Ideja o nacionalnom stadionu – još jedan korak u nepotrebnoj centralizaciji zemlje

1
314
youtube

Nije Hrvatska baš tako nerazvijena da bi imala takve jadne stadione. Zemlja koja je uskočila u europski unionski brzi vlak, doslovce nema niti jednog stadiona koji bi zadovoljavao kriterije Uefe i Fife. A onaj glavni, nacionalni, na kojem reprezentacija i najuspješniji klub nove države nastupa, u gorem je stanju nego šator kampista nakon olujnog nevremena. Sve se ruši, sve je zapušteno, pa čak i smrdi, a to ne bi smjela biti slika ni nas samih, niti našeg nogometa i društva, zar ne?

Stadioni, baš svugdje, u svijetu zorno pokazuju sliku stanja i u sportu, ali i u dotičnom društvu. Razvijene zemlje diče se sjajnim stadionima, svojevrsnim svemirskim brodovima na zemlji, svaka organizacija velike priredbe zemlju domaćina nagna na izgradnju još monumentalnijih, ali i svrsishodnijih stadionskih zdanja. No, nije to nekakav poseban natjecateljski duh u građenju stadion među zemljama koje dobivaju velike priredbe, ili imaju veliku nogometnu i inu tradiciju. To je jednostavno potreba prilagođena i modernom sportu i modernom čovjeku.

Nije Hrvatska baš tako nerazvijena da bi imala takve jadne stadione. Zemlja koja je uskočila u europski unionski brzi vlak, doslovce nema niti jednog stadiona koji bi zadovoljavao kriterije Uefe i Fife. A onaj glavni, nacionalni, na kojem reprezentacija i najuspješniji klub nove države nastupa, u gorem je stanju nego šator kampista nakon olujnog nevremena. Sve se ruši, sve je zapušteno, pa čak i smrdi, a to ne bi smjela biti slika ni nas samih, niti našeg nogometa i društva, zar ne?

A koliko je novaca utučeno u navodnu obnovu, bolje nam je i ne pomišljati, a pravu brojku zacijelo nitko ne zna…

Što danas imamo? Jednostavno, baš ništa! Maksimir je ruglo na kraju grada, ne zemljopisno, nego u prioritetima gradskih moćnika. Što će biti s tim stadionom, nitko ne zna – hoće li se izgraditi novo Dinamovo dvorište na Kajzerici ili će se pristupiti nekakvoj obnovi Maksimira? Sad se spominje zagrebačko Blato, pa i rušenju cijelog objekta, pa građenje novog, ili kako još neki predlažu – dovesti stadion u prbvobitno zdanje, što je teško i za predvidjeti. Uglavnom, zagonetka je to koju ni svi vidovnjaci svijeta ne mogu ni slutiti, a kamoli rješavati!

Kad se samo sjetimo s koliko je pompe i samodopadnosti bilo govoreno o renoviranju stadiona, spuštanju travnjaka, poslovnim prostorima… Kakve su to laži bile… takve da su u njih i povjerovali kolikogod su bile nevjerodostojne…

Idemo dalje. Nepotrebna je i nediplomatska oholost predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, Davora Šukera, u komunikaciji s hrvatskim medijima. U svakom razgovoru Šuker se osvrće na razinu hrvatskog i nogometa, te šalje jasnu poruku našoj javnosti i Vladi… Između ostalog veli:

“Volim vidjeti nogomet kao strateški sektor u Mađarskoj. Premijer Viktor Orban i cijela vlada podupiru projekt. Bio sam u Puškaš Akademiji prije nekoliko godina. Treba nam više takvih objekata koji će se brinuti o mladim nogometašima, da ne moraju ići po bolnicama. Sretan sam što imamo isti primjer u Hrvatskoj. Iako smo mali, ulažemo u slične projekte.”

Šuker poziva na Groupama Arenu…

Ajmo ovako… Davor Šuker pomalo s pravom poručuje Vladi kako se ostale vlade brinu za svoj nogomet, ulažu i grade stadion, no u Hrvatskoj će mu svaka vlast na to „žicanje” odgovoriti – primjerom maksimirskog stadiona. Pa je tako na početku kvalifikacija uputio i svojevrsni poziv čelnicima Hrvatske da odu na gostovanje u Budimpeštu i da vide kako je mađarska Vlada sagradila svom nogometu stadion – Groupama Arenu.

“Pred nama je početak europskih kvalifikacija, u koje ulazimo ponosni jer imamo daleko najuspješniju reprezentaciju, ali istodobno svjesni da nas u svakoj zemlji čeka bolji stadion nego što ga mi imamo. Wales ima nekoliko odličnih stadiona, uključujući sjajni Principality stadion u Cardiffu. Azerbajdžan će ugostiti Euro 2020. na impresivnom Olimpijskom stadionu, a Slovaci za nekoliko dana otvaraju također prekrasan novi stadion u Bratislavi. Konačno, naši susjedi Mađari izgradili su nekoliko vrhunskih zdanja, uključujući Groupama Arenu, u kojoj igramo 24. ožujka. Zato duboko vjerujem da hrvatska reprezentacija, nakon osvajanja dviju svjetskih medalja i nemjerive promocije koju je od samostalnosti donijela cijeloj zemlji, zaslužuje stadion dostojan svojih rezultata. Stoga pozivam predstavnike državne i lokalne vlasti da nam se pridruže u Budimpešti, da pogledamo zajedno Groupama Arenu i čujemo od Mađara kako su financirali i izgradili taj sjajni stadion, kao i ostale nove stadione u zemlji. Imamo odlične odnose s Mađarskim nogometnim savezom i sigurno će nam rado pomoći svojim znanjem i iskustvom. Neka nam Groupama Arena bude inspiracija da i Hrvatska sagradi stadion dostojan svjetskih doprvaka”, poručio je u pozivu predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šuker.

No, baš svaka vlast i javnost uvijek se vrate na priču maksimirskog stadiona. Zemlja koja je umalo postala svjetski prvak, doslovce nema niti jednog stadiona koji bi zadovoljavao kriterije Uefe i Fife. A onaj glavni, nacionalni, na kojem reprezentacija i najuspješniji klub naše države nastupa, u gorem je stanju nego šator kampista nakon olujnog nevremena. Sve se ruši, sve je zapušteno, pa čak i smrdi, a to ne bi smjela biti slika ni nas samih, niti našeg nogometa i društva.

Na maksimirskom travnjaku igrali su gotovo svi najveći igrači – i Pele i Maradona, Rossi, Van Basten, Guulit, Platini, Beckenbauer, Cruujf, Fensenbrink, Panenka Gomes, Beckham, Scholes, Caniggia, Sanchez, Girrese, Tigana, Matthaus, Rossi, Zoff, Cabiini, Antognoni, Schemichel, Leonardo, Gerrard, Owen, Zidane, Treezguet, pa Eduardo, Šuker, Boban, Bilić, Prosinečki, Larsson, Henry, Ševčenko, Baggio, Del Pierro, Puskas, Krankl i još mnogi drugi.

Gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić, više puta je istakao kako je od početka obnove Maksimira 1997. godine, uloženo u ta stadion zapanjujućih 800 milijuna kuna. Priča o megalomanskoj rekonstrukciji Maksimira počela je 1997. godine prema izričitoj želji tadašnjeg hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, i uz nadzor, Mirka Novosela, koji je u to doba bio na dužnosti direktora Dinama, odnosno Croatije. Najavljivano je arhitektonsko čudo za 60.000 gledatelja na kojem će se igrati i finale Lige prvaka, a u unutrašnjosti stadiona trebali su biti poslovno-trgovački prostori čiji bi najam donosio novac u gradsku blagajnu. Do kraja 1999. završene su sjeverna i zapadna tribina, ali početkom 2000. godine, nedugo nakon Tuđmanove smrti, svi su radovi stali…

Dakle, u Maksimir, u njegovo urušavanje, a ne renoviranje, utrošeno je više od sto milijna eura. A znate li koliko stoji novi stadion u Budimpešti, prekrasna Groupama Arena? Nekih četrdesetak milijuna eura..!

I to je odgovor bilo koje vlasti s kojim se mora suočiti predsjednik Saveza, Davor Šuker, kada nešto traži. Kako to objasniti, kako se sami možemo suočiti s tom istinom? I kako od svoje države očekivati još, još i samo još…?

Nekako nam je sve više žao maksimirskog stadiona, kriminala i korupcije koji su ga doveli do ovog jadnoga stanja. Taj maksimirski stadion postao je stadionom negdje 1912. godine. Sagrađeno nogometno i atletsko igralište s omanjim tribinama bilo je prilagođen svom vremenu. Na njemu su se igrale utakmice, održavale priredbe, trenirali atletičari i nogometaši, ali su ga i političari koristili za i časne i nečasne radnje. Kao i ona koja je povijest nazvala „Akcijom stadion“, kada su vlasti Nezavisne Države Hrvatske na stadion doveli srednjoškolce i studenta, s namjerom da naredbom izdvoje židovske đake među njima. Kad, gle čuda, svi kao jedan stali su u obranu Židova, istupivši naređeni korak zajedno sa židovskim kolegama…

Eto, od 1912. do 1948. godine stadion je imao isti izgled. Do završetka Drugog svjetskoga rata koristio ga je HAŠK, a od 1948. godine, tri godine ranije osnovani Dinamo. Kako su se vremena mijenjala, tako su se počele graditi nove svlačionice, zgrade, prilazi, pa i tribine.  Na prijelazu u 1952. godinu, napravljen je i projekt konačne verzije stadiona; vlasti su se odlučile da projektanti budu Vladimir Turina i Eugen Ehrlich, a uključio se i Franjo Neidhardt.

Do 1954. godine bila je napravljena zapadna tribina na dva kata, a uredilo se i atletsko igralište, godinu dana kasnije napravljena je niska sjeverna tribina, zbog zanimljivog razloga. Arhitekti su, naime, željeli da preko niske sjeverne tribine na stadion dolazi fini, svježi zrak iz bliske maksimirske šume, a taj se fini zrak znao osjetiti i na noćnim utakmicama; nerijetko su gostujući igrači govorili da su se osjećali sjajno zbog puno kisika iznad travnjaka.

Ljudi s pravom boje gubitka Maksimira…

Kad se sjetimo ove današnje grdosije od sjeverne tribine, pozlije nam! Usput su se gradili i prilazi i zahodi i blagajne i ugostiteljski objekti, a početkom šezdesetih godina napravljena je velika i visoka istočna tribina, a dograđena na dotadašnje stajanje, mogla je primiti petnaestak, pa i osamenaestak tisuća ljudi.

To istočno sjedenje bilo je poznato kao nedosanjani san siromašnijih slojeva koji su stajali dolje na istočnom stajanju. Šipke između dvije tribine trebale su sprječavati prebacivanje navijača na gornju tribinu, no ljudi su i tome doskočili. Zbijeni u hrpe, radili su lanac odljudskih tijela i izvlačili svoje prijatelje sa stajanja na sjedenje. Još kad se vojska dosjetila spojiti uprtače i remenje, znalo se tijekom derbija gore prebaciti i nekoliko stotina hrabrih ljudi, a bilo je i onih kojima su se razderale butine i leđa, ako ih oni s gornjeg kata nisu dobro povukli.

Na koncu je izgrađena i zanimljiva i lijepa južna obla tribina na dva kata; gradila se pet godina i završena je krajem 1968. godine. I to je bio kompletan izgled nekadašnjeg maksimirskog stadiona, a još kad je 1974. godina postavljena rasvjeta, nije to bilo baš tako loše… Naprotiv!  Takav stadion imao je kapacitet od čak 64.000 gledatelja, a znao je biti pun poput šipka, ne baš rijetko. Na Dinamo – Hajduk 1977. – više od 62 tisuće, a tri godine ranije na Zagrebovoj utakmici za ulazak u Prvu ligu protiv Karlovca, vele da je bilo 65 tisuća ljudi, iste godine na utakmici Jugoslavije i Španjolske pisalo se da ih je „bilo nikad više“. Brojači nisu postojali, ali se znalo prodati i više od pedeset tisuća ulaznica za jednu utakmicu.

Na Europskom prvenstvu 1976. godine u Jugoslaviji, Zagreb je dobio domaćinstvo dvoboja Nizozemske i Češke, a Jugoslavija je igrala u Beogradu protiv Njemačke i pukla nakon 2-0 vodstva i izgubila 2-4. Dva dana kasnije, na maksimirskom travnjaku igrala je protiv Nizozemske koja je otpala protiv Češke i opet izgubila. Bilo je malo gledatelja, tek desetak tisuća razočaranih nakon beogradskih gluposti nakon 2-0 prednosti.

Dinamo je padao u europskim kupovima na tom stadionu u nezaboravnim utakmicama, a kao svoj dom ga je odabrala i hrvatska reprezentacija koja je na njemu odigrala većinu utakmica i nikad nije bila poražena do sraza s Englezima. Prije nekoliko godina, Split je bio neopravdano zanemaren, a zbog takvih događanja danas je pitanje domaćinstva Hrvatske politički problem, što nikako ne bi smio biti.

Nekako, čini nam se da se ljudi s pravom boje gubitka Maksimira, jer memorije su prekrasne… Zacijelo bi ih se lakše odrekli kad bi Dinamo dobio novi stadion, a da Maksimir bude sačuvan, kao što je to slučaj bio s Arsenalom, Bayernom i brojnim drugim klubovima. Ovako, kad je Maksimir propao, ljudima je žao i što je propao i što bi ga mogli napustiti, onako, na silu.

Maksimir je nedjeljivi dio hrvatske sportske povijesti i hrvatskog javnoga života i zaista je šteta što nisu kažnjeni svi oni koji su ga nebrigom, ne uništili, nego – sravnili sa zamljom. Koliko god se kočoperila tribina na istoku grada, taj je stadion odavno sravnjen sa zemljom. Katastrofa!  A sad, aktualna nogometna i politička garnitura zaboravljaju Maksimir, bacaju ga u ropotarnicu povijesti i žele novi stadion, negdje u predgrađu Zagreba. Pod egidom – nacionalni stadion! Nije to više ni humor, kamoli satira, već sprdnja. Ta priča o nacionalnom stadionu, potom priča o novom Dinamovom stadionu, u zemlji gdje prokišnjavaju vrtići i škole, gdje su bolnice poput štala.

Dvije su temeljne točke nepodnošljivosti ove priče – prva je u samom nazivu – nacionalni stadion. Druga je još kompleksnija, oko tog stadiona je dosad bilo toliko zakulisnih, pokvarenih i kriminalnih radnji da se svaka ideja o gradnji stadiona s pravom čeka na nož. Postoji i treći zaključak – što će Hrvatskoj nacionalni stadion ako bi trebala igrati širom Hrvatske?

O, bilo bi dostatno za dva nova, pristojna stadiona. Baš u to vrijeme, Milan Bandić kao gradončelnik bio je tu, zadužen za projekte popravka maksimirskog stadiona, a kad se s time nije uspjelo, a nakon trijumfa reprezentacije, rekao je da će sagraditi novi stadion. Samo je iznova oživio ideju o „Plavom vulkanu„ na Kajzerici.

Međutim, sve je sporno u toj priči – i pretijesna lokacija (ako ne računamo da se neće rušiti pola Velesajma i zauzeti Hipodrom), sporni je i zastarjeli projekt, sporno je i samo ime stadiona. Jer, ako ga već želite graditi pod egidom nacionalni, pa ako ste i izvukli projekt star 10 godina, namijenjen prvotno Dinamu, pa ne možete ga onda još nazvati i – plavi! Srećom, ta je suluda ideja propala. No, dobili smo još luđu – svi bi trebali zaglibiti u Blatu.

Sve skupa, ideja je to ljudi koji su već postavili tko zna koliko kamen-temeljaca za kampove reprezentacije, a nije napravljen niti jedan, osim iskopanih rupa za stijenje pokupljeno s otpada, a koje je glumilo kamene temeljce…

Što kažu Bandić i Šuker, a što Kustić i Dalić?

Mediji su sumnjičavi i skloni ismijavanju, ne vjeruju u Blato. Pa, nitko osim Davora Šukera i Milana Bandića ne vjeruje da bi to moglo zaživjeti… “Ništa nije definitivno. Još je mnogo toga u kombinaciji, ali moja želja je da reprezentacija igra diljem Hrvatske, da gostuje u svim gradovima”, rekao je izvršni direktor HNS-a, Marijan Kustić.

Hajde, konačno je i u tom Savezu netko pri zemlji. Kako, recite, kako naći novac i za obnovu Maksimira i gradnju nacionalnog stadiona? Gdje naći 150 do 200 milijuna eura? Još je veća tlapnja da bi sve gotovo bilo za dvije godine. Pa u tom razdoblju ne mogu se ishoditi ni papiri. I sve to u zemlji gdje većinu utakmica gleda nekoliko stotina ljudi…

Realan čovjek ovako promišlja – pa tih dvjestotinjak milijuna kuna dovoljno je da se obnovi pet stadiona u Hrvatskoj i na svima bi Hrvatska mogla igrati. Ali, tada mogućnost manipulacijama opada, taj posao nije više tako interesantan za pospremanje „onoga što ne vidimo“. Podsjetnika radi, u Maksimir, koji se raspada, uloženo je već 800 milijuna kuna. Stadion nije za ništa drugo, nego za otpad, za miniranje doslovce.

Nakon srebra u Rusiji svi su se uzbudili, a u Savezu su pomislili kako ih sad država ne može odbijati. Čelnici su se složili da takav uspjeh zaslužuje izgradnju nacionalnog stadiona i da je sramota da hrvatska nogometna reprezentacija, koja već 20 godina aktivno sudjeluje na svjetskim i europskim prvenstvima (izuzev 2010. i 2000.), nema svoj dom. Pa je tako prvi čovjek Saveza, Davor Šuker, istakao kako je cijela situacija oko stadiona blizu realizacije i da ćemo za tri godine imati nacionalni stadion: “Neka svatko odradi svoj dio posla i nadam se da ćemo uskoro imati prekrasan stadion, a idealna je lokacija Blato…“. Dok ga, eto, nije demantirao predstavnik vlasti u Savezu, Marijan Kustić…

Na istom tragu razmišljanja je i Hajduk. Kojeg se inače ne pita ništa, niti uzima za ozbiljno – “Hajduk se protivi gradnji nacionalnog stadiona, smatramo da u ovom trenutku nismo dovoljno bogata država za investicije takve vrste. Naš stav je da je bolje ulagati u kampove i lokalnu infrastrukturu, jer u prošlosti je bilo mnogo promašenih investicija, a zna se tko na kraju sve to plaća, koje nisu opravdale ulaganja”, poručili su iz splitskog kluba.

Poput Kustića i Hajduka, razmišlja i izbornik Zlatko Dalić, pa mu čestitamo na iskrenom mišljenju. On je izričito potvrdio da će reprezentacija i dalje igrati svugdje po Hrvatskoj. Nije nam jasno to „i dalje“, jer nekako smo dojma da se baš i nije igralo širom Hrvatske…

Neprijeporno je da HNS vlastitim sredstvima ne može izgraditi stadion, pa stoji pitanje -kako će se prema ovoj temi postaviti Vlada i Grad Zagreb? Oni su tek deklarativno za takav projekt, ali još uvijek je sve samo na pričama. Kad čuju o kojim se svotama radi, brzo će se pribrati. Kao i sve vlasti dosad.

Nije tu kraj priče. Izbornika hrvatske nogometne reprezentacija, Zlatka Dalića, teže bi mogla oštetiti izgovorena riječ, nego slabiji rezultati. Iskren kao i uvijek do bola, on je ideju o nacionalnom stadionu u svom istupu okarakterizirao, u najmanju ruku – nepotrebnom, a mi dodajemo – stupidnom. On je, zapravo, samo izrazio svoju želju da hrvatska reprezentacija igra širom Hrvatske, pa i napose u Splitu koji je dekadama zakulisnim i sebičnim igrama izbačen iz konkurencije. I da je ncionalni stadion nepotreban…

Pa tako zbog bijesa imamo situaciju da je reprezentacija u Splitu kod nekih na jugu čak i nepoželjna, što je strašna činjenica sama po sebi. Naravno, te ljude u njihovoj nepodnošljivosti ne valja opravdavati, ali kako opravdati sve one koji su se svesrdno trudili da Split ne postoji na zemljovidu na kojem igra reprezentacija?

Zagreb se prometnuo u praktički stalnog domaćina reprezentacije i zbog prometnih veza i zbog komfora rada i djelovanja Saveza koji je stacioniran u Zagrebu. Bilo je tu i indolentnosti i nedostatka političkog sluha djelatnika Saveza koji su bii usko vezani za Zagreb, te su Split jednostavno nepravedno minorizirali i zapostavljali.

Potom je, protokom vremena, došlo do paradoksa – u Splitu su pobijesnili i kada su u Savezu Dalmacije dali neke prijateljske utakmice iznjedrilo je nezadovoljstvo. I te su utakmice prijateljskog karatkera prošle u lošijem ozračju na tribinama, što se iskoristilo kao alibi za potpuno odbacivanje Splita kao domaćina utakmica hrvatske reprezentacije.

Zagovornici takve politike HNS-a vole se služiti terminom – “hrvatski Wembley”. Iskazujući tako namjere da ubuduće hrvatska nacionalna momčad sve utakmice igra samo u Zagrebu. Pa je tako nastala izvedenica – nacionalni stadion. Protiv koje se usprotivio izbornik Zlatko Dalić. Na užas svojih poslodavaca koji će mu to opasno spočitnuti. I to baš u ovim momentuma kada ga ni rezultati nisu pogladili. A Dalić je posve u pravu. Baš ono što se kaže – sto posto!

Posvemašnja favoriziranost Zagreba…

Taj centralizam objašnjava se primjerom engleske nogometne reprezentacije koja sve utakmice igra u Londonu. No, Engleska je tek samo jedan primjer, pa i Francuska, Danska, Austrija, Makedonija, Mađarska, Škotska, Irska, Estonija, Island… Te zemlje igraju svoje utakmice u glavnim gradovima na nacionalnim stadionima. Postoje i zemlje koje rasrpšuju svoje utakmice u više gradova, poput Italije, Španjolske, Njemačke, Švicarske, Ukrajine, Grčke, Nizozemske, Bosne i Hercegovine, Srbije… Dakle, „sindrom Wembley“ ili nacionalni stadion, nije pravilo ni obaveza.

Svaka zemlja trudi se iznaći najbolje rješenje, napose iz razloga što broj gledatelja na utakmicama reprezentacija u posljednje desetljeće rapidno opada.

Posvemašnja favoriziranost Zagreba s idejom o nužnoj gradnji nacionalnog stadiona očito tišti ostale nogometne centre, napose Split, koji s pravom zbog svog nogometnog i svih ostalih atributa, traži barem približno isti odnos sa Zagrebom. Kada su u pitanju domaćinstva utakmica hrvatske reprezentacije, dakako. Reprezentativci u hrvatsku momčad većinom dolaze i iz Zagreba i iz Splita, a klubovi Dinamo i Hajduk, kao sto i više godišnjaci, imaju najveći utjecaj u hrvatskom nogometu i u svemu su ravnopravni, osim što u jednom gradu reprezentacija najčešće dolazi, a u drugi najčešće – ne dolazi.

I zato je Dalić rekao tešku istinu koja mnogima na odgovara. I zbog nje će nastradati, jer oni koji iskaču iz tračnica kojima putuje HNS, rješavaju se izbacivanjem iz vagona. Uostalom, ima već djelatnika Saveza koji već laju da si je Dalić zabio autogol. Nemaju takvi srama!

Bivši reprezentativac i izbornik, Igor Štimac, ima drukčije mišljenje: “Volio bih da se sagleda širi kontekst značenja i važnosti tog krucijalnog projekta za naš nogomet… Novi stadion ne znači da će hrvatska vrsta igrati isključivo na njemu, ali nam garantira pobjedu nad huliganizmom, jer i sami znamo da nova infrastruktura nije plodno tlo za destruktivne grupe. Dakle, imati nacionalni stadion, ne znači ograničiti se na igranje isključivo na njemu…”

 

  • Branko Pavlinić

    Zagreb je igrao kvalifikacije sa Osijekom i Famosom, a ne sa Karlovcom