Od koga nas, zapravo, brani pučka pravobraniteljica?

screenshot, youtube N1

U društvu u kojem ovršeni gladuju, opljačkani stenju pod nametima, siromašni nemaju šansu na pravdu, a bogati jamčevinama kupuju slobodu i tjeranje pravde unedogled, u zemlji u kojoj je nepravda učestala kao pozdrav „dobar dan” u lijepo jutro - svako prozivanje i uspoređivanje događaja u našoj prošlosti s današnjim ljudskim pravima, promašen je pucanj. Bučan, ali promašen!

Ne sramimo se reći – nismo zemlja u kojoj su ljudska prava besprijekorna, svi pošteni ljudi, svi koji vole Hrvatsku uistinu bi htjeli i nadamo se da namjeravaju djelovati u tom pravcu – htjeli bi bolju, ljepšu, bogatiju i s ljudskim pravima korektniju domovinu u kojoj bi doživotno vidjeli svoju egzistenciju i budućnost za svoja pokoljenja.

Baš kada je o ljudskim pravima riječ, a za to u nas postoje demokratske institucija kao u razvijenom svijetu, i hvala Bogu da postoje, zakažemo i šokiramo sami sebe baveći se stvarima koje s ljudskim pravima nemaju dodirnih točaka, ali imaju s političkim obračunima… I čim se dodirnu ljudska prava i političke kalkulacije o ljudskim pravima, onda nema ni govora, spomena bolje reći! Zato ćemo se usuditi recentno izvješće pravobraniteljice za ljudska prava, Lore Vidović, nazvati – promašenim u startu. Čak i nepotrebnim. U društvu u kojem ovršeni gladuju, opljačkani stenju pod nametima, siromašni nemaju šansu na pravdu, a bogati jamčevinama kupuju slobodu i tjeranje pravde unedogled, u zemlji u kojoj je nepravda učestala kao pozdrav „dobar dan” u lijepo jutro – svako prozivanje i uspoređivanje događaja u našoj prošlosti s današnjim ljudskim pravima, promašen je pucanj. Bučan, ali promašen!

Zna se zašto i zbog čega služi i egzistira pučki pravobranitelj. Ukonkretnom hrvatskom slučaju, pučka pravobraniteljica opunomoćenica je Hrvatskoga sabora za zaštitu i promicanje ljudskih prava i sloboda, središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije, te djeluje kao nacionalni preventivni mehanizam za zaštitu osoba lišenih slobode. U svom radu je samostalna i neovisna. Mora se znati da pučkog pravobranitelja i njegove zamjenike bira Hrvatski sabor na razdoblje od osam godina. Od 2013. godine, pučka pravobraniteljica je Lora Vidović.

Dužnosti pučkog branitelja

Dužnost pučkog branitelja je štititi viziju društva u kojem se poštuju, promiču i štite ljudska prava, u kojem je državna uprava pravična, učinkovita i pristupačna, a svaki pojedinac ima jednake mogućnosti. Mora sve činiti u misiji pošto-poto neovisnog djelovanja na zaštiti i promicanju ljudskih prava i temeljnih sloboda, suzbijanju diskriminacije i sprječavanju mučenja djelovanjem nacionalnog preventivnoga mehanizma. Institucija koja svoje ciljeve ostvaruje izgradnjom autoriteta i povjerenja. Ima pučki branitelj temelje svog djelovanja i u povelji i člancima Ujedinjenih naroda – sve to izgleda lijepo i pravično, što i mora biti.



No, nešto nam tu ne štima, napose nakon najnovijeg izvještaja naše pučke braniteljice, Lore Vidović. Riječ je o izvještaju pod naslovom – „Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji“. U napisu od nekoliko stranica, neuobičajeno opširnom i širokom, Lora Vidović je napala gotovo sve strukture društva, optužujući ih za veličanje „endehazije”, povijesni revizionizam, grafite po kolodvorima, udarila je po Katoličkoj crkvi, Državnom odvjetništvu, Vladi, udarila je na sve strane zbog države koja je nestala prije više od 75 godina i koja s današnjom hrvatskom državom nema dodirnih točaka…

„Toleriranjem ustaških simbola ugrožavate Ustav i otvarate prostor za bujanje mržnje”, ističe Lora Vidović odašiljući poruku kako smo svi zaglibili u „ustašluk” iz kojeg se ne možemo izvući. Da nije stres, bio bi urnebes! Otkud sad takva poruka pučke pravobraniteljice, čemu usporedba današnjeg hrvatskog društva s nečim što je bilo davno, odavno, i to u momentu kada se naše današnje društvo suočava s kud i kamo težim problemima, nevoljama, krizama, stagnacijama, iseljavanjem, pljačkom, propalim pravosuđem.

Zašto je krivac za stanje u društvu izblijedjeli grafit na nekom kolodvoru, pa ima onih drugih grafita, isto jedva vidljivih od traga vremena od Karlovca do Knina, koliko hoćeš, pa ih nitko ne spominje? A i zašto bi. Bilo pa prošlo i ne ponovilo se!

No, zato se spominje pjevač Marko Perković Thompson i usklik iz njegove pjesme s kojim se branila Hrvatska 1991. godine. Nije dugo bio na tapeti, evo ga sad opet, u simbiozi s nestašnom Katoličkom crkvom koja uvijek ima nešto za reći. Pa, valjda su to njena ljudska prava, ima ih i ona, poput svih drugih, makar smo sekularna država. Preko Thompsona pučka pravobraniteljica napada i pravosuđe; Thompson služi kao minobacač, pa tako u svom priopćenju Lora Vidović zaključuje:

„Pravdajući pjesmu – ‘Bojna Čavoglave’ – isticanjem kako je mnogo puta izvedena u izvornom obliku – s pozdravom ‘Za dom spremni’, prvostupanjski sud pošao je od pogrešne pretpostavke kako nešto što je od početka bilo nedopušteno, protekom vremena i (prešutnim) toleriranjem službenih tijela, može postati dopušteno. Takvo rezoniranje prvostupanjskog suda zabrinjava, baš kao i nedostatak protureakcije policije kao tužitelja”.

Thompson – trn u oku…

Smeta joj činjenica što „unatoč ovim odlukama Visokog prekršajnog i Ustavnog suda, iako je u kolovozu 2017. pokrenula prekršajni postupak zbog izvikivanja pozdrava ‘Za dom spremni’ u izvođenju pjesme ‘Bojna Čavoglave’ protiv Marka Perkovića Thompsona, policija je odlučila ne žaliti se na prvostupanjsku oslobađajuću presudu iz svibnja 2018., čime je onemogućila da svoj stav iznese Visoki prekršajni sud”. Zaista nam je sjajno u zemlji kada imamo ovakve probleme. Savršeno!

Da sad sve ne ponavljamo, jer izvješće je opširno, uspoređivati neka znanstvena istraživanja i povijesne činjenice s revizionizmom i žalom za propalom „endehazijom”, nije bespredmetno, već opasno i ponižavajuće za žrtve koje su stradale od druge strane, posve nevine kao i od prve strane. Pa, se tako, eto, u Vidovićkinom izvještaju kaže – „…s obzirom da su reakcije vlasti često nekonzistentne ili izostaju, stječe se dojam da ih prešutno toleriraju pa se u društvu stvara atmosfera koja potiče osnaživanje revizionističkih stavova o karakteru NDH, koja se temeljila na rasističkim i acionalističkim ideologijama, te po uzoru na Treći Reich, donosila vlastite rasne propise i provodila ih, kao i razmjerima zločina koji su u njezino ime počinjeni”.

Udarac je to i prema službenoj vlasti, koja pak trpi kritike jer ne podržava dovoljno istraživanje poratnih zločina, pa se slobodno može reći da je svaka hrvatska državna politika između dvije vatre, jer svaka strana traži i brani svoje žrtve. Od kojih su većina, s obje strane, nevine, ali nema veze. Dobro služe za trgovinu. Užas…!

“Sva se ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva”. Tako počinje 1. članak UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima. Dakle, ako je netko nevin strijeljan, pogubljen na jednoj ili drugoj strani – žrtva je i kao žrtvu ga treba tretirati. A ne osuđivati! Da to ne čini sad naša pravobraniteljica, možda? Uostalom, zašto povjesničari ne bi istraživali događaje za vrijeme propale državne tvorevine između 1941. i 1945. godine. Zar svijet tada nije postojao? Ne dokazuje se time nikakav revizionizam ili želja za povratkom iste državne tvorevine. Ljude to zanima, samo to!

Na sve to pučka pravobraniteljica gleda malo drukčije, te zaključuje i optužuje: „Unatoč tome, eksplicitni ustaški ili nacistički simboli ili oni koji asociraju na ustaški pokret, prisutni su u javnom prostoru u Hrvatskoj. Tako se posljednjih godina tiskaju knjige, pišu i objavljuju članci i intervjui, održavaju tribine, snimaju dokumentarni filmovi i emitiraju televizijske emisije, u kojima se negira ili umanjuje zločinački karakter NDH. Osim u huškačkim i nacionalistički obojenim medijima, ovakvi stavovi iznose se i u službenom glasilu Katoličke crkve, a prodrli su i u prevladavajuće medije, uključujući i na javnu televiziju…”

U optužbama prema svima i svakome, pitamo: kako snimiti dokumentarni film iz Drugog svjetskoga rata bez simbola one druge strane? Pa nije službeni dokument u službenom „dokumentarcu” povijesni revizionizam…

Na udaru i hrabri Hosovci

Na udaru naše Lore su su i postrojbe HOS-a iz Domovinskog rata, zbog pozdrava „Za dom spremni”. Ona ističe: „Prilikom postrojavanja u Splitu na dan proglašenja NDH, kako bi se proslavila navodna godišnjica osnutka postrojbe i odala počast poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, pripadnici IX. bojne HOS-a, koja nosi ime Rafaela Bobana, jednog od ustaških čelnika, u crnim su uniformama izvikivali poklič – ‘Za dom spremni’. Postrojavanju su prisustvovali predstavnici Grada Splita, Splitsko-dalmatinske županije i Ministarstva hrvatskih branitelja, a policija nije podnijela prekršajnu prijavu pozivajući se na oslobađajuću presudu prvostupanjskog prekršajnog suda u istovjetnom slučaju godinu ranije, na koju se također nije žalila”. Je li u redu prigovarati zašto se uz počasti pokapaju ekshumirane žrtve partizanskih poratnih zločina, „među kojima ima i ustaša?

Nesporno je kako su upravo žrtve partizanskih zločina pred kraj i po završetku rata, desetljećima bile prešućivane, te da ih je potrebno pronaći, ekshumirati i dostojno sahraniti. Ipak, pokop uz vojne počasti pripadnika poražene vojske može predstavljati službeno, državno davanje legitimiteta tvorevini i ideologiji koje su potpuno oprečne vrijednostima na kojima počiva suvremena Republika Hrvatska”.

Dobila je svoju porciju i Predsjednica Republike, ali i Katolička crkva, koja je pod posebnom prismotrom i čiji svaki istup protiv komunističke ideologije koja je zatrovala naše društvo mnogi drže pretencioznim i ocjenjuju ga kao miješanje Crkve u politički život Hrvata. No, Crkva, katolička, uz hrvatski narod je bila i tada i kasnije i sada, te se svako prozivanje i zgražavanje nad misama u nedjelju i riječima izgovorenim na njima jednostavno može smatrati, također – netrpeljivošću. I diranjem u ljudska prava, zar ne?

Nešto nam se, eto, i pomalo dopalo u istupu pravobraniteljice Lore Vidović. Samo šteta što je napisano na koncu golemog izvješća iz kojeg bi se trebalo spoznati da u nas s ljudskim pravima ne valja baš ništa: „Sloboda izražavanja jest jedno od najvažnijih demokratskih prava i bilo kakvoj njezinoj restrikciji treba prići krajnje oprezno, no ona nosi i odgovornost. Dugo prikrivani i slabo istraženi komunistički zločini nesumnjivo su izazvali ogromne frustracije građana čiji su bližnji u njima stradali, no potpuno je pogrešno zbog ovih zločina negirati ili umanjivati ustaške zločine koji su im prethodili. Zbog toga, samo objektivna historiografska istraživanja i objavljivanja građe mogu doprinijeti utvrđivanju istine o događajima iz prošlosti. Pored toga, rasistički karakter NDH i masovnost žrtava jest realnost koju nitko, s minimalnim osjećajem pristojnosti i pijeteta prema žrtvama, ne bi trebao dovoditi u pitanje, a pogotovo ne javno umanjivati ili negirati…”

Sve stoji! Ne umanjujte ni jednu žrtvu, s ni jedne strane! Ovaj narod je imao previše žrtava, da bi se sada s njima trgovalo… I da, ne prozivajte stoga „objektivna historiografska istraživanja”, može netko pomisliti da ste to činili…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI