Svega je stalo u ovih proteklih petnaestak dana od sapunanja daske ministru Kujundžiću, užasnih mementa vukovarskih i još strašnije spoznaje nečinjenja od strane, hrvatskoj državi i njenim temeljima nesklonih i neprijateljskih plaćenika u svim njenim bitnim odrednicama institucionalne i javne moći. Buknula je i bolest nekoć perjanice hrvatske industrije i došla u termalnu fazu, a banditizam koalicijskog partnera Milana ovih dana kotrlja se zagrebačkim sudnicama, što bi dodatno moglo otežati famoznu većinu u „kokošinjcu“...
Prva je polovica listopada bila olujno more kojim je proplovio raštimani brod Andreja Plenkovića, vođen lošim kapetanom i još jadnijim mornarima. Ovaj brod već dugo luta uzburkanim morem, bez jasne vizije sigurne luke u kojoj bi se pokrpale rane na olupini i krenulo u novu, na našem moru, uvijek nemirnu plovidbu.
Trenutak udara u oštru hrid danomice se približava, a havarija bi mogla imati fatalne posljedice. Mornari se prebacuju na nova sredstva za plovidbu, kapetan bi na skupu stolicu u središtu Europe, a račun će platiti narod – kako to redovito biva.
Svega je stalo u ovih proteklih petnaestak dana od sapunanja daske ministru Kujundžiću, užasnih mementa vukovarskih i još strašnije spoznaje nečinjenja od strane, hrvatskoj državi i njenim temeljima nesklonih i neprijateljskih plaćenika u svim njenim bitnim odrednicama institucionalne i javne moći.
Buknula je i bolest nekoć perjanice hrvatske industrije i došla u termalnu fazu s opasnom, 300 milijuna € teškom prijetnjom Proračunu i drugim nesagledivim posljedicama, a banditizam koalicijskog partnera Milana ovih dana – kamenčić po kamenčić počinje se nakon dugih, dugih porođajnih muka pomalo kotrljati što bi dodatno moglo otežati famoznu većinu u „kokošinjcu“, dok afera Agrokor izgleda zadobiva neke posve nove i opasne obrise. Vidjet ćemo kuda ide tablet-reforma, misle li branitelji kako je baš virovitički boss njihov ili nečiji drugi izbor, dobro uhljebljen na državnim jaslama. Tu su i referen-dum-dum-i, nešto većeg katolika od samog pape, pa bosanska raskrižja i tako redom.
Oluja se diže dakle od oporbe, koalicijskih partnera i iz vlastitih redova koji su utreniranom strogoćom prilično ušutkani, ali nimalo manje zato opasni. Promjenom kola oni postaju još revnijom konjicom u službi novog gospodara. Likovanja nad odsječenim glavama senatora i cezara na rimskom forumu nisu ništa novo u strašnoj prošlosti civilizacije. Ta sudbina neumitno se kotrlja i prema Adreju Plenkoviću.
Bijeda i jad oporbe
U ovom momentu još je opasnija posve smušena oporba bez ikakvog lidera. Ona nema ničeg ozbiljnoj politici svojstvenog, potpuno je bez vizije ili alternative, a svoje je poslanje svela na opozivanje ministara redovito problematično i bez ikakve šanse za uspjehom. Od onih kojima dokazivanje većine nije zakonska obveza uredno dobivaju oštre šamare, a ovi im to „overe“ stegovnom demonstracijom moći, 76+. Nema tragičnije sudbine za jednu demokraciju, državu i društvo doli aktualnoj vlasti suprostavljene neusporedivo nemuštije oporbe.
Samo dobra oporba gura dobru Vladu još više na opće dobro, a loša joj omogućuje carevanje mediokriteta i okorjelih kriminalaca.
Fiksacija na rušenje ministra Kujundžića, osim sve bijede, pokazala je i neviđenu drskost i korištenje laži kao sredstva za stvaranje histerije s učincima psihološkog ratovanja u zadanom trenutku. Recept koji se ovdje redovito, prilično uspješno, primjenjuje od stvaranja prvih embrija hrvatske slobode i državnosti.
Prevedeno na konkretni povod, stanovita gospođa Ninčević Lesandrić – iz ćuprijaške družine bez trunka emocija svjedoči pred narodnim zastupnicima i čitavom javnošću o navodnom mučenju u splitskom KBC-u. Kako ona kaže, u ranoj je trudnoći imala spontani pobačaj te je zbog toga dospjela na ginekološki stolac KBC-a gdje su joj izvršili kiretažu – podrobnije: „Svezali su mi ruke i noge i započeli proces kiretaže na živo bez anestezije. Dakle struganje maternice, unutarnjeg organa na živo bez anastezije. To je bilo mojih 30 najmučnijih minuta u mom životu. Ja bi vam svaku sekundu mogla prepričat…“
Logično, od jugopokretaških i globalističkih priopćajnih sredstava listom protuhrvatskih ova je izjava dobila ogroman publicitet, redom s kvalifikacijom potresno svjedočanstvo.
Jedva koji dan potom KBC Split među inim obznanjuje: „Gospođi Ivani Ninčević Lesandrić je 12.2.2018. zbog spontanog pobačaja učinjena vakum aspiracija u lokalnoj anesteziji“. U priopćenju se dalje navode okolnosti zbog kojih nije rađena potpuna anestezija. Sudarena s argumentima i svojim lažima ova gospođa sada potpuno nasmiješena, objašnjava kako si je dala truda i otišla na wikipediju te saznala kako je aspiracija zapravo jedan oblik kiretaže!!!
Dakle, ona hotimično ili zbog nekih drugih razloga do tada nije znala što je njoj rađeno, ali bi mogla iz sekunde u sekundu prepričati kako je strugana njena maternica. Sada i sama priznaje kako je riječ o posve drugoj metodi, koja je također bolna, ali nema niti sekunde od onih njenih pola sata u kojoj je „rađena kiretaža“, kako je to „dramatično, hrabro i potresno“ iznijela ova heroina ravna onima s Neretve ili same njene ćuprije. Prljavi mediji i nekakve rode i dalje hvale istup heroine Ninčević.
Ima li još koga za upaliti svjetlo ili otvoriti prozor u ovoj zagušljivoj balkanskoj krčmi?
Samo luđak u ovoj zemlji ne vidi svu slojevitost problema i negativne trendove koji danomice urušavaju odavno nagriženo stanje zdravstvenog sustava. Nema dvojbe kako su mnoge žene (i ne samo one) prošle nepotrebnu patnju i bol, ali „slučaj“ zastupnice Lesandrić nije ništa drugo doli kazneno dijelo svjesnog širenja laži i panike politikanskim metodama sračunato za destrukciju, nelegitimnu promjenu vlasti i poticanje još većeg odljeva liječnika koji drže do sebe i budućnost ne vide u zemlji svake opačine, već u uređenom svijetu gdje svatko ima svoje obveze i dostojanstvo svoje profesije. Kako to da ona osam mjeseci po „mučilištu“ to tek sada iznosi i to baš kad treba smijeniti ministra? Ta nije ona pipničarka, već narodna zastupnica kojoj mnoštvo mogućnosti biva raspoloživo kako bi ukazala na nešto tako strašno, a što je eto i nju „pogodilo“! Zanimljivo, do danas nitko od navedenih novinarskih huškača nije namjerio upitati medijsku zvijezdu što se uistinu dogodilo, postavljajući joj najlogičnija pitanja u svađi nje sa samom sobom.
Zločin i kazna
Na drugoj strani svako novo svjedočenje mučenika vukovarskih lanci su i kama nad izmučenim hrvatskim tjelesima. Svaka spoznaja kako nakon 27 godina zločinci šeću uz žrtve cereći im se u lice i naslađujući se njihovoj patnji, jeziv je susret s proživljenim traumama. Svaka pomisao na svoje izmasakrirane i umorene, na svoje najmilije bez groba uz spoznaju kako nitko od arhitekata zla nije osjetio ruku pravde, gubitak je smisla žrtve i još jedno poniženje njene muke. Hrvatsko pravosuđe ustrojeno i vođeno od biranih „čuvara revolucije“ s Rankovićevim stipendijama i obiteljskim nasljeđem okrutnog zločina iz jednog drugog rata i poratnih mučilišta briljantno je odigralo ulogu prikrivanja zločinaca i njihovih zlodjela.
Ne samo ovih nego i onih po „oslobođenju“ – jednako svirepih počinjenih od njihovih očeva i majki, ali ne iz četničkih hordi, već izdanaka poturičkog roda hrvatskog.
Samo dan nakon vukovarskog skupa Sotin je obilježio svoju tragediju, koji će uz Lovas, Berak, baranjska i slavonska sela i gradovi, mjesta po Banovini, Lici, srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, Dubrovnik i njegovo primorje još dugo vidati duboke rane genocida i njegovih redovitih pratitelja kulturcida, ekocida… U sve ove godine to je (ne)hrvatsko pravosuđe uspjelo procesuirati nekolicinu pijanih koljača i ponekog oficirčića bez ikakvog političkog ili bilo kojeg drugog zaleđa. U zaborav je palo sve ono zlo iz Generalštaba zločinačke vojske SiCG u Beogradu i General-štabova raznih srpskih krajina zločinom okupiranih s težnjom amputacije od vlastite države. Revnost Bajićevih tužitelja i kadija bijaše posve drugačija kad je u pitanju osuda zločina počinjenog s hrvatske strane. Nesporno je kako je svaki ratni zločin počinjen suprotiva međunarodnim konvencijama i pravilima ratovanja utuživ, ali što je onda s plejadom srpskih đenerala, s kohortama oficirčina gotovo svih rodova regularne Titove vojske, s tolikim zločincima iz paravojnih četnolikih bandi, s tolikim amnestiranim zločincima poslije prevedenim u policijske i druge državne službenike i namještenike.
Takozvane hrvatske političke elite od Tuđmana do danas (pa i prije) mahom osvjedočeni protivnici hrvatske neovisnosti i slobode – ti sinovi jugoslavenskih zločinaca, pripadnici pokreta za Jugoslaviju, suradnici neprijateljskih obavještajnih službi i tako redom su učinili sve kako bi se ratne strahote pri raspadu zločinačke tvorevine prikazale kao ratni sukob, građanski rat, podjeljena krivnja, a ne ono i slijepcu vidljivo: kao agresija s ciljem stvaranja Velike Srbije genocidom i potpunim istrebljenjem nesrpskog stanovništva, uz brisanje tragova njihova postojanja unutar Memorandumom ocrtanih granica takve tvorevine. I kad je konačno netko shvatio kako su se ovdje nagraktale crne vrane i kako je svega dosta te kako je država dužna obraniti čast Domovinskog rata i sankcionirati zločin i kad je taj netko slučajno iz redova vladajućih, onda se čitava mašinerija tih vladajućih ustala protiv toga nauma i protiv prosvjednog civiliziranog vukovarskog okupljanja.
Bojkot, okretanje pile naopako, prijetnje sankcijama, sva bijeda saborskih i ministarskih dužnosnika iskazana prema prvini mučeništva, prema najprobranijim od pokošenih naših suboraca i tolikih izmučenih domoljuba izvan ratnog stroja.
Na njihovoj krvi i muci ti pretežiti beznačajnici i zgubidani ugrabiše sve poluge društvene moći i privilegija, koje će očito grčevito braniti pomičući granice sluganstva do nezamislivih dimenzija.
Očuvanje vlasti u zajednici etnobiznismena ili grande klijentelista i kumova svih vrsta
izgradnja suživota na Zapadnom Balkanu po scenariju Hrvatskoj nesklonih središta moći, potpuna amnestija i amnezija svekolikog zla i tako redom njihovi su prioriteti, a stvoritelji hrvatske države za njih su balast koji treba što prije zbrinuti i zakopati duboko u prošlost i anonimnost. Vikend ratnik i blagoglagoljivi logoraš Peđa ima potpuno pravo na skečeve glede zloporabe branitelja i njihovih oktroiranih lidera, zna se, od koga i zašto.
Floskule o normalizaciji odnosa naroda Zapadnog Balkana ravne su onima o tzv. hrvatskoj pomirbi. One su izmišljotina eurokrata i nama nesklonih politika na Balkanu. Bilo kakva pomirba u sebi nosi istinu kao temelj novih mogućnosti. Pravo na istinu minimum je zahtjeva za uređenje novih međusobnih odnosa. To je ona istina s kojom se suočio njemački narod, a ne Vulinove, Vučićeve, Šešeljeve i Pupovčeve priče.
Da, gospodine Plenkoviću, onoga Pupovca koji ništa ne zna o sudbini dr. Štretera, svećenika Burika i mnogobrojnim drugim zločnima, čiji vokabular ne poznaje riječi, agresija, genocid, Krnjeuša, SANU, HPC, Zagreb, ali zato bez uvijanja zna da je Beograd njegova metropola, kako je Srb mjesto ustanka, kako je ovdje ne tako davno bio ratni sukob i puno toga na što ste pristali, kao uvjet odanosti najodanijeg partnera u Vašoj Vladi.
Na tome se ne gradi budućnost suživota s najbrojnijom hrvatskom manjinom i normalizacija odnosa sa Srbijom. Naprotiv, to je vazalstvo i put u prokletstvo novih odnosa gdje će jedna strana osokoljena svojom beskrupuloznošću tražiti i dobiti nove ustupke i počiniti nove nepravde. Jasna osuda zločina, ne samo s naše strane – koji je u usporedbi s veličinom, brutalnošću, motivima i razlozima druge strane ničim usporediva, prvi je korak na tom putu normalizacije. Hrvatsko pravosuđe oslobođeno Sovinih pulenčića i Bajinih poslušnika može i mora, barem na formalnoj razini izreći presude svim živućim zločincima, ma gdje se oni danas nalazili i penalizirati sve one hrvatskom pravosuđu dostupne ili putem međunarodne pomoći ekstradirane. Oni su počinili okrutne zločine na tlu međunarodno priznate države, koja je i Ustavom zločinačke tvorevine imala sve atribucije državnosti, a Srbija će ih morati isporučiti pod prijetnjom hrvatskog veta za svoj ulazak u bilo kakvu asocijaciju uljuđenih država.
To je, za sada, tražio uspjeli vukovarski prosvjed i u tome je njegova veličina, ma što Vi gromoglasno o tome razmišljali ili ma kako Vas ušutkani klimoglavci u tome podržavali.
Ne provjetreno nego posve lustrirano (od jugo-grijeha i od nemalih zločina vremena „demokracije“) hrvatsko pravosuđe mora dobiti zadaću progona kriminalaca sviju boja i vrsta, pa ko je jamio neka vrati, a tko je opljačkan nek’ mu se plati. Tko je bio veleizdajnik nek’ mu sudi, a sirotinji optimizam nek’ ponudi.
To je važna zadaća i jedan od prvih koraka na putu ozdravljenja ovog nesretnog društva i države, ne samo njegova bolesnog zdravstva i gospodarstva nego ukupnih sastavnica narodnog života. Za ovakvo stanje, inače jedne prosperitetne državice isključiva je odgovornost na nekompetentnim, pokvarenim i hrvatskoj opstojnosti protivnim likovima, kojima je obilovao naš javni život od pokušaja rušenja komunizma do danas.