Nerazumno oporezivanje dohotka – pokazatelj ‘učinkovitosti’ ekonomske politike

0
445
screenshot

U postojećem sustavu poreza na dohodak, porezni tretman djece je, malo je reći, nezadovoljavajući. Prema tome, država bi morala svojim poreznim sustavom poreza na dohodak omogućiti članovima obitelji proširenu reprodukciju ili, što je isto, bitno smanjiti porezno opterećenje poreza na dohodak. Jednokratne naknade, kako bi se potaknuo demografski rast, valja identificirati kao milostinju koja obeshrabruje obitelji, trivijalizira demografske probleme u njihovoj odluci, imaju li u postojećem sustavu blagostanju pravo stvarati novi život čija je budućnost, malo je reći - neizvjesna. Maštanja o dostatnosti poticaja postojećim poreznim i subvencijskim poticajima je priča bez sadržaja

„Jedina stvar koja boli više od plaćanja poreza na dohodak
jest kad ne morate plaćati porez na dohodak.“
Lord T.R. Duwar
„Kako to da nas neznatno povećanje poreza košta
dvjesto dolara, a osjetno sniženje poreza
uštedi nam trideset centi?“
P. Brachen
„Najteža stvar na svijetu za razumjeti je porez na dohodak.“
A. Einstein
„Nema nerazumljivije stvari na svijetu od
ispunjavanja porezne prijave.“
Albert Einstein

Dodana vrijednost se dijeli na dio koji pripada radu temeljem nadnica i dio koji pripada kapitalu kao naknada za investicijsku aktivnost. Država, uspostavom poreza preraspodjeljuje dodane vrijednosti. U tržišnoj državi njezina uloga regulatora transformira se i postaje – partnerska. U nacionalnoj državi, welfare stateu ili državi blagostanja, smatralo se kako je nužno snažnije porezno opteretiti dohodak od kapitala, u odnosu na porezno opterećenje dohotka od rada. U tržišnoj državi mijenjaju se pravila igre, napušta se politika progresivnog opterećenja u pravcu proporcionalnog, kako bi se privukao inozemni i zadržao domaći kapital, sa ciljem povećanja ili barem održanja postojeće razine zaposlenosti.
Adams je porez na dohodak, nazivao – „porezom koji je pobijedio Napoleona“. Dao je još jednu kvalifikaciju, nazvavši ga „čudovištem koje nosi zlatna jaja“. Kretanje poreznih prihoda poreza na dohodak tijekom XX. stoljeća, potvrđuje Wagnerov zakon, po kojem se tijekom vremena povećava udio države u finalnoj raspodjeli dodane vrijednosti.
Oporezivanje dohotka je moguće provoditi tako da se svaka vrsta dohotka zasebno oporezuje. Neki se dohoci oporezuju proporcionalno, a neki progresivno. Jednom plaćeni porezi na dohodak mogu se ponovno oporezovati tako što se zbroje svi dohoci koji čine poreznu osnovicu na koju se, uobičajeno, primjenjuju progresivne porezne stope. Kad se od tako utvrđenog iznosa oduzmu prethodno plaćeni porezi, određena je konačna porezna obveza poreznog obveznika.
Takav model oporezivanja dohotka imali smo u bivšoj državi, poznat kao porez na ukupan prihod građana. Danas oporezivanje dohotka je standardizirani proces u svim zemljama – ostvareni dohodak po bilo kojoj osnovi uvršten je u poreznu osnovicu. Međutim, za razliku od nacionalne države, u tržišnoj državi značajno se smanjila progresivnost poreza na dohodak. Tako je, recimo, u SAD-u, u jednom razdoblju u vrijeme nacionalne države, marginalna porezna stopa iznosila više od 90%. Otuda naziv – čudovište….
Postoje porezni principi koji kažu kako je potrebno jednako oporezivati porezne obveznike jednake porezne snage i različito, ukoliko je porezna snaga različita. Iako navedeno djeluje zdravorazumski, napisani su mnogi radovi koji su se bavili ovim pitanjima. Na probleme horizontalne jednakosti i vertikalne nejednakosti, još nema zadovoljavajućih odgovora. Problemi su normativne naravi.

Loading...

Kako tretirati obitelj, a kako poreznog obveznika?

U razmatranjima poreznih pitanja uvijek postoji normativno određenje, što poreznu teoriju, uostalom kao ekonomiju općenito, razlikuje od prirodnih znanosti u kojima postoji samo pozitivni pristup. Jedno od pitanja je – kako utvrditi poreznu snagu poreznog obveznika? Koja je porezna progresija prihvatljiva kako bi se više porezno opteretili primatelji viših dohodaka?
Kada je riječ o porezu na dohodak od presudnog je značaja kako tretirati obitelj, a kako poreznog obveznika. Tako npr. u postojećem sustavu poreza na dohodak postoje olakšice izražene u veličini neoporezivog dijela dohotka, kada je riječ o ostalim članovima obitelji. Pitanje glasi: koji iznos od ostvarenog dohotka valja izuzeti od oporezivanja kako bi se provodila proaktivna demografska politika? Po mojem mišljenju, važeći porezni izuzetak u visini neoporezivog dijela dohotka ni približno nije dostatan. Treba imati u vidu da je obveza obitelji da omogući razvoj djeteta u svakom pogledu. Jedan od njih je i obrazovanje. Zar je moguće omogućiti obrazovanje primjereno, konkurentno razvijenim zemljama, temeljem postojećeg neoporezivog dijela dohotka?
Drugim riječima, u postojećem sustavu poreza na dohodak, porezni tretman djece je, malo je reći, nezadovoljavajući. Prema tome, država bi morala svojim poreznim sustavom poreza na dohodak omogućiti članovima obitelji proširenu reprodukciju ili, što je isto, bitno smanjiti porezno opterećenje poreza na dohodak. Jednokratne naknade, kako bi se potaknuo demografski rast, valja identificirati kao milostinju koja obeshrabruje obitelji, trivijalizira demografske probleme u njihovoj odluci, imaju li u postojećem sustavu blagostanju pravo stvarati novi život čija je budućnost, malo je reći – neizvjesna. Maštanja o dostatnosti poticaja postojećim poreznim i subvencijskim poticajima je priča bez sadržaja.
Zaboravlja se kako smo sudionici znanstvene revolucije, a ne obrtništva. Neprihvatljiv je pristup „pleti kotac k’o i otac“. Ministrica znanosti i obrazovanja, Blaženka Divjak, morala bi, stoga, odlučno inzistirati da se preispitaju postojeća rješenja poreza na dohodak u svijetlu dinamičnog rasta znanja, s jedne strane, i, s druge strane, potrebe investiranja u znanje putem cjeloživotnog obrazovanja kao nužnog uvjeta opstanka i razvoja svakog društva, pa tako i Lijepe naše. Prema tome, država mora primjerenim oporezivanjem dohotka omogućiti rast obrazovne razine mladih koji će, sa svoje strane, povećati raspoloživu dodanu vrijednost i tako, uz niže porezne stope, omogućiti veće porezne prihode.
Porezni prihodi poreza na dohodak su u Lijepoj našoj vrlo mali, s jedne strane, i, s druge strane, naš sustav poreza na dohodak nas svrstava u zemlje koje imaju vrlo visoku poreznu presiju poreza na dohodak. Razlog tome je jednostavan. Hrvatsko gospodarstvo ostvaruje malu dodanu vrijednost pa su, stoga, plaće često ispod neoporezivog dijela dohotka, pa poreznih prihoda poreza na dohodak, zapravo, gotovo da nema, posebno ako usporedimo porezne prihode poreza na dohodak s poreznim prihodima poreza na dohodak drugih članica EU-a. To je pitanje svih pitanja. Ukoliko nema poreznog kapaciteta, a nema ga, nije moguće, ma kako bile velike porezne stope, namaknuti potrebne porezne prihode.
Zabrinjavajuće je kako je centralna vlast izgubila svaku nadu da će se povećati značaj poreznih prihoda poreza na dohodak u budućnosti, pa je porezne prihode poreza na dohodak u cijelosti prepustila lokalnoj upravi i samoupravi. O navedenom se ne raspravlja, a trebalo bi. Kratko rečeno, navedeno pitanje implicite nameće pitanje koncepcije i strategije razvoja, te, u operativnom pogledu, taktike i operativne politike. Koliko je to strano svim vladama u Lijepoj našoj, vidljivo je po činjenici da se o tim pitanjima nije nikada argumentirano raspravljalo. To nas, kao zemlju, svrstava u red tržišnih fundamentalista s elementima religijskih obilježja…
Postojeći sustav doprinosa kako bi se osigurale mirovine, po mojem mišljenju, tragičan je pokazatelj kako izgleda „carevo novo ruho“. Tragična privatizacija dinamizirala je broj penzionera koji nije moguće obrazložiti demografskim kretanjima, već samo i jedino preraspodjelom najprije društvenog, a potom državnog vlasništva. Nije problem u privatizaciji kao takvoj. Problem je što privatizacija nije dinamizirala rast gospodarstva, što je označeno kao temeljni cilj, jer, tvrdili su zagovornici brze privatizacije, državno vlasništvo nije primjereno tržišnom načinu privređivanja (krivo!).

U Lijepoj našoj, pamet se, općenito, ne cijeni…

Putem privatizacije izvršena je preraspodjela društvene u privatnu imovinu, pa umjesto društvenih, što je razumljivo, dominiraju privatni interesi. Sam je model privatizacije posebno išao na ruku kupcima (sjetimo se stare devizne štednje kojom su kupovane tvrtke uz 50% diskonta) koji su kupujući poslovne sustave kupovali nekretnine i gradilišta na atraktivnim lokacijama (tzv. statički, knjigovodstveni, model procjene vrijednosti tvrtke). Proces privatizacije se odvijao u vrijeme ratnih strahota. General Rojs je to precizno antologijski dijagnosticirao: „Tko je jamio, jamio…“
Problemi nerazumne privatizacije su vidljivi po dramatično visokom udjelu doprinosa u opterećenju plaća. Visina doprinosa za mirovinsko osiguranja po svojim fiskalnim učincima slijedi porez na dodanu vrijednost. Istodobno su mirovine ispod razine ljudskog dostojanstva. Politički refleks – Hrvatska stranka umirovljenika.
To je samo dio priče. Poslodavci su opterećeni porezom na platnu listu koji bi morao pokriti drugu „crnu rupu hrvatskog proračuna“ – zdravstvo. Porez na platnu listu dodatno opterećuju plaće radnika jer je sasvim razumljivo da poslodavci imaju u vidu svoju poreznu obvezu poreza na platnu listu prilikom sklapanja ugovora o radu, što rezultira dodatnim smanjenjem plaća. Međutim, nije problem samo u niskim plaćama. Problem nije ništa manji ni, za naše uvjete, u visokim plaćama. Naime, kada na jedinicu neto dohotka plaćate gotovo jednak iznos poreza i doprinosa, odnosno gospodarstvo mora imati nerješive probleme. Razlog je vrlo jednostavan i svakom vidljiv. Ako nema znanja, nema ni proizvodnje velike dodane vrijednosti. Ako nema velike dodane vrijednosti, nema visokih plaća. Ako nema velike dodane vrijednosti, nema razvoja. Razvoj nije moguć bez znanja. Priča je gotova – postojeća politika može generirati jedino – probleme.
Ni tu tragična priča našeg poreza na dohodak nije gotova. U siromašnim zemljama ne razmišlja se kako povećati blagostanje, već se usmjerava pažnja javnosti na one koji ostvaruju visok dohodak. Posebno su na meti oni koji investiraju i/ili realiziraju poslovne kombinacije. Kad nekoj tvrtki krene loše, raspravlja se o problemima radnika, što je u redu. Međutim, valjalo bi raspravljati zašto nije odnosni poduzetnik uspio, što je uobičajeni predmet interesa u tržišnoj državi. Propast poslovne kombinacije uvijek i svuda donosi rast nezaposlenosti.
U svom konzultantskom poslu gubio sam sate i sate kako bih objasnio radnicima da im je radno mjesto u tvrtki u kojoj rade – dio šire obitelji. U zemljama, posebno rajnskog modela privređivanja, kao što je to Njemačka, odnosima rada i kapitala posvećuje se najveća moguća pažnja. Radnici su svjesni da gubitkom radnog mjesta gube, ponekad značajni, dio svoga blagostanja. Zato se prema radu i prema poslodavcu odnose s poštovanjem. Vrijedi i obratno. Poslodavci poštuju radnike, jer su svjesni da bez dobrih radnika nema profita.
U Lijepoj našoj, pamet se, općenito, ne cijeni. Spremnost na preuzimanje rizika također se ne cijeni. Kad investicija ili poslovna kombinacija uspije, država putem poreza značajno sudjeluje u raspodjeli tako ostvarene dobiti. To je prtljaga iz vremena nacionalne države. U tržišnoj državi vlada partnerski odnos između države i poduzetnika, pa je nužan drugi i drukčiji pristup. Značaj oporezivanja kapitalnih dobitaka od presudnog je značenja za svako gospodarstvo. Općenito fiskalni značaj kapitalnih dobitaka je gotovo zanemariv, ali je prijemljiv politici kako bi se biračima pokazala „socijalna senzibilnost“. Porezne oaze su posljedica te i takve politike. Rast rizika i neizvjesnosti u globaliziranom svijetu zahtjeva novi pristup.
Do sada sam ukazao na probleme. Da bih bio konstruktivan, potrebno je kazati za što se zalažem. Javnosti su uglavnom poznati moji stavovi. Međutim, kako bi ova rasprava imala „glavu i rep“, naznačit ću – za koja se rješenja zalažem. Na početku želim napomenuti kako se neću referirati na druge porezne oblike (zbog ograničenog prostora) koji snažno djeluju na oporezivanje dohotka. O tome ću se izjasniti u slijedećim raspravama. Ipak, prilikom čitanja ovog teksta valja imati u vidu da neto dohodak nije kraj poreznoj tiraniji. Tek smo na pola puta.

Prihvatljivost postojećeg sustava poreza na dohodak

Naime, kad dobijete svoju malu i nedostatnu plaću, kupujući dobra kako bi se reproducirali, plaćate trošarine i porez na dodanu vrijednost. Kratko rečeno, ako imate neto plaću od 10.000 kuna, država je već putem poreza i doprinosa dobila od poslodavca, porez se plaća na izvoru, 8129,66 kuna. Ukoliko potrošite cjelokupni primljeni iznos nadnice, platit ćete oko 2000 kuna potrošnih poreza. Dakle, vi ste u konačnici dobili roba i usluga za 8000 kuna, a državna je blagajna uprihodovala 10.129,66 kuna. Dragi čitatelju, sami ocijenite prihvatljivost postojećeg sustava poreza na dohodak.. U nastavku iznosim svoje prijedloge:
Zalažem se da neoporezivi dio bude najmanje 5000 kuna što smatram minimalnom granicom „reprodukcije radne snage“ ispod koje nije moguće održati ljudsko dostojanstvo. Ovom treba pridodati zahtjev kako je nužno proaktivnom, posebno poreznom politikom, programirano, recimo po 500 kuna u narednih pet godina, neoporezivi iznos dohotka povećati na 7500 kuna.
Porezne razrede bi trebalo odrediti tako, da dohodak od 5000 do 15.000 kuna iznosi 10%. Od 15.001 do 30.000 kuna 20%, dok bi se za dohotke iznad 30.001 kuna primjenjivala porezna stopa od 30%.
Ovdje su potrebne dvije važne napomene. Prva je da se izvrši 100% integracija poreza na dohodak i poreza na dobit. To znači da se umanjuje porezna obveza poreznog obveznika za iznos plaćenog poreza na dobit koja je isplaćena u obliku dividende vlasnicima. Navedeni pristup bi izjednačio, integrirao porez na dohodak i porez na dobit što bi povećao sklonost građana da štede i investiraju, što je jedna od temeljnih poluga reformiranja mirovinskog sustava koji ću obraditi kada budem raspravljao o oporezivanju imovine.
Glede oporezivanja kapitalnih dobitaka predlažem novi pristup. U slučaju kupnje i prodaje imovine u jednoj kalendarskoj godini, ostvarena kapitalna dobit bi se tretirala kao spekulativna i, shodno tome, cjelokupni iznos ostvarenog kapitalnog dobitka uključio bi se u poreznu osnovicu poreza na dohodak. Ukoliko se kupnja i prodaja imovine obavi u dvije godine, tada predlažem da se kao oporezivi kapitalni dobitak smatra polovina iznosa ostvarenog kapitalnog dobitaka. U okviru tri godine, kao ostvareni dohodak bi se porezno tretirala četvrtina ostvarene kapitalne dobiti. Nakon proteka tri godine, kapitalni dobitak se ne bi oporezovao porezom na dohodak.
Navedeni način razmišljanja snažno bi pokrenuo proces stvaranja i razvoja srednjeg sloja građana za koji je još Aristotel smatrao stupom države, a temelji se na spoznaji po kojoj rizici i neizvjesnosti stalno rastu (kaos). Općenito, globalizacija je proces eutanazije srednjeg sloja…
Druga je da se višestruko poveća neoporeziv dio u slučaju obitelji. Obitelj je temeljna jedinica svakog društva. Ideologija kapitalizma (bez obzira je li on temeljen na privatnom ili političkom vlasništvu) razara obitelj. O tome Crkva šuti, a morala bi rasvijetliti pozadinu te i takve politike. Porezom na dohodak moguće je stvarati i razarati institut obitelji. Uobičajeno je da se putem poreznog sustava poreza na dohodak, porezno preferira obitelj u odnosu na pojedinca. Tako, štiteći obitelj kao temeljni institut, država osigurava više uzajamnosti nego što bi je bilo kada obitelj ne bi imala preferencijalni status.
Mnogi problemi s kojima je danas suočena Lijepa naša, bili bi daleko lakše riješivi da obitelj ima primjereniji porezni status. Posebno je značajan institut obitelji u demografskom pogledu. Mnoge javne funkcije mogu tek djelomično, ako i djelomično, odgovoriti na prisutne probleme građana.
Postojeći sustav doprinosa koji osiguravaju izvor financiranja budućih mirovina, bez obzira na potrebu zadržavanja intergeneracijske solidarnosti, nije održiv. Nije održiv za poduzetnika, jer isti nije u mogućnosti da poveća plaće radnicima, jer su doprinosi visoki. Nije održiv za radnike, jer nije jasno što je, a što nije intergeneracijska solidarnost. Osim toga, svakako valja imati u vidu, da nisu umirovljenici krivi za postojeće stanje mirovinskog sustava, već je stanje posljedica – nerazumne politike… Zašto su mirovine saborskih zastupnika znatno više od ostalih građana i je li taj i takav sustav uopće moguće nazvati – solidarnim?

Švicarske primjere nije moguće ignorirati…

Općenito, nije prihvatljivo da postojeći zaposleni plaćaju cijenu nesretne privatizacije. Za to je kriva država, jer je ona donijela zakonski okvir i provela privatizaciju. Država je ta koja je stimulirala otkup radnog staža. Država je ta koja se nije suprotstavila politici koja je dovela postojeći sustav mirovina u zonu sumnjive i sporne održivosti. Zato je prvi korak, ako se želi izvršiti reforma mirovinskog sustava, jasno odvojiti mirovinski sustav od degeneracije sustava koju je učinila politika. Postojeću degeneraciju valja kvantificirati i namiriti iz poreznih prihoda. Samo tako ćemo imati jasnu dijagnozu stanja – polazište za reformu mirovinskog sustava. Kratko rečeno, zalažem se za smanjenje doprinosa.
Jednako je zabrinjavajuća visina poreza na platnu listu. Tržišna država, za što se zalažem, neće prihvatiti mjere koje bi mogle smanjiti reproduktivnu sposobnost poduzetnika. Ona će, ako doista želi biti partner, polaziti od poreznog kapaciteta i razumno participirati u ostvarenoj dodanoj vrijednosti. Zato su potrebni minimalni standardi zdravstvene i svake druge zaštite. Nije od presudnog značaja, iako nije nevažno, hoće li se usluga ostvariti putem javnog ili privatnog zdravstva. Važno je da su standardi transparentni i da država osigurava njihovu provedbu.
Kad su jednom, vezano uz dohodak, dogovoreni minimalni standardi, građani veće platežne mogućnosti mogli bi plaćati dio javnih usluga. Dio koji bi plaćali mora biti razuman kako ne bi smanjenje porezne presije poreza na dohodak u konačnici bilo više nego „nadoknađeno“ raznim, pa i izmišljenim participacijama. Nažalost, prisutan balkanski mentalitet u Lijepoj našoj zahtjeva da se ovom pitanju pristupi krajnje obazrivo. Birokratsko fiskalno razrezivanje poreza po principu – „uzmi koliko treba državi“ – valja napustiti. Nikad nije moguće previše naglasiti kako propuštanje reformi nije održivo, jer dovodi u pitanje opstanak Lijepe naše.
U tekstu sam samo iznio djelomičnu inventuru nekih problema poreza na dohodak. Listu valja nadopuniti, ali smatram da sam jasno prezentirao osnovnu ideju, model, kako zamišljam učinkovitiji sustav poreza na dohodak u odnosu na postojeći. Konačno, moj prijedlog polazi od jasnog stava da porezne prihode određuje porezni kapacitet, a ne samovolja bilo koje vlasti. Naprosto riječ je o ravnopravnosti građana u Lijepoj našoj koju niti jedna vlast, čak da ima osobni pristanak građana – a nema ga – ne smije dovesti u pitanje. Zato sam uvijek da se o bitnim pitanjima odgovori dobiju putem referenduma.
Švicarska je zemlja čije primjere nije moguće ignorirati…