Mirovinska reforma treba vratiti ‘nestali’ srednji sloj!

0
359
screenshot/hrt/ilustracija

Postojeći mirovinski sustav je - neodrživ. Sutrašnja će vlast to spoznati kao što to zna današnja i jučerašnja vlast. 'Rupa' u mirovinskom sustavu smanjuje mogućnosti smanjenja prava proračunskih korisnika, odnosno onemogućava učinkovitu reformu društvenog sustava. Naime, rezovi, u prvom koraku, koji će se nužno poduzeti kako bi se stabiliziralo hrvatsko društvo, vodit će, u drugom koraku, prema dodatnoj destabilizaciji društvenog sustava, da bi tek, u trećem koraku, počeli ubirati plodove mirovinske i inih reformi. To je uz veliki broj socijalno ugroženih i ovisnih građana o proračunu - jako rizična pustolovina

Formiranje kapitala znači pomak
od poduzetnika koji ulaže u budućnost,
na mirovinske fondove koji ulažu u prošlost.
Peter Drucker

Umirovljenici su veliki problem u Lijepoj našoj. Radili su, primali male plaće, izdvajali u „proširenje materijalne osnove udruženog rada“, tako se nazivala zadržana dobit, kako bi dobili mirovinu u visini oko 80% svoje zadnje plaće. Materijalna osnova „udruženog rada“, društveno vlasništvo – danas bi rekli investicijski fond – bio je kapitalna pretpostavka gospodarstva, s jedne strane i, s druge strane, kumulativ izdvajanja (čitaj: štednje) u proširenu reprodukciju „udruženog rada“ koji je, sa svoje strane, jamčio mirovine.

Dakle, osim izdvajanja iz tekućeg dohotka, doprinosi za mirovinsko osiguranje, postojao je i „investicijski fond“ koji je osiguravao mirovine. Tako je bilo – barem teoretski. Boljševizam i njemu pripadajuća birokracija deformirala je, u osnovi, dobar mirovinski model. Bilo kako bilo, umirovljenici su dobivali mirovine koje su tek nešto zaostajale za zadnjim plaćama. Kažem zadnjim, jer tzv. samoupravni socijalizam nije mogao funkcionirati bez inflacije, dakle – iluzije novca.

Devedesetih dolazi do restauracije kapitalizma. Društveno vlasništvo postaje državno vlasništvo koje je potom privatizirano na tragičan način. Tako su umirovljenici ostali bez svoje „kapitalne osnovice“. Mirovine su postale neizvjesne jer su ovisile o tekućem dohotku, odnosno gospodarskoj aktivnosti koja se, ne samo zbog ratnih razaranja, dramatično smanjila. Smanjenje gospodarske aktivnosti praćeno je dramatičnim porastom broja umirovljenika. Gotovo preko noći, od 600 tisuća umirovljenika, broj je narastao na milijun. Danas ih je, zajedno s nezaposlenima i iseljenim građanima, više nego zaposlenih.
Tako se „povratak u prošlost“, restauracija kapitalizma, pokazala tragičnom za radnika, a pogubna za umirovljenika. Ratna razaranja zahtijevala su „stezanje remena“, što je vrlo učinkovito izvršeno na umirovljenicima. Umirovljenici, potom, tuže Ustavnom sudu beskrupuloznu otimačinu, Sud donosi presudu u njihovu korist, mirovine su se nešto popravile, ali nije bilo povratka na stanje prije ostvarenih prava. Mirovine su se više nego prepolovile… Kako je srozavanje mirovina realizirano u kratkom roku, građani se nisu uspjeli „pripremiti“ na taj, za njih, tragičan scenarij. Srednja klasa je nestala preko noći – što zbog sve nižih mirovina, što zbog gubitka radnog mjesta, što padom cijena imovine koju su godinama stjecali, nasljeđivali. Redistribucija bogatstva i dohotka u proteklih četvrt stoljeća može se nazvati – revolucionarnom.

Životni vijek svakog pojedinca dijeli se na vrijeme učenja, poslovne aktivnosti i tzv. treću životnu dob. Tzv. treća životna dob predstavlja vrijeme od umirovljenja do smrti. Ta se treća životna dob produžuje. Ako nam razvijeni svijet pokazuje kuda idemo, tada je realno očekivati prosječni životni vijek od devedesetak godina. Istodobno produljenje očekivanog vijeka doživljenja, praćen je snažnom bijelom kugom zvanom – depopulacija. Tako sve razvijene zemlje smanjuju broj aktivnih u odnosu na broj izdržavanih osoba. Mogli bismo reći da odnos aktivnih i izdržavanih kreće prema kaotičnom stanju u manje razvijenim zemljama. Stoga, nije nerealno očekivati značajne tektonske pokrete, seobe, ljudi.

Umirovljenici – destabilizator javnih financija

Danas kapital-odnos „blokira“ pokretljivost radne snage, jer tako povećava svoju pregovaračku snagu prema svim, posebice manje razvijenim zemljama. Kad se iscrpe mogućnosti realizacije planiranih profita, na red će doći seobe iz nerazvijenih u razvijene zemlje gdje će se dramatično smanjiti plaće i tako osigurati kapital-odnosu dodatne profite. Kako nas život uči, možete jedno vrijeme priječiti objektivnu nužnost, ali onemogućavajući samo kumulirate energiju koja će jednoga dana eksplodirati. Drugim riječima – neke procese nije moguće zadržati, ali je moguće njima upravljati.

Zaključak: umirovljenici postaju odlučujući destabilizator javnih financija, posebice u postojećem modelu promišljanja. Trebaju nam promjene sukladne globalnim kretanjima ili – nova revolucija. Nažalost, revolucije uglavnom donose nove elite koje nisu u stanju organizirati društvo. Velika ekonomistica, Joan Robinson, je rekla: „Lakše je proizvoditi strojeve, nego organizirati društvo“. Mislim da je gospođa Robinson, inače suradnica velikog Keynesa, socijalno orijentirana ekonomistica – potpuno u pravu.

Nadalje, nesreća za građane svake zemlje je supstitucija rada kapitalom, tako da sve manji broj zaposlenih proizvodi sve više dobara. Usporedo raste proizvodnja dobara i usluga i nezaposlenost. Građani se dijele na zaposlene i nezaposlene. Drugim riječima, postavlja se pitanje – što je ostalo danas i što valja očekivati sutra od intergeneracijske solidarnosti?
Uzmimo primjer zaposlenog djelatnika prije provedene mirovinske reforme čija je plaća 10.000 kuna, a mjesečno izdvaja 20% svog dohotka u mirovinsko osiguranje – 2000 kuna. Nema inflacije, a proizvodnost godišnje raste 1%. Pretpostavimo, nadalje da kamatna stopa iznosi – 2,43%. Radni vijek traje 40 godina ili 480 mjeseci. Nakon umirovljena, pretpostavimo, uživat će u mirovini slijedećih 15 godina ili 180 mjeseci. Za poznavatelje financijske matematike, u vrijeme poslovne aktivnosti primjenjuju se III., a u vrijeme primanja mirovine IV. financijske tablice. Kad izvršimo potrebne računske operacije rezultat pokazuje kako mjesečna izdvajanja tijekom 40 godina iznose 960.000 kuna. Ukamaćivanje uloga povećava navedeni iznos na 1,612.412 kuna, što osigurava iznos mirovine od 10.617 kuna. Pretpostavimo li da udio solidarnosti iznosi 20%, tada mirovina iznosi 8493,6 kuna.
Smanjimo li mjesečne uplate u mirovinski fond s 20 na 15% (što je učinjeno nakon mirovinske reforme), uz ostale jednake uvjete obračun je slijedeći. Osiguranik je uložio 720.000 kuna, ukamaćivanjem njegov ulog iznosi 1,209.309 kuna što mu osigurava iznos mirovine od 7953 kune. Nakon što mu se njegova prava umanje za 20%, njegova mirovina iznosi 6362,4 kune.

U prvom slučaju imamo mirovne koje iznose više od 84% plaće, a u drugom slučaju nešto manje od 64%.

Rast produktivnosti temeljna je karakteristika tržišnog gospodarstva – znači da je potrebno sve manje vremena za proizvodnju proizvoda ili usluge. U slučaju kada godišnja stopa rasta produktivnosti iznosi 1%, što je prilično pesimistična procjena, naša bi vrijednost, kupovna moć, narasla nakon 40 godina za 48,9% (I. financijske tablice).

‘Dogradnja’ mirovinskog sustava

Kad smo kod primjera, valja kazati kako mirovine također podliježu porezu na dohodak. Doprinos koji djelatnik mjesečno izdvaja u mirovinski fond, opterećen je porezima na dohodak i porezom na platnu listu koje plaća poslodavac. Prema tome, kada je riječ o oporezivanju mirovina, imamo dvostruko oporezivanje. Malo je da se uplatitelj „odriče“ dijela svojih prava u korist drugih ugroženih umirovljenika, već bezdušna država oporezuje porezom na dohodak mirovine. U načelu bi se mogao oporezivati dio mirovine koju umirovljenik prima temeljem kamata. Razlog tome je svima razumljiv – porezi i doprinosi na uložena sredstva već su plaćeni. U prvom slučaju iznos koji bi se morao izuzeti iznosi mjesečno 5333 kuna, a u drugom 4000 kuna.

Navedeni primjer ima za cilj pokazati što se događa kad su svi uplatitelji u mirovinski fond jednako tretirani.

Razumije se samo po sebi da je mirovinski sustav u Lijepoj našoj sustavno dograđivan po posebnim zakonima kao što su to povlaštene mirovine. „Dogradnja“ mirovinskog sustava je imala tragične posljedice – mirovinski sustav je degenerirao. Parlament ima pravo po posebnim zakonima dati posebna prava određenim korisnicima. Međutim, ta i takva prava moraju biti osigurana iz proračunskih sredstava. Želim kazati kako je potrebno „očistiti“ dio obveza mirovinskog sustava koji je rezultat „posebnih zakona“ u čijem donošenju nisu sudjelovali uplatitelji mirovinskog doprinosa. Ovako, Sabor svojim zakonima dodatno dramatizira stanje u mirovinskog sustavu. To je naprosto nedopustivo, a manjkovi koji „kolaju“ javnim prostorom upravo iz navedenog razloga nisu točni…

Lijepa naša je sugestijom Svjetske banke pristupila mirovinskoj reformi i formirala tri stupa. Prvi je intergeneracijski – 15%, drugi je kapitalski s elementima intergeneracijske solidarnosti – 5%, a treći je čisti kapitalski. Priča je operacionalizirana na način da su se smanjila izdvajanja iz dohotka za Prvi stup i sredstva prebacila u Drugi stup – prelijevanje iz šupljeg u prazno, s napomenom da je tzv. mirovinska reforma povećala javni dug države.
Usput rečeno država i dalje jamči za Drugi stup; imamo privatizaciju investicijskog fonda za koji neograničeno odgovara država. Kako bi se spasio tragičan položaj državnih financija sredstva Drugog stupa, ulažu se u državne obveznice. Dakle, građani su najprije plaćali iznos današnjeg Drugog stupa u tadašnji (i današnji) Prvi stup, da bi danas smanjili iznos uplata u Prvi stup i uplaćivali u Drugi stup, koji potom tako prikupljena sredstva investira u državne obveznice. Treba kazati kako je mirovinska reforma provedena u vrijeme proračunskog deficita. Narodski rečeno, smanjen je dotok doprinosa u Prvi stup usprkos činjenici da će ta i takva promjena rezultirati povećanjem proračunskog deficita. Poslovna kombinacija, nema što!

Kako postojeći doprinosi za mirovine ni približno nisu dostatni kako bi se isplatile mirovine, to „u pomoć“ pristižu porezni prihodi koji bi trebali pokrivati tekuće rashode proračuna. Zlobnici bi rekli da nema umirovljenika, Lijepa naša ne bi imala ovako ustrajne proračunske deficite. Zlobnici su u pravu tim više što su umirovljenici daleko najveći korisnici zdravstvenih usluga. Kako je hrvatsko gospodarstvo u depresivnoj krizi, što se lijepo vidi po kretanju broja nezaposlenih i onih koji su napustili Lijepu našu, Treći stup mirovinskog osiguranja je marginalan i svjesno marginaliziran.

U kojem pravcu pokrenuti mirovinsku reformu?

Iz iznesenog jasno slijedi da je postojeći mirovinski sustav neodrživ. Sutrašnja će vlast to spoznati kao što to zna današnja i jučerašnja vlast. „Rupa“ u mirovinskom sustavu smanjuje mogućnosti smanjenja prava proračunskih korisnika ili, ako vam je draže, onemogućava učinkovitu reformu društvenog sustava. Naime, rezovi, u prvom koraku, koji će se nužno poduzeti kako bi se stabiliziralo hrvatsko društvo, vodit će, u drugom koraku, u pravcu dodatne destabilizacije društvenog sustava, da bi tek, u trećem koraku, počeli ubirati plodove mirovinske i inih reformi.

To je u uvjetima velikog broja socijalno ugroženih građana koji su ovisni o proračunu – prilično rizična pustolovina. Općenito, može se kazati kako je politika rasta udjela države u dodanoj vrijednosti u uvjetima globalizacije karakteristika ne-tržišnih i ne-demokratskih država. Naime, rast broja socijalno ugroženih građana povećava njihovu ovisnost, što po prirodi stvari kreira „dobrotvora“ koji, s druge strane, ugrožava tom i takvom politikom, nacionalno gospodarstvo. To su pitanja o kojima se u Lijepoj našoj ne raspravlja.

Priče o tome kako će se, tijekom reformi, značajnije financijski podržati socijalno ugroženi građani na račun bogatih, priča je bez sadržaja u tržišnoj državi. Sjetimo se kako je francuski predsjednik, Hollande, populistički pokušao značajnije oporezivati bogate i kako je izgubio; kapital je pobjegao u susjednu Belgiju. Mala i nevažna zemlja, osim za njezine građane, kao što je to Lijepa naša, mora naći svoj put u uvjetima izvanjskih i unutrašnjih ograničenja. Navedeno vrijedi i za mirovinsku reformu.

Izvanjska su ograničenja – jedinstveno europsko tržište u kojem djeluju igrači daleko učinkovitiji nego što su to naše tvrtke, a Daleki istok, dodatno, svojim cijenama i kvalitetom nam je nedostižan, s jedne strane i, s druge strane, socijalna slika Lijepe naše je zabrinjavajuća jer raste udio siromašnih građana koji nisu u mogućnosti „skrpati kraj s krajem“ što, sa svoje strane, dodatno dramatizira uvjete u kojima je potrebno provesti mirovinsku reformu. Prema tome, potrebna nam je daleko senzibilnija socijalna politika kako se ne bi izgubila kontrola nad društvenim sustavom. Pitanje koje se postavlja glasi: u kojem pravcu pokrenuti mirovinsku reformu?

Prvi je korak postaviti model koji je održiv imajući u vidu demografska i gospodarska kretanja. Dramatična i rastuća su ograničenja demografskih kretanja kako po svom opsegu tako i po dubini koju imaju po cijeli društveni sustav. Ustrajno smanjenje broja građana i pomak distribucije građana s obzirom na dob udesno, jasno sugerira kako je potrebno odmah i sada produžiti radni vijek za one poslove i zadatke koje stariji građani mogu učinkovito obavljati, s jedne strane i, s druge strane, smanjiti radni tjedan kako bi se smanjio tekući broj nezaposlenih. Ovaj zadatak je vrlo teško ostvariti. Zašto? Razlog je jednostavan…

Kapital-odnos želi mali broj učinkovitih radnika koji ne pitaju za radno vrijeme. Ukoliko će zakonodavstvo inzistirati na poštivanju zakonskih propisa koji određuju manji broj radnih sati u tjednu, postoji realna opasnost da nas postojeći „strani“ investitori napuste, a novi neće ni doći. Ne treba se zavaravati, kapital nema nacionalnosti, njegova je nacionalnost – profitna marža. Domaći će poduzetnici također svoje nove investicije realizirati u okruženju Lijepe naše ili u nekoj drugoj zemlji članici EU-a. Rješenje u kratkom roku glasi: dramatično smanjiti poreze i prireze na dohodak i dobit, te mirovinskom reformom stvoriti pretpostavke smanjenja veličine doprinosa u mirovinski fond. Tako ćemo povećati konkurentnost gospodarstva koje je zabrinjavajuće nekonkurentno i povećati neto primanja radnika kako bi ostali u Lijepoj našoj.

Tržište treće životne dobi dramatično raste

Gospodarska kretanja u Lijepoj našoj ne zadovoljavaju od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Valja identificirati kako je upravo od osamdesetih godina prošlog stoljeća započela snažna globalizacija koju smo mi ignorirali kako u prethodnoj tako i u današnjoj državi. U proteklih 35 godina nije ostvaren gospodarski rast. Mi desetljećima stagniramo. Kada stagnirate, u vrijeme kad snažne tehnološke revolucije revolucionaliziraju proizvodne procese, tada vaš zaostatak može biti koban. I jest koban. Gospodarski rast nije jednostavno pokrenuti čak u uvjetima kada postoje daleko manja ograničenja nego što su to danas u Lijepoj našoj.

Inozemni dug, moja procjena oko 60 milijardi eura, koji je veći od društvenog proizvoda, „inzistira“ na većim stopama rasta od prosječne kamatne stope koju plaćamo da bismo servisirali inozemni dug. Kao što znamo priča od prije nekoliko godina glasi – kamate se pripisuju inozemnom dugu i tako on raste. Moja podjela poreza po kriteriju vremena pokazuje kako rastu porezi na budućnost, pa su ostvareni proračunski suficiti fatamorgana koja stvara neosnovanu iluziju. Drugim riječima, i dalje ovisimo o volji vjerovnika, hoćemo li ili nećemo plaćati nerazumno visoke kamate. Teške i ružne riječi, ali, nažalost, „kruta zbilja srušila je bajku“.

Dugoročna depresivna kriza povećava broj pesimista glede mogućeg dinamiziranja hrvatskog gospodarstva. Ne dijelim takva razmišljanja. Hrvatska je mala zemlja koja ima brojne resurse „na ugaru“. U borbi za bilo kakvim novim radnim mjestima, činimo pogreške koje će se pokazati kao skupi promašaji. Raznolikost Lijepe naše omogućuje privlačenje brojnih građana iz EU-a da dio svog života provedu u Lijepoj našoj. Zamislite samo, na područjima gdje trenutno živi vrlo mali broj ljudi, izgraditi kapacitete koji bi osim prelijepe prirode i mineralnih izvora, te čistog okoliša, omogućili primjeren način života građanima treće životne dobi. Tržište treće životne dobi dramatično raste.

Hrvatska medicina je resurs koji jamči da bi se dobro organizirani projekti mogli operacionalizirati. Zamislite samo kolike su mogućnosti u Slavoniji, Lici, Gorskom kotaru, Banovini, Dalmatinskoj zagori. Otoke nisam spomenuo, jer njihov razvoj mora biti utemeljen na pet ili više zvjezdica. Ovo ne samo zato što je skupo osiguranje infrastrukture na otocima, već zato što su daleko manji raspoloživi kapaciteti, s jedne strane i, s druge strane, blaga klima i njihove ljepote čine ih posebnima čak i u zahtjevnim standardima Lijepe naše. Da je tome tako, dovoljno je pogledati što je učinjeno na Braču.

Proizvodnja zdrave hrane sigurno je ostvariv zadatak. Lijepa naša morala bi usmjeriti svoju proizvodnju na prirodnu i zdravu hranu kojoj će cijena u odnosu na standardnu hranu dramatično rasti. Proizvodnja zdrave hrane u Europi omogućuje, uz ostalo, položajnu rentu. Tu nismo ništa učinili. Ono što jesmo, pokazalo se, osim časnih izuzetaka, lošim. „Kupujte zemlju jer je zemlja resurs koji se više ne proizvodi“, rekao je Mark Twain. Takva poljoprivredna proizvodnja zahtijeva prerađivačke kapacitete koji nužno ne moraju biti veliki, za koje Lijepa naša nema uvjete u prvom koraku, pa ekonomija opsega nije ograničenje.

Tu je proizvodnja industrijskog bilja u kojem imamo stanovita iskustva, ali i fakultete koji bi mogli značajno ubrzati proces učenja. Osim podrške postojećim izvozno orijentiranim i učinkovitim tvrtkama, moglo bi se značajno povećati broj zaposlenih. Karcinom hrvatskog društva je – broj zaposlenih. Ovime ne dovodim u pitanje slobodno poduzetništvo, samo želim reći da nam „na tanjuru“ postoje brojne mogućnosti što možemo odmah sutra iskoristiti. To ćemo moći ukoliko počnemo – danas.

Pikettyjevo oporezivanje bogatstva

Model koji zagovaram jest zamijeniti mirovinu temeljenu na radu, mirovinom temeljenu na – starosti. Recimo da se možemo složiti kako je 70 godina dob kada svaki građanin Lijepe naše zaslužuje mirovinu. Pravo na mirovinu se ne bi odnosilo na sve građane, već samo na one koji nisu iz bilo kojeg razloga stekli imovinu. Građani bez imovine imali bi pravo na jednaku mirovinu koja bi bila dostatna da omogući građanima primjeren smještaj, te mali iznos novca za osobne potrebe.

Svi građani koji imaju imovinu ne bi imali pravo na mirovinu. Upravo zato sam odlučno protiv oporezivanja imovine. U našem slučaju oporezivanje imovine, što nam se sugerira iz okružja, ne samo da nije rješenje, već je dodatno ograničenje. Podsjetit ću da je Aristotel jasno rekao kako svaka država počiva na srednjem sloju. Moj prijedlog mirovinske reforme ima za cilj „vratiti“ srednji sloj koji nam nedostaje u širem smislu.

Pojasnimo – Piketty je uz veliku pompu u Lijepoj našoj iznio svoje prijedloge o oporezivanju bogatstva. Neću sada pisati o tome da postoje mnogi ekonomisti i sociolozi koji su na te probleme ukazivali prije gospodina Pikettyja. Ne mogu ne reći da je relevantan broj hrvatskih intelektualaca ukazivao na neodrživost postojećeg sustava raspodjele bogatstva i dohotka. Međutim, prihvaćanje prijedloga Pikettyja u Lijepoj našoj značilo bi odustajanje od razvoja hrvatskog gospodarstva. U maloj i nerazvijenoj zemlji privatno bogaćenje, ukoliko imamo privatno vlasništvo, je uvjet razvoja. Ne znam zašto bi se inozemni investitori mogli bogatiti, a domaći ne!? Konačno, i Marx je rekao: „Akumulirajte, akumulirajte, u tome je sav Mojsije i proroci“.

Kapitalistički način proizvodnje ima svoje zakone i moramo ih poštivati ili će se dogoditi revolucija. Prema tome, rast nacionalne štednje stvara pretpostavke novih investicija bez kojih nema razvoja. Činjenica je da Lijepa naša od Stabilizacijskog programa iz 1994. godine, svoje blagostanje temelji na zaduživanju iz inozemstva – uvoz štednje. Nažalost, nismo se zaduživali kako bismo se razvijali, nego da bismo uživali u nerealnim uvjetima koje su nam stvarali inozemni krediti – učinak droge. Dakle, uz smanjenje poreza na dohodak i dobit, predlažem odustajanje od oporezivanja imovine. Drugim riječima, porezni sustav mora biti u funkciji razvoja gospodarstva. Rast štednje i investicija omogućio bi izvršiti potrebno restrukturiranje gospodarstva koje bi bilo izvozno orijentirano.

Dakle, mirovinska reforma polazi od nužnosti rasta gospodarstva, činjenice da će nas sutra biti manje nego što je to danas. Demografska politika ima životni ciklus, a ne subvencije što se često predlaže u Lijepoj našoj, poput jednokratne potpore za novorođeno dijete. Dodamo li ovome nužnost cjeloživotnog obrazovanja, imamo potrebne elemente za proaktivnu demografsku politiku.

Zaključno predlažem – umjesto mirovina temeljenih na zaposlenosti, mirovinski sustav temeljen na socijalnim elementima. To je revolucija za koju vjerujem da je budućnost svim zemljama, bile one razvijene ili nerazvijene. Australija je već krenula u tom pravcu. Budući da imamo predložak, možemo krenuti. Promjena pristupa otvara značajne mogućnosti da se intergeneracijska solidarnost osigura znantnim smanjenjem doprinosa u Prvi stup. Grubo rečeno, ako imamo oko 30% socijalno ugroženih građana, tada bi korisnici socijalnih mirovina iznosili manje od 40% građana, što problem čini daleko rješivijim nego što je to slučaj ako nastavimo „pleti kotac ko i otac“.

Utvrditi minimalnu mirovinu

Mirovinska reforma kojoj svjedočimo predstavlja, u najboljem slučaju, nužno peglanje kako bi pokazali Bruxellesu kako smo poslušni učenici koji bar formalno rade domaću zadaću. Od te i takve politike nema koristi, ali ima štete. Ako smo već odlučili biti poslušni, tada je bilo nužno napustiti Drugi stup na način da vlasnici uloge prenesu u Prvi stup i da se tretiraju kao da nisu nikad ni bili u Drugom stupu. Eventualne troškove mora snositi država, jer je ona krivac za tadašnju mirovinsku reformu kada su uspostavljena tri mirovinska stupa.
Oni koji to ne žele mogu svoj ulog prenijeti u Treći mirovinski stup, a njihova se prava imaju smanjiti za razmjeni dio. Ovako zakonom propisana izdvajanja u Drugi stup predstavljaju nove poslovne šanse vlasnicima fondova mirovinskog osiguranja za koje u krajnjoj liniji odgovaraju solidarno svi građani Lijepe naše. Ne vidim razloga zašto se zagovornici Drugog stupa protive njegovom ukidanju, kada građani imaju mogućnost odlučiti hoće li nastaviti izdvajati u Treći mirovinski stup. Ovako Drugi stup mirovinskog osiguranja predstavlja pogodnosti financijskoj industriji, iako za to nema nikakvog opravdanog razloga.

Da bi vlast pokazala socijalnu senzibilnost, od odlučnog bi značaja bilo utvrditi minimalnu mirovinu kada građanin navrši odgovarajuće godine života. Po mome mišljenju, minimalna mirovina ne bi mogla biti manja od neoporezivog dohotka zaposlenih koji danas iznosi 3800 kuna. To nije moguće učiniti „preko noći“, ali je moguće odrediti rok i dinamiku povećanja minimalne mirovine. To je jasna i socijalno senzibilna poruka. Ostalo je priča bez sadržaja.