Na karnevalu u dva od sedam Kaštela, spalili krnju u liku – Milorada Pupovca. Što čekaju ostalih pet Kaštela?

0
600
screenshot, yputube

Miloradov poučak: Satira je legitiman oblik slobode govora, osim kad sam ja meta

„HND: Satirički komentari legitiman su oblik slobode govora”, istaknuto je u kolovozu 2017. na naslovnici Pupovčevih „Novosti”, nakon što su iste tužene zbog „satiričkih” naslova tipa „Lijepa naša lijepo gori”. Sad pak Pupovac razmišlja o izlasku iz koalicije s Plenkovićem jer su na karnevalu u dva od sedam Kaštela spalili krnju u liku – Milorada Pupovca (što čekaju ostalih pet Kaštela?)

Pupovčev poučak bi mogao glasiti: Satira je legitimna, uvijek i svugdje, osim kad sam ja meta. Ima li i jedne druge države na svijetu gdje se političari dure i napuštaju Vladu kad postanu metom karnevalske povorke? I premijeri, i predsjednici, i kraljevi, i carevi su dolazili u ulogu „krnje” kojeg se spaljivalo kao krivca za nedaće ili jednostavno omraženog moćnika.

Loading...

Tri su razloga zašto bi Pupovac stvarno i trebao uraditi to čime prijeti. Prvo, nekom tko misli da je vlada u Zagrebu odgovorna za to koga i kako se prikazuje u karnevalskoj povorci u Kaštel Sućurcu je jednostavno totalitarni um, i nije mu mjesto u demokratskim strukturama vlasti. Spaljivalo se i Jadranku Kosor i Sanadera, i Horvatinčića, i Tuđmana, pa i Obersnela, koliko se sjećam.

Sve se u Hrvatskoj smije spaliti na karnevalu, jer to i jest vid narodne satire, dan kad je svima sve dozvoljeno i kad je dozvoljeno sprdati se s moćnicima koji su inače izvan dohvata. Jedino se ne smije spaliti Milorada, izgleda. Dobro, i Antu Tomića, jer onda je to, kažu mediji, „Morbidni skandal”, ustaštvo, i što sve ne.

Drugo, netko tko je toliko umišljen da smatra da on sam ne smije biti objektom narodne satire, karnevala, a sebi daje pravo „satirički” sprdati bilo koga, na bilo kako neukusan način, je neprincipijelan i manipulator, koji se poziva na slobodu govora samo onda kad to njemu odgovara i u onoj mjeri u kojoj to njemu odgovara, a inače slobodu govora zatire. Spaljivanje krnje je, ne zaboravite, prije svega vid slobode govora koji postoji već stoljećima i nitko ga nikad nije dovodio u pitanje.

I treće, Pupovac nešto što je posve normalno, sprdanje političara tijekom karnevala, smatra „govorom mržnje” i „prijetnjom” sebi osobno, što je čista manipulacija i afektiranje, a s druge strane, ne vidi problem u svom slušanju Vučićevih četničkih i velikosrpskih govorancija protiv Hrvatske, kad je uredno sve odslušao do kraja, a nije se ustao i otišao jer se vrijeđala Hrvatska čiji je on zastupnik u parlamentu. Za njega, spaljivanje krnje nije satira nego maltene genocid nad Srbima, ali mu je zato ono što se u Vukovaru događalo 1991. očito satira. Jer, on traži da se ne kazne dečki koji su tada tamo klali Hrvate i tražili od Slobodana salate, to kao ne pridonosi pomirenju, ali traži da se kazni „ustaše” koje se sprdaju s njim na karnevalu.

Obitelj Pilsel ponovo na okupu

Drago Pilsel je prije nekoliko godina preko facebooka žicao ljude da mu uplate novac kako bi mogao dovesti svot starog oca u Hrvatsku, iz Paragvaja, da umre ovdje. Zašto sam tati od svoje zarade nije platio avionsku kartu nije jasno, muljavio je nešto o troškovima preseljenja. A tati je, eto, baš bila najveća životna želja da umre u Hrvatskoj. Iako s njom, osim epizode s NDH, nema ništa jer je rođen na Kosovu a gotovo cijeli život proveo u Paragvaju.  Uglavnom, naivci su uplatili, tko zna koliko, a otac Pilselove antifašističke familije Adolf je doletio u Hrvatsku. Ovdje je, kad je shvatio da mu se sin druži s mitropolitom Porfirijem i da ga želi predstaviti kao ustaškog pokajnika te ga izmanipulirati na sve moguće načine, tata (o svom trošku, očito) kupio kartu natrag za Paragvaj i umro je na miru tamo, daleko od sina. Nekoliko mjeseci u Zagrebu mu je bilo dovoljo da shvati da ne želi tih par preostalih mjeseci života provesti nigdje blizu Drage Carlosa Jove Vjerana Grkovića Pilsela, i njegovih prijatelja Stipe Mesića i Ive Josipovića.

A sad je mama izrazila veliku želju da umre u Hrvatskoj. Odakle Dragi ideja da mama, kojoj je 78 godina, baš želi uskoro umrijeti, nije jasno, a ni zašto je želi prebaciti ovdje baš u travnju, osim ako ne želi proslaviti 10. travnja. No bilo bi adekvatnije da je to onda izveo s tatom Adolfom.

Ostaje pitanje – za kog će Pilsel idućeg žicati novac da se vrati u Hrvatsku, za nećaka u Argentini, bratića u Urugvaju, bivše punice u Venezueli? I gdje će mama zbrisati iz Hrvatske ako dođe pa shvati, kao i otac, da nema baš želje i volje služiti sinu kao antifa-preobraćenica u svrhu njegove samopromocije i kao izgovor za pljačkanje naivaca?

No, kod Drage se vidi da je ipak preobraćenik na antifašizam, a ne pravi, rođeni „antifašist”. Povodom spomenutog krnje u liku Milorada Pupovca, napisao je na facebooku da mu se gadi takav fašnik kog organiziraju „maloumni fašisti” i da sve te Kaštelane treba baciti u more. Pravi antifašist bi znao da se fašiste ne baca u more, nego u fojbe i slično.

Hoćete antifašizam, onda pošteno platite antifašiste, nekretninama

Rijeka je grad koji je možda i najviše pogođen demografskom katastrofom u Hrvatskoj, od nekadašnjih 164.000 stanovnika ostalo je tek nešto preko sto tisuća. A sad odlazi još jedan, i to vrlo značajan za antifašizam u Rijeci, njen najjači izvozni proizvod.

Naime, Rade Šerbedžija je zaključio kako Grad više nema interesa financirati Studij glume i medija kojeg je osnovao u Rijeci, i kako je (do nedavno Frljićevo) HNK Ivana pl. Zajca „rupa bez dna” u koju odlazi sav novac. To je točno, kazalište, koje se pod Frljićem manje bavilo predstavama, a više dnevnom politikom, guta oko 40 milijuna kuna godišnje, doduše uglavnom državnih, ne gradskih.

„Valja reći da nismo dobili pravu podršku ni od gradske uprave”, kaže dalje Šerbedžija.” Iako ne mogu reći da nam je gradonačelnik Vojko Obersnel bio nesklon, ali bilo je očito da nismo na listi njegovih prioriteta. Upućivao nas je na pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara, koji baš i nije imao razumijevanja za naše probleme, a ni pravog interesa da nam pomogne. Njegovi prijedlozi za eventualne prostore gdje bi se mogla odvijati nastava glume — bili su potpuno neadekvatni. Jedinu konkretnu pomoć dobili smo od župana Zlatka Komadine, koji je zajedno sa suradnicima uspio iz fonda Županije izdvojiti za Studij glume 200.000 kuna godišnje”, kaže Šerbedžija, a onda prelazi na stvar: Rijeka mora konačno dobiti „pravu kazališnu dvoranu za suvremene predstave”.  Usto, žali se da od silnog novca koji će se utrošiti na Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture u 2020. godini, nije predviđeno izdvajanje za jednu suvremenu kazališnu dvoranu, prostor za akademski teatar.

„Nekretnina, vrijednih nekretnina mi dajte”, poručuje zapravo Šerbedžija. Pa ne očekuju valjda u Rijeci da će im neko pravit nekakav antifašizam kazališni za jadnih 200.000 kuna godišnje? I to od Županije?  Nema kuna – nema Šerbedžije, stvar je jasna. Šerbedžija košta, Galeb košta, Frljić košta… i kad se sve to zbroji, temeljem čega građani Rijeke očekuju da gradonačelnik negdje još nađe novca i za novi autobusni kolodvor, ili nedajbože za uložiti koju kunu u gradske zdravstvene ustanove?

Stranke na ego tripu

Tradicija je u Hrvatskoj da se desne stranke nikad ne uspijevaju pred izbore dogovoriti ni oko čega, pa njihovi, i to ne pretjerano brojni, glasovi propadnu. A sad se to dogodilo dvijema lijevim, programatski gotovo istovjetnim strankama.

Naime, nema razloga zašto stranka „Pametno” prikopametnog splitskog bračnog para Puljak, i stranka START Dalije Orešković, koju su mediji prometnuli u apsolutnu zvijezdu izbora, izašle na izbore zajedno jer nekih programskih razlika nema.

No, toga neće biti, i to kako se čini krivnjom Dalije Orešković. Ona ne može s desnima, a ne može niti s lijevima, ne može s glupima, a ni s onima što se prave pametni, ne može zapravo ni sa kime, pitanje je može li uopće i sama sa sobom. Iako, niti stranka obitelji Puljak nije baš toliko različita. Te i takve strančice u Hrvatskoj su uglavnom proizvod ego tripa svojih osnivača, ujedno i lidera. Oni redom žele imati svoju stranku, i uglavnom nisu spremni prepustiti liderski položaj bilo kome drugom.  Zato takve stranke rijetko kad prežive trenutak u kom ti lideri shvate da ne mogu postati predsjednici svemira samo zato jer su osnovali političku stranku, da za njih glasa uglavnom bliža rodbina i četiri od pet članova stranke, te razočarani Hrvatima koji nisu prepoznali njihovu genijalnost odustanu od bavljenja politikom. U slučaju da su ipak prije toga uspjeli osvojiti jedan saborski mandat, prodaju ga onom tko nudi više, neovisno o tome kakvu politiku zastupa.

A dojam je da su i Pametno i START upravo takvi, posve osobni egotriperski projekti, koji ne nude ništa novog, ništa što već sto puta druge stranke lijevog spektra nisu prožvakale, a kako su im osnivači i članovi u pravilu iz viših društvenih slojeva, zapravo, nemaju pojma što se događa u Hrvatskoj.

Ostavka ministrice Murganić

Izvješćivanje medija o tragediji na Pagu je bilo tipičan primjer podilaženja niskim sentimentima; prvo je majka prikazivana kao nedužna žrtva, iako je sve upućivalo da u toj familiji dosta toga ne štima, ne samo otac, ispitivani su susjedi, lešinarilo se na sve mile načine i sve skupa je postalo prilično odvratno, a tek nakon dva-tri dana su se pojavile relevantne informacije, tj. da su oboje već jednom osuđivani zbog zanemarivanja djece i da su im i preostala djeca trebala biti oduzeta. Pa nisu.

A onda su svi najednom krenuli tražiti ostavku ministrice. Pri tome je teško oteti se dojmu da stvar nije principijelna, već se čisto žele riješiti mrske im HDZ-ovke Murganić, koja baš i nije po ukusu lijevih medija. Na stranu sad što je i njen PR u pravilu katastrofalan i ima dara za ispasti antipatična i tamo gdje ne bi trebala.

A dojam je da je ona ipak prva poduzela nešto, da je reagirala kako treba, da je ekspresno donijela odluku o smjeni voditeljice socijalne službe zbog grubih propusta (a zbog nakaradno postavljenog sustava, voditeljica će lako moguće i dalje ostati na svom mjestu). I da se ovaj put propust lokalne socijalne službe koja očito ništa nije radila po tom slučaju ne može, ili bar ne bi trebao, staviti njoj na dušu.

Ostavku ministra je moguće tražiti radi bilo čega, istina, no ovo se čini malo nategnuto. Tim više što se ne sjećam da su ti isti mediji ikad tražili, recimo, smjenu Orepića, jer mu je šef krim policije u Zagrebu pod nosom maznuo dvije kile zlata, recimo, iako je upozoravan na njega i na neke druge kao na ljude kojima u policiji zapravo nije mjesto, i koje je njegov prethodnik Ranko Ostojić postavio na čelna mjesta samo zato jer su mu bili bezrezervno lojalni.

Isto tako, ne mogu se sjetiti da je tražena ostavka ministara u nekim drugim sličnim slučajevima, kad je isti taj resor vodila nevjerojatno nezainteresirana i nesposobna Milanka Opačić. Ako dođe do smjene ministrice Murganić, u što ne vjerujem i ne smatram da je to potrebno, bilo bi onda dobro bar održati te iste kriterije i u svim drugim slučajevima. Ali, svi znamo da se „popularnim” ministrima obično gleda kroz prste, dok se onima nepopularnim traži i najmanja sitnica.

Obersnel se nikad ne predaje

Nakon što je propao jedan natječaj za obnovu najvećeg fetiša Vojka Obersnela, Titovog „Galeba” kojeg je praktički kupio iz rezališta te isposlovao da ga tadašnja SDP-ova vlada proglasi kulturnim dobrom RH, on je najavio novi natječaj do kraja mjeseca.  A natječaj je propao jer je najniža ponuda, ujedno i jedina, ona riječkog „Lenca”, za više nego dvostruko premašila planirane troškove obnove. Procijenjeni trošak na temelju projektne dokumentacije koju je izradila tvrtka „Marine and Energy Solutions DIV” bio je 27 milijuna kuna, a „Viktor Lenac” je dao ponudu na 75 milijuna kuna, s PDV-om. Kvaka je u tome što je EU odobrila određena sredstva za obnovu riječkog „spomenika kulture”, i Grad nema mogućnosti potrošiti dodatnih pedesetak milijuna, koliko bi mu trebalo. Prvo, prezadužen je i morao bi dizati kredit, a drugo, Riječka skupština to vjerojatno ne bi odobrila, jer Obersnel tamo više nema apsolutnu većinu.

No, dok je za „Galeba” i obnovu jedne gradske palače tražio, i dobio, od EU punih 69 milijuna kuna, za druge stvari se nije toliko grebao. Pa će tako iz EU fondova dobiti oko pola milijuna za jedno reciklažno dvorište, a za sortirnicu u Mihačevoj Dragi, koja bi trebala smanjiti problem odlagališta na Marišćini, se još čeka natječaj. Jer, ipak problem otpada, zbog kojeg Riječani svako malo prosvjeduju, nije tako hitan kao problem Titovog „Galeba”. Koji je također de facto otpad, i za reciklažu i rezalište spreman, ali izgleda da to nitko ne želi priznati. Tako će se Obersnel za sredstva za „Galeba” boriti do posljednjeg daha, dok se od tako potrebnih projekata, poput autobuskog kolodvora, čiju je izgradnju obećavao dvadestak godina svake godine, i to „s početkom radova već do kraja ove godine”, potpuno odustalo i više ih nema u gradskim planovima.

Pernar s diplomom

Nije dobro kad se sudac bavi političkim aktivizmom, što god tko mislio o tome, jer tada taj sudac presude donosi po onom što će mu donijeti najveću popularnost među potencijalnim biračima, neovisno o zakonu. A to je loše, čak i kad zakon nije dobar.

Radi se, naravno, o Kolakušiću, koji je neka vrsta pučkog tribuna među sucima, što opet samo po sebi nije dobro. On je u nedjelju kod Stankovića, na više puta izravno i jasno postavljeno pitanje o tome – hoće li se i za što kandidirati – trkeljao općenito o korupciji, dok nakon tko zna koliko pokušaja nije konačno najavio da će se ipak kandidirati, i to za — zastupnika u europarlamentu, a kasnije i za predsjednika republike.

Kako se misli protiv korupcije u Hrvatskoj boriti iz Bruxellesa, ili čak s Pantovčaka, nije jasno. Cijeli uvod emisije potrošio je na objašnjavanje zašto se sprema ići u politiku i zaključio da ako nemaš saborsku većinu, 76 ruku, sve ti je uzalud. I kako kaže, troši svoj novac da bi promijenio sliku ove zemlje. A onda ispali kako će se kandidirati za dvije funkcije na kojima ne može napraviti apslutno ništa od onoga što mu je cilj. A i njegovo hvalisanje kako sam plaća ulazak u politiku je promašeno, jer time ne ulaže svoj novac u naše zajedničko dobro, već u svoju veću buduću plaću, uspije li mu uguziti se u Bruxelles na 8.000 eura mjesečne plaće.

O tome da su Hrvati 1990. bili najbogatiji narod Europe, bolje ne reći ništa. S propalim stambenim fondom (20 godina gotovo ništa nije građeno), s voznim parkom sastavljenim od 80% Crvenih zastava starih u prosjeku 13-14 godina, s propalim tvornicama koje su radile gubitak od čak 30% BDP-a i tehnološki su zaostajale bar 30 godina za svijetom, ali su zato imale bar 30% viška zaposlenih (i koje smo trebali sve poslati u stečaj iste godine umjesto ih održavati na životu, danas bismo bili bar dvostruko bogatiji), s ratom pred vratima, bez deviza i zlata… teško je reći kako Kolakušić i čime točno mjeri bogatstvo, osim što trola bez veze. Uostalom, statistike o ukupnoj vrijednosti imovine građana i države u cjelini i nije teško pronaći, a 1990., u osvit bankrota komunizma i rata, cijela Hrvatska nije vrijedila niti koliko malo veća američka softverska firma.

A da ne govorimo o općim mjestima, tipa rezanja broja županija, općina, uhljeba, sve je to apsolvirano – ali to se ne radi ni iz Bruxellesa, ni s Pantovčaka. Ukupno, Kolakušić nakon ovog ne djeluje puno ozbiljniji od Pernara, jedino što ima diplomu pravnika. Samo još jedna u poplavi lijevih i lijevijih opcija. Treći put? Ne, treći put su Orban, Vox u Španjolskoj, AfD u Njemačkoj. Kolakušić je onaj isti put kojim se išlo i do sad, put podilaženja općenarodnim zabludama proisteklim iz izoliranosti tijekom i nakon socijalizma.