Koliko ste, uistinu, nedužni, gospodo političari?

1
681
screenshot youtube sabor,hr/ vlada.hr, neduznica.hr

U Hrvatskoj ne postoji zakonska odredba o lustraciji, premda je HSP predložio Zakon o lustraciji 1998. i 1999., ali je odbijen većinom glasova. Prijedlog zakona odnosio se na sprječavanje nositelja nekadašnjih visokih dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama, obavještajnoj službi UDBA, da i danas budu nositelji vlasti i imaju visoka politička mjesta u RH. Lustracija bi se odnosila na predsjednika, premijera, članove Vlade, članove Sabora, zaposlenike tajnih službi, članove odbora u državnim tvrtkama, sudstvo, urednike, novinare, itd.

“Nismo donijeli zakon o lustraciji i teško da će ikada biti donesen. Dok postoje unuci onih koji bi trebali biti lustrirani, neće biti lustracije. I danas Hrvatima, a naročito braniteljima sude oni koji su sudili hrvatskim proljećarima. Kada je bila predsjedica Vlade, Jadranka Kosor je otišla u Staru Gradišku, gdje je otkrila ploču u znak počasti za 50.000 Hrvata koji su tamo robijali tijekom jugoslavenskog komunizma. Otišla je u Gradišku, ali prije toga nije obavijestila Društvo političkih zatvorenika, nas koji smo tamo robijali! Nije pozvala nikoga da bude uz nju, ni Marka Veselicu, tadašnjeg predsjednika, ni mene, ni bilo koga drugoga… Bila je okružena ljudima koji su nas tamo poslali ili njihovom djecom“, govorio je ne tako davno u emisiji „Bujica“, pokojni Petar Šale, bivši politički zatvorenik, zastupnik u prvom sazivu Sabora i državni pravobranitelj do dolaska Račana na vlast 2001. godine.

Posljednji od visokih hrvatskih dužnosnika koji se javno zalagao za lustraciju, bio je Tomislav Karamarko. On je prije četiri godine najavio da će, kad HDZ dođe na vlast, provesti lustraciju, ali Karamarkova politička karijera neslavno se srozala, pa je tako zamrla i javna debata oko postupka koji su još devedesetih godina prošlog stoljeća provele ili pokušale provesti zemlje sovjetskog komunističkog lagera.

Što je, zapravo, lustracija?

Prvi zakon o lustraciji donesen  je u Čehoslovačkoj 1991., baš kao i u Litvi,  1992. u Bugarskoj, 1994. u Mađarskoj, 1995. u Albaniji, 1997. u Poljskoj, 2003. u Srbiji.  Lustracija je, u vidu donošenja posebnih pravnih akata, najdosljednije provedena u Češkoj Republici  i Istočnoj Njemačkoj. U ostalim zemljama, lustracija je bila neuspješna, zbog žestokih političkih otpora ili je izvršena samo pro forma.

U Hrvatskoj do dana današnjega o lustraciji ne postoji zakonska odredba, premda je Hrvatska stranka prava predložila zakon o lustraciji u dva navrata, 1998. i 1999., ali oba puta je odbijen većinom glasova. Prijedlog zakona odnosio se na sprječavanje nositelja nekadašnjih visokih dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama, obavještajnoj službi UDBA, da i danas budu nositelji vlasti i imaju visoka politička mjesta u RH. Lustracija bi se odnosila na predsjednika, premijera, članove Vlade, članove Sabora, zaposlenike tajnih službi, članove odbora u državnim tvrtkama, sudstvo, urednike, novinare, itd.

Što je, zapravo, lustracija? Prema mišljenju poljskog profesora prava,  Adama Czarnote, lustracija je oznaka za:

Postupak koji provode ovlaštene institucije u cilju  provjere podobnosti kandidata za neke pozicije u državnoj  službi, s aspekta njihove sigurnosne prijetnje društvu i državi;
Postupak javnog iznošenja imena ljudi koji su svjesno i tajno surađivali s represivnim organima sigurnosnih službi za vrijeme komunističkog režima;
Postupak kojim se  uklanjaju skupine ljudi, čiji su članovi u prošlosti zauzimali neki položaj u državnim (partijskim) pozicijama represivnog aparata.

Vrijeme za nove dužnosnike

Svjesni da je Hrvatska preskočila pogodno vrijeme za klasičnu lustraciju, te da u Hrvatskoj više nitko na lustraciju ni ne pomišlja, makar još uvijek vrijede Rezolucije Vijeća Europe, 1096  i 1481, čija je zadaća „demontiranje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava“, te iako je Hrvatska i sama 2006. godine donijela „Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine“, oglasila se neformalna skupina akademski obrazovanih birača, zabrinutih za opstanak hrvatskog naroda i Domovine. Zabrinutih za budućnost svoje djece i svojih unuka, zbog kronično loših trendova u kulturi, izobrazbi, demokraciji, demografiji, gospodarstvu i državnoj sigurnosti. Oni su se okupili pod imenom Vijeće za Hrvatsku (VzH) i glasno postavljaju hipotetičko pitanje:

„Je li konačno došlo vrijeme da hrvatski državljani čiste prošlosti budu hrvatski dužnosnici?“

Umjesto odgovora osmislili su nadstranački dokument zgodnog i sasvim prikladnog naziva – Nedužnica – u kojoj je popisan skup „grijeha“ (pogledaj susjedne stupce) koje hrvatski dužnosnik ne bi smio imati. Samo oni koji su sigurni u svoju dobru prošlost, smatraju u Vijeću za Hrvatsku, potpisat će Nedužnicu.

„Govore nam da je jugoslavenski komunizam bio ‘mekši’ od ruskog, pa da nama, Hrvatima, lustracija nije ni potrebna. Međutim, Hrvati su ga osjetili čak jače od svih. UDBA, potpomognuta KOS-om, Savezom komunista, partizanskom JNA i svetosavskim stremljenjem osvajanja tuđega, uništila je mnoge živote, a te antihrvatske niti UDBA-e, KOS-a i svetosavlja se povlače još i danas. Nalaze se u svim strukturama hrvatskog društva, a zbog poodmaklog vremena, nedostupnosti arhivske građe i neimanja političke volje svih hrvatskih vlasti do sada, teško ih je otkriti i pripisati im pravi krimen. Osim u nekim slučajevima gdje je sve dokazano, pa se opet ništa ne poduzima“, kažu u Vijeću za Hrvatsku.

Zašto nam treba Nedužnica?

Inicijatori Nedužnice nisu se usredotočili samo na grijehe i grješnike iz vremena Jugoslavije, već i na sve one koji su se ogriješili o mladu hrvatsku državu, osobito u doba pretvorbe i privatizacije.

„Hrvatsku državu, hrvatsko društvo i ugled Hrvatske, osim već navedenih negativnih čimbenika, uništavali su još i drugi raznovrsni hrvatski ‘nevaljalci’, koji su raznim namještaljkama, nemoralnim zakonima i svojim korupcijskim i kriminalnim radnjama, Hrvatsku, potencijalno najbogatiju zemlju u Europi, doveli na rub siromaštva, a sebe obogatili. Ukratko, ‘nevaljalci’ su ljudi koji su štetili Hrvatima i hrvatskim interesima. Eto, i zato nam treba Nedužnica“, objašnjavaju u VzH-u.

Nedužnica je, dakle, popis grijeha koje niti jedan hrvatski dužnosnik ne bi smio imati. Pitanje je sada, kako i što učiniti da se ti nedokazani „nevaljalci“ bezbolno izdvoje iz dužnosničkog života države koju nisu voljeli, a koju ni danas ne vole, i o koju su se ogriješili?

„Jedan jedini način, koji ne imenuje i ne proziva nikoga osobno, a može biti učinkovit, jest uspjeti nagovoriti te ljude da se ne natječu za dužnosnička mjesta, kad su već u vlastitoj spoznaji da iskreno ne mogu potpisati Nedužnicu. Strepnja i bojazan od javne blamaže i sramote mogu biti vrlo jaki čimbenici odustajanja od natjecanja. Jer bi istraživački novinari, ili DORH u budućnosti, kad se Nedužnica ozakoni, mogli otkriti lažno potpisivanje“, objašnjavaju nam u VzH-u.

Članovi VzH-a taj su čin odustajanja od natjecanja za dužnosnička mjesta, u tišini svoje savjesti, bez ikakve intervencije i znanja javnosti i politike, nazvali – SAMOLUSTRACIJA.

‘Nježna lustracija’ u rukama birača

Oni koji su sigurni u svoju dobru prošlost potpisuju Nedužnicu izjavom: „Nedužnicu potpisujem svojevoljno kod Javnog bilježnika, a pohranjujem je urudžbeno na adresu dužnosničkog mjesta za koje se natječem i na adresu svoje stranke/udruge. Istodobno šaljem obavijest i dajem dopuštenje Vijeću za Hrvatsku, koje je ovu akciju i pokrenulo, da moje ime, prezime i ostale podatke koje pismeno odobrim, vodeći računa o nepotrebnoj izloženosti osobnih podataka, stavi, abecednim redom prezimena, na internetski popis potpisnika Nedužnice (https://www.neduznica.com/), koja je dostupna javnom pregledu birača. Provjeru i eventualne sankcije prepuštam istraživačkim novinarima i službenoj državnoj kontroli.“

Nedužnica je sastavljena sukladno: saborskoj Deklaraciji o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. god. (NN 76/2006),  rezolucijama Vijeća Europe, 1096  i 1481, te općim moralnim vrednotama.

(Jedino ispravan obrazac Nedužnice s obrazloženjem se nalazi na  stranici nedužnica.com.)

Nedužnica, osim svega navedenog, otvara mogućnost biračima da sami, korištenjem svog biračkog prava, provedu „nježnu lustraciju“, ne glasujući za kandidate bez čiste prošlosti, te ne glasujući za stranke i nezavisne liste koje odbiju koristiti Nedužnicu. Najvažniji dio cijele priče je, od birača aktivno traženje informacija o strankama, nezavisnim listama i kandidatima u svojoj izbornoj jedinici, te masovni izlazak birača na birališta.

Nedužnicu mogu, ako mogu i žele, potpisati i svi bivši hrvatski dužnosnici, kao i ostali hrvatski državljani čiste prošlosti, kojima to može služiti na čast.

U tom slučaju i oni, slično već opisanom postupku, potpisuju Nedužnicu i šalju obavijest s dopuštenjem za upis u https://www.neduznica.com/ Vijeću za Hrvatsku, a šalju je preporučeno na  adresu Bukovačka cesta 161, Zagreb.

Jedanput potpisana Nedužnica vrijedi za sva vremena i za bilo koje potrebe, ukoliko se ne pronađu lažni podaci…

Kome najviše treba Nedužnica?

U Vijeću za Hrvatski ističu za koja  bi se sve dužnosnička mjesta i ostala namještenja, konzultirala Nedužnica. To su: saborski zastupnici i dužnosnici u Saboru, Vlada RH i dužnosnici Vlade RH, ustavni suci, suci svih sudova, svi direktori, rukovoditelji i ravnatelji javnih službi, škola i javnih poduzeća, docenti, profesori i dekani visokih škola i fakulteta, pogotovo društvenih smjerova. Zapravo, trebaju biti obuhvaćeni svi dužnosnici koji se bave zakonodavnim, sudbenim i izvršnim poslovima, odgojem i obrazovanjem mladih, koji obnašanjem svojega posla određuju sudbine drugih ljudi.

Vijeće za Hrvatsku je svim političkim strankama i nezavisnim pojedincima na političkoj sceni u Hrvatskoj poslalo okružnicu kojom poziva sve da za bilo koje slijedeće izbore prijave samo one kandidate, koji mogu i hoće potpisati Nedužnicu.

VzH nije ni od koga dobio nikakav odgovor, jedino je Mreža nezavisnih lista – MREŽA pismeno odbacila prijedlog VzH-a.

Zašto Nedužnica nije već ozakonjena?

Internetska je stranica https://www.neduznica.com  dostupna svim glasačima kao i istraživačkim novinarima, koje ćemo na razne načine poticati na provjeru istinitosti podataka;

Lažno potpisivanje Nedužnice će kad-tad izaći na vidjelo i sramotu, pa preporučamo samoinicijativno odstupanje od natjecanja na dužnosnička mjesta, ili samolustraciju;
Okružnicu šaljemo svim aktualnim hrvatskim strankama na njihove e-mail adrese, čime dokazujemo da su upoznati s Nedužnicom i njezinim mogućim učincima na hrvatsko društvo;

Da je Nedužnica ozakonjena i službeno prihvaćena, što smo bezuspješno molili sabornike pred Saborom dijeleći im obrasce Nedužnice, onda se mi ovime ne bismo ni bavili…

Loading...
  • Rooster

    Istina je da je karamarko pao zbog lustracije i drugih domljubnih stvari
    E sad,stvarno je malo čudno da je radio prije za mesiča i ostalo što mu se spočitava i da je bio udbaš kako piše i lupeta manolič
    E sad ajmo ovako,ako je bio udbaš ili šta ja znam ,mislim da bi isplivalo i prije i zašto bi oni onda rušili svoga,čudno
    Prije će biti da su se uplašili i to jako ,i to još od onda kad je hapsio boljkovca
    Puno mu se prigovara što je radio za vic mahera mesiča,a nikad još nisam pročitao da je možda poslan da radi za mesiča,jer su oni koji su trebali znati sigurno znali tko he mesič,i na kraju taj isti mesić je dva puta ljudi moji biran za predsjednika država
    Što nam to govori,da su oni puno bolje organiziraniji i pametniji,jednostavno sje…li su nas,mislim ma domoljubnu hrvatsku
    I mislim koliko je ljudi nasjelo na priču mesečevu o jasenovcu o pjevanju pjesama po australiji,nasjelo,prevareno i dalo mu glas
    Ali dva puta ,hej dva puta
    E zašto i karamarko nebi mogao nasjesti kao i monogi monogi drugi
    Nadam se da će se jednom klupko odmotati
    Ali očito je jedno oni se i dan danas boje karamarka ,čovijeka nema nigdje ali malo malo o njemu se piše ovo ,ono kandidat za predsjednika itd
    Istina je da je karamarko pobijedio na svim izborima i da bi nam sigurno bilo bolje da je on ili eto oreškovič premijer
    Sigurno nebi prošla instambulska,marakeš a sumnjam i ovo za inu
    Ali sad što je tu je,zahvajujuči pametnjakovičima iz mosta imamo ovo što imamo