Milanu Bandiću nije dosta iskustvo dugo mučnih 18 godina da pokuša dovršiti jedan jedini nogometni stadion. Ne, eto ga, on se opet stavio na čelo kolone, imenovao se predsjednikom nekog izmišljenog povjerenstva za izgradnju nacionalnoga stadiona, pa je brže bolje u njega imenovao dva visoka dužnosnika Hrvatskog nogometnog saveza. Ni više ni manje nego Damira Vrbanovića, nedavno osuđenog na četiri i pol godine zatvora zbog kriminala u Dinamu, te Marijana Kustića, saborskog zastupnika HDZ-a, kojeg je vlastita supruga prokazala da mu je Zdravko Mamić za kampanju dao 50.000 eura, a u imovinsku je karticu zaboravio upisati blokadu od 1,4 milijuna kuna
Za tri mjeseca, Hrvatska će svijetu pokazati naličje nogometne bajke što su je Vatreni i njihov izbornik, Zlatko Dalić, srčano i ponosno ispisali u 30 dana na „ruskoj fronti“. Trideset dana svijet je upijao Hrvatsku i njezin trijumfalni pohod s prekrasnih, novih ili novouređenih ruskih stadiona, a usporedno, kako su rasle dionice hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, svijet je guglajući upoznavao Hrvatsku i preko spotova Hrvatske turističke zajednice.
Pozlata nogometnog srebra stigla je dan iza nesretnoga finala u kojem su za Hrvatsku navijali i oni koji dotad nisu. Fantastične slike zagrebačke donjogradske jezgre i oduševljenog naroda s veličanstvenog dočeka naših nogometaša na zagrebačkim ulicama i trgovima, na koje se slilo možda i pola milijuna ljudi, pa dan kasnije jednako fantastične slike iz Splita, Zadra, Varaždina… obilazile su kuglu zemaljsku u realnom vremenu, pričajući priču o sretnom, nadarenom, raspjevanom, ponosnom i ujedinjenom narodu…
Za manje od tri mjeseca, točnije 12. listopada, otkrit ćemo svijetu svu bijedu naših neprilika, svu bijedu naših odnosa i konflikata, svu bijedu naše neodgovornosti i nepoduzimanja, kada će hrvatska nacionalna momčad istrčati, prvi put kao viceprvak svijeta, u jednoj službenoj utakmici u svojoj domovini, protiv Engleske u Ligi nacija, na posve neprihvatljiv i estetski i funkcionalno, stadion u Maksimiru. Da sve bude još i gore, te da posve dočara iz kakvih je teških okolnosti u besmrtnost iskoračila jedna generacija nogometaša, odavno već predodređena za velika djela, prvi nastup srebrnih iz Rusije, koje bi poželjelo pozdraviti pola domovine, igrat će se, po svoj prilici, pred praznim tribinama.
Hoće li Maksimir biti bez publike?
Hrvatskoj je, naime, preostala još jedna utakmica kazne igranja bez gledatelja, izrečene zbog svastike iscrtane na travnjaku splitskoga Poljuda. Možemo se jedino uzdati u tihu diplomaciju Hrvatskog nogometnog saveza, koji bi na valu grandioznoga uspjeha, možda, mogao pokušati ishoditi amnestiju u ime nogometa, njegove slave i popularnosti, u ime nogometaša, ne samo naših, nego i suparničkih, te u ime njihove milijunske vojske navijača. Zar bi svi oni trebali ispaštati, jer se ovdje neprekidno ratuje iz rovova ukopanih još 1941. i 1945., zar bi većina nas koji smo sve ratove ostavili iza sebe, trebali biti vječni taoci odavno mrtvih, ali povampirenih ideologija?!
Jednog preteškog utega, koji je i u mnogome pridonio kreiranju nepodnošljivog ozračja na stadionima, u nogometu i oko njega, Hrvatska se riješila. Zdravko Mamić, već dva mjeseca čami u svom bosansko-hercegovačkom egzilu, u Međugorju, kamo je pobjegao da ne bi u pritvoru čekao pravomoćnost presude kojom mu je za kriminal u Dinamu izrečena kazna zatvora od 6,5 godina. Njegov utjecaj slabi i slabit će, a njegov glas postat će tek glas vapijućeg na hercegovačkom kršu. Njegove dugogodišnje kontinuirane eskapade više ne dotiču i ne remete red i poredak u nacionalnoj momčadi, niti podvajaju tribine, njegov neizdrživi presing i njegove ucjene više ne dijele pravdu i nepravdu u svlačionicama i na travnjacima. Zdravko Mamić, dakle, više nikome ne bi trebao biti crvena krpa protiv kojeg su neki spremi udariti i na interese i ambicije hrvatske nogometne reprezentacije.
Gospodo sa sjevera i juga, zakopajte sjekire i podržite viceprvake svijeta na njihovom daljnjem putu dokazivanja. A vi, gospodo iz Hrvatskog nogometnog sveza, požurite, ako još niste, zatražiti pomilovanje od Uefe, pa valjda ima načina da nogometnim birokratima objasnite kakva bi to antireklama za nogomet bila da srebrne iz Rusije, koje je na ulicama Zagreba pozdravilo 500.000 ljudi, 12. listopada dočeka sablasno prazni stadion u Maksimiru… Možda da netko okrene broj Zvonimira Bobana… Gledali smo ga posredstvom televizije kako sjedi u Moskvi za ovalnim stolom preko puta ruskog predsjednika Putina, u najvišem izaslanstvu Fife. Šukeru, sjeti se tko ti je u Parizu 1998. dodao onu loptu protiv Nizozemaca da zabiješ šesti i osvojiš zlatnu kopačku na čijoj slavi živiš i 20 godina kasnije. Danas ti Boban, možda, može odigrati jednako dobar diplomatski pas…
Valjda se usudite nazvati Bobana! Istina je, u Hrvatskom nogometnom savezu, točnije u nogometnoj vladi i dalje sjede (njih 16) uglavnom sve Mamićevi ljudi, koje je on na raznorazne načine umrežio i zadužio, plus njihov predsjednik, Davor Šuker, kojeg je Mamić osobno ustoličio, ali poznato je da lojalnost takvog tipa živi dok je gazda u sedlu. A gazda, ne samo da više nije u sedlu, nego nije ni u našoj zemlji, zatočen je u svojoj novoj domovini, osuđen tamo sam na sebe i vlastite demone, i pitanje je hoće li se, kada i kako vratiti…
Kad čujemo da jedan od njegovih najvećih ideologa i apologeta, majstor specijalnog ratovanja protiv svakog Mamićeva neistomišljenika, već 15 godina jako dobro plaćeni gospodin iz plavih salona, Tomislav Marčinko, neki dan kaže kako su svi prodisali otkako Mamića nema u blizini, onda možemo misliti što o donedavnom gazdi govore ostali i kad drugi ne čuju.
Što će odlučiti Zlatko Dalić?
Prvi veliki ispit za Davora Šukera i njegove „ministre“ bit će pokušati zadržati Zlatka Dalića. A neki od njih ogriješili su se o njega, za Dalića možda i neoprostivo, kad su ga, po naputcima iz Međugorja, telefonski smjenjivali u jeku priprema za Svjetsko prvenstvo. Čovjek kojeg su prihvatili s tri fige u džepu, računajući da će ga brzo potrošiti, kao što je Mamić u fazi glavinjanja trošio Dinamove trenere, otrpio je nelojalnost, otrpio je miniranje vlastita autoriteta i autonomnosti kad su mu mjesecima odbijali potvrditi Dražena Ladića za pomoćnika, otrpio je Šukerovo dogovaranje prijateljskih utakmica bez konzultacija s njime, i sve to s vječnim smiješkom na licu, bez ijednog povišenog tona, bez ijednog konflikta, bez javnih zamjerki, a kamo li ogovaranja. Stoički je podnio dvorske spletke, „pronašao“ se s igračima i oni su njemu, kao i on njima, postali najčvršća utvrda. Sve ostalo je antologija…
Jasno je kao dan da se u pregovorima s Dalićem, Šukera, zapravo, neće pitati ništa, izbornik pred njega dolazi u win-win poziciji i odluka o ostanku ili odlasku bit će jedino i isključivo njegova. Opće je poznato da Šuker nije darežljiv tip, ali se on, odnosno Hrvatski nogometni savez, ne mogu nositi s visinom ponuda koje naš izbornik već ima na stolu. Jedna od takvih stiže iz Kine, piše se sa šest nula iza broja 15. Kinezi mu za tri godine nude 15 milijuna dolara! Dalić je po visini godišnjeg ugovora s HNS-om od 550.000 eura, bio na 23. mjestu, dakle u donjem domu najbolje plaćenih izbornika na Svjetskom prvenstvu. No, nije u šoldima sve…
Ali, mnogošto u šoldima ipak je, pa tako i najava izgradnje tzv. nacionalnog stadiona. Osobito kad se zna da je za Potemkinova sela u Maksimiru potrošeno novaca za dva pristojna stadiona. I, opet, Milanu Bandiću nije dosta iskustva dugog mučnih 18 godina da pokuša dovršiti jedan jedini hebeni nogometni stadion, ne, eto ga, on se opet stavio na čelo kolone, imenovao se predsjednikom nekog izmišljenog povjerenstva za izgradnju nacionalnoga stadiona. Pa se još hvali kako je to povjerenstvo, vidovit, kakav već vidoviti Milan jest, osnovao početkom lipnja, prije nego li je SP i počelo, jer je on, kaže, znao da ćemo letjeti visokoooo! Ni uz najbolju volju nismo uspjeli pronaći nikakav pisani trag o osnivanju tako važnog povjerenstva koje bi moralo skrbiti za tako veliki projekt, kao što je nacionalni stadion. Pretražili smo pomno Službeni glasnik Grada Zagreba, u kojem se pomno bilježe zaključci svih vrsta, svako pokroviteljstvo, inicijative, imenovanja, razrješenja, osnivanje raznoraznih povjerenstava… Povjerenstvu o izgradnji nacionalnog stadiona ni traga…
Ali, Bandić je objavio i tko su osim njega, kao predsjednika, još članovi povjerenstva koje je on izabrao: to su Damir Vrbanović i Marijan Kustić, obojica na visokim funkcijama u Hrvatskom nogometnom savezu. Kakvo društvo! Ajde, čak i da zaboravimo na činjenicu da Milan Bandić bezuspješno zida i dovršava maksimirski stadion 18 godina, ali neprihvatljivo je da projekt vrijedan stotine milijuna kuna vodi zagrebački gradonačelnik poznat po pogodovanjima, zloporabama položaja, zaobilaženju javnih natječaja i procedura, suspektnim partnerstvima, te kojemu 28. kolovoza počinje prvo suđenje za najmanju od svih njegovih afera, „aferu Štandovi“, a u rujnu i za „aferu Agram“, gdje se njega i još 10-ak suokrivljenika optužuje za zloporabe vrijedne oko 25 milijuna kuna.
Bandić, Vrbanović, Kustić…
Ali, Bandiću nije bilo dosta što je imenovao u povjerenstvo za izgradnju stadiona samoga sebe, nego je izabrao, evo, baš Damira Vrbanovića, bivšeg direktora Dinama, a sada izvršnog direktora u Hrvatskom nogometnom savezu! Pa nije, valjda, zaboravio da je taj isti Vrbanović 6. lipnja nepravomoćno osuđen na 4,5 godine zatvora zbog kriminala u Dinamu. Naravno, da Vrbanoviću nije palo napamet da se odrekne masne sinekure – samo mjesečna plaća u HNS-u iznosi mu oko 50.000 kuna, a gdje su još ostali bonusi i beneficije. Najprije je ostao jer ga se tek istraživalo, dakle nevin je sve dok mu se ne dokaže krivnja, pa je pod istim motom ostao i kad je protiv njega podignuta optužnica. Ni osuđujuća presuda nije mu bila dovoljna za uzmak. Jer je, jasno, nepravomoćna…
Vrbanović je, nema sumnje, vrijedan i dokazani sportski radnik, diplomirao je sportsko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, od 1992. godine radio je u Hrvatskom nogometnom savezu, a od 1996. do 2012. godine obnašao je funkcije glavnog i izvršnog direktora u zagrebačkom Dinamu, a istodobno je u HNS-u bio i tajnik disciplinskih i žalbenih tijela. Godine 2003. izabran je za predsjednika Udruge prvoligaša, a dvije godine poslije postao je i dopredsjednik HNS-a. U srpnju 2015. godine uhićen je na zagrebačkom aerodromu u velikoj akciji USKOK-a. Uz Vrbanovića, glavni osumnjičenici bili su i Zdravko i Zoran Mamić, optuženi su da su na transferima igrača oštetili Dinamo za 117 milijuna kuna. Izašao je na slobodu 15. srpnja nakon što je uplatio jamčevinu od milijun kuna.
Nije se Vrbanović u osječkoj sudnici prvi put suočio s teškim optužbama. On je dokazivao nevinost i u postupku koji se vodio protiv njega, Mirka Novosela i Tomislava Horvatinčića pod optužbom da su zamračili oko 120 milijuna kuna u Dinamu od 1996. do 2000. godine. Teretilo ih se za neplaćanje poreza i ostalih doprinosa na plaće, fiktivne zajmove igračima čime su navodno isplaćivane nagrade te neplaćanje PDV-a tijekom obnove sjeverne tribine maksimirskog stadiona. Prije šest godina u tom su procesu sva trojica oslobođeni krivnje.
Drugi član Bandićeva povjerenstva za stadion je, Marijan Kustić, direktor HNS-a za natjecanja i infrastrukturu. Evo, i on je nedavno uhvaćen u simptomatičnom, a nesimpatičnom raskoraku: zaboravio je u svojoj imovinskoj kartici navesti da je u blokadi u visini 1,4 milijuna kuna. Osim te „sitnice“, nije naveo ni da je član sportskih udruga, konkretno da je predsjednik Ličko-senjske nogometne županije, kao i član Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza. Zbog tih propusta prijavljen je Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa, koje mu je 6. srpnja izreklo kaznu od 5000 kuna.
Sporna stadionska priča…
Inače, Marijan Kustić, za razliku od Vrbanovića, ima srednju stručnu spremu, završio je Ugostiteljsko-turističku školu u Zagrebu, sportski je djelatnik i član je HDZ-a. Zastupnik je u Hrvatskom saboru. Mjesečna plaća mu je 15.123 kune. Prema imovinskoj kartici dužnosnika, suvlasnik je tek dvije njive od ukupno 2500 četvornih metara. Nema automobil, ni ostale pokretnine. Bio je u Izvršnom odboru HNS-a, no zbog Zakona o sportu povukao se s te funkcije. Na prijevremenim lokalnim izborima na Pagu 2016., bio je kandidat za zamjenika gradonačelnika HDZ-a. S bivšom suprugom, Marijom Kustić Dabo, ima dvoje djece o kojima se on skrbi. Bivša supruga optužila ga je da mu je kampanju sa 50 tisuća eura financirao Zdravko Mamić. U Sabor je ušao 2016. kao zamjena za Božidara Kalmetu. Bio je kandidat predsjednika HNK Rijeke, Damira Miškovića, za šefa HNS-a, no od kandidature je odustao u korist Davora Šukera.
Neki je dan Bandić objavio da je pismeno zatražio od Vlade premijera Plenkovića „da imenuje svoje članove u povjerenstvo, te da se ide u izgradnju nacionalnog stadiona Plavi vulkan na zagrebačkoj Kajzerici.“ Osim članova Bandićeva povjerenstva, i sve je ostalo vrlo sporno u toj stadionskoj priči koju Bandić želi Vladi servirati kao – svršeni čin. Sporna je pretijesna lokacija (ako ne računamo da se neće rušiti pola Velesajma i zauzeti Hipodrom), zastarjeli projekt, i sam naziv stadiona.
Jer, ako ga već želite graditi pod egidom nacionalni, pa ako ste i izvukli projekt star 10 godina namijenjen prvotno Dinamu, pa ne možete ga onda još nazvati i – plavi! Dajte nas najte…
KRONOLOGIJA OBNOVE STADIONA U MAKSIMIRU 1997.-2018.
Mi gradimo stadion, stadion gradi nas!
Jesen 1997. – Arhitekti Branko Kincl i Nikola Filipović izradili su prvi projekt preuređenja stadiona, nakon čega su na istočnu i južnu tribinu postavljena sjedala, a godinu dana poslije srušena je sjeverna tribina.
Prosinac 1998. – Tadašnji Dinamov direktor Mirko Novosel najavljuje završetak radova na sjevernoj tribino do 21. ožujka 1999. godine, a okončanje svih radova do 30. lipnja 2000.
Prosinac 1999. – Mirko Novosel: „Sve je to gnjilo. Južnu tribinu treba srušiti, ona je za to i predviđena.“
Prosinac 1999. – Obustavljeni su radovi na stadionu.
Svibanj 2001. – Milan Bandić: „Za dovršetak zapadne tribine treba još 15 do 20 milijuna DEM, sačuvat ćemo atletsku stazu i do kraja godine stadion privesti svrsi.“
Lipanj 2001. – Bandić najavljuje investiciju vrijednu 15 milijuna DEM za završetak sjeverne tribine i nastavak radova na zapadnoj. Radovi bi trebali započeti u kolovozu i trajali bi šest mjeseci.
Siječanj 2002. – Bandić: „Kraj svih radova do srpnja 2003.“
Svibanj 2003. – Vlasta Pavić, tadašnja gradonačelnica: Nadam se da će stadion biti gotov za dvije godine;
Svibanj 2003. – Vlasta Pavić prilikom obilaska gradilišta najavljuje završetak sjeverne i zapadne tribine do kraja 2004.;
Siječanj 2004. – Bandić: „Do kraja 2005. stadion mora biti gotov!“
Veljača 2004. – Bandić najavljuje završetak radova na sjevernoj tribini do 15. lipnja 2004., a okončanje svih radova na stadionu do 2005. godine.
Ožujak 2004. – Bandić: „Uopće ne sumnjam da će sjeverna tribina biti završena do 15. lipnja.“
Studeni 2004. – U proračunu Grada Zagreba za 2005. planira se 66 milijuna kuna za nastavak radova u Maksimiru, a kao rok za okončanja obnove stadiona spominje se kraj 2006. ili početak 2007. godine. Bandić: „Stadion će biti gotov do kraja 2006., slobodno mi pljunite u lice ne bude li tako!”
Travanj 2005. – Milan Bandić najavljuje referendum o nastavku ulaganja i radova u Maksimiru.
Siječanj 2006. – Ladislav Prežigalo, pročelnik Gradskog ureda za gospodarstvo, najavljuje da će Grad dati stadion u 15-godišnju koncesiju njemačkoj tvrtki Alpine Project Finance, koja će stadion završiti 2007. godine.
Prosinac 2006. – Bandić najavljuje početak radova u drugoj polovici 2007., a okončanje do kraja 2008. godine.
Listopad 2007. – IGH i Jure Radić predlažu alternativno rješenje: jeftin stadion na Laništu. Tada gradonačelnik Bandić najavljuje referendum kojim bi građani trebali odrediti lokaciju stadiona.
Listopad 2009. – Skupština Grada Zagreba odbacila je prijedlog o raspisivanju referenduma o sudbini stadiona.
Ožujak 2010. – Bandić: „Stadion Maksimir bi po mom mišljenju trebalo konzervirati na deset godina jer sada nije vrijeme za gradnju velebnih zdanja. Za pet, deset godina, možda, tko zna.“
Lipanj 2011. – Bandić: „Nemam kuraža da potpišem investiciju od 200 milijuna eura bez da znamo što građani misle.“
Listopad 2012. – Grad je odustao i od rekonstrukcije maksimirskog stadiona i gradnje novog na Kajzerici. Poništen je natječaj na kojemu je kao ponuditelj izabrana austrijska tvrtka Alpina, koja je za 1,9 milijardi kuna trebala obaviti posao.
Prosinac 2013. – Bandić: „Maksimirski stadion obnovit ćemo do 2015. Krov stadiona će se financirati putem međunarodnog natječaja. Južna i istočna tribina također će na natječaj, a rebalansom proračuna u 2014. osigurat će se sredstva iz proračuna za sjevernu i zapadnu tribinu.
Kolovoz 2016. – Grad je odabrao i pošteno platio 3,332.725 kuna partnera, Institut IGH, za izradu projektne dokumentacije za rekonstrukciju i natkrivanje sjeverne i zapadne tribine.