Tajanstvena smrt Krista Gjergjaja u bolničkom krevetu i njegov neprimjetan život u posljednjih nekoliko godina, otkrivaju koliko su kadrovi iz bivših obavještajno-podzemnih struktura, nedodirljivi i koliko su iznad političkog i pravnog poretka Republike Hrvatske. Naime, Gjergjaj, je bio u bijegu od hrvatskog pravosuđa, jer je trebao odslužiti zatvorsku kaznu. A, on se cijelo vrijeme 'skrivao' u Zagrebu, pred nosom policiji, koja ga čini se - nije ni tražila...
Krajem prošle godine, točnije u subotu, 22. prosinca, u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici umro je Kristo Gjergjaj – uslijed komplikacija uzrokovanim višekratnim moždanim udarima. Vijest o njegovoj smrti prošla je gotovo nezapaženo, posebno zbog toga što se u posljednjih nekoliko godina Gjergjaj nije pojavljivao u javnosti.
No, kada se analiziraju njegova burna prošlost i aktivnosti, vidi se da je riječ o čovjeku iz obavještajnog podzemlja koji je bio pogodan za sve režime. Tako je u bivšoj Jugoslaviji bio suradnik tajnih službi, čime je automatski dobio zaštitu i od osamostaljene Republike Hrvatske, kao što je to bio slučaj i s ostalim pripadnicima službe Državne bezbednosti, poznatije pod nazivom – UDBA.
No, tajanstvena smrt Krista Gjergjaja i njegov neprimjetan život u posljednjih nekoliko godina, otkrivaju koliko su kadrovi i institucije iz bivših i sadašnjih obavještajno-podzemnih struktura, nedodirljivi i koliko su iznad političkog i pravnog poretka Republike Hrvatske. Zašto je njegova smrt toliko značajna za bolje razumijevanje djelovanja paraobavještajnog podzemlja?
Odgovor se nalazi u činjenici da je Gjergjaj, zapravo, bio u bijegu od hrvatskog pravosuđa, jer je trebao odslužiti zatvorsku kaznu. A, on se cijelo to vrijeme „skrivao“ u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj, a policija ga nije uspjela pronaći i strpati iza rešetaka. U svakoj normalnoj zemlji ovakav slučaj bio bi nenormalan, ali ne i u Hrvatskoj…
Udbaška Gjergjajeva prošlost
Kristo Gjergjaj bio je u bivšoj Jugoslavije suradnik UDBE, a njegova najznačajnija aktivnost, koja je plasirana u javnost, bila je „pomoć“ u razbijanju albanske mafije i otkrivanju kradljivaca i preprodavača tadašnjeg jugoslavenskog srebra. UDBA ga je, naime, koristila kako bi se obračunala s tada, navodnom albanskom mafijom, a Gjergjajeva specijalnost bila je – prokazivanje Albanaca katolika…
Velika akcija jugoslavenskih službi protiv albanske mafije, u kojoj je sudjelovao Kristo Gjergjaj, provedena je bila 1986. i 1987. godine. Tada je Gjergjaj prodavao Albancima katolicima srebro koje bi oni koristili kao sirovinu za izradu nakita, s obzirom da je najviše zlatara bilo među Albancima katolicima.
Srebrna ruda bi se iskopavala u Trepči i odvozila u zlataru u srpskom Majdanpeku gdje se ruda rafinirala, te bi se od nje dobivalo srebro visoke čistoće. Gjergjaj je prodavao rafinirano srebro albanskim zlatarima, koji bi mu uredno plaćali, te im je u to vrijeme postao glavni opskrbljivač. Srebro je Gjergjaj dobivao izravno od UDBE.
Nakon što je srebro bilo rasprodano albanskim katoličkim zlatarima, krenula je velika jugoslavenska akcija protiv kradljivaca i švercera srebra sa sumnjom, da su – pljačkali jugoslavenske zalihe dragocjenih metala. Na meti racije bili su, naravno, svi oni zlatari kojima je Kristo Gjergjaj uredno prodao i naplatio srebro…
Bilo je tada na stotine hapšenja jer je Kristo prodavao srebro po cijeloj Jugoslaviji, prvenstveno albanskim katoličkim zlatarima. Milicija je, istodobno, u svojim ispitivanja bila brutalna i nimalo taktična. Pritom je sve išlo vrlo glatko jer su kod svih osumnjičenih pronađeni i dokazi – uredno kupljeno srebro od Krista Gjergjaja. Kupci srebra nisu ni slutili da su prilikom kupovine srebra, zapravo, potpisali svoju optužnicu i zatvor.
Koliko je tadašnja milicija bila surova u svojim ispitivanja, najbolje dokazuje smrt privedenog zlatara, Prena Leshdedaja, koji je umro od posljedica batinanja.
Valja naglasiri, da je akcija organizirana i provedena samo zato da bi se neutralizirala albanska krilatica, plasirana nakon Titove smrti: „Trepča radi, Beograd se gradi…“, a koja je sugerirala na srbijansku eksploataciju Kosova. Akcijom je trebalo jugoslavenskoj javnosti dokazati kako ta teza nije ispravna, jer da su upravo Albanci oni koji pljačkaju i kradu jugoslavensko, odnosno, kosovsko srebro…
Bijeg u inozemstvo
Iako su svi zlatari kod kojih je pronađeno „ukradeno“ srebro izjavili da su srebro legalno kupili od Krista Gjergjaja, on nije uhićen. Za njega se pobrinula UDBA koja mu je omogućila da se skloni u Austriju dok se situacija nije smirila, odnosno dok nije završio sudski postupak protiv „kradljivaca i preprodavača“ srebra.
Tako je Gjergjajev odlazak u inozemstvo, prema informacija dobro upućenih osoba u tadašnja događanja, organiziran u petak, dok su racije i uhićenja počeli četiri dana kasnije – u utorak. Gjergjaj je za to vrijeme već bio dovoljno daleko…
U zemlju se vratio nakon godinu dana i nastavio sa svojim operacijama, ali više za sebe, a manje za državu.
Prokleto srebro
U kontekstu poslova sa srebrom, vrijedi spomenuti još jedan značajni događaj koji, doduše, nije imao izravne veze s Gjergjajem, ali je imao veze s krađom u organizaciji države. Naime, svaka republika bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatska, imala je u svojim depoima zalihu od 900 kilograma srebra. Srebro se moglo prodati samo u slučaju rata ili agresije, ili ako bi se poremetio platni promet u zemlji. Novac se, pak, mogao koristiti samo za kupovinu naoružanja ili normalizaciju financijskih tokova.
Osamostaljenjem Hrvatske, to srebro je ostalo i pripalo Hrvatskoj, međutim, nitko kasnije nije čuo kako je i gdje to srebro završilo…!? Nitko ne zna tko ga je uzeo, kome je pripalo, što je s njime urađeno i tko je zadržao novac od njegove eventualne prodaje…
Kriminal pod zaštitom policije i sistema
Nakon povratka u Hrvatsku, gotovo svako pojavljivanje imena Krista Gjergjaja u novinama, bilo je povezano s nekim kriminalom. Tako su mediji bilježili razbojstva, pljačke i pokušaje likvidacija koji su se povezivali s Gjergjajem. Osim toga, uz njegovo ime vezali su se i poslovi kamatarenja, iznuda, te prijetnji novinarima. No, bez obzira na učestala kršenja zakona, hrvatsko pravosuđe nije poduzimalo nikakve postupke protiv Gjergjaja i njegovog klana.
S obzirom na njegove veze s jugoslavenskim udbaškim strukturama u bivšem režimu, logični je bio nastavak takve suradnje i u samostalnoj Hrvatskoj. Tako se Gjergjaj, u kontekstu dobrih odnosa s policijom i tajnim službama, za vrijeme predsjedničke utrke, priključio timu Stjepana Mesića…
Za vrijeme Mesićeve prve predsjedničke kampanje, Gjergjaj mu je pomagao u prikupljanju financijskih sredstava neophodnih za njegovu političku promociju. Mesiću tada nije smetala Gjergjajeva kriminalna prošlost i aktivnosti s kojima se bavio, iako je kasnije pokušao minimalizirati njihove brojne kontakte i dobre odnose.
Međutim, u kojoj je mjeri i kako, Gjergjaj naplatio i materijalizirao svoju angažiranost u Mesićevoj političkoj kampanji, ostalo je još uvijek otvoreno pitanje, koje bi svakako trebalo detaljno istražiti!
Konačno zatvorska kazna
No, u međuvremenu, zbog gubitka dobrih veza s tajnim službama i političkih strukturama, kao i zbog brojnih kaznenih djela, Gjergjaj je napokon bio osuđen na tri godine zatvora. Kazna mu je dosuđena zbog iznude, odnosno reketarenja poduzetnika, Saše Drakslera, koji ga je i prijavio.
Međutim, Gjergjaj se nije odazvao na izdržavanje zatvorske kazne, već je odlučio skrivati se i eskivirati sudsku presudu. A, prema zakonu, ako se pravomoćno osuđena osoba skriva, ili je u bijegu od pravosuđa dvostruko duže od dosuđene kazne – računa se kao da je kaznu odslužila…
Tako se i Gjergjaj uspješno skrivao nekoliko godina i nikad nije pronađen niti priveden. Pretpostavlja se da je cijelo vrijeme bio u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj, pa je pitanje – je li uopće za njim raspisana tjeralica i je li ga policija uopće tražila?
Nepoznati zaštitnici
S obzirom da je Kristo Gjergjaj bio u bijegu više od dvije godine, sasvim su logična pitanja – tko ga je svo to vrijeme čuvao i skrivao, te zašto ga policija nije pronašla i privela? Zanimljivo je da postoje informacije, kako se Gjergjaj uopće nije skrivao, već je cijelo to vrijeme nesmetano živio u svojem zagrebačkom stanu…
Vrijedi spomenuti i da su Gjergjajevi odvjetnici bili braća Gajski, čije su supruge, čudne li slučajnosti, radile u zagrebačkom Državnom odvjetništvu. Otac braće Gajski, bio je bivši sudac Okružnog, odnosno Trgovačkog suda, koji je isto tako imao prilike upoznati Krista Gjergjaja.
Gjergjajevom smrću, njegov pravosudni i kriminalni predmet preseljen je među ad acta predmete, što samo dokazuje kako kod kriminalaca koji su u vezi s policijom, tajnim službama i pravosudnim institucijama – ne funkcionira pravna država.
Zanimljivo je da njegov dolazak u Vinogradsku bolnicu i njegova registracija u informatičkom sistemu nisu automatski pokrenuli njegovo uhićenje, a tako bi se otkrila i osoba u njegovoj pratnji, odnosno ona koja je pozvala hitnu pomoć. Logično je također, da mu je ta osoba i pomagala u skrivanju od hrvatskog pravosuđa.
No, očito je da su ovi jednostavni logični modeli u ovom slučaju – ionako prekomplicirani za nezainteresiranu hrvatsku policiju…