Prema tvrdnjama našeg izvora, određena skupina upućenih u događanja angažirala je financijske forenzičare u inozemstvu koji su uspjeli ući u trag Sanaderovih skrivenih 5 milijuna eura mita. Naime, kod određene skupine profesionalaca rasla je svijest o potrebi da se rasvijetli taj dio priče, poglavito kada se vidjelo kako MOL-ovci ne prestaju korumpirati vrh hrvatske politike i nakon odlaska Sanadera s političke pozornice, a poslije i u zatvor. Primjerice, nakon Ive, pojavio se Zoki Milanović i njegov famozni 'pajdo', arogantni profesor s katedre za trgovačko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, Siniša Petrović. Čim je Milanović došao na vlast, postavio je svoga prijatelja s faksa, koji skupa s njim dijeli povezanost s tajkunom Emilom Tedeshijem, na funkciju predsjednika NO-a Ine. S te je pozicije Petrović mogao javno raditi u korist hrvatske strane, a tajno za mađarske 'škudaše'...
I dok se Hrvatska sve više utapa u Plenkovićevim bespućima povijesne nemoći i neodlučnosti, čini se, da i bivše premijere Ivu Sanadera, ali i Zorana Milanovića, uskoro očekuje potop koji im prijeti zbog razotkrivanja mutnih korupcijskih milijuna pristiglih iz susjedne Mađarske.
Sanader je zadnji put pobudio golem interes javnosti kada se ustanovilo da je bio kao navijač u Rusiji. Posebno, što je kod većine građana njegovo ukazanje u javnosti probudilo loša sjećanja – na zločin bez kazne. Naime, unatoč maratonskoj istrazi i suđenju, javnost je sve više uvjerena kako će se bivši HDZ-ov premijer izvući i bez kazne i bez zatvora. Zbog toga mnogi priželjkuju za Hrvatsku pravedan epilog – ili dokazana krivnja ili opravdana amnestija.
Neposredno prije puta u Rusiju dogodila se i Sanaderova medijska rehabilitacija. Naime, mainstream mediji počeli su ga tretirati i kao političkog komentatora čije se mišljenje uvažava. Svima je bilo jasno kako iza toga stoje neki golemi (financijski) interesi. Jer, nitko nije toliko naivan niti neupućen pa da misli kako bi se bilo tko, a poglavito osoba sa Sanaderovim bremenom političke korupcije, mogla ukazivati u medijima i soliti pamet drugima komentarima o političkoj situaciji, da se ne radi o interesu nekog moćnika kojemu je stalo do Sanaderove rehabilitacije i samim tim na stavljanje točke na „i“ pričama o korupciji u slučaju prepuštanja upravljačkih prava MOL-u u Ini.
Onima koji su infiltriraniji u političko-medijska-gospodarska zbivanja u RH, jasno je kako MOL preko svojih lobista iz svijeta politike, ali i medija, godinama ulaže znatna netransparentna sredstva u peglanje svoga imidža u javnosti. Na primjeru pada bivšeg predsjednika HDZ-a, Tomislava Karamarka, vidjelo se kako taj model funkcionira. No, puno toga o MOL-ovoj višegodišnjoj i višemilijunskoj korupciji ostalo je nevidljivo…
Gdje je drugih 5 milijuna eura MOL-ova mita za Sanadera?
Primjerice, još nije temeljito istražen onaj dio istrage koji se ticao detektiranja 5 milijuna eura, koji na tajne Sanaderove račune nisu pristigli preko Uskokovog pokajnika, Roberta Ježića. Taj dio, točnije polovica MOL-ova mita, u optužnici je opisan kao uplata na “zasad neutvrđen način”. O drugoj petomilijunskoj eurskoj polovici mita govorio je u istrazi i na sudu Robert Ježić, koji je tvrdio kako se za taj iznos pobrinuo Sanaderov brat Vlado, odnosno Flavio Sanader koji živi u Švicarskoj. O tome je Ježić detaljno iznosio iskaze, navodeći kako su se on, Sanader i njegov brat u listopadu 2009. godine i sastali u Zurichu kako bi sa Sanaderovim bratom dogovorili tehnologiju primitka 5 milijuna eura.
Na suđenju u svibnju 2012., kada se pojavio Flavio Sanader u sudnici, jasno da je odbacio Ježićeve optužbe i prikazao njihov zajednički švicarski susret posve benignim, na kojem se razgovaralo o politici, sportu i sličnim stvarima. Sanaderov brat Flavio kategorički je tvrdio kako Ježić laže, a nije se našao nitko niti od istražitelja, niti uskokovaca, niti medija da mu proturječi. Sve bi to, vjerojatno, tako i ostalo, pučki rečeno “vuk pojeo magare” da se nije stvorio interes u određenim krugovima da se uistinu uđe u trag MOL-ovim korupcijskim milijunima. Prema tvrdnjama našeg izvora, određena skupina upućenih u zbivanja, angažirala je financijske forenzičare u inozemstvu koji su uspjeli ući u trag Sanaderovih skrivenih 5 milijuna eura mita…
Naime, kod određene skupine profesionalaca rasla je svijest o potrebi da se rasvijetli taj dio priče, poglavito kada se vidjelo kako MOL-ovci ne prestaju korumpirati vrh hrvatske politike i nakon odlaska Sanadera s pozornice i u zatvor. Primjerice, nakon Ive, pojavio se Zoki i njegov famozni “pajdo”, arogantni profesor s katedre za trgovačko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, Siniša Petrović. Čim je Zoran Milanović došao na vlast, postavio je svoga prijatelja s faksa, koji skupa s njim dijeli povezanost s tajkunom Emilom Tedeshijem, na funkciju predjednika NO-a Ine. S te je pozicije Petrović mogao javno raditi u korist hrvatske strane, a tajno za – mađarske “škudaše”.
Glasovita šutnja Milanovićevog ‘pajde’
Naime, slijedeći obrazac svoga impresaria, dugogodišnjeg profesora s iste katedre, Jakše Barbića, koji je kao nadzornik u nizu strateških tvrtki za Hrvatsku desetljećima davao legalni obrub kriminalnoj prtevorbi i privatizaciji, i Petrović je shvatio kako silna korupcijska lova leži u nadzornikovanju. Tako je on kao Milanovićev intimus, istodobno kao plaćenik hrvatske strane, ali i MOL-ove vrhuške, kao predsjednik NO-a dao legitimitet svim MOL-ovim odlukama kao i načinu vođenja Ine.
Podsjetimo kako su se hrvatski članovi Uprave Ine u Milanovićevoj eri bunili da su Mađari, odnosno Molovci, od njih napravili puke fikuse te da donose nezakonite odluke na štetu hrvatske strane, a da su oni u tim postupcima marginalizirani i onemogućeni. Upravo je tu trebao biti ključan glas Milanovićevog “pajde”, Siniše Petrovića, kao predsjednika NO-a Ine ispred hrvatske strane, ali taj je glas zamuknuo. Pitanje je s koliko je milijuna i na kakve načine isplaćena ta šutnja?
Također, ostala je i dilema kako je moguće da u Švicarskoj protiv hrvatskih interesa presudi gore spomenuti Jakša Barbić i da se ne uvaži argument kako je bio u sukobu interesa, jer je prije nego što je postao arbitražni sudac bio savjetnikom tvrtke koju je osnovao MOL, preko jednog od najmoćnijih ljudi u MOL-u, Mađara Józsefa Lászla Tótha.
Jutarnji je o tom slučaju pisao sljedeće: “Suvlasnik OT Industries, mađarske tvrtke s kojom se povezuje navodni sukob interesa akademika Jakše Barbića, s udjelom od 26,19 posto, konzultantska je tvrtka Konzulinveszt Tanácsadó u vlasništvu dr. Józsefa Lászla Tótha, istog onog koji se spominjao u slučaju isplate pet milijuna eura koji su završili na računu švicarske tvrtke Roberta Ježića. Naime, navodno je dio tog novca (2,6 milijuna eura) stigao tada s računa ciparske tvrtke Hangarn Oil Products Trading Ltd, koja je u tom trenutku bila u suvlasništvu dr. Totha, odnosno njegove off-shore tvrtke Torafin Finance & Tradin“, pisao je Jutarnji list 2014. godine.
„Dr. Toth je, inače, bivši direktor MOL-a poznat u naftaškim krugovima kao ‘dr. Toth’ ili ‘JT’. Bio je službeni Hernadijev glavni savjetnik od 2002. do 2010. godine, dakle i 2009. godine kada je došlo do spornih isplata novca. Drugi je među suvlasnicima te tvrtke OT Industries, čijih 51 posto udjela ovih dana opet kupuje MOL, Sándor Csányi, dugogodišnji prvi čovjek OTP banke. Jedan od najutjecajnijih i najbogatijih mađarskih oligarha. Milijarder s izuzetnim političkim i gospodarskim vezama u Mađarskoj.
Tvrtka OT Industries, naime, oduvijek je bila povezana s MOL-om ili s ljudima bliskim MOL-u, a postupak u kojem je akademik Barbić bio arbitar pri Stalnom arbitražnom sudištu kod Hrvatske gospodarske komore, spominje se u Ininu Financijskom izvješću iz 2014. godine pod stavkom sudski sporovi, ali iz tog izvješća nije vidljivo kako je spor okončan”, pisao je Jutarnji u veljači 2017. godine.
Bio je skromni profesor u maksimirskom neboderu
Hrvatski istražitelji bi mogli imati pune ruke posla zapute li se u te sive interesne zone zamračenih korupcijskih i Ininih milijuna i krenu li češljati ugovore i račune spomenutih osoba. Za početak mogli bi uzeti u obzir podatak kako je prije 17 godina, Petrović bio tek skromni profesor koji je živio u maksimirskom neboderu kod roditelja, te se morao zadužiti za kupnju passata. To se vidi iz javnobilježničkog ugovora koji je ovjerio bilježnik Mladen Matoš u srpnju 2001. godine. Tada je leasing kompanija bivše Hypo banke dala zajam Petroviću u vrijednosti tadašnjih 370.500 austrijskih šilinga u kunskoj protuvrijednosti, s rokom vraćanja od 60 mjeseci.
Od tada do danas puno je mutne vode proplivalo Hrvatskom i tko je tada slutio da će se financijski skromni profesor s katedre za trgovačko pravo, znan po aroganciji prema studentima koju on terminološki naziva “spuštanjem nosa studentima”, a koja se očituje u tome da ih vrijeđa i baca im indekse, dogurati tako visoko u korumpiranoj piramidi moći na relaciji Banski dvori – Ina – Mol.
Ako netko institucionalno pronađe za potrebnim istražiti ozbiljnu i opaku Molovu korupciju zadnjih desteljeća, točnije od trenutka kada su Linić i ortak prodali Inu Mađarima, potom način na koji je Sanader izručio Inu Molovcima, te konačno, kako su Milanović i “pajdo” tu inferiorizaciju Ine pred MOL-om s krajnjim ishodom u iscrpljivanju Ininih potencijala, legalizirali i zacementirali – onda će se fokusirati ne samo na finalizaciju MOL-ove korpupcije nad Sanaderom, nego će istražiti koliko su od MOL-a interesa imali Zoki i “pajdo”.
Činjenica je da se Zoki “sakrio” u Albaniju u zavjetrinu kao savjetnik službene tamošnje politike, ali da usto paralelno radi za naftne interese generala Hrvoja Čermaka i njegove naftne kompanije, koji će mu financirati i predsjedničku kampanju, o čemu su pisali mediji.
CIA oko Zadra skenira i neke Čermakove akvizicije
Činjenica je da se profesor Siniša Petrović enormno obogatio zadnjih godina i da će taj materijalni status okruniti navodnim preseljenjem u višeetažnu vilu u jednoj od najekskluzivnijih zagrebačkih ulica. Činjenica je da je i poslije Sanadera ostao Sanader, odnosno da je ostao njegov koruptivni neiskorijenjivi duh. Zbog toga svega ne čudi da je neimenovana interesna skupina odlučila uložiti novac u stručnjake koji su na tragu detekcije svih MOL-ovih milijunskih uplata.
S tim u svezi doznajemo kako je jedan krak korupcije detektiran u Švicarskoj i kako se iz novih spoznaja lako može zaključiti da je Sanaderov brat lagao kada je opovrgavao Ježićev iskaz da je on bio zadužen za 5 milijuna eura mita koje je MOL uplatio Sanaderu. Osim ove hvalevrijedne akcije, ukazao se još jedan zanimljiv detalj. Upućeni tvrde kako već mjesecima agenti CIA-e borave na području Zadra i da tamo skeniraju niz poslova, a među njima čak i neke akvizicije generala Čermaka.
Ukoliko je ta informacija točna, onda to može značiti da bi čak i američki obavještajci mogli pokazati interes, da nakon Zadra, malo pročešljaju i po Zagrebu poslove Zokija i njegovog “pajde”, odnosno njihove račune. Naime, nije tajna da CIA ne želi dominantan interes MOL-a, odnosno njihovih ruskih poltrona, u ovom kutku svijeta. Zbog toga žele imati uvid u sve mračne tajne hrvatske političke elite i njihovih pomagača i prijatelja, poglavito kada su te tajne vezane uz koruptivne naftne milijune.
Podsjetimo na misterij Sanaderova odlaska s političkog trona. Iza naizgled obične potrebe za odlaskom s mjesta premijera, nevješto formuliranoj u rečeni: “Ja sam svoju dionicu odradio, sada je red na druge…”, u događajima koji su uslijedili postalo je sve očitije kako nisu bez temelja priče da je Sanader bio primoran napustiti poziciju premijera kada su moćnici iz inozemstva doznali za njegove mračne korupcijske tajne…
Tko će odraditi novu koruptivnu dionicu za MOL?
Tako se Sanaderova izjava može iščitati iz novog konteksta – je li Sanader htio poručiti da je on svoju koruptivnu dionicu za MOL odradio i da je vrijeme za nove igrače? Podsjetimo, i Zoki je dao ostavku na funkciju predsjednika SDP-a nakon gubitka na parlamentarnim izborima od Andreja Plenkovića. Znači li to da je i Zoki s “pajdom” odradio svoju dionicu za MOL, pa je onda došao red na Tomicu Karamarka i njegovu atraktivnu suprugu? I na koga je sada došao red da “odradi novu koruptivnu dionicu”?
Je li nakon njih došao red, možda, na člana Uprave Ine, Niku Dalića, supruga bivše Plenkovićeve ministrice i bivše potpredsjednice Vlade, Martine Dalić? Ili je, možda, došao red da svoju dionicu za Mol odradi novi Plenkovićev predsjednik NO-a Ine, Damir Vanđelić, dugogodišnji kadar iz Tvornice duhana Rovinj i njezinih vezanih društava (nadzornik i član Uprava), te aktualni predsjednik Uprave Croatia osiguranja. Ako je došao red na ovog potonjeg, krug se zatvorio – osoba iz sjene pretvorbe TDR-a, profesor trgovačkog prava, Jakša Barbić, može mirno promatrati rasplet događaja, sada iz mirovine, s akademskog titulom i plaćom suca-arbitra u Švicarskoj.
Njegov san da 200 bogatih vlada i upravlja Hrvatskom bez ikakva nadzora se ostvaruje, a sve kriminalne pretvorbe i privatizacije kojima je kumovao, sada su ne samo legalizirane, nego ključni igrači iz tog tzv. tehnomenadžerskog sloja HDZ-a i dalje vladaju svim polugama naftne i političke moći u Hrvatskoj. Tu se aktualni premijer Andrej Plenković i njegov mlađahni najbliži suradnik Marko Milić, sigurno ne snalaze najbolje, što zbog nedostatka iskustva, što zbog nedostatka znanja.
Njima je dovoljno ono što imaju – udobne fotelje – a sve drugo što vrijedi, pobrat će tehnomenadžerska elita osnažena korupcijskom naftnom mrljom iz susjedne Mađarske…