Dok su u domoljubnom zanosu tukli čepovi iz vinskih boca o plafone avionskih VIP kabina i dok su novokomponirani politički Vatreni otvarali pjenušce da podebljaju pobjednički trans, od tog mi je izljeva prizemne patetike i podlaštva došlo žao hrvatskog nogometnog neimara, Zdravka Mamića, koji si to nije, iz opravdanih razloga, mogao priuštiti. A objektivno, i po Božjoj istini, imao je za to mnogo više prava, jer ima, ako ništa drugo, zasluge za transfere u velike klubove desetak Dinamovih legionara koji su činili kostur nacionalne momčadi, a s druge strane ima daleko manje krivice za propast ove zemlje od svih svevladajućih krpelja
Ovdje nitko nije normalan, nije normalan, nije normalan… Interna krilatica koju su lansirali najveći zajebanti u reprezentaciji, a otkrili smo posljednjih tjedana, osobito u vrijeme povijesnih dočeka širom Hrvatske, da su takvi gotovo svi iz udarne postave Vatrenih, postaje ovih dana nacionalni refren. Nažalost, simpatična krilatica, koja se odnosila na pozitivno ludilo što je, uslijed uspjeha hrvatskih nogometaša na ruskom frontu, zaprijetilo Lijepoj našoj da popuca po šavovima od ponosa i sreće u kolektivnom transu, u samo je nekoliko sati po povratku junaka iz Rusije označila pravu dijagnozu našeg deformiranog društva. Zar, doista, ovdje nitko nije normalan?
Puče puška, geni kameni, Thompson u slavljeničkom busu, tko ga je zvao, lijepa li se, stvarno jesi, ali puna zluradosti i opačina, tko je isključio mikrofon, tko nije donio matricu, tko je pjevao, a tko šutio, zašto ovi, a ne oni, tko je odredio spartansku trasu od aerodroma do trga i tako dalje, i tako dalje. Sve je, pak, oko fenomenalnog zagrebačkog dočeka Vatrenih, kojeg su se mnogi odmah potrudili proglasiti u najmanju ruku kontroverznim, kulminiralo krajnje bolesnom konstrukcijom da su Vatreni u srcu metropole izveli meki ustaški državni udar!?
Desničarska zavjera? Kakva idiotarija!
Izvjesni novinar koji je u manifestaciji slavlja nogometaša na Trgu bana Jelačića prepoznao veliku desničarsku zavjeru, obrazlaže to činjenicom da je svjetske prvake, Francuze, u Parizu dočekao njihov predsjednik Macron, dok Hrvatski nogometni savez, tvrdi novinar, nije dopustio ni predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, niti premijeru Andreju Plenkoviću, pa tako ni ostaloj političkoj sviti – da budu na dočeku! Kakva idiotarija! Ta, nisu oni izostali jer je to njima netko zabranio, a svakom s malo soli u glavi jasno je i zašto se nisu pojavili među stotinu tisuća građana.
Naravno da je više nego uočljiv, dapače krajnje napadan, bio izostanak najviših državnih dužnosnika na dočeku. I naravno da se oni mogu izvlačiti na kao: „Nismo se htjeli reklamirati… Nismo htjeli zloupotrijebiti trenutak… Nismo htjeli lešinariti slavu dečkima…“ Nismo ovo, nismo ono, ali…
Naravno da oni pokušavaju prodati tu priču, samo neka pronađu jednog jedinog čovjeka u našoj domovini koji im vjeruje! Jer, dok su dečki u Rusiji pisali povijest i zaogrtali se slavom, i te kako su se pripadnici tzv. političke elite slikali pokraj njih, i te kako su oni lešinarili njihov znoj, i i te kako su oni raubali njihove pobjede. Bez suzdržavanja i srama su se gurali na tribine, u svlačionice, na travnjak, pohodili lobije njihovih hotela, stajali su u redu da se gurnu pred kamere…
Svakom zgodom odijevali su se u skladu s najnovije promoviranom domoljubnom modom u ganc novim kupljenim svetim kockicama, pa su blistali na ekranima kao da su se upravo vratili s treninga. Čak je i anemični navukao uniformu… Nitko od njih nije imao majice s placa i štandova od 150 kuna koje su preplavile Hrvatsku i u koje se odjenuo narod. Oni su navukli višestruko skuplje originale, najvjerojatnije s HNS-ova kontingenta za vrlo važne goste u ložama i na tribinama.
Tulumarili su i u avionima kojima su prebacivali svoje dobro obložene pozadine iz Zagreba u Rusiju, pa natrag iz Rodnaje u Domaju, uz obavezno isticanje da je cijela ta parada financirana iz njihovih džepova. Tra-la-la-la-la! U tom domoljubnom zanosu tukli su čepovi iz vinskih boca o plafone avionskih kabina i, dok su novokomponirani politički Vatreni otvarali pjenušce da podebljaju zanos, od tog mi je izljeva prizemne kvazidomoljubne patetike i podlaštva došlo žao hrvatskog nogometnog neimara, Zdravka Mamića, On si to nije, iz opravdanih razloga, mogao priuštiti, a objektivno, i po Božjoj istini, imao je za to mnogo više prava, jer ima, ako ništa drugo, zasluge za transfere u velike klubove desetak Dinamovih legionara, koji su činili kostur nacionalne momčadi. A s druge strane ima daleko manje krivice za propast ove zemlje od svih svevladajućih krpelja…
Zašto državni vrh nije bio na Trgu?
A jadnik je, umjesto da otvori u Rusiji tezgu i otvara nove tajanstvene puteve za kolanje love od novih unosnih transfera i transakcija, bio primoran sve gledati na televiziji, u egzilu u Međugorju, u svojoj drugoj domovini. Za razliku od uzornog građanina, Ive Sanadera, koji je u afektu počinio nekoliko gadnih opačina zbog čega sad ima nekoliko podjednako gadnih optužnica, ali ga to nimalo ne živcira, a i zašto bi kad mu je na sudu prošla odgoda ročišta, jer je poslao ispričnicu da je umoran, tako umoran da se ne može dovući do suda. Ali, ne i tako umoran da ne može dva puta skoknuti do Rusije, jednom do Nižnjeg Novgoroda, drugi put do Moskve, a na stadionima je u domoljubnoj koreografiji drukao za Vatrene i izvikivao: “U boj, u boj, za mađarski narod svoj!“
Nakon svega, pitam se – je li stvarni razlog izostanka pripadnika državnoga vrha s povijesnog dočeka i s pozornice na Jelačić placu, činjenica da su, ipak, na vrijeme shvatili da ne bi dobili ovacije građana, već upravo suprotno, da su izašli na binu u svojim dresovima. Još kad bi ih građani pritom raskrinkali da ni jedan od njih nema stari kockasti dres… Nekako je puno bliže istini da je stvarni razlog njihovog izostanka taj, što su herojski premrli od straha već na samu pomisao da im stotinu tisuća ljudi počne zviždati, te skandirati što misle o njima i ekipi kojoj pripadaju, da im spomenu majke i očeve i druge članove obitelji. A dobili bi po „zaslugama“, kao pravičnu naknadu za sve ono što su nam učinili i oni i svi njihovi prethodnici, a zbog čega smo europska kloaka.
Pa se pitam – nije li stvarni razlog njihovog izostanka s pozornice taj što su se uplašili da bi se građani mogli sjetiti koliko su stvarno moćni kad su udruženi, pa da se ne ohrabre i izađu u ovakvom broju na naše ulice i trgove kad oni donose nakaradne, interesne i protunarodne zakone, poput ovršnog, mirovinskog i sličnih govnarija, koji tjeraju cvijet mladosti i pameti iz ove zemlje, te ih ne pometu sa scene za sva vremena…?
Iako je netko nakon najmasovnijeg izlaska Hrvata na ulice u našoj kratkoj samostalnoj povijesti, ironično ustvrdio – „…ta nismo baš svi u Irskoj i Njemačkoj“, nakon spektakla u ponedjeljak svatko si lako sam može predočiti kakve je katastrofalne razmjere po naciju i državu poprimilo iseljavanje naših građana. Dovoljno je samo zamisliti ono mnoštvo građana na zagrebačkim ulicama i trgovina na dočeku srebrnih, a prema podacima policije radilo se o 550.000 ljudi, pa onda to mnoštvo usporediti sa službenim statistikama koje bilježe da je dosad iz Hrvatske otišlo oko 350.000 građana. Dakle, dvije trećine okupljenih na dočeku! Koliko je to izgubljene energije, kreacije, pameti, potencijala svake vrste?!
Uh, koliko nezgodnih pitanja!
Vatreni nisu svojina samo Zagreba…
A jeste li se i vi, dragi navijači vice-prvaka svijeta, hrvatske reprezentacije, koja je cijelu naciju bacila u sreću i trans do pijanstva, kad se sjetite koga je sve naša mala, napaćena i po novokomponiranim domoljubima opljačkana zemlja Hrvatska, ostavila iza sebe (Englesku, Brazil, Argentinu, Španjolsku, Njemačku, Italiju, Nizozemsku), upitali: Ljudi, možemo li mi to ponoviti, ne samo u nogometu?
Politički „obećanovići“ već su stali u red i grakću: „Možemo!“ Milan Bandić već je gotovo bacio prvu lopatu novog nacionalnog stadiona. Evo ga, kaže, samo što nije, izrast će u Zagrebu za tri godine, taman u osvit njegova sedmog mandata! Dakako, Bandiću ne vjerujemo ni zericu, jer on je Maksimir „obnovio“ u svojih 18 godina već – deset puta. Ali, valjda se ovaj put neće pitati samo Bandića. Koji, usput, kao i mnogi koji su „progutali udicu“, priča besmislice, govoreći o nacionalnom stadionu kojeg će, je li, izgraditi – u Zagrebu.
Hrvatska nogometna reprezentacija nije i ne smije biti ni svojina, ni privilegija samo Zagreba, nego svoje utakmice, kao i dosad, treba igrati i u Osijeku, koji upravo kreće u gradnju novog nogometnog kompleksa i novoga stadiona, i u Rijeci, te na prekrasnom Poljudu kojeg valja osvježiti i osnažiti. Zagreb, svakako, zaslužuje i treba pristojan, novi stadion koji zadovoljava standarde 21. stoljeća, ali ne tzv. Nacionalni, koji bi uskratio zadovoljstvo ostalim dijelovima Hrvatske da ugoste nogometnu reprezentaciju.
Koliko ona emocija pobuđuje u ljudima, s koliko je strasti, identifikacije i radosti prate, svjedočimo upravo ovih dana u kojima smo, zajedno s Vatrenima, pisali krasno poglavlje vlastite povijesti. Stoga, molba političkoj vrhušci na svim razinama, te svim njihovim prirepcima, spinerima i hejterima: Dajte, budite normalni, ako se već međusobno iz raznoraznih razloga ne podnosite, ne sijte sjeme razdora na svakom koraku, jer i vi po ovoj zemlji morate hodati. Valjda ste se već svi zajedno namirili za tri generacije svojih potomaka, pa dajte i narodu malo zraka…
Pogledajte taj entuzijazam, zajedništvo i tu silnu energiju koju je oslobodila nogometna lopta i pokažite da znate iskoristiti sve benefite proizašle iz jednog sportskog i nacionalnog uspjeha i ujedinjena. Uspijete li biti bolji i bude li i nama bolje, možda se onda jednoga dana i usudite pojaviti pred svojim narodom na pozornici, da pozdravite prvake hrvatskih srdaca! Živjeli!