionalna odrednica s hrvatskim nacionalnim određenjem, kao ni sramotno nazivanje naše najveće auto-ceste „Dalmatina“, premda se još u doba Hrvatskog proljeća (1967.-1971.) predlagalo da buduća auto-cesta Zagreb-Split dobije ime: Cesta kralja Tomislava.



Skandalozan naziv ‘Dalmatina’

Štoviše, tuđinski naziv auto-ceste „Dalmatina“, plod je drske samovolje, apsolutno je protuhrvatski čin, ali i protuzakonito djelo, jer je u suprotnosti s legalnom odlukom Skupštine grada Zagreba od 17. lipnja 1991., kojom je utvrđeno, također kao u vrijeme Hrvatskog proljeća, da buduća auto-cesta od Zagreba do Splita dobije ime po prvomu hrvatskom kralju Tomislavu. Skandalozni naziv „Dalmatina“ nije u skladu ni s Ustavom Republike Hrvatske, jer je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski, pa sukladno tomu bi imena sagrađenih objekata trebala nositi hrvatske nazive.

Naziv auto-ceste „Dalmatina“ ogledan je primjer gnusnog sluganstva proisteklog iz podaničkog mentaliteta tuđih najamnika, tj., kupljenih tuzemnih poslušnika. Oni koji su auto-cesti nadjenuli ime „Dalmatina“, nisu samo prekršili hrvatski zakon, već su iza sebe ostavili vrlo prljav kmetski trag, na sramotu sebi i vlastitim potomcima. Očitovali su nepoštivanje hrvatske države, hrvatskog naroda, poginulih hrvatskih branitelja, stoljetnih hrvatskih nacionalnih vrijednosti te su, uz znanstvenu i političku nepismenost, pokazali veliko osobno nepoštenje.

Južna Hrvatska – pravo je ime Dalmacije

Prastanovnici Južne Hrvatske, „Dalmati“, nikada nisu bili nacionalno svjesna narodna skupina, već su ih drugi „Dalmatima“ nazivali. Znanstvenik Marin Zaninović s punim pravom je utvrdio da su „Dalmati“ predstavljali „oznaku pokrajinske pripadnosti, ali ne i etničkog podrijetla“. Dakle, svaki stanovnik pokrajine nazivan je Dalmatom, bez obzira na etničko podrijetlo!

Znanstvena istraživanja Ivana Mužića su dokazala da su u oblikovanju samosvjesne hrvatske nacije, osim starosjedilačkog življa „Dalmata“, utjecali sklavinski, latinski i gotski čimbenici. Puno prije formiranja moderne hrvatske nacije u 19. stoljeću, proces stvaranja srednjovjekovne hrvatske države upravo na jugu Hrvatske, bio je povezan s potiskivanjem “Dalmata“ i jačanjem hrvatske narodne (samo)svijesti.

Plemenita domoljubna nastojanja da se hrvatsko ime proširi i prihvati kao zajednički hrvatski naziv u svim hrvatskim zemljama, nisu našla plodno tlo među pristašama tzv. Ilirskog pokreta. Njihove nenaravne i u biti protuhrvatske političke konstrukcije, odudarale su od pravilne nacionalno-integracijske politike, koju su nedvosmisleno zastupali Otac Domovine, dr. Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Budući da su napose Starčević, a uz njega i Kvaternik, kroz jasnu pravašku političku misao, onodobno jedini domoljubne koncepcije uobličili i uskladili s osjećajima, potrebama i htjenjima hrvatskog naroda, upravo se prema rečenomu državotvornom nauku, u posljednjih sto pedeset godina „spuštala koplja“ ili se „podizao mač“ za integriranu ili dezintegriranu Hrvatsku.

I prije Starčevićeve pojave u političkom životu Hrvatske, Pavao Riter Vitezović, svršetkom 17. stoljeća, Hrvatskom je smatrao sva područja koja su Rimljani nazivali Ilirikom. Hrvatsku je dijelio na Sjevernu i Južnu Hrvatsku, a ime Dalmacije smatrao je – nepotrebnim. Naziv Dalmacija za područje Južne Hrvatske bilo je pokriće Mletcima, sve do propasti Mletačke Republike, za učvršćenje njezinih imperijalističkih dosega na obalama Jadranskog mora. Hrvatski povjesničar, Ferdo Šišić, podržao je Vitezovićeva gledišta glede njegova protivljenja uporabe naziva Dalmacija, kao rimske pokrajine, za područje Južne Hrvatske.

Protuhrvatsko djelovanje autonomaša

Autonomaši su bili politička skupina na području Južne Hrvatske, osobito politički djelatna u drugoj polovici 19. stoljeća, te početkom 20. stoljeća. Glavni politički cilj autonomaša bio je sadržan u protivljenju ujedinjenja Dalmacije s maticom Hrvatskom.

Tamošnjem hrvatskom stanovništvu, napose u gradovima, autonomaši su nametali tzv. dalmatinsko nacionalno obilježje. Promicali su nadmoć talijanske (romanske) kulture nad hrvatskom kulturom. Osim Talijana, autonomaško članstvo su činili hrvatski tuzemni otpadnici, te dio domaćih činovnika, školovan u Italiji. Vlast i povlastice bili su im prioriteti i često su bili nositelji vlasti u svojim sredinama.

Naziv autonomaši, prvi put je spomenut 1860., kada je „dalmatinski političar“, Francesko Borelli, javno istupio zalažući se za autonomiju Dalmacije i protiv njezina ujedinjenja s Hrvatskom. Uz grozomorni poklik: „Smrt Hrvatima!“ – isticano je geslo dalmatinskih autonomaša: „Slaveni i sutra, ali Hrvati nikada!“ Od 1861. autonomaši su imali premoć u gradskim vijećima i u tzv. Dalmatinskom saboru. Autonomaši su unutar Dalmatinskog sabora tražili „dalmatinsku samoupravu“, te promicali iracionalne političke ideje o posebnom dalmatinskom jeziku, kulturi i narodu.

Njihov politički vođa i utemeljitelj tzv. Dalmatinskog društva, Ante Bajamonti, znao je govoriti: „Dalmatinci su Slaveni krvlju, a duhom su Talijani!“ Poslije političkog pada vodećeg autonomaša, rečenoga splitskog načelnika Bajamontija, od 1882. politička situacija se promijenila, jer je većina općina u Južnoj Hrvatskoj došla pod vlast narodnjaka. Narodnjaci su se nazivali i aneksionistima. Bili su politički pristaše ujedinjenja Dalmacije s drugim hrvatskim zemljama.

Velikosrpsko djelovanje

Autonomaštvo u Dalmaciji bilo je kvasac za rast i za širenje navlastito pogubne jugoslavenske protuhrvatske ideologije u Južnoj Hrvatskoj, poglavito od časa kada su uz autonomaše stali Srbi, u zajedničkoj borbi protiv ujedinjenja „Dalmacije“ s maticom Hrvatskom. Srbe iz Južne Hrvatske, na ujedinjenje s autonomašima, poticala je i novčano pomagala Kraljevina Srbija, koja je provodila politiku Velike Srbije i hrvatski grad Dubrovnik nazivala – „srpskom Atenom“.

Velikosrpsku politiku u Južnoj Hrvatskoj, poslije političkog sloma autonomaša, nastavili su velikosrpski čimbenici, najprije kroz djelovanje zloglasnoga Nikole Pašića i Jugoslavenskog odbora, tijekom Prvoga svjetskog rata. Ista velikosrpska, protuhrvatska politika, potom je provođena kroz podržavanje talijanskog imperijalizma prema južnim hrvatskim područjima, tj. kroz prodaju velikog dijela Južne Hrvatske, Kraljevini Italiji, u prvim godinama opstojnosti tzv. Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (čitaj: Velike Srbije – op. I. K.).

Protuhrvatstvo talijanskih fašista

Kada je fašistička Italija 1941. okupirala primorske dijelove Hrvatske, od Istre do Omiša, protiv hrvatskih političkih ideja okupatori su se borili, poput autonomaša nekoć, također promicanjem – dalmatinstva. O tomu zorno svjedoči službeno izvješće zapovjedništva II. talijanske armije, od 20. travnja 1941., u kom je pisalo:

„Za stanovito je vrijeme nužno izbrisati hrvatstvo Dalmacije. Bilo bi pogrješno krenuti nasilnim i agresivnim mjerama. Treba ići energično, ali postupno i oprezno. U prvom je redu potrebno stanovništvo duhovno privući Italiji, odvlačeći ga od Zagreba i usmjeravajući ga prema konceptu dalmatinske solidarnosti. Valja, prema tomu, istaći parolu: ‘Dalmacija!’. Potrebno je stalno isticati dalmatinsku slavu, historiju i tradiciju! (…) Počnimo stavljati, zajedno s talijanskim, i dalmatinske zastave plave boje, s tri leopardove glave… A kad se izgovori ‘Dalmacija’, to će podrazumijevati Veneciju i Rim i prizivat će se pomisao na jednu historijsku tradiciju.“

U perfidnom procesu odhrvaćenja, od otvorenog promicanja talijanstva, talijanskim okupatorima bilo je prikladnije promicati – dalmatinstvo. Željeli su postupno posve zatrti svekoliku hrvatsku baštinu u Južnoj Hrvatskoj. Na tomu su zdušno radili sve do sloma fašističke Italije u rujnu 1943., zabranjujući posjedovanje i pogotovo javno isticanje bilo kakvih hrvatskih nacionalnih obilježja, a hrvatske zastave napose.

Namećući narodu dalmatinstvo, talijanski fašisti, željeli su Hrvate iz Južne Hrvatske otrgnuti od hrvatskog imena, kao dijete s majčinih prsiju. Fašisti su smatrali da će Hrvate, kad prigrle dalmatinstvo i izgube nacionalnu maticu, lako biti prevesti promidžbom na „talijanstvo slavnih muževa s druge strane jadranske obale“.

Protuhrvatsko djelovanje komunista

Sličan recept fašističkomu, u rastakanju Hrvatske, koristili su jugoslavenski komunisti, punih 45 godina u Južnoj Hrvatskoj. Stalnim isticanjem dalmatinskih posebnosti, nastojali su što više oslabiti hrvatsku komponentu. Stoga su, nedugo iza „oslobođenja“, uz CK KPH, smišljeno utemeljili Pokrajinski komitet komunističke partije za Dalmaciju. U partijskim raspravama, skupina „dalmatinskih komunista“, otvoreno se čak zalagala da „Dalmacija bude posebna federalna jedinica, odvojena od NR Hrvatske“.

Komunisti su posve htjeli zatrti naziv Južna Hrvatska za Dalmaciju. U komunističkoj Hrvatskoj, u literaturi i javnosti, rabili su se stalno pojmovi: Istočna Hrvatska, Sjeverna Hrvatska, Sjeverozapadna Hrvatska, ali Južne Hrvatske – nigdje smjelo biti nije! O tomu svjedoče onodobne: knjige, zemljopisni udžbenici, partizanski dokumenti, meteorološke prognoze, novinski članci…

Za hrvatski jezik u Južnoj Hrvatskoj komunisti su rabili uzrečicu „naški jezik“, samo da se pri spomenu naziva jezika izbaci hrvatski pridjev. Ante Stamać 1971. je napisao: „Biti Dalmatinac značilo je nešto što se dopušta. Biti Hrvat – to je značilo biti nešto sumnjivo, ako već ne i javno prokazano.“

U doba „Titova socijalizma s ljudskim licem“, pokrajinama se moglo klicati: Dalmaciji, Slavoniji ili pogotovo Istri… Za klicanje Hrvatskoj, redovito se završavalo iza rešetaka… U Južnoj Hrvatskoj, nepoćudnim su se smatrale čak osobe koje su na kioscima kupovale zagrebački „Vjesnik“ umjesto dnevne novine „Slobodna Dalmacija“, premda su oba dnevna lista bila pod strogom partijskom kontrolom… U školama se učilo, da osim hrvatske, postoji „dubrovačka književnost“, čime se također htio rastočiti hrvatski identitet.

Sažeti zaključak

Ovodobnim globalnim opasnostima, otvoreno neprijateljski nastrojenima i uperenima protiv svakoga domoljublja, mogu se oduprijeti samo čvrsto povezane nacionalne zajednice. Stoga se i Hrvati trebaju trsiti i ljubomorno čuvati i sačuvati vlastitu cjelokupnu tisućljetnu vrijednu hrvatsku nacionalnu – kako državotvornu, tako i katoličku baštinu. Protiv Hrvatske djeluju vanjski neprijatelji, koji našu domovinu guraju prema Balkanu, umjesto prema Srednjoj Europi, te unutarnji neprijatelji, koji protiv integralnog hrvatstva ističu „dalmatinstvo“, „slavonstvo“, napose „istrijanstvo“…, te perfidno stalno rade, sustavno, na rastakanju cjelovite Hrvatske. Hrvatski neprijatelji danas nisu malobrojni ni neorganizirani.. Njihov zajednički cilj već se ostvaruje kroz razvidno slabljenje državnosti Republike Hrvatske. Konačni im je cilj uništenje hrvatske države. To im se nipošto ne smije dopustiti…
Naposljetku otklanjam apsolutno pogrešan, jednostran zaključak da je svaki oblik regionalizma štetan, a svaki oblik državnog centralizma koristan za Hrvatsku. Tko se osjeća hrvatskim domoljubom, voli svoj zavičaj i pokrajinu u kojoj živi, ali mu je Hrvatska na prvom mjestu.

Kada bi na rečeni način razmišljali i djelovali političari, koji godinama besplodno vladaju Hrvatskom, opće stanje u hrvatskom društvu bilo bi puno bolje. Ali vladajući političari krivo provode državni centralizam, jer ne pomažu razvitku nerazvijenih pokrajina, za što su najbolji primjeri opustošena polja i raseljena mjesta diljem Like i Slavonije.
Umjesto svakodnevne bolesne borbe za fotelje i političku moć, političari na vlasti u Republici Hrvatskoj trebali bi, vodeći dakako računa o opasnostima partikularnog regionalizma za cjelovitost Hrvatske, istodobno raditi na ravnopravnom razvitku svih hrvatskih pokrajina, te napokon se usuglasiti i početi ozbiljno rješavati glavne društvene probleme koji urušavaju našu domovinu i predugo tište nepravdama pogođeni i politički izvarani hrvatski narod…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI