Pred vratima Ine novi je strateški partner, sve je izvjesnije je da će to biti ruski Rosnjeft. No, jednako s Rusima, kao i s Mađarima, Hrvatske je izgubila svoju energetsku suverenost. Najbolje bi bilo kad bi se Ina mogla vratiti u vlasništvo hrvatske države, no dok država mora rješavati dubioze Agrokora, i još desetke „malih Agrokora“, jasno je da nema novaca za povratak Ine matici
Još je najveći ruski car Petar Veliki, šireći u 17. stoljeću Rusko carstvo, sanjao o izlazu na toplo more. Od Petra Velikog, što se protezao gotovo do dva metra, pa do Putina „malog“ prošlo je 300 godina, ali Rusi kroz razne tvorevine, ni kao carevina, ni kao Savez Sovjetskih Socijalistički Republika, ni kao Ruska Federacija, premda površinom najveća država na svijetu, nisu nikada prispjeli do toploga mora. Inače, nema Rusija s morima problema, ima ih koliko hoćeš, ali jedini joj je problem što je najveći dio njezinih „izlaza“ okovan ledom.
Što se nekad osvajalo ognjem i mačem danas se podčinjava kapitalom i bankama, pa je tako, u „ratu“ za Otrant, ruski naftni div Gazprom 2008. kupio Naftnu industriju Srbije. Međudržavni energetski sporazum ugovoren je u Moskvi na najvišoj političkoj razini koju su predstavljali predsjednici i premijeri dvaju zemalja, Tadić i Koštunica te Medvedev i Putin. Dolazak Rusa u Srbiju još uvijek nije značio i automatski izlazak na toplo more, jer trebalo je još „kupiti“ i Crnu Goru i „riješiti“ Albaniju kako bi se dokopali Boke kotorske i Otranta. Ali, avaj, Albanija je samo godinu kasnije, 2009., isto kada i Hrvatska, pristupila NATO savezu, a evo prije pet mjeseci članica NATO-a postala je i Crna Gora. Sjevernoatlantski savez zauzeo je cijeli Jadran, pa je još jednom propala stara ruska težnja izlaska na toplo more. Zato jasno iskazan interes dva ruska naftna diva, Gazproma i Rosnjefta, da otkupe paket MOL-ovih dionica i uđu u Inu, s pozicije Rusa treba promatrati kao važan strateški tj. geopolitički potez, dok bi za Hrvatsku to bilo pitanje njezine energetske budućnosti, pa i sudbine.
Rosnjeft bolji partner
Još je krajem prošle godine ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov izjavio da Gazprom planira kupiti mađarski udjel u Ini. Prije tri tjedna prvi čovjek Rosnjefta Igor Sečin potvrdio je u intervjuu za Jutarnji list da i oni žele preuzeti Inu. To je izjavio netom po povratku hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović iz državničkog posjeta Rusiji, gdje se susrela s Vladimirom Putinom.
Plan je da Rosnjeft kupi 19 posto dionica od hrvatske Vlade. Od MOL-a bi u ime nekih starih dugovanja preuzeo dodatnih 32 posto, čime bi postao većinski vlasnik s udjelom od 51 posto. Hrvatska Vlada bi, prema tome planu, zadržala kontrolni paket od preko 25 posto dionica.
Poznavatelji naftnog biznisa smatraju da bi Rosnjeft bio kudikamo bolji partner za Inu jer, za razliku od Gazproma, nije prisutan u regiji. Gazprom je Ini već sad konkurent. Ima rafinerije u Srbiji i razvijen lanac benzinskih pumpi. Rosnjeft nema ništa i njemu bi se isplatilo ulagati u modernizaciju zapuštenih rafinerija u Rijeci i Sisku, osobito u Sisku, kojeg su, među ostalima, i Mađari pretvorili u mrtav grad.
Bivši ministar financija u Milanovićevoj Vladi Slavko Linić neki je dan kazao da je siguran da su pregovori između Rosfnjeta i MOL-a u poodmakloj fazi. Vjeruje da bi Rosnjeft mogao kupiti Inu i to smatra dobrim rješenjem.
„Plenkovićeva lanjska predbožićna najava da će Inu vratiti u državno okrilje, bila je samo jasna poruka da su nezadovoljni MOL-om kao partnerom. Same silne arbitraže, sučeljavanje na svjetskim sudovima, a ne za stolom, pokazuju da je vrijeme da se raziđu. Smatram da hrvatska strana nije u stanju pregovarati s MOL-om, jer će nas Mađari ucjenjivati čim vide hrvatski interes. A Hrvatska i nema dovoljno novaca za ulaganja”, rekao je Linić te potvrdio ono što pričaju i geopolitički stratezi: „Rusima nije bitno hrvatsko tržište već izlazak na Mediteran. Doći će sa svojom naftom i plinom i tu proizvoditi derivate. Poklopit će se njihovi interesi s hrvatskim interesima. A što je radio MOL? Vukao svoje derivate iz Slovačke i Mađarske. To su neprijatelji koji su nam osvajali tržište i uništavali Inu. To moramo promijeniti, Rusi će to promijeniti.“
No, da se kao naivna udavača ne poveselimo unaprijed da Rusi samo darove nose, nije naodmet predočiti nam ovdje veliku analizu redakcije Insajder, neovisne srbijanske TV kuća B92, o Gazpromovom preuzimanju Naftne industrije Srbije (NIS). Istražujući sve aspekte posla stoljeća, kako su Srbi prozvali rusko preuzimanje NIS-a, Insajderovi novinari prilijepili su mu etiketu najlošijeg posla stoljeća. Posao s Rusima sklopila je vlast Borisa Tadića i Vojislava Koštunice, uoči izbora, 2008. godine, praktički im poklonivši eksploataciju prirodnih resursa i nacionalnu kompaniju zbog dva obećanja države Rusije od kojih nijedno neće biti ispunjeno – izgradnja Južnog toka (plinovoda) kroz Srbiju koji je trebao jamčiti energetsku stabilnost, i očuvanje Kosova u granicama Srbije. Od izgradnje Južnog toka se odustalo, a Srbija je u međuvremenu stigla pred faktičko priznanje kosovske nezavisnosti i normalizaciju odnosa s nekadašnjom južnom srpskom pokrajinom. Naziv „posao stoljeća“ nastao je u predizborne svrhe, jer je tada, iako se mogao pretpostaviti tragičan ishod – da će Rusija odustati od izgradnje Južnog toka – ta namjera predstavljana kao neminovnost, toliko izvjesna da za obećanje ruske strane nisu tražena nikakva jamstva! Upravo taj katastrofalan potez poklanjanja prava na eksploataciju prirodnih resursa i državne imovine bio je jedini veći posao tadašnje Vlade Vojislava Koštunice.
Srpski “posao stoljeća”
Netransparentnost cijelog procesa, izlaženje u susret svim zahtjevima ruske strane, uvjeravanje građana da je nakon katastrofalne ratno-zločinačke politike Slobodana Miloševića, politika očuvanja Kosova u granicama Srbije vrhunski princip i najviši cilj javnog interesa, karakterizirali su vrijeme politike višestrukih kolosijeka – europske integracije, dodvoravanje Rusiji, izbjegavanje i odugovlačenje uhićenja najvećih ratnih zločinaca na europskom tlu još od Drugog svjetskog rata, zaoštravanje odnosa sa Kosovom, politika destabilizacije Bosne i Hercegovine… Danas Boris Tadić više nije na vlasti, negdašnji premijer Vojislav Koštunica te Mlađan Dinkić, u sporno vrijeme ministar gospodarstva i regionalnog razvoja, dakle glavni protagonisti „posla stoljeća“, povukli su se iz politike, nakon što njihove stranke nisu prešle cenzus na posljednjim izborima, a ne samo da nema Kosova, odnosno da je paralelno s europskim integracijama, u toku normalizacija odnosa s tom državom, već nema ni Južnog toka, ali ni Naftne industrije Srbije i prirodnih resursa u vlasništvu građana Srbije još jedno duže razdoblje (do 2038. godine).
Istraživanje Insajdera, objavljeno 2013. u serijalu Energetski (ne)sporazum, pokazalo je da je srpska nacionalna naftna kompanija prodana za 400 milijuna eura, uz investiciju u vidu kredita od 500 milijuna eura koju vraća Naftna industrija Srbije. Osim toga, Srbija je zajedno s NIS-om dala pravo eksploatacije svih prirodnih rezervi nafte i plina u zemlji, vrijednih sedam milijardi eura. Sve to, kako su objašnjavali predstavnici tadašnje vlasti, zbog toga što će se kroz Srbiju graditi Južni tok, od čega će Srbija zaraditi puste milijune eura.
Sporazumom o privatizaciji Naftne industrije Srbije bilo je predviđeno da Rusija kupi NIS čak ne ni za 500 milijuna eura kako je bilo predviđeno prvobitnim planom, već za samo 400 milijuna eura. U prilog tezi koliko je ova cijena bila niska govori podatak da je iste godine (2008.) NIS ostvario prihod od tri milijarde eura.
Srbijanska je Vlada za 400 milijuna eura prodala Gazpromu zgradu NIS-a u Beogradu, zgradu NIS-a u Novom Sadu, Rafineriju u Pančevu, Rafineriju u Novom Sadu, Rafineriju plina u Elemiru kod Zrenjanina, 497 benzinskih pumpi, 1600 internih benzinskih stanica, 44 stovarišta za opskrbu kerozinom, cisterne za prijevoz tečnih goriva ukupnog kapaciteta 18.250 tona, oko 10.000 kvadratnih metara prodajnog prostora za motorno ulje i mast, nalazišta nafte u Vojvodini, koncesiju na nalazišta nafte u Angoli, 11 hotela, motela i odmarališta, četiri objekta u Crnoj Gori, hotel Splendid kod Prčnja, apartman hotel u Buljaricama, odmaralište u Bečićima, objekt u Poborama, hotel Osovlje na Fruškoj gori, restoran Boku kod Zrenjanina, kuću u Tunji, motel Adaševci na autoputu Beograd – Zagreb, na Zlatiboru hotel Vis, nekadašnji Jugopetrol, kompleks HajatJelen na Crnom vrhu, te dionice u drugim kompanijama: 16% pančevačke Petrokemije, 13% Karbodioksida Tvornice za proizvodnju industrijskih plinova, 43% Politike d.d., 21% Radiotelevizije Politika, 39% beogradskog hotela Hyatt, 14% dionica Jugovića i 49% Sportskog centra Pinki.
Prema istraživanju emisije Insajder, prodaja NIS-a za 400 milijuna eura, uz obavezu investiranja 500 milijuna, značila je zapravo prodaju prava na istraživanje i korištenje domaćih rezervi nafte i plina vrijednih čak sedam milijardi eura. Srbija ima dokazane rezerve od 10.5 milijuna tona nafte i 4.35 milijardi kubika plina. Ne samo da je Gazprom na korištenje dobio rezerve nafte i plina vrijedne sedam milijardi eura, već je povlašten i kada je u pitanju plaćanje dažbina za izvlačenje ovih rezervi. Ukupna vrijednost rezervi iskorištenih samo tijekom 2012. godine je oko 800 milijuna eura. To znači da je samo te godine vrijednost iskorištenih rezervi bila dva puta veća od cijene koju je Gazprom platio za 51 odsto NIS-a.
Kao jedan od najspornijih dijelova kupoprodaje NIS-a ispostavila se i rudna renta. Rezerve nafte i plina su, kao i sva ostala rudna i prirodna bogatstva, vlasništvo države Srbije. Firme mogu koristiti ove resurse uz plaćanje naknade, takozvane rudne rente, koja se određuje kao postotak od zarade na iskorištenim rezervama. Rudna renta se u svijetu kreće od 10 pa do više od 30 posto u nekim zemljama. Rudna renta u Srbiji, prema važećem Zakonu o rudarstvu, iznosi sedam posto. Međutim, za NIS važi stari zakon po kojem rudnu rentu plaćaju samo tri posto od prihoda. Energetskim sporazumom između Rusije i Srbije ruski partneri su zaštićeni od negativnih promjena u poreznom sustavu Srbije. Rudna renta od tri posto važila je dok je NIS bio državno tvrtka. Održavanje tako niske rente bio je interes države kako bi što više novca ostalo u NIS-u. I dan danas, međutim, NIS u većinskom ruskom vlasništvu plaća rudnu rentu od samo tri posto. To je najniža rudna renta u Europi.
Čelnici Savjeta za borbu protiv korupcije svojedobno su ukazivali na nezakonitost postupka prodaje Naftne industrije Srbije.
“Postupak prodaje NIS-a bio je potpuno netransparentan i sakriven od javnosti. Ono što je sigurno za ovaj postupak jest da je bio potpuno nezakonit, jer prema našem Zakonu o privatizaciji jedini nadležni organ za prodaju je Agencija za privatizaciju i takva operacija može se provesti samo u postupku tendera odnosno javnog oglašavanja. Našim zakonom nije predviđeno da se tvrtke prodaju političkim dogovorima, odnosno, u ovom slučaju nije ni bilo privatizacije jer je naš državni monopol ustupljen monopolu druge države”, isticali su udruženi borci protiv korupcije.
Prije nekoliko je godina ministar unutarnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović formirao je specijalni istražni tim koji će navodno ispitati sve činjenice i okolnosti vezane za privatizaciju Naftne industrije Srbije. Odluka o pokretanju istrage o privatizaciji NIS-a donijeta je nekoliko mjeseci prije službene objave Rusije da plinovod, tzv. Južni tok neće ni biti izgrađen.
Odmah nakon objavljivanja vijesti o pokretanju istrage, oglasili su se oni koji su NIS prodali Rusima sa upozorenjem da će istraga pokvariti odnose s „bratskom“ državom. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić izjavio je da istraga privatizacije Naftne industrije Srbije može dovesti u pitanje odnose s Rusijom, pošto se implicitno optužuju državni vrh te zemlje i investitor Gazprom. “Važno je skrenuti pažnju javnosti, a to i elementarna logika nalaže, da nijedna financijska malverzacija u ovom poslu nije mogla biti napravljena bez sudjelovanja vrha ruske države, tako da Vlada ovakvim istragama dovodi u pitanje i kredibilitet ruske strane”, izjavio je Tadić.
Prvorazredna korupcija
Eto, tako su Srbi prošli u svom poslu stoljeća sa svojim vjekovnim prijateljima Rusima. Uz pomoć i izravno servisiranje državnoga vrha, Srbija je u bescjenje predala nacionalnu naftnu kompaniju i prirodne resurse svojoj ruskoj braći. A kakvo je to savezništvo Hrvatska platila Mađarima predajom na milost i nemilost svog nekoć naftnog diva, naspram kojeg je MOL bio tek jedna obična benzinska pumpa? U prošlogodišnjem dossieru u našim novinama zaključili smo, analizirajući i redajući argumente, da se kod nas radilo o prvorazrednoj korupciji i veleizdaji nacionalnih interesa. I to o veleizdaji s najvišeg mjesta! O čemu se još uvijek čeka sudski pravorijek na novom suđenju Ivi Sanaderu koji je optužen da je Inu predao Molu za mito od 10 milijuna eura.
Pred vratima Ine novi je strateški partner, sve je izvjesnije je da će to biti ruski Rosnjeft. No jednako s Rusima, kao i s Mađarima, Hrvatske je izgubila svoju energetsku suverenost. Najbolje bi bilo kad bi se Ina mogla vratiti u vlasništvo hrvatske države, no dok se ionako opelješena zemlja i sadašnja Plenkovićeva Vlada suočavaju s aferom svih afera, Agrokorom, i dubiozama od 50-ak milijardi kuna, jasno je da država nema novaca za povratak Ine matici. Treba znati da je hrvatska država i s MOL-om potpisala dobre ugovore, koji se, međutim, nisu poštovali. Zašto? Zato jer su Mađari osim Ine pokupovali i domaće izdajnike na čelu s bivšim premijerom. Tko nam u nepravnoj hrvatskoj državi može jamčiti da će se poštovati i najbolji ugovor koji će danas-sutra Hrvatska potpisati s novim vlasnikom Ine? Tko? Tko će kontrolirati cijeli ešalon političara, takozvanih predstavnika naroda, koji su se spremni prodati za Judine škude?
