Neočetnik Vučić po privlačenju investicija nadmašio sve četiri posljednje Vlade RH!

0
595
wikipedia

Nije li Hrvatska članica EU-a, NATO-a, svih mogućih zapadnih organizacija - a naša Vlada najbolji prijatelj Junckera i Europske komisije? Pa, ipak, niti jedna velika investicija ne dolazi u Hrvatsku. A dotle srbijanskom predsjedniku Vučiću - dolazi više od stotinu investitora. Investitori, također, dolaze u 'desničarsku' i 'zaostalu' Slovačku, koju opisuju kao 'nazadnu, crkvenu državu'. Kako to? Zašto tvornica Volkswagen dolazi u Srbiju, a ne u Hrvatsku? 'Kako, to, kako to...', pjeva Vojko Vrućina, a citira ga Gordan Jandroković

Hrvatski se građanin koji donekle prati zbivanja u „regiji“ može poput rappera Vojka Vrućine pitati: „Kako to, kako to…“, čitajući da u Srbiju dolazi golema tvornica dijelova za automobile branda Volkswagen. „Kako, to, kako to…“, pjeva Vojko, citira ga Gordan Jandroković, a citira i naivni građanin koji vjeruje u sve što mu se kaže. Pa nije li Hrvatska članica EU-a, NATO-a, svih mogućih zapadnih organizacija – a naša Vlada najbolji prijatelj Junckera i Europske komisije? Pa ipak, niti jedna velika investicija ne dolazi u Hrvatsku.

A dotle srbijanskom predsjedniku Vučiću – dolazi više od stotinu investitora. Investitori, također, dolaze u „desničarsku“ i „zaostalu“ Slovačku, koju opisuju kao „nazadnu, crkvenu državu“. Kako to? Vučiću svaki dan pod prozorom viču prosvjednici, a novinaru Financial Timesa je ljetos rekao da će završiti kao – Aleksandar Obrenović – kojeg su zaklali i s balkona bacili članovi ‘Crne ruke’.

Loading...

Naravno da je Vučić zaslužio sve najgore, što će mu se i dogoditi. Međutim, u cijeloj bizarnoj vladavini tog neočetnika, u jednoj je stvari nadmašio sve četiri posljednje Vlade RH: u privlačenju investicija, što u Hrvatskoj nikom ne pada na pamet kao nešto čemu bi se trebalo posvetiti…

Dok Vučić gradi, Hrvatska vodi rat protiv investitora

Dok je u Hrvatskoj građanima u ruke dana Europutovnica, pa se bez ikakvih administrativnih problema iseljavaju u Irsku i Njemačku, četnik-početnik Vučić je upornom gospodarskom diplomacijom stvorio radna mjesta za više od 80.000 svojih građana. „Prava“ radna mjesta u industriji, a ne izmišljena po općinama i NGO-ovima, kao što rade sve vlasti u Hrvatskoj. Dok Vučić po Srbiji gradi – tvornice i učvršćuje veze s Njemačkom, dotle sve četiri zadnje Vlade u Republici Hrvatskoj – vode rat protiv stranih investitora.

Upravo zato u Srbiju, iako u njoj sve ključa, po svemu sudeći dolazi velika tvornica dijelova za Volkswagenove automobile – na sramotu sve četiri zadnje hrvatske Vlade, koje od 2009. nisu privukle u Hrvatsku niti jednu značajnu investiciju koja nije išla u bankarsko-osiguravateljski sektor. Dakle, 10 godina – u kojima su umjesto rada s investitorima, investitore izvodili na sud i započinjali s arbitražama s postojećim ulagačima, na sudovima u Švicarskoj i Washingtonu, a u nekim slučajevima i jednom i drugom, tako da troškovi budu što veći.

Primjerice, nekoliko je malih političkih stranaka izniklo u Dubrovniku na slučaju suprotstavljanja firmi „Razvoj Golf“ i izraelskoj investiciji u golf terene iznad najljepšeg hrvatskoga grada. Ta bi se bitka mogla promatrati i kao lokalna politička igra, da Izraelac Aaron Frenkel, nije tužio Hrvatsku i tražio odštetu od – 500 milijuna eura. Otprilike isto toliko je vrijedio propali posao između Hrvatske i Izraela – kupovina polovnih aviona F-16.

Hrvatska specijalizirana za gubljenje arbitraža

U političkim se kuloarima govorilo da jedan posao rješava drugi, to jest, da će izraelska politika nagovoriti Aarona Frenkela da tužbe povuče i tako spasiti Hrvatsku plaćanja odštete. Krstičevićev lukavi plan je, međutim, propao. Avioni neće doći, a Aaron – i dalje tuži, a Hrvatska u toj tužbi stoji slabo.

Spomenimo i proces koji se još od 1996. godine vodi protiv obitelji Gavrilović, austrijskih državljana, koji u Petrinji imaju tvornicu mesnih proizvoda s tradicijom iz 1690. godine. Otkako je Petar Šale započeo progon Gavrilovića prve godine poslije rata, neprekidno se vodi neka vrsta pravnog procesa između RH i tih industrijalaca. U jesen prošle godine, Hrvatska je izgubila arbitražu vođenu u Washingtonu s obitelji Gavrilović, što nije bilo jeftino. Međutim, proces protiv Gjure Gavrilovića starijeg, na Županijskom sudu u Zagrebu, i dalje traje, iako je sasvim bezizgledan i zapravo sramotan po Hrvatsku. Jedino stalnim sudovanjem postignuto – zaustavljanje razvoja industrije u Petrinji, jer su sudskim procesima obeshrabrene investicije.

Najpoznatiji slučaj spora Hrvatske i nekog investitora, svakako je INA-MOL. Uskoro dolazi presuda Arbitražnog suda u Washingtonu. Kakva će ona biti? To se da naslutiti iz čudnog intervjua koji je tjedniku „Express“ prošli tjedan dao američki ambasador u Hrvatskoj, Robert Kohorst. Osim što je, kao i obično, cijeli razgovor obavljen kao da je ambasador, zapravo, premijer ili bar predsjednik Hrvatske, u finalu je – s osmijehom odgovorio na pitanje o susretu s glavnim direktorom MOL-a, Hernadijem. „To nije ništa važno, a Hernadi koliko znam nije osuđen“, rekao je Kohorst, glavni stanovnik ogromne rezidencije-ambasade na Buzinu, iz koje Amerikanci kontroliraju cijelu regiju.

Iseljenici šalju novac rodbini u Hrvatskoj za kruh i mlijeko

Taj je odgovor samo naizgled čudan – jer proizlazi iz poraza hrvatske tužbe na međunarodnom arbitražnom sudu u Švicarskoj. Taj je sud još krajem 2016. potpuno odbacio argumente hrvatske strane. „Iskaz g. Ježića je jedini izravan dokaz na temelju kojega Republika Hrvatska može tvrditi da je g. Hernádi organizirao plaćanje 10 milijuna eura dr. Sanaderu u zamjenu za sklapanje FASHA-e i GMA-a. Doista, g. Ježić je navodno ključna poveznica između MOL-a i dr. Sanadera. Bez iskaza g. Ježića, trag novca ne vodi ni blizu dr. Sanaderu.” – kaže konačni pravorijek UNCITRAL-a, čl. 298.

Možda je zato pitanje „Expressovog“ novinara ambasadoru Robertu Kohorstu izazvalo – naizgled čudan, a zapravo logičan odgovor. Hrvatska politika voli voditi procese protiv investitora, bili oni Austrijanci, Izraelci, ili Mađari. To nas sve skupa dovodi u situaciju u kojoj je ukupan iznos doznaka iseljenika – govorimo o novcu koji oni šalju svojoj rodbini da kupe kruh i mlijeko – daleko veći od ukupnog iznosa stranih investicija.

Iseljenici, nekad zvani gastarbajteri, šalju nešto manje od dvije milijarde eura godišnje, a strani ulagači – manje od milijardu, i to je uglavnom ulaganje u banke, kreditne zadruge i osiguranja. Dakle, čisto izvlačenje novca…

Slijepilo i lijevih i desnih u Hrvatskoj

Stručnjakinja Ujedinjenih naroda sa Sveučilišta u Stockholmu, Adela Poprženović, još je 2013. znanstveno utvrdila da se javna potrošnja u Hrvatskoj zasniva na dva prihoda: dvije milijarde eura od doznaka iseljenika, te oko osam milijardi prihoda od turističke sezone na Jadranu. Sve ostalo je – automobilističkim rječnikom kazano – reciklirani zrak, pretakanje iz šupljeg u prazno, a svjež novac dostavljaju najvećim dijelom turisti dok se kupaju i skaču na drogama na Zrču. A potom, stari i novi iseljenici kad teško zarađen novac šalju roditeljima i prijateljima kako ovi ne bi skapali od gladi i imali za skupe lijekove i terapije.

Takav način održanja države je daleko po ludilu nadmašio crne misli iz devedesetih – a te su bile da će industrija propasti pod vlašću tajkuna, a Hrvatska postati zemlja turizma i poljoprivrede. Ovisni smo, umjesto toga, o „manči“ konobara na moru i milostinji iseljenih svojim najbližima, jer to su – generatori viška vrijednosti.

Politička elita, dotle, umjesto da kao u Slovačkoj i Srbiji – čini sve da bi privukla investicije i dovela gigante poput Hyundaija i Volkswagena u Hrvatsku – razmatra je li bolje uzeti u novoj turi leasinga – audi A8, novu klasu mercedesa ili možda lexus.

Dok god se Hrvatska ne odluči postati kapitalistička država i privući investitore – Hrvati su osuđeni biti konobari na moru ili iseljenici u Njemačku i Irsku. Ili, zaposlenici u državnoj upravi, ako imaju dobre veze. Ako zbog bilo kojeg razloga dođe do ugroze turističke sezone – naši će ljudi morati na rad, ali ne u Irsku, nego u Slovačku i Srbiju. To je rezultat slijepila i „lijevih“ i „desnih“ u Hrvatskoj.