Papa Ivan Pavao II. zaokrenuo je tijek povijesti svijeta i bio je najzaslužniji za slom komunizma u Europi

0
312

Ljudima je bio bliži od bilo kojeg svog prethodnika, jer je zanosio podjednako vjernike i nevjernike. Papa je netom nakon izbora postao osoba globalnoga značaja: kao promicatelj ljudskoga dostojanstva, čovjekovih prava, društvene pravde, mirotvorac, osoba dijaloga, otvaratelj vrata prema svima, prorok, snažni propovjednik, umjetnik i znalac riječi, mistik i teolog, dobri otac i plemeniti učitelj, uvijek Kristov učenik, sluga slugu Božjih, patnik, čovjek boli i razumijevanja...

Karol Wojtyla rođen je l8. svibnja l920. u mjestu Wadowice u Poljskoj. Kada mu je bilo samo devet godina, Karolu je umrla majka Emilija. Tri godine potom, umro mu je stariji brat Edmond. Sestru nikada nije upoznao, jer je umrla prije njegova rođenja. Tijekom gimnazijskog školovanja, već se isticao predanim vjerničkim životom. Danomice je sudjelovao u misnim slavljima, pohađao redovito vjeronak, čitao Bibliju, te je bio predsjednik ogranka udruge katoličke mladeži „Marijina legija”.
U slobodno vrijeme, od rane mladosti, bavio se zauzeto športom: nogometom, planinarstvom, skijanjem i klizanjem. K tomu se zanimao za višednevne izlete, plivanje, spuštanje kanuom i vožnju biciklom. Bavio se glumom, od pučkoškolskih dana, u više kazališnih skupina. Gimnaziju je maturirao l938. s izvrsnim uspjehom, poslije čega je preselio s ocem u Krakow.
Prvo zaposlenje imao je kao pomoćni kuhar na cestovnom gradilištu. Premda je u to vrijeme dvojio između glumačke karijere i filozofskog fakulteta, te svećeničkog zvanja, iste godine odlučio se za filozofski studij u Krakowu. Tijekom studiranja u tom gradu, osnovao je kazalište. Revan je bio također na vjerskom području, pa je izabran za predsjednika mladeži katoličke udruge „Živa krunica”. Kada su Nijemci l939. zaposjeli Poljsku, tajno je širio mirotvorne ideje među svojim kolegama. Kako bi se izdržavao, radio je naporno u kamenolomu, a kasnije u tvornici sode.
Kada je l9,42. osjetio svećenički poziv, počeo je polaziti bogoslovne studije na tajnomu sjemeništu u Krakowu. Prvog studenoga l946. primio je svećenički red. Potom je poslan na doškolovavanje u Rim, gdje je postigao licencijat, te doktorat iz bogoslovlja, doktorskom dizertacijom „Nauk o vjeri kod sv. Ivana od Križa”.
Poslije toga vratio se u Poljsku, gdje se posvetio brojnim dušobrižničkim obvezama i pastoralnim dužnostima. Papa Pio XII. imenovao ga je 4. srpnja l958. pomoćnim krakowskim biskupom. Za nadbiskupa spomenute nadbiskupije imenovao ga je Pavao VI. Kao poljski predstvanik, budući poglavar Katoličke crkve, sudjelovao je i na Drugomu vatikanskom saboru.

Najzaslužniji čovjek za rušenje komunizma

Loading...

Karola Wojtylu kardinalska konklava l6. listopada l978. izabrala je za 264. po redu poglavara Katoličke crkve. Novoizabrani Sveti Otac uzeo je ime Ivan Pavao II. Na prvomu Papinskom euharstijskom slavlju, 22. listopada iste godine, nazočnim vjernicima u Vatikanu obratio se ohrabrujućom porukom: „Ne bojte se! Dapače, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist znade što je u čovjeku. Samo On to znade!”
Poslije više od četiri stoljeća, Prvi čovjek Crkve postao je netalijan i to iz komunističke zemlje. Bio je to težak udarac komunističkim vlastodržcima i diktaturama u Poljskoj i diljem svijeta. To će se očitovati napose kasnije, kada će Ivan Pavao II. uzdrmati temelje komunizma u cijeloj Europi. Stoga ga svi ozbiljni analitičari drže najzaslužnijom osobom za oslobođenje cijele Europe od zločinačkoga komunističkog društvenog poretka.

Preživio komunistički atentat

KGB, sovjetska zloglasna komunistička tajna služba, brzo je počela opsežne pripreme da bi ga odstranila s Petrove stolice, ne libeći se od ubojstva koje je i pokušano l3. svibnja l98l., na Trgu Sv. Petra u Rimu, pomoću turskoga atentatora, Mehmeta Ali Agce. Bio je to u povijesti prvi ubojiti naboj usmjeren u Papu, ali istodobno i samoubilačko zrno već potrošenoga, rastočenoga, bolesnog i protunaravnog komunističkog zlosilničkog političkog sustava.
Papa je preživio atentat, ali je posljedice pokušaja ubojstva osjećao do svršetka ovozemaljskoga života. Taj ubojiti naboj, koji ga je zamalo ubio, postao je za papu Ivana Pavla II. veliki poticaj za još veće čašćenje, kroz molitvu, Bogorodice.
U Papu je pucano upravo na nadnevak prvoga ukazanja Blažene Djevice Marije u Fatimi. Ivan Pavao II. ostao je živ, što je bio zoran pokazatelj navlastite Gospine zaštite. Stoga je Papa, s punim pravom, rekao: „Jedna je ruka pucala, a druga je vodila naboj.” Ubojito zrno, kojim je bio pogođen, odnio je poslije upravo u marijansko glasovito svetište Fatimu i stavio ga, u znak zahvalnosti, u krunu Gospe Fatimske, gdje ono i danas stoji.

Domoljub i intelektualac – blizak svim ljudima

Ivan Pavao II. bio je posve otvorena osoba tehnološko-znanstvenim dosezima suvremenog svijeta. Crkvi u Oceaniji je 2l. studenoga 2001. poslao – e-mail. To je bio prvi poglavar Katoličke crkve, koji je poruku Crkvi uputio na taj način. U internetu je vidio dobru mogućnost evangelizacije, redovito je putovao zrakoplovom, služio se bankovnim računima i tsl. Nije bio konzervativac, izvan suvremenih dosega čovječanstva.
Tzv., liberalni teolozi ipak su ga držali protumodernistom. A Papa to zacijelo nije bio! Čuvao je samo čvrsti moralni nauk Katoličke crkve, jer je s punim pravom pobačaj izjednačio s holokaustom. Također se žestoko protivio zaređivanju žena kao svećenica unutar Katoličke crkve i ukinuću celibata. Stoga je 160 srednjoeuropskih teologa sročilo tzv. Kolnsku izjavu, u kojoj su neopravdano Ivana Pavla II. optužili za autokratizam i konzervativizam u upravljanju Katoličkom crkvom.
Papa Ivan Pavao II. bio je čovjek velike duhovnosti. Molio je oproštenje za strahote koje je Katolička crkva učinila u Srednjem vijeku, posve nekršćanskim djelovanjem inkvizicije. Službeno je rehabilitirao Galileja, kojega je onodobno Crkva nepravedno osudila, glede znanstveno ispravne teorije heliocentričnog sustava. U Ime Crkve, zatražio je javno oprost za zločine počinjene nad domorocima…
Prvi je Papa koji je bio na stadionu na nogometnoj utakmici. U audijenciju je primio brojne poznate športaše: nogometaše HNK Hajduka, Rogera Millu, Diega Maradonu, Roberta Baggija, Gorana Ivaniševića i mnoge druge. Skupa s talijanskim planinarima popeo se l986. na Mont Blanc, najviši gorski europski vrh. Uoči početka Svjetskoga nogometnog prvenstva 1990. u Italiji, blagoslovio je nogometni stadion u Rimu.
Prvostolništvo Ivana Pavla II. bilo je jedno od najduljih u povijesti Crkve. Sveti Otac vršio je Petrovu službu vjerovjesnički neumorno, pa je sve vlastite snage upravo za to upotrijebio, potican brigom za sve Crkve i nepodijeljenom ljubavi prema cijelom čovječanstvu. Više se od svih predčasnika susretao s Božjim narodom i odgovornima za pojedine narode: u prigodnim slavljima, općim i posebnim prijamima i dušobrižničkim posjetima.
Ljudima je bio bliži od bilo kojeg svog predhodnika, jer je zanosio podjednako vjernike i nevjernike. Papa je netom nakon izbora postao osoba globalnoga značaja: kao promicatelj ljudskoga dostojanstva, čovjekovih prava, društvene pravde, mirotvorac, osoba dijaloga, otvaratelj vrata prema svima, prorok, snažni propovjednik, umjetnik i znalac riječi, mistik i teolog, dobri otac i plemeniti učitelj, uvijek Kristov učenik, sluga slugu Božjih, patnik, čovjek boli i razumijevanja; još od mladosti neumorni radnik, glumac, planinar, borac protiv totalitarnih protuljudskih režima, gorljivi domoljub, razboriti filozof, pjesnik velikoga srca… Bez poteškoća se služio s dvanaest jezika.

Tjerao je strah u kosti komunistima

U jednoj svojoj ranoj pjesmi pjevao je kako nije sposoban utjecati na sudbinu svijeta. Ali, tijekom 26 godina svog prvostolništva, zaokrenuo je tijek povijesti i svijeta. Više je utjecao na povijest od i jednog državnika ili moćnika. Gdje bi se pojavio, politički prvaci bi drhtali, poglavito oni komunističke provenijencije.
Davao je javnu podršku poljskim sindikatima. Obespravljene je hrabrio u njihovoj čežnji za slobodom i pravdom. Primjerice, kad je za svog prvoga putovanja u Poljsku, na Duhove l979., molio „da Duh Božji obnovi lice zemlje”, tada je nekoliko puta opetovao zvonko: „I ove zemlje Poljske!” Te su Papine riječi tjerale strah u kosti komunistima.
Njegova ga je ljubav prema mladeži tjerala oživjeti „Svjetski dan mladeži”, kada se znalo skupiti milijuni mladih, sa svih strana svijeta. Papa je uspješno promicao razgovor s predstavnicima drugih vjeroispovijedi i sve ih je više puta pozivao na molitvene skup
ove za mir, napose u Asizu.
Znatno je proširio Kardinalski zbor, imenujući 231 novog kardinala. Sazvao je l5 biskupskih sinoda: 7 općih i 8 posebnih. Utemeljio je brojne biskupije i stvorio nove crkvene ustroje, navlastito na području Istočne Europe.
Doradio je „Zakonik kanonskoga prava Zapadne i Istočne Crkve”. Ustrojio je nove crkvene ustanove, te preuredio Rimsku kuriju. Kao Prvosvećenik Rimske Crkve, vršio je bogoštovnu službu u Rimskoj biskupiji i cijelomu svijetu, u savršenoj vjernosti Drugomu vatikanskom saboru.
Na primjeren je način promicao bogoslužni život, duhovnost i duboku molitvu, napose klanjanje Presvetomu oltarskom sakramentu i molitvu krunice. Pod njegovim se prvostolništvom Crkva približavala i proslavila Svetu 2000. godinu.
Promicao je duhovnu obnovu Crkve: Svetom godinom otkupljenja, Marijanskom godinom i Euharistijskom godinom. Proglasio je niz novih svetaca i blaženika Katoličke crkve, kako bi suvremenicima pokazao životne uzore nebrojenih primjera svetosti. Promaknuo je Sv. Malu Tereziju od Djeteta za naučiteljicu Crkve.
U više od dva i pol desetljeća prvostolništva, pohodio je 130 država. Sveukupno je proputovao 1,2 milijuna kilometara. Zemaljsku loptu obišao je oko 30 puta. Bio je dragi gost u oko 850 gradova. Prvi od Petrovih nasljednika posjetio je gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Imao je 54 posjeta europskim državama, ne ubrajajući Italiju, l5 Africi, 11 Srednjoj Americi, 10 Sjevernoj Americi, 9 Aziji, 8 Južnoj Americi, 4 Oceaniji i 3 posjeta Bliskom istoku. Putovao je gotovo do posljednjega dana života.

Veliki prijatelj Hrvatske i hrvatskog naroda

Ivan Pavao II. imao je posebno prijateljski odnos s Hrvatskom. Rodio se u dijelu Poljske, koji se naziva Bijela Hrvatska. Na tom području su obitavali Hrvati, prije velike seobe naroda. Revno se zalagao za ostvaridbu opravdane hrvatske težnje za neodvisnom državom, te za prestanak rata u Hrvatskoj.
Sveta Stolica je prva od država u svijetu 3. listopada l99l. objavila, da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Vatikan je službeno priznao Hrvatsku l3. siječnja l992., dva dana prije članica Europske unije.
Prije toga, blagdan Male Gospe je proglasio 8. rujna l99l., Svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj. Katolici su diljem svijeta molili za Hrvatsku, a Ivan Pavao II. je slavio koncelebriranu svetu misu na istu nakanu.
Sveta Stolica i Republika Hrvatska uspostavile su pune diplomatske odnose 8. veljače l992. godine. To je objelodanjeno istovremeno i u Vatikanu i u Zagrebu. Sveta Stolica je u Zagrebu otvorila Apostolsku nuncijaturu, a Republika Hrvatska Veleposlanstvo u Vatikanu
Za prvoga poslanika Svete Stolice u Hrvatskoj, Ivan Pavao II. je imenovao nadbiskupa Giulia Einaudija, koji je na novu dužnost u Zagreb došao iz čileanskog poslanstva Svete Stolice. Za prvoga hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici imenovan je prof. Ivo Livljanić, dotadanji zadarski gradonačelnik, koji je, inače, kao djelatni katolik i domoljub iskusio komunističke uze.
Uspostava diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Republike Hrvatske proistekla je iz zajedničke želje da uzajamni odnosi budu „zajamčeni na stalan i prijateljski način”. Tiskovni ured Svete Stolice objavio je Izjavu o povijesti odnosa između hrvatskoga naroda i Apostolske Stolice pod naslovom „Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj”.
Ivan Pavao II. je posjetio Hrvatsku tri puta. Treći je rimski prvostolnik, koji je kročio na hrvatsku zemlju. Prvi put je došao 10. i 11. rujna 1994. u Zagreb. Uz razdragano mnoštvo, srdačno su ga dočekali kardinal Franjo Kuharić i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Papa je posjetio zagrebačku prvostolnicu prvoga dana posjeta, a sutradan je slavio svečanu liturgiju na Hipodromu, kojoj je pribivalo milijun vjernika. To je bilo najbrojnije euharistijsko slavlje u hrvatskoj povijesti.
Tijekom drugoga pohoda Hrvatskoj, Ivan Pavao II je u Mariji Bistrici 3. listopada l998., uz nazočnost pola milijuna vjernika, proglasio kardinala Alojzija Stepinca novim hrvatskim blaženikom. Sutradan je slavio svetu misu u Splitu na Žnjanu, pozivajući Hrvate da stvore demokratsku državu, a svijet da zaustavi ratne strahote na Kosovu.
Treći pastoralni posjet Hrvatskoj bio je Stoti njegov pohod nekoj državi. Tada je posjetio: Osijek, Đakovo, Rijeku, Zadar i Dubrovnik U Dubrovniku je proglasio časnu sestru, Mariju Petković, hrvatskom blaženicom.
Osim tri pastoralno-državnička pohoda Republici Hrvatskoj, Ivan Pavao II. dva puta je posjetio Hrvate u Bosni i Hercegovini: u Sarajevu je bio dragi gost 12. i 13. travnja l997., a u Banja Luci 22. lipnja 2003., kada je blaženim proglasio slugu Božjeg Ivana Merza.
Papa je za vrijeme svog pontifikata proglasio dvojicu Hrvata svetima: Leopolda Mandića 16. listopada l983. i Marka Križevčanina 2. srpnja l995., u Košicama u Slovačkoj. Imenovao je uglednog hrvatskog svećenika mons. Nikolu Eterovića za Glavnoga tajnika Biskupske sinode, nakon što je Eterović veoma uspješno organizirao njegov zahtjevni posjet Ukrajini 2001. godine.
Osim rečenoga, valja istaknuti da je hrvatski svećenik Martin Vidović djelovao u Državnomu tajništvu Svete Stolice. Papa ga je imenovao za apostolskog nuncija u Bjelorusiji 2004. godine. Posljednji dokument, koji je Ivan Pavao II. napisao prije smrti, bio je vezan uz beatifikaciju Ivana Merza.

Četiri milijuna ljudi na sprovodu Ivana Pavla II.

Ivan Pavao II. je umro 2. travnja 2005., u subotu, koja je posvećena Prečistomu Srcu Marijinu. Umro je na uočnicu Bijele nedjelje, koju je upravo On proglasio Nedjeljom božanskoga milosrđa. Šest dana poslije, 8. travnja 2005., na Trgu Sv. Petra u Vatikanu, Katolička crkva se oprostila od preminuloga poglavara.
S tugom, u molitvi, ali ponosni što su bili njegovi suvremenici i veliko mnoštvo vjernika pristiglo je u Rim na sprovod Ivana Pavla II.: oko četiri milijuna hodočasnika, 180 državnih izaslanstava, 14 vjerskih vođa, 6 kraljeva i kraljica, 44 predsjednika država i 25 predsjednika Vlada. Među mnoštvom koje je na Trgu Sv Petra klicalo: „Svet, odmah svet!” – bili su brojni hrvatski hodočasnici.
Iznad groba Ivana Pavla II. nalazi se Bogorodica, umjetničko djelo hrvatskog kipara iz 15. stoljeća, Ivana Dunkovića, podrijetlom Trogiranina.
Prikaz o Ivanu Pavlu II. Velikomu, držim prikladnim završiti zahvalnom rečenicom: Hvala Ti, Sveti Oče, za veliku i iskrenu ljubav prema našoj domovini Hrvatskoj i prema hrvatskomu narodu!