Neraskidiva veza eko-aktivista i politike u Dalmaciji!

0
524
screenshot

U Dalmaciji se u posljednjih nekoliko godina javilo nekoliko ekoloških inicijativa. Počelo je s inicijativom koja se protivila gradnji hidroelektrane na rijeci Ombli, potom se javila eko-inicijativa koja se protivila gradnji termoelektrane u Luci Ploče, a najnoviji primjer je bila eko-inicijativa protiv gradnje plinske elektrane na Perući. Također, treba spomenuti i dvije inicijative koje su se protivile gradnji u područjima gradskih park šuma - Osejavi u Makarskoj i Park šumi Marjan u Splitu...

Zelene i ekološke stranke odavno su već na Zapadu sastavni dio političke scene i političkog života. U Njemačkoj, Stranka Zelenih, često sudjeluje i u koalicijskim vladama. U zapadnim zemljama ove stranke imaju ozbiljne programe i to ne samo programe o zaštiti okoliša – politički programi zelenih stranaka uključuju obrazovanje, gospodarstvo, energetiku i kulturu življenja. Pritom kroz sve vidove života provlače integralnu misao o održivom razvoju i zelenoj kulturi življenja. Kakva je situacija u Hrvatskoj po pitanju zelene politike i zelenih aktivista? Pa, u Hrvatskoj je, još uvijek, sinonim za zelenu politiku i aktivizam – Vjeran Piršić i njegova udruga Eko Kvarner..!

Doduše, u Dalmaciji se u posljednjih nekoliko godina javilo nekoliko ekoloških inicijativa. Počelo je s inicijativom koja se protivila gradnji hidroelektrane na rijeci Ombli, potom se javila eko-inicijativa koja se protivila gradnji termoelektrane u Luci Ploče, a najnoviji primjer je eko-inicijativa protiv gradnje plinske elektrane na Perući. Također, treba spomenuti i dvije inicijative koje su se protivile gradnji u područjima gradskih park šuma – Osejavi u Makarskoj i Park šumi Marjan u Splitu.

Čačićeva nedosanjana Ombla…

Sve ove inicijative, osim onih u Makarskoj i Splitu, nastale su kao odgovor na navedene projekte i ugasile su se čim je splasnuo interes za njih – i medijski i investicijski…

Iznenadna pojava i potom naglo gašenje takvih „instant inicijativa“ može se tumačiti dvojako – ili su nastale kao opravdan bunt građana koji ne žele određenu industriju na svom životnom području ili su bile samo „instant politički i financijski proizvod“ određenih konkurentskih političkih i financijskih lobija, kojima nisu bile u interesu određene investicije! No, pristaše ekoloških inicijativa kažu, kako je činjenica da nakon uspješno provedenih akcija one nisu prerasle u stranke, dokaz njihove apolitičnosti i usmjerenosti na bit njihova poslanja – zaštitu okoliša!

No, kako su ekologija i politika itekako povezani, najbolje je na svojoj koži osjetila nekadašnja ministrica zaštite okoliša, Mirela Holy. Ostavke ju je, tvrde upućeni, stajala upravo hidroelektrana Ombla, odnosno njennegativan stav kao ministrice i resornog ministarstva prema tom projektu. Naime, projekt HE Ombla trebao je biti jedan od kapitalnih projekata Kukuriku vlade i tadašnjeg prvog potpredsjednika Vlade, Radimira Čačića. Projekt je procijenjen na oko milijardu kuna, a hidroelektrana je trebala godišnje proizvoditi oko 220 GWh električne energije.

Međutim, tadašnja ministrica Holy i njeno ministarstvo stali su na stranu ekoloških aktivista s juga Hrvatske (Eko Omblići i Srđ je naš) koji su tvrdili kako područje podzemnog kompleksa Ombla na kojem se trebala graditi hidroelektrana) obiluje florom i faunom, te kako bi takav projekt nepovratno uništio jedan prirodni rezervat bio-raznolikosti. Redale su se studije utjecaja na okoliš – i one HEP-ove i one ekoloških udruga – a na koncu je presudila činjenica da je EBRD, koji je trebao financirati veći dio projekta, naručio posebnu studiju na temelju koje je donio zaključak da se – povlači iz projekta!

Bila je to prva značajnija pobjeda eko-aktivista koji su tako zaustavili jedan značajan energetski projekt na jugu Hrvatske. Već tada se u javnosti počela provlačiti priča kako niti jedna energetska investicija u Hrvatskoj nema šanse, jer će uvoznici energije preko mreže instant eko-aktivista zaustaviti svaki ozbiljniji projekt…

Nekoliko godina nakon završetka priče o HE Ombla, počela je priča o Termoelektrani u Luci Ploče. U slučaju Ploča radilo se o zaista ogromnom projektu, približno vrijednom 10 milijardi kuna, a sama snaga termoelektrane bila je planirana na 800 MW. Termoelektrana je trebala raditi na ugljen, a čak je ušla i u energetsku strategiju Republike Hrvatske. Međutim, protiv projekta diglo se kompletno stanovništvo doline Neretve. U Pločama se čak organizirao referendum građana koji su se gotovo plebiscitarno izjasnili protiv gradnje termoelektrane.

Ljudi su instinktivno reagirali protiv gradnje termoelektrane, prije svega zabrinuti za svoje zdravlje i svoje djece. To je i normalno, jer je prva reakcija i asocijacija na termoelektranu – visoki dimnjak iz kojeg izvire gusti crni dim… Uzalud su investitori upozoravali kako će sustavom pročišćavanja dimnih plinova, koji su namjeravali ugraditi, ukloniti više od 98 posto sumpornog dioksida ili lebdeće čestice s efikasnošću od 99,9 posto. Međutim, nikoga nisu zanimali ovi podaci, svima je pred očima bio visoki dimnjak sa crnim stupovima dima.

Orepićev križarski rat u Pločama

Interesantna je i politička dimenzija cjelokupnog projekta termoelektrane. Pokazalo se kako je termoelektrana, odnosno zaustavljanje njene gradnje, bila odskočna daska za kasniju političku karijeru Vlahi Orepiću. Naime, Most koji je tada još uvijek bio lokalna stranka na razini Neretve, vido je u priči o termoelektrani idealnu priliku za iskorak na nacionalnu političku scenu. U prvi plan su gurnuli Vlahu Orepića koji je tada bio na čelu Udruge Škanj.

Orepić je u Pločama poveo pravi križarski rat protiv termoelektrane, a ishod je dobro poznat. Od termoelektrane, proizvodnje i zapošljavanja danas nema ništa, ali je Orepić, u međuvremenu, zasjeo u ministarsku stolicu, a danas i u onu saborskog zastupnika…

Most je bio dosta aktivan i oko projekta Vis Viva, koji je uključivao gradnju plinske termoelektrane na Perući snage 500 MW i reverzibilne hidroelektrane (također na Perući) snage 500 MW. Procjena investicije je bila viša od milijardu eura. Kao i u prethodna dva slučaja o projektu se nije vodila argumentirana javna rasprava, već se u sve umiješala politika koja je vidjela izvrsnu priliku za prikupljanje jeftinih političkih poena.

Građani su ponovno zaplašeni velikim zagađenjem Cetinske krajine i najvećeg rezervoara pitke vode u Hrvatskoj. Pokrenuta je inicijativa eko-aktivista pod nazivom „Ne daj se, Cetino!“ Ta je inicijativa organizirala nekoliko prosvjeda koji su imali za cilj zaustavljanje projekta koji je tek bio u fazi javne rasprave. Glavni argument eko-aktivista bio je, kako će se zbog vode koja je potrebna za hlađenje plinske elektrane, zagrijati voda Cetine, te kako će zbog toga biti uništen eko sustav u toj rijeci.

Dio stručne javnosti je taj argument dočekao s podsmijehom, objašnjavajući kako bi se voda koja se zagrijava prilikom hlađenja elektrane potom upumpavala na desetak metara dubine u Perućkom jezeru, te bi na izlazu iz jezera prema rijeci bila tek koji stupanj toplija od vode same rijeke. Kako je tada objašnjavao, Tarzan Legović, u ljetnim mjesecima ovo bi zagrijavanje bilo zanemarivo, a u zimskim bi čak pomoglo organizmima u rijeci da prežive zimski period.

Drugi argument eko-aktivista bio je kako će se zbog kemikalija koje su potrebne za održavanje postrojenja, zagaditi izvor pitke vode za veliki dio Dalmacije. Međutim, iste kemikalije se koriste i za održavanje sadašnjih kapaciteta u postojećoj hidroelektrani, pa nije bilo nikakvih problema sa zagađenjem vode. Stručnjaci s kojima smo razgovarali o ovoj temi kazali su nam kako su najveća opasnost za pitku vodu iz Cetine divlji ispusti fekalnih voda okolnog stanovništva…

Treći argument eko-aktivista bio je kako će plinska elektrana zagaditi zrak zbog štetnih tvari koje ispušta kroz dimnjake. Pritom su se zanemarili svi ekološki standardi i propisi koje ova država ima po pitanju rada takvih elektrana. Osim toga, takve elektrane na koje su ugrađeni standardne filteri, najnormalnije rade usred Beča i nikome nije palo na pamet da će zagaditi zrak u tom milijunskom gradu.

Propali projekti – odskočne političke daske

Nažalost, i ta priča o investicijama, duboko je ogrezla u politici. Kao i u prethodnim slučajevima, najmanje se razgovaralo o stručnim aspektima cjelokupne investicije, a puno više o – političkim. S jedne strane našao se Most koji se specijalizirao za eko-priče na čelu s Mirom Buljem, a s druge strane, supružnici ministrica, Marije Pejčinović Burić i Martine Dalić, koji su se dovodili u vezu s projektom Vis Viva. Bilo je to dovoljno da čitav projekt, odnosno rasprava o njemu ode u potpuno krivom smjeru…

U javnosti se stvorila klima kako moćni lobi želi zagaditi Cetinu i zaraditi na zdravlju stanovnika Cetinske krajine. Inače, suprug Marije Pejčinović Burić, slovi kao jedan od većih uvoznika električne energije za RH, dok je suprug Martine Dalić već godinama u vrhu INA-e. Most je ove činjenice izvrsno komunikacijski iskoristio i prikazao projekt kao – pakleni plan za uništenje Cetinske krajine i ekstra zaradu vladajućih elita i energetskih lobija.

Nakon obustave projekta, procurile su izjave pojedinih protivnika projekta, kako je zaustavljanjem projekta spriječeno dodatno bogaćenje pojedinaca u energetskom sektoru. Odlično, samo što je ova izjava suprotna zdravom razumu. Jer, ako smo zaustavili projekt koji je trebao proizvoditi čak petinu ukupnih hrvatskih potreba za električnom energijom, zar nećemo morati tu energiju uvoziti iz inozemstva? A nije li gospodin Burić još uvijek jedan od najvećih uvoznika električne energije za RH?

Samo ova tri primjera dokaz su kako je neodgovornim uplitanjem politike u strateške investicijske projekte, Dalmacija ostala bez čak 20 milijardi kuna direktnih investicija… Svaki dan ponavljamo kako nam mladi odlaze, jer nemaju posla i budućnosti u Domovini, a istodobno sve činimo kao bi zaustavili svaki imalo ozbiljniji investicijski ciklus. Ovdje ne tvrdim da su eko-aktivisti u navedenim projektima bili u krivu, ne, samo molim da se kod ovih, ali i kod budućih projekata, omogući normalna i stručna javna rasprava…

Politika bi trebala stvoriti institucionalni okvir za stručne javne rasprave, a nikako ne bi trebala, zbog plitkih politikantskih razloga, biti jedna od strana u javnoj raspravi. No, najžalosnija je činjenica da su ti projekti, pojedincima bili odskočna daska za daljnju političku karijeru. Međutim, nikada od tih i takvih nećete čuti niti jednu riječ o alternativi, nikada nećete čuti niti jedan novi suvisli i zdravi prijedlog. Samo destrukcija, destrukcija i destrukcija, sve dok ne uništimo i ono malo što smo mukotrpno izgradili…

Loading...