Orban je gorčinu osjetio nakon sat vremena s Plenkovićem, a zna li on kako je nama koji tu gorčinu osjećamo stalno?

Vlada RH

Briselski bećarac: Oj, Andreja, daj mi se naguzi…

Je li policajka koja je tužila pjevača pučkih prostačkih pjesmica poznatih i kao „bećarci“ imala pravo to uraditi ili ne? Jedni kažu, bećarac je tradicija. Zaštićen kao nematerijalna kulturna baština od UNESCO-a. Suština bećarca je da je prost, kao uostalom i linđo i svi srodni oblici tradicionalnih poskočica, jer pred par stoljeća kad su takve tradicije nastajale, atmosfera je ipak bila malo liberalnija nego u 21. stoljeću, i nije se laprdalo o „mikroagresiji“ i „okidačima“, niti se bježalo u „safe space“ sa svojim plišanim medekom kad bi vam netko rekao nešto što vam se iz bilo kojeg razloga ne sviđa čuti. I, uostalom, smatralo se da odrasli ljudi – uključujući odrasle žene – baš ne bi trebali biti mimozice, odnosno kako se to danas kaže „snowflakes“, već bi trebali znati i primiti šalu na svoj račun, i po mogućnosti – uzvratiti jednakom mjerom.

Drugi kažu da je policajka službena osoba koju se ne smije vrijeđati, uglavnom liberali koji inače generalno misle da su policajci „svinje“ i „fašisti“ (osim kad istražuju „govor mržnje“ na internetu).   „Kakva je to napokon umjetnička sloboda ako će je iskušavati nad bespomoćnim ženama. Kad je baja, neka dobaci nekakvom ministru ili zastupniku da mu se naguzi. Pa neka nekakvom takvom moćnom muškarcu poslije na sudu objašnjava da je to u bećarcu normalno“, kaže jedan novinski komentar.

Naravno, svatko se smije osjetiti uvrijeđenim, ali nje baš lijepo javno se duriti kao malo dijete za nešto tako banalno i benigno. Tužakanje sudu zbog „male u plavoj bluzi“ što se rimuje s „naguzi“ je bilo nezamislivo, do ne tako davno. To je jednostavno narodni humor, možete ga smatrati lošim, vulgarnim ili čak nimalo smiješnim, ali on je takav. Osoba koja bi nekog tužila sudu za tako nešto bi svakako do nedavno bila smatrana zadrtom i, jednostavno, netolerantnom osobom lošeg karaktera. Danas više nemate loš karakter ako se durite na svakog vr,aga nego imate „svoja prava“. No, s čim se uopće danas smijete šaliti? Nekoć su se pričali vicevi o nacistima, Židovima, pederima, pohotnicima, lakim ženama, Englezima (ukočeni, umišljeni, aristokratskog držanja), Škotima (škrti), Nijemcima (zadrti, kruti), Francuzima (pohotnici i ponekad feminizirani), Slovenkama (brze i lake), Bosancima (glupi) , Fati, Muji, bilo kome. I o Titu, jasno, i ti su jedini kakti bili zabranjeni. Iako su ih svi pričali. Danas više ne postoje vicevi kao kategorija, jer svi nekog vrijeđaju. To je i poanta humora, da se nekog ismijava.

A što reći na ono da je policajka „bespomoćna žena“? Ako su žene bespomoćne, gdje je nestala emancipacija? I kako je to bespomoćna kad ima oružje i ovlasti da uhiti i privede? A bećar koji nema ništa od toga je, valjda, opresor? Maltene silovatelj? Zlostavljač?

Sad, dozvoljavam da je policajka bila na radnom mjestu, da joj nije bilo do šale, da nema smisla za humor, iako je običaj na pučkim zabavama da se šale zbijaju upravo na račun svih koji predstavljaju državu i to se oduvijek toleriralo, to su tolerirali i brkati žandari i komunistička milicija. No, jednu stvar ne mogu shvatiti. A to je, zašto najviše moralističkog zgražanja nad „zlostavljanjem policajke“, i to seksualnim aluzijama, dolazi od autora kojima je inače baš jako simpatično kad pijana budala štipa za guzicu premijera navodno suverene države, i to na radnom mjestu? Kako bi oni reagirali da je Andrej tužio Junckera sudu? Bi li to bilo ok, ili tu nema zlostavljanja, jer je u Bruxellesu gay ok? Ili bi Plenković bio osoba koja ne razumije šalu, pa k tome još tuži sudu jadne nemoćne starce koje muči kronični išijas?



Gorčina u ustima

„Sadašnje stanje mene čini nesretnim. Suradnju s Hrvatskom počeo sam još 90-ih godina, bio sam zastupnik parlamenta kada se ovdje vodio Domovinski rat. Uvijek sam bio prijatelj predsjednika Tuđmana, ne znam je li to moderno ili ne“, rekao je Viktor Orban prilikom posjeta Zagrebu.

Ne znam ni ja je li to moderno ili ne, ali znam da je Orban vrlo nalik Franji Tuđmanu. Imaju i iste neprijatelje, uglavnom soroščad. Kad čovjek gleda Orbana, kad gleda koliko zapad s jedne strane njurga protiv Orbana, a s druge sve jake zapadne tvrtke ulažu teške milijarde u Mađarsku, kad gleda gdje je bio „gulaš socijalizam“ od našeg samoupravnog polusocijalizma financiranog od Amerike, a gdje je sad Mađarska, a gdje Hrvatska, postaje prilično jasno kad su stvari krenule po zlu za Hrvatsku. Nakon Tuđmana.

Ne namjeravam beatificirati njegovo nasljeđe, no budimo realni, i Tuđman i Orban su državnici. Uglađeni europejci poput Angele Merkel koja mora najaviti odlazak s čelnog mjesta stranke da je ne bi izbacili, Macrona koji daje tupave izjave po Argentini dok mu ruše Francusku, ili našeg uštipnutog premijera, to jednostavno nisu. „Greške Boga“, rekao bi jedan moj prijatelj.

No, Orban je rekao još nešto. “Imamo određenu gorčinu u ustima. Naime, obzor naših odnosa nije potpuno bez oblaka. Vjerojatno vam je poznat osjećaj kako zdrav organizam reagira kad se trn zabije pod nokat. To nije velika stvar, ali ipak utječe na raspoloženje čovjeka”, rekao je. “To je situacija s kojom smo sada suočeni”. Pritom je aludirao na situaciju između INA-e i MOL-a. On je gorčinu osjetio nakon sat vremena s Plenkovićem, a zna li kako je nama koji tu gorčinu osjećamo stalno?

Slučaj INA-MOL je nastao zato jer Hrvatska, jednostavno, nije ispoštivala svoj dio ugovora o kupoprodaju INA-e, koje se Mađari žele riješiti, no nitko je ne želi. A nitko je ne želi jer nitko ne želi kupiti firmu kojom će onda upravljati hrvatska Vlada. Ljudi koji kupuju naftne kompanije žele zaraditi, a hrvatske rafinerije gube ogroman novac. Mađarima smo prodali benzinske pumpe, a Plinacro i slično izdvojili, naftna polja prodali (Sibir) ili politički prokockali (Sirija). Potom nismo preuzeli plinski biznis što smo po ugovoru bili dužni, nismo Mađarima prepustili upravljanje kompanijom što smo po zakonu o privatizaciji INA-e iz 2002. (Linić) i propisima EU koji brane da država ima više od 25% dionica komerijcalnog poduzeća bili dužni (Hrvatska u ovom trenutku ima 42% dionica INA-e), a onda smo optužili Mađare da su dali mito Sanaderu da im omogući da upravljaju vlastitom kompanijom (što moguće i jesu, ako drukčije nisu mogli doći do svog vlasništva).

Sama činjenica da je Hrvatska arbitražu – i to onu koju je sama pokrenula – izgubila bez da je i jedan arbitar po i jednoj točki dao za pravo Hrvatskoj, a drugu, u Washingtonu, koju su pokrenuli Mađari ćemo tek izgubiti uz puno veću štetu, dosta govori o tome koliko je raspirivanje antimađarskih sentimenata zapravo farsa kojom se skreće pažnja s činjenice da hrvatske vlade, osim što su kriminalno nesposobne, nemaju muda suprotstaviti se Srbiji i BiH koje čiste svoj teritorij od ostataka Hrvata i krše sva moguća njihova ljudska i nacionalna prava, a usput grubo vrijeđaju Hrvatsku i njene vlasti. A kamoli da bi imali muda usprotiviti se nekom u Bruxellesu. Zato je tu uvijek „zli nacionalist“ Orban, da bi hrvatske vlasti imale neprijatelja, kad ga već nisu u stanju naći tamo gdje stvarno jest.

Što kome smrdi?

Zanimljiv je fenomen da mediji uvijek posvete puno pozornosti prosvjedima od tri i pol uvijek ista lika, obično feminacistice u odorama iz TV serije sluškinja (patetično!) ili još patetičnija „Are you Syrious“ ekipa švercera ljudima. Inače skupove veterana ili one na kojima se traži da se ne potpisuje izdajnički marakeški sporazum – odignoriraju.

Tako medijima – koji su redom odignorirali činjenicu da je DORH izdao nalog za pritvaranjem Zsolta Hernadyja upravo dok je Orban razgovarao s Plenkovićem o INI, koju bi Plenković kupio kad bi imao novaca u državnoj blagajni, nije promaklo da su Orbana pred Esplanadom dočekali prosvjednici s transparentima: “HDZ – prva crta Orbane”, “Deportirajte Orbana, a ne izbjeglice” i “Smrdi na fašizam”. Navodi se da su u prosvjedu sudjelovali Centar za mirovne studije (CMS), inicijativa Dobrodošli, GONG.  Kao i inače, više je organizacija organiziralo prosvjed nego što je ljudi u njemu sudjelovalo. Tri do pet, reklo bi se iz fotografija u medijima. Prosvjednika, ne organizatora.

Prilično sam siguran da bi većina Hrvata ipak radije deportirala ekipicu iz CMS-a i „Inicijative dobrodošli“, skupa s braćom im Arapima, nego Orbana. Koji je uspio istjerati, kažu ovotjedne vijesti, Sorosevo sveučilište iz zemlje. I koji je pred nekoliko dana izjavio: “UN-ov Marakeški sporazum je izdajnički dokument koji potiče migracije. Tko ga potpiše predstavlja ozbiljnu prijetnju svome narodu. Migracije su ozbiljan problem čiji tvorci ne bi trebali zanemarivati mišljenja Europljana. Unatoč tome, uskraćena im je (domicilnom stanovništvu) sloboda govora.“

Dakle, nije da Orban smrdi na fašizam, nego Hrvatska smrdi na izdaju. Ali upravo u tome je razlika između Orbana i Plenkovića. Jedan odgovara samo i jedino onima koji su ga birali, drugi… pa, zapravo isto tako onima koji su ga birali. Ili bar instalirali na vlast. Samo što to ovi potonji nisu uradili na izborima…

‘Rakar. Marko Rakar.’

Postoji jedan aktivist i savjetnik za PR u Zagrebu koji je ujedno i informatički James Bond i može raditi ono što stručnjaci u DORH-u, USKOK-u, MUP-u i drugdje ne mogu. Zove se Marko Rakar. Njemu je – točnije njegovoj firmi – isplaćeno preko milijun kuna da bi istražio što se sve na financijskom planu događalo u Agrokoru, tj. da bi pomogao DORH-u optužiti Todorića.

Ako ste zaboravili tko je Rakar, to je tip, koji je prije puno godina pokrenuo hajku na Hercegovce u Hrvatskoj, kampanjom dezinformacija. Paljevina Reichstaga je ovdje bila kuća u zaseoku Dusine, na kućnom broju 99, u kojoj je, kako je to urbi et orbi slavodobitno objavio Rakar, bilo lažno prijavljeno 200 ljudi, očito Hercegovaca, samo kako bi glasovali na izborima i na vlast doveli HDZ, koji inače bez njih, po Rakaru, nikad ne bi dobio izbore.

Hitler i Židovi, Rakar i Hercegovci, s tim da je Goebbels bio malo manje lažljiv. To je zakotrljalo lavinu antihercegovačkih sentimenata u državi, pri čemu nikog nije bilo briga što je uskoro razotkriven misterij 200 Hercegovaca – selo Dusine, naime, nije imalo kućne brojeve i svi su se stanovnici sela vodili na istom kućnom broju, 99. Odnosno, „Dusine BB“. I nisu Hercegovci.

Za to je Marko nagrađen unosnim savjetničkim poslom kod Ive presvetlog (Josipovića) dok je ovaj bio predsjednik države, no kad se pokazalo da je Rakar, koji nas je spasio da nas ne opljačkaju izmišljeni Hercegovci, dužan državi preko milijun kuna neplaćenog poreza, to je propalo. Ali je kasnije Rakar za lojalnost pravedno nagrađen na drugi način.

On je tada s Uredom predsjednika i ostalim tijelima državne uprave sklopio najmanje 17 ugovora, vrijednih ukupno 1,4 milijun kuna. No brojke su kasnije rasle, a Rakarova tvrtka koja se bavi “komunikacijskim konzultacijama”, dakle savjetovanjem, s dvoje zaposlenih dobila je tri ugovora od ministrice Milanke Opačić, devet od Mrsića, a po jedan od ministara Branka Grčića i Tihomira Jakovine, te ravnatelja Državnog zavoda za statistiku, Marka Krištofa. Svi ti poslovi bili su u pravilu sklopljeni na iznos od 69.900 kuna, sto kuna ispod 70.000, što je prema Zakonu o javnoj nabavi bila cifra ispod koje se moglo posao dodijeliti izravno Rakaru, bez javnog natječaja. Namještaljka? Očito. Korupcija koja je samo dinamičnom dvojcu Cvitan – Bajić mogla promaknuti.

I sad se tog tipa, koji je epitom korupcije u Hrvatskoj, nagrađuje s milijun kuna, a Večernjak piše, citiram: „U istragu o aferi Agrokor Državno je odvjetništvo angažiralo i – informatičkog Jamesa Bonda Marka Rakara!“ Dakle, umjesto da DORH istraži kako je Marko izvukao milijune iz raznih ministarstava preko više nego očito fiktivnih ugovora, preko čistih namještaljki, umjesto da istraži razmjere korupcije u pozadini toga, DORH Marka nagrađuje unosnim poslom na financijskoj forenzici Agrokora. Čime se inače ne bave mutne firme tipa Rakarove nego – revizorske kuće.

No, nije da me čudi. Kao što me ne bi čudilo da je tip koji je na najpokvareniji mogući način jednu društvenu skupinu dezinformacijama izložio javnom prijeziru, danas sutra bude na čelu nekakvog tijela koje će se baviti govorom mržnje u medijima.

Donor sperme

Povjerenstvo za sukob interesa je odlučilo: Ivan Pernar ne može zadržati desetke tisuća kuna skupi sat, dar katarskog emira, iako je „emocionalno vezan uz njega“, odnosno stalo mu je da se emir ne uvrijedi. Jer, Pernar inače ne voli vrijeđati bogate i moćne ljude, poput naftnih šeika, na tome je i sagradio karijeru, zar ne?

No, lako za sat. Pernar, kako je poznato, ima negdje u Njemačkoj sina, izvanbračnog. Što znači da negdje postoji žena koja je odlučila roditi njegovo dijete, što je samo po sebi fenomen. Dakle, u prijedlogu zakona o privremenom uzdržavanju, koji je sastavio Živi zid, predlaže se da samohrani roditelj dobije puni iznos alimentacije čak i u slučaju da ga drugi roditelj ne uplaćuje. Država bi ,dakle, dala novac umjesto onog tko ne plaća, što bi Pernaru svakako odgovaralo jer on ionako ne plaća alimentaciju za svog sina u Njemačkoj. Na što su ga građani u komentarima podsjetili.

Što je bila greška, jer je onda Pernar išao objašnjavati zašto ne plaća alimentaciju. Pa je ustvrdio kako on i majka njegovog sina nikad nisu ni mislili biti zajedno, i kako je on samo – donor sperme!

„Od samog početka se znalo da ne mislimo ostati zajedno i postojao je dogovor da neće od mene utjerivati alimentaciju. To je razlog zašto ne plaćam alimentaciju, kao što ne plaća niti jedan drugi donor sperme“, napisao je Pernar. Da je bilo tko ispalio takvu budalaštinu, Kuščević recimo, znali biste da mulja, no je li moguće da Pernar stvarno ne razlikuje donora sperme, koji je anonimna osoba koja nikad nije stupila u kontakt s budućom majkom, od „prijateljskog seksa“? Još bolje od toga: Pernar je pred godinu dana pričao sasvim drugu priču o toj vezi, i tada nije bilo priče tipa „nismo mislili ostati zajedno“, naprotiv. Tada je priča bila tipa – „voljeli smo se, ali nije išlo“.

HDZ vam je ljigav, SDP izgubljen u bespućima povijesne zbiljnosti, Most vam je sektaški, pa iz prosvjeda glasujete za Živi zid? Upravo ste postali donor glasova, i stranka nema nikakve obaveze prema vama. Kao što on nema nikakve obveze prema svom sinu. Bar tako Pernar tumači stvari.

Tko je Andrej Plenković?

Poznati jugoslavenski režimski intelektualac i postjugoslavenski hrvatomrzac, Igor Mandić, izrazio je u ovotjednom intervjuu Večernjaku punu podršku Andreju Plenkoviću. „Ne idealiziram Plenkovića, ali pokazao je da može zaustaviti naci-fašizam u Hrvatskoj“, glasi naslov intervjua u Večernjaku.

Igor je tamo isti onaj kakav je oduvijek i bio: U Jugoslovakiji je biti intelektualac značilo prije svega mrziti i zatirati sve što ima veze s hrvatstvom, to je bio preduvjet, i on se toga dosljedno drži i danas. Osim što je pod stare dane malo kontradiktoran. U jednoj rečenici kaže – „Jedina država koja je osnovana kao Hrvatska jest ona koja je izborena u Narodnooslobodilačkom ratu pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza. Ovo danas je izmišljotina popišmanjenih povjesničara koji su pogriješili u svemu što su radili zbog svoje strastvene mržnje prema srpstvu, jer antisrpstvo je danas jedini sadržaj hrvatstva“. U drugoj, pak, kaže da su po njemu Hrvati i Srbi dva bratska naroda. A ovo s antisrpstvom je isto trolanje, ali trolanje kakvo je moglo proći prije dvadeset godina, kad su ratne rane još bile svježe i kad su ljudi, s pravom, zazirali od Srba koji su toliko zla nanijeli ovoj zemlji.

Danas za Srbe i Srbiju u Hrvatskoj zapravo nikog više nije briga, Srbija je moralno i u svakom drugom pogledu propala država s druge strane Dunava, a da u Hrvatskoj postoje Srbi podsjete nas tu i tamo samo provokatori poput Pupovca i Mandića. A i oni se moraju svojski truditi i prijeći sve mjere ukusa da bi ih se primijetilo. Čisto da ih čovjeku bude žao. Cijelog su života odgajani na mitu da se cijeli planet vrti oko Srba, srpstva i Srbije, da su oni u centru pažnje, da sve što Ameri i Nijemci rade, rade zato jer mrzedu Srbe. A naročito Albanci i Hrvati. Nikako da prihvate da više nisu čimbenik u Hrvatskoj, i da ih jednostavno nema dovoljno da bi mogli bitnije opstruirati naciju i državu i biti važni. Da su sporedni, da su problem danas imigranti i razne idiotske ideologije, a ne oni.

Zanimljiva je i njegova konstatacija kako je Vukovar „farsa i prenemaganje“. „Ma to je farsa i prenemaganje, licemjerstvo prve klase. Već je netko pametan napisao kako bi na tu godišnjicu u Vukovaru trebali biti samo oni koji su ga branili i preživjeli, a ne ova pompozna garda političke garniture, oni koji rone lažne krokodilske suze i unovčuju tuđu bol. Ta eksploatacija boli je prešla svaku granicu. To je naprosto porazno do kakve smo jadne predstave došli upropaštavajući spomen na jednu nesreću. Nema nikakve sumnje da je to bilo grozovito klanje i da se ono ne može obilježavati svečanim mimohodima. Sljedeće godine još samo očekujem ‘cheerleaders’ ispred onih zastava i vojničke glazbe. I nedostaju mi volovi na ražnju i burad s rakijom, tek tada bi sve bilo kako treba. Kermes, udri smrt na veselje. Čisti užas“, kaže Igor.

Ja isto tako očekujem da na godišnjici Jasenovca nagodinu budu samo oni koji su bili u njemu i preživjeli ga. Pa da stavimo točku na I na lažne krokodilske suze i unovčavanje tuđe boli. Isto važi za Srb i Brezovicu, jer tamo nema nikog tko je bio u ratu i tko je bio „antifašist“. Za razliku od Vukovara, gdje su branitelji i te kako prisutni u Koloni sjećanja.

No, na stranu Mandić, od njega se neukus i šovinizam spram Hrvata i očekuju. Ali kad takvi četnički radikali hvale Plenkovića, onda znate gdje je HDZ dospio…

14,6 posto i na putu prema dolje

Nekako mi je uvijek žao kad mali Bero dođe na red da se o njemu piše. On poručuje da vlast mora otići i da ministar Marić – inače jedini stvarno kompetentan ministar u Plenkovićevoj garnituri – mora otići, i da svi moraju otići. Istovremeno mu promiče da njega već godinu dana mole da ode. A on ne želi. Pravi se blesav.

Rezultat njegovog neodlaska je taj da je SDP zabilježio povijesno najniži rejting još tamo od Tuđmana, 14,6%, samo na oko dva posto od Živog zida. Čak je i Zlatko Komadina, koji je u SDP-u postao nešto kao Šeks u HDZ-u, rekao malom Beri da bi on na njegovu mjestu zatražio da Predsjedništvo glasa o povjerenju zbog pada rejtinga i svih ostalih razloga, no Bernardić je u potpunosti izignorirao taj zahtjev.     Pa, iako su prije sastanka predsjedništva SDP-a brojni visokorangirani SDP-ovci najavljivali kako će tražiti njegovu ostavku, on je nakon četiri sata izašao pred novinare i slavodobitno izjavio kako nitko nije tražio njegovu ostavku. Ostali su se izvukli na stražnja vrata izbjegavši novinare.

Mali Bero se, pak, hvalio afirmativnom i konstruktivnom raspravom, te rekao kako SDP ima rješenje za iseljavanje, piše svoj Zakon o pobačaju, bori se za ravnopravnost žena i protivi se HDZ-ovom Zakonu o udomiteljstvu koji diskriminira istospolne parove. Samo nije rekao gdje im je to rješenje bilo kad je Milanović bio na vlasti, kad je započela velika seoba Hrvata u Irsku. Nije primijetio ni da se posvađao s Ostojićem, na pitanje novinara o tome rekao je nešto o nekakvom šumu na komunikaciji.

Bez obzira što takav patetični luzer može biti simpatičan, kao što nekom Mr. Bean može biti simpatičan jer je smotan, upravo je Bero taj koji omogućava opstanak Plenkoviću. Samo što on toga nije niti svjestan. Kad bi HDZ imao oporbu, morao bi se za početak pomaknuti na svoje stvarno mjesto na političkoj karti, ono na desnom centru koje sad stoji upražnjeno. S te strane, mali Bero je puno negativnija pojava nego što je to itko u SDP-u spreman priznati.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI