Svaki se dohodak dijeli na potrošnju i štednju. Potrošnja se odvija u sadašnjosti, a štednja prelazi u prošlost (imovina) kako bi nam omogućila pokriće neplaniranih izdataka zbog rizika i neizvjesnosti u budućnosti. Što je neki dohodak manji, to je mogućnost „amortizacije“ rizika manja, pa, prema tome, moramo relativno više štedjeti. Međutim, ponekad trošimo više nego što nam to dohodak omogućava, pa višak potrošnje pokrivamo kreditom ili aktiviranjem štednje (za našu priču je svejedno, radi li se o depozitu u banci, realnoj ili financijskoj imovini)
Kredit je ono što vam omogućuje da živite onako kako biste živjeli da to možete.
Doug LarsonNa dug ništa nije skupo.
Češka poslovicaDug ne viče – a spavati ne da.
Ruska poslovicaDug ulazi kroz pukotinu, a onda toliko naraste da ne može izaći ni kroz vrata.
Gruzijska poslovica
Marketing (proces prepoznavanja i anticipiranja potreba potrošača) stimulira rast potrošnje tako što kreira potrebe potrošača. Tako marketing postaje aktivan čimbenik kreiranja rasta potražnje kreditnog tržišta. Potrošnja danas i obveze sutra, pretaču budući dohodak u današnju potrošnju – anticipiramo budućnost. Anticipiranje potrošnje donosi državi, putem poreza na potrošnju, značajne porezne prihode. Tako svi imaju koristi od kreditne aktivnosti. Gospodarstvo realizira dio svoje proizvodnje koju ne bi realiziralo da nije bilo kredita, država puni državni proračun, ali zato potrošač, gubitnik, smanjuje svoj dohodak u budućnosti za iznos anuiteta kojim će otplaćivati svoj kredit koji – postaje rizičniji i, stoga, manje „otporan“ na neizvjesnosti što ih donosi budućnost.
Drugim riječima, kredit nam omogućuje da živimo, kako bi rekao naš narod – na „visokoj nozi“. U prethodnom napisu kada je raspravljano o kamatnim stopama, rečeno je kako valja razlikovati podizanje kredita za preživljavanje od kredita kojim pokrećemo poslovnu kombinaciju ili ostvarujemo blagostanje iznad mogućnosti koje nam pruža tekući dohodak. Tu napomenu je važno imati u vidu prilikom čitanja teksta koji slijedi…
Kredit kao ugroza
Općenito, životni vijek možemo podijeliti na – mladost, radni vijek i starost. U mladosti roditelji investiraju u svoju djecu, putem obrazovanja, kako bi povećali njihove sposobnosti koje će im omogućiti veće blagostanje kada „uđu“ u svijet rada. U radnoj dobi, za svoj rad primamo naknadu u vidu najamnine. Kad navršimo određene godine života, odlazimo u mirovinu u kojoj primamo dohodak, mirovinu na bazi intergeneracijske solidarnosti, uz dohotke od imovine koju smo stekli uštedama ili naslijedili od svojih roditelja, koji određuju moguću potrošnju.
Svaki se dohodak dijeli na potrošnju i štednju. Potrošnja se odvija u sadašnjosti, a štednja prelazi u prošlost (imovina) kako bi nam omogućila pokriće neplaniranih izdataka zbog rizika i neizvjesnosti u budućnosti. Što je neki dohodak manji, to je mogućnost „amortizacije“ rizika manja, pa, prema tome, moramo relativno više štedjeti. Međutim, ponekad trošimo više nego što nam to dohodak omogućava, pa višak potrošnje pokrivamo kreditom ili aktiviranjem štednje (za našu priču je svejedno, radi li se o depozitu u banci, realnoj ili financijskoj imovini).
Ukoliko, višak potrošnje pokrivamo kreditom, mi se potpisom na ugovoru o kreditu obvezujemo da ćemo štediti najmanje u visini anuiteta. Već tu nalazimo dramatično upozorenje kako je uzimanje kredita značajno opterećenje naše potrošnje u budućnosti. Navedeno znači da građani, ili država, svejedno, moraju biti svjesni svog potpisa na ugovoru o kreditu, posebno ako, u prethodnim razdobljima, nisu dio ostvarenog dohotka – štedjeli.
Zato poslovne banke o našem ponašanju u prethodnim razdobljima vode računa prilikom ocjene naše kreditne sposobnosti, koja značajno utječe na visinu kamatne stope po kojoj nam je poslovna banka spremana odobriti kredit. Jasno, suma anuiteta je veća od iznosa kredita upravo za iznos kamata. U pravu je čitatelj ako do sada napisano interpretira kako nisam zagovornik olakog i brzopletog uzimanja kredita…
Na razini zemlje, priča nije ista ali je vrlo slična. Zemlje koje olako uzimaju kredite kako bi održale blagostanje svojih građana, neodgovorno se ponašaju prema budućim generacijama. Nisam siguran da imamo pravo zadužiti buduću generaciju i tako joj ograničiti blagostanje temeljem njihove aktivnosti. Tako je danas. Tako nije bilo u vrijeme nacionalne države kada je potrošnja dinamizirala nacionalno gospodarstvo. Danas, u tržišnoj državi, od rasta kredita imaju koristi jedino konkurentna gospodarstva, što poneki ekonomisti gube iz vida.
Kaže se kako je tržišni način privređivanja neostvariv ako krediti ne podržavaju gospodarsku aktivnost. I dalje, kaže se kako iza svake krize stoji kreditni balon koji ju svojim prsnućem dodatno produbljuje. Slažem se s navedenim postavkama. Naprosto nema razloga očekivati da će proizvedeno biti potrošeno, pa je za očekivati da će oni proizvođači koji nisu prodali svoje proizvode, u narednom razdoblju smanjiti svoju poslovnu aktivnost.
Veličina nacionalne štednje i kreditno tržište
Prije nego obrazložim navedene postavke, valja reći kako veličina nacionalne štednje određuje veličinu nacionalnog kreditnog tržišta. Ukoliko država dopusti bankarskom sustavu da odobrava veći iznos kredita nego što to iznosi nacionalna štednja, u uvjetima nacionalne države, imat ćemo – inflaciju. Kada su krediti manji od nacionalne štednje, tada imamo – deflaciju. Zato mi se čini kako je i danas najbolja definicija poslovne banke, po kojoj je poslovna banka institucija koja se profesionalno bavi uzimanjem kredita. Dakle, prikupljanje depozita od nefinancijskog sektora (građana i gospodarstva, te drugih institucija) kreira njihov kreditni potencijal.
Jednako kao i svaki drugi poduzetnik, poslovna će se banka zadužiti i uzeti kredit od druge financijske ustanove, uključivo centralne banke, ako može povećati svoju dobit, profitnu stopu. Dolazak (internacionalizacija hrvatskog bankarskog sustava) stranih banaka je pozdravljen, jer je njihov dolazak omogućio značajni uvoz inozemne štednje. Glad za kreditima najbolje se vidi po kretanju kredita i depozita po sektorima. Tako je u Hrvatskoj u 1994. godini (nacionalni bankarski sustav), nakon vezivanja hrvatskog dinara za njemačku marku – 4,444 hrvatska dinara za jednu njemačku marku, štednja bila više nego dvostruko veća od odobrenih kredita građanima. Gospodarstvo je imalo obrnut slučaj, pa se tako, putem bankarskog sustava, višak štednje „prelio“ gospodarstvu.
U 2006. godini (internacionaliziran bankarski sustav) depoziti stanovništva su bili za dvadesetak posto veći od odobrenih kredita. Krediti gospodarstvu su bili i dalje veći od njihovih depozita, ali razlika je bila daleko manja nego u spomenutoj 1994. godini. Razlika između ukupnih kredita i ukupnih depozita, pokrivena je uvozom štednje iz inozemstva, poznato kao – zaduživanje poslovnih banaka kod svojih banaka majki. Pritom valja reći kako je u 1994. godini iznos kredita odobrenih stanovništvu bio manji od četvrtine koji su odobreni gospodarstvu.
U 2006. godini, odnos se bitno mijenja jer su odobreni krediti stanovništvu veći od kredita gospodarstvu. Tako je i danas. U toj činjenici vidim dio razloga zašto je hrvatsko gospodarstvo eutanazirano i zašto je tako velik deficit robne razmjene s inozemstvom…
Iz navedenog slijedi kako ciljevi bankarskog sustava ne moraju korespondirati nacionalnim društvenim i svakim drugim ciljevima. Zašto je to važno? Kad kreditirate gospodarstvo, vi kreditirate ponudu, gospodarsku aktivnost. Kad kreditirate građane, vi kreditirate potražnju koja se u uvjetima otvorenog gospodarstva može pokriti i pokrit će se povećanim uvozom, ukoliko vlastito gospodarstvo nije konkurentno inozemnom. Upravo se to dogodilo u Lijepoj našoj…
Rekordni i nerazumni deficiti robne razmjene s inozemstvom nastali su zbog kreditne ekspanzije usmjerene građanima. To je razlog zašto sam se uvijek zalagao da centralna banka regulira sektorski raspored kreditne aktivnosti, ne ulazeći kome će i pod kojim uvjetima poslovne banke odobravati kredite. Smatrao sam potrebnim ukazati na činjenicu da kreditiranje potražnje uz nedovoljnu gospodarsku aktivnost, u povratnoj sprezi šteti samim bankama. Međutim, kako tržišni način privređivanja vodi računa na kratki rok, poslovne banke su i danas svoju kreditnu aktivnost usmjerile na kreditiranje građana.
U toj i takvoj politici vidim dio problema gospodarstva i odgovor – zašto nam je gospodarska aktivnost na nedopustivo niskoj razini… Ne treba zaboraviti da hrvatsko gospodarstvo stagnira od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Svi idu naprijed, neki brže, a neki sporije. Upravo to obrazlaže činjenicu kako je hrvatsko gospodarstvo, od lokomotive u bivšoj državi, postalo vagon na sporednom kolosijeku…
Bankarski sustav bitan dio gospodarskog sustava
U nacionalnoj državi zadatak svih zadataka je – da se proizvedena dodana vrijednost realizira. Bankarski sustav je u tom pogledu, spajajući suficite i deficite štednje, odlično rješenje. Da podsjetim, Keynes je zahtijevao da država putem javnih rashoda (čitaj: rast javnog duga – emisija državnih obveznica) intervenira na tržištu roba i usluga ako izostane privatna potražnja i tako održi sklonost investiranju.
Problem u razvijenoj nacionalnoj državi je realizacija novo dodane vrijednosti. U manje razvijenim zemljama, problem je nedostatne ponude. Problem u razvijenom gospodarstvu se javlja kada iznos štednje nije moguće, iz bilo kojeg razloga, potrošiti. Potrošnju viška štednje je moguće potrošiti putem investicija, koje svojim ubrzanjem problem dodatno usložnjavaju u razvijenim zemljama. Izvozom štednje putem suficita na tekućem računu platne bilance je u samoj žiži interesa razvijenih zemalja.
Na kraju ostaje državna potrošnja koja mora realizirati ostatak dodane vrijednosti kako bi održala gospodarsku aktivnost. Ukoliko se ne realizira cjelokupna veličina dodane vrijednosti, u narednom će razdoblju sklonost investiranju biti manja, što će povećati nezaposlenost i spiralu negativnih multiplikacija. Kako se to ne bi dogodilo, država ima zadatak poduzeti sve moguće aktivnosti, koje joj stoje na raspolaganju, kako bi ostvarila svoj temeljni cilj – punu zaposlenost. Kad su mogućnosti javnih rashoda iskorištene, sve ima svoju granicu, pokrenuo se inflacijski ciklus. Upravo kredit, posebno ako je u funkciji gospodarskih ciljeva, može učinkovito riješiti najveći dio gospodarskih problema. U Japanu, Njemačkoj, konvergencija interesa financijskog i realnog sektora u samoj je žiži interesa centralne banke. Nije važno koja je politička opcija na vlasti.
Kad sam raspravljao probleme inflacije u nacionalnoj državi kazao sam kako održanje pune zaposlenosti zahtjeva sve više javnih rashoda (kredita) i sve veću kreditnu aktivnost gospodarstvu i građanstvu. Tako nerazuman rast kredita formira balon koji mora, iz bilo kojeg razloga, jednog dana – puknuti… U tržišnoj državi, financijski sektor je najtržišniji dio cjelokupne privredne strukture. Globalizacija je započela globalizacijom financijskog sektora – cilj je plasirati cjelokupni kreditni potencijal.
Globalna integracija financijskog sustava se vidi, između ostalog, o uzajamnom utjecaju financijskih institucija koje rade 24 sata na dan. Počinje s Tokiom, a završava na zapadnoj obali SAD-a. Financijska industrija prva prepoznaje dobra i loša vremena. Podsjetiti ću samo na događanja u predvečerje krize i njezine posljedice na švicarski franak.
Prema tome, uloga kredita je nezamijenjiva u procesu reprodukcije. Opasnost je što internacionalizacija financijske industrije omogućuje bujanje špekulativnog kapitala koji ima svoja pravila igre. Branitelji špekulativnog kapitala tvrde, kako upravo špekulativni kapital drži cjelokupno globalno gospodarstvu budnim i tako preventivno djeluje kako bi se smanjile mogućnosti nekontroliranog ponašanja. U tome ima istine, ali moramo priznati da špekulativni kapital, u borbi za što višim profitnim maržama, često djeluje destabilizirajuće na globalno gospodarstvo.
Kako špekulativni kapital ima svoje ishodište u razvijenim zemljama, u našem slučaju višak štednje, to je „razumijevanje“ za tu i takvu politiku nametnuto i samim tim – legalno. Drugim riječima, kada je riječ o financijskoj industriji, tada nije moguće govoriti o socijalnim aspektima, jer su oni u svojoj biti suprotni interesima financijskog sektora. Ovo ne znači osudu financijskog sektora, već poziv na spoznaju objektivnih zakonitih kretanja procesa reprodukcije kako bi subjektivno, putem spoznaje objektivnih zakona, optimalizirali svoja ponašanja. Smisao znanosti je u spoznaji zakona, kako bi ih mogli koristiti na dobrobit bilo pojedinca ili društva u cjelini. Ni više ni manje…
Poplava nenamjenskih kredita
Iz izlaganja je, nadam se, vidljiva determinirajuća uloga kredita za proces društvene, pa samim time i gospodarske, reprodukcije. Krediti mogu biti dobri sluge i loši gospodari, kao voda i vatra. Svako kretanje ima svoje zakonitosti. Njihovo nepoštivanje može rezultirati ponekad nepopravljivim štetama. Kreditna aktivnost poslovnih banaka imala je, po mome mišljenju, značajne posljedice po stanje u hrvatskom društvu. Za to i takvo stanje nisu krive poslovne banke. Kriva je država koja nije svojim pravnim okvirom odredila „pravila igre“. Ta me činjenica navodi na zaključak, kako je država obvezna aktivnije djelovati, pa i financijski, u pravcu rješavanja nagomilanih socijalnih problema. Ovo se posebice odnosi na rastući dio socijalno ugroženih građana…
Moje razmatranje se odnosi na stanje i perspektive hrvatskog gospodarstva. Stoga, prirodno se postavlja pitanje – kako se odrediti glede funkcioniranja financijske industrije, s jedne, i potrebe dinamiziranja gospodarskog razvoja, s druge strane? Na ovo složeno pitanje odgovorit ću tako da ukažem na neke elemente koje bi morala imati u vidu primjerena ekonomska politika.
Za poduzetnika nije važna činjenica da smo dio jedinstvenog europskog tržišta. Ukoliko niste konkurentni, tada ste lovina jačim i učinkovitijim tvrtkama. Svaki poduzetnik kreira svoje tržište. On to čini kako bi mogao zainteresirati kupca za svoj proizvod ili uslugu. Njegova ponuda mora biti poželjna kupcu. Ukoliko to nije u mogućnosti postići, poduzetnik može staviti ključ u bravu.
Kreditiranje ima funkciju povećanja tržišta. To se jednako odnosi na poduzetnika kao i na domaće tržište u cjelini. Dolazak stranih banaka rezultirao je povećanjem tržišta roba i usluga. Ta je priča trajala dok je postojala mogućnost „anticipiranja potrošnje“. Kako se istodobno nije povećavala dodana vrijednost, razumljivo je, samo po sebi, da je izostajanje rasta dodane vrijednosti postalo granica daljnjem rastu kreditnog tržišta. Kriza iz 2008. godine, bila je samo katalizator koji je te i takve procese ubrzao i učinio svima vidljivim divergencije financijske industrije i domaćeg gospodarstva.
Čim je gospodarstvo izašlo iz krize, poslovne banke su povećale kreditnu aktivnost putem tzv. nenamjenskih kredita. Oni su skuplji, pa donose po jedinici kredita veći prinos, s jedne strane, i velika disperzija kredita u konačnici smanjuje rizik naplate kredita, s druge strane. Zabrinutost centralne banke i guvernera su jasno izražene u mjerama centralne banke i upozorenju koje je iznio guverner. Svjestan je Boris Vujčić da je oporavak „uvezen“ i da nije izvršeno potrebno restrukturiranje gospodarstva, kao što nisu provedene najavljene reforme ni na rashodnoj ni na prihodnoj strani proračuna. Drugim riječima, eventualni pad gospodarske aktivnosti bit će teško amortizirati…
Iz navedenog slijedi kako je hrvatskom gospodarstvu nužno potrebna poslovna banka koja će putem svog kreditnog potencijala pomoći u procesu restrukturiranja gospodarstva, s jedne strane, i s druge strane, aktivno pripomoći u dinamiziranju izvozne strategije. Potreba za nacionalnom komercijalnom bankom vidljiva je po rastućoj poslovnoj ulozi HBOR-a u funkcioniranju hrvatskog gospodarstva. Da budem sasvim jasan. Krivi je pristup kako nam treba nacionalna komercijalna banka koja bi odobravala kredite ispod razine tržišnih kamatnih stopa. To bi bila subvencija. Ukoliko je potrebna subvencija gospodarstvu, to se u tržišnoj državi rješava poreznim sustavom. Upravo je to razlog zašto se zalažem za povrat zaštitne kamate na kapital i smanjenje porezne presije na rad.
Trebamo nacionalnu komercijalnu banku
Mišljenja glede potrebe nacionalne poslovne banke, danas su evoluirala u odnosu na stavove koja su prezentirana javnosti tijekom internacionalizacije hrvatskog bankarskog sustava. Moja stajališta su iznesena u časopisu „Ekonomija“/“Economics“, odnosno u javnim istupima, te na stranicama www.rifin.com. To sam namjerno učinio, jer sam bio usamljen u svojim zahtjevima glede formiranja nacionalne komercijalne banke. Da je tome tako, dovoljno je pogledati tiskovine i zapise medija iz tog vremena.
Danas mnogi smatraju da je hrvatskom gospodarstvu potrebna nacionalna komercijalna banka, ali, po svemu sudeći, hrvatska vlast smatra kako Hrvatska ne treba biti aktivni čimbenik u financijskoj industriji, što ne samo da nije točno, već je zabrinjavajuće. Ovaj stav se ne odnosi samo na današnju Vladu, već na sve vlade koje su učinile značajan „grijeh propusta“.
Kratko rečeno zalažem se da se preispita politika glede bankarskog sustava. Naprosto mi nije jasno kako ne vidimo, da su učinkovita gospodarstva učinkovita zato, jer, između ostalog, imaju snažnu podršku svojih poslovnih banaka. Ne treba zaboraviti kako bankarski sustav funkcionira na principima tržišnog gospodarstva, ali jednako tako valja imati u vidu da je, da budem umjeren – „trgovina novcem“ dijelom i nekomercijalna aktivnost. Pri tome ne dovodim u pitanje legalitet i prisutnost poslovnih banaka u stranom vlasništvu, već se zalažem za uspostavom nacionalne komercijalne banke.
Tvrtke koje su učinkovite, morale bi shvatiti kako, možda, već sutra to neće biti. Predlažem im da izvrše komparativnu analizu utjecaja kreditne podrške u svojoj branši u slučaju kada postoji značajna kreditna podrška i slučaju kada je ona izostala. U tom smislu skrećem pažnju da se u obzir uzme i struktura izvora sredstava, kako bi se pokazala nerazumna porezna politika obeshrabrujuće i brutalne porezne presije.