Da prije desetak godina tadašnji ravnatelj HRT-a, Vanja Sutlić, nije posustao u tome da Hrvatska televizija ima svoj sportski kanal, danas bismo puno nogometa i klupskog i reprezentativnog, a i svakog drugog vrhunskog sporta, gledali na javnoj televiziji. Prije deset godina na tržištu su se tek pojavili Arena i Sport klub i HRT je za njih bio gigant, imao je kontrolu prava za sve moguće prijenose, imao je resurse, ljudske i tehnološke i mogao je (p)ostati igrač koji diktira uvjete ostalima na tv tržištu. Jedan od naših sugovornika ne može se oteti dojmu da je netko s HRT-a uzeo novac da se HRT povuče, te je prepustio tržište Areni i Sport klubu...
Pas mater, rogovi mi rastu, nosim tri televizijske platforme na leđima i osjećam se kao magarac! Iskeširam im 500-tinjak kuna mjesečno i, evo ti ga na, Dinamo neka gledam na razglednici, ili na slovenskoj televiziji! Ako mogu, a ne mogu, jer imam kabelsku tv, a Slovenci su dužni zatamniti sliku za područje Hrvatske na zahtjev nositelja autorskih prava…
U predvečerje velike Dinamove utakmice u Lisabonu protiv Benfice, u osmini finala Europske lige, u napokon dosanjanom europskom proljeću modrih, društvene su se mreže užarile od linkova koje su navijači nudili jedni drugima ne bi li preko interneta mogli te večeri svjedočiti povijesnoj utakmici. Ali, ako nisi vičan akrobacijama s live streamovima, a mnogi Dinamovi poklonici zašli su i u neke ozbiljne godine, s kompjuterom su na vi, pa je nerijetkima umjesto lisabonskog stadiona Luz zasvijetlila na zaslonima neka – pornjava.
Cijela vojska novih Dinamovih pristalica mlade je tinejdžerske dobi i nije im mjesto navečer u prepunim zadimljenim kafićima, gdje se sljubljuje pučanstvo sa tri tv platforme koje masno plaća, ne bi li na četvrtoj, inkomodirani iz vlastitog doma i fotelje, pogledali tekmu. Ja, pokraj tri koje već plaćam – HRT, A1 i Planet TV, kupujem četvrtu opciju – MaxTV to go – jer virozna ne mogu iz kreveta, da svjedočim pokušaju Dinama da usred Lisabona oplemeni 1-0 maksimirsku pobjedu i izbori četvrtfinale. Javljaju mi se sretni dinamovci iz Zagorja, kojima se, zbog blizine Slovenije, prelijeva signal, pa uspijevaju putem antene vulgaris gledati tekmu na drugom programu slovenske nacionalne televizije.
Uzdaš se u kafiće i – Slovence…
Okej, znali smo još prošloga ljeta, u jeku najvećeg uspjeha našega nogometa, da je Hrvatska televizija odustala od svakoga nogometa i da više ništa – ni reprezentaciju – već odavno ne gledamo, ni Hrvatsku nogometnu ligu – ni Europsku ligu, ni Ligu prvaka, osim jedne jedine utakmice srijedom, nećemo moći gledati na našoj nacionalnoj TV. Pa onda, ako si nogometni fan, kontaš što ćeš. Imaš, primjerice, ugovornu obavezu s Bnetom, koji je u međuvremenu postao A1, imaš na toj platformi cijelu paletu Sport klub kanala, s atraktivnim nogometnim ligama, ali i utakmicama nogometnih reprezentacija. Možeš, ako imaš mogućnost platiti, uzeti i dodatnu platformu Planet TV, koja se ugurala između dva velika igrača Arene (vidljiva na Telecomovom MAXtv) i Sport kluba (vidljiv i na MAXtv i na A1 i na evotv), i otkupila prava za Ligu prvaka.
Ali, avaj, Dinamo prošlog ljeta nije uspio izboriti nastup u najelitnijoj nogometnoj ligi, pada u Europsku ligu i nestaje u bespuću drugog operatera. Pa se uzdaš u live stream, okupirane kafiće ili susjede Slovence i skidaš sve po spisku Hrvatskoj televiziji za svako odsustvo sluha za javni interes, zanimanje i emocije gledatelja, pa ako hoćete i nacionalni ponos, ne samo kada je nogomet u pitanju…
„Ljudi su s pravom bili ogorčeni, jer ako plaćaju tri platforme, a trebaju četvrtu da pogledaju utakmicu, i to ne bilo kakvu, sasvim mi je razumljivo s neke opće ljudske strane da su bili raspižđeni“, govori nam jedan stari televizijski vuk. Ali, odmah u nastavku objašnjava logiku tržišta:
„Gledajte, to vam je otprilike kao da vi imate godišnju pretplatu za Hrvatsko narodno kazalište, za Gavellu i Kerempuh, e i sada bi htjeli pogledati hit predstavu u Komediji. Naravno, da za Komediju moraš kupiti kartu.“
Uzvraćamo protupitanjem: „Okej, zašto nemamo mogućnost kupiti ‘tv kartu’ za jednu utakmicu koja nas zanima?“
„To trenutno još nije moguće, ali mislim da će biti moguće za koju godinu; treba pronaći tehničko rješenje da plaćaš ono što gledaš. Odnosno pružatelji tv usluga moraju pronaći način kako dodatno monetizirati svoja prava, da puštaju ono što imaju na sve platforme. Dobro je pitanje i – zašto je tv tržište u Hrvatskoj tako rascjepkano da ne možeš kupiti sve na jednom mjestu? Ali, nema pravog odgovora na to pitanje, jer ulaziš u poslovnu politiku svakog pružatelja usluge“, objašnjava nam naš sugovornik.
HRT reketari svoje gledatelje
Ipak, smatramo da se hrvatski građanin s pravom osjeća kao da ga pružatelji tv usluga – reketare. Laički se pitamo – zašto je Vipova A1 TV izmislila ekstenziju Planet TV, koju dodatnu moraš platiti iako si pretplatnik A1 TV, ako hoćeš gledati utakmice Lige prvaka!?
„Ovako, A1 TV je Vipova platforma. Vip je u ovom slučaju nakladnik, a nakladnik mora biti razdvojen od svojih platformi, pa tako i od svoje platforme Planet TV, koja za ovo područje ima ekskluzivna prava na Ligu prvaka. Dok se nije pojavio Planet TV, najbolja platforma za Ligu prvaka je bio MAXtv, koji je na svojim kanalima Arena 1,2,3 itd., prenosio sve utakmice. E, sad se pojavio uljez, Planet TV, koji je malo ranio MAXtv, ali ga nije i ubio, a Planet TV sam je sebi pucao u koljena. Zašto? Zato što sve grade samo oko Lige prvaka, što im je nedovoljno, preračunali su se, vrlo su nezadovoljni, nisu prodali očekivani broj paketa. To vam je kao da otvorite restoran i imate samo jedno jelo. Ma kako ono bilo vrhunsko, ne možete opstati samo s jednim jelom. Uglavnom, izostao je veliki broj pretplatnika, pretplate su najviše uzimali kafići, pa se lijepo ljudi spuste utorkom u lokalne birtije da pogledaju Ligu prvaka.“
Iako je Planet TV još prije tri mjeseca bio spreman prodati Ligu prvaka konkurenciji, i Arena i Sport klub su shvatili, nakon što opstaju na tržištu već deset godina, da neće propasti bez Lige prvaka, pa su se ponijeli kao međusobno lojalna konkurencija. Nitko nije posegnuo za ponudom Planet TV-a. Jer, ovi iz Sport kluba kažu – „pa zašto bi mi to kupili, mi Ligu prvaka nikada nismo ni imali“, a ovi iz Arene si misle – „pa nismo propali ni bez Lige prvaka, nećemo to sada otkupiti“. Drugim riječima: Neka Planet TV crkne…!
„Teoretski, Hrvatska televizija je mogla tražiti od Arene da joj proda prava za prijenos utakmice iz Lisabona, Benfica – Dinamo. Ali, podvlačim, samo teoretski, jer bi to moglo imati konotaciju – ‘vidi ih, gadovi, mogli su, a nisu’. Znate zašto nisu mogli kupiti tu jednu tekmu? Zato jer nema tih novaca za koji bi sad Arena prodala utakmicu Benfica -Dinamo, a mjesecima se reklamiraš – ‘Dinamo samo na Areni’. Tako se stvara brend, a on je neprocjenjiv. U televizijskom poslu, točnije poslu s otkupom tv prava, ključne su dvije riječi: ekskluziva i sve! Recimo, Sport klub prenosi sve utakmice španjolske lige, a ne dvije po kolu. Svojedobno, kad je HRT imao prava na talijansku nogometnu ligu, prenosio je jednu utakmicu po kolu, a Arena sada radi svih 10 utakmica.
‘Ne isplati nam se kupiti cijelu kravu, ali…’
Sama logika govori da HRT danas nema nikakve šanse pokraj Sport kluba i Arene, HRT jednostavno ne može novcem parirati njihovim ponudama, jer i Sport klub i Arena uglavnom kupuju prava za šest zemalja s područja bivše Jugoslavije, a HRT samo za Hrvatsku; dakle radi se o neusporedivim marketinškim prinosima. Ali, Hrvatska televizija nije nemoćna da pokuša pronaći neki način suradnje, da pokuša uzeti, tj. kupiti što njihova publika želi, ali nitko se nije ni potrudio pronaći zadovoljavajući model. Recimo, Hrvatska televizija je uspjela dogovoriti sa Sport klubom da im daje utakmice hrvatske košarkaške reprezentacije. Okej, ja kao HRT, neću se natjecati sa Sport klubom za cijeli paket, ali ću ti ponuditi novac da mi prodaš jednu utakmicu,“ govori nam naš upućeni sugovornik.
Na pitanje, koliko je teoretski mogla Arena tražiti od HRT-a da mu proda prava za utakmicu Benfica – Dinamo, odgovara: „Pa, recimo, 200.000 eura, čime bi s jednom utakmicom pokrili petinu troškova; mislim da je prava za prijenos Europske lige, Arena platila oko milijun eura. Problem je, međutim, što tako na brzinu, HRT ne može u dva dana marketinški iskoristiti potencijal jedne utakmice. Otvara se tu i drugi problem – što da je Dinamo izborio nastup u četvrtfinalu? Dakle, slijede nove dvije utakmice. Gledatelji bi tada očekivali od HRT-a, ako si kupio jednu, kupi i iduće dvije… I tu već dolazimo gotovo do cijene cijelog paketa utakmica Europske lige.“
Posljednjih godina s Hrvatske televizije opravdavaju se mantrom – ne isplati nam se kupiti cijelu kravu, da bi iskoristili jedan odrezak, pa tako odustaju, recimo od prijenosa teniskih mečeva iz Wimbledona, jer nemaju dovoljno termina i prostora. No, onda Marin Čilić izbori finale, pa HRT plati prava za prijenos finala koliko bi platila cijeli wimbledonski paket. Dakle, na kraju, ipak, pristaju za jedan odrezak platiti cijelu kravu!
„Sve bi bilo drukčije da tadašnji ravnatelj HRT-a Vanja Sutlić nije prije desetak godina posustao u tome da Hrvatska televizija ima svoj sportski kanal. Nekako u isto vrijeme kada je propala i zakopana ideja o HRT Sport kanalu, počelo je i urušavanje Hrvatske televizije. U to vrijeme na tržištu su se tek pojavili Arena i Sport klub i HRT je za njih bio gigant, imao je kontrolu prava za sve moguće prijenose, imao je resurse, ljudske i tehnološke i mogao je (p)ostati igrač koji diktira uvjete ostalima na tv tržištu, ili makar biti ravnopravan konkurent. Kako mogu, recimo, i češka i mađarska nacionalna televizija imati svoje jake sportske kanale, a Hrvatska televizija ne može više pronaći načina da dragom gledatelju servira barem jednu utakmicu Hrvatske nogometne lige po kolu?! HRT Sport, kanal koji, nažalost, nikada nije zaživio, bio je i te kako zdrav projekt. Ne mogu se oteti dojmu da je netko sa HRT-a uzeo novac da se HRT povuče i ne postane prejak igrač, te je prepustio tržište Areni i Sport klubu….“
‘Bandićeva sljemenska žičara…’
Prije četiri godine, tada kao rukovoditelj Odjela Sport HRT, Bruno Kovačević je na tribini o statusu sporta na HRT-u rekao: „Od 2009. do 2014. mnoge javne televizije otvorile su svoje sportske kanale, a HRT je taj vlak propustio. Sada je zadnji čas da se uđe u taj vlak koji može povesti sport prema naprijed.“
U međuvremenu, vlak je šuplja HRT-ovska obećanja odvezao v daljave, financijski dotučeni hrvatski građani ne mogu si priuštiti plaćati četiri tv platforme da bi pogledali tri utakmice, pa zahvaljuju sosedima Slovencima i antenama vulgaris, što ponekad mogu pogledati nešto što bi im, da se gledatelj cijeni i poštuje, već zbog minimuma pristojnosti morala ponuditi Hrvatska televizija.
„Sjećam se kad je 1994. Dinamo igral sa Steauom u Ljubljani. I htjeli smo zbrisati s položaja s Kapele na tekmu… Nismo otišli, položaj je bio bitniji. Kad završi rat, bit će tekmi i prilika. Sad moram Dinamo gledati – u birtiji. Koji smo naivci i bedaci ispali“, samo je jedan, ali upečatljiv, komentar među stotinama kometara bijesnih građana što HRT već odavna nije javni servis kakav bi morao biti.
Ovom prilikom nećemo o dvije naše televizije s nacionalnom koncesijom, što znači da se mogu vidjeti na svakoj platformi bez dodatnog plaćanja, a koje se diče s hrvatskim, te nogometom, odnosno sportom u nazivu – o Hrvatskoj nogometnoj televiziji i Sportskoj televiziji Hrvatskog olimpijskog odbora. Obje te televizije možemo bez grižnje savjesti etiketirati – „Bandićevom sljemenskom žičarom“!