U ovoj je državi, inače, uobičajeno rotiranje imena iz istog obiteljskog klana, pa tako i ovdje, u okolnostima kada HDZ-ov državni tajnik u Ministarsvu pravosuđa odlučuje o sastavu Državnog sudbenog vijeća koji će u skorijoj budućnosti odlučivati o napredovanju njegovog brata ili supruge, nitko ne preispituje mogućnost sukoba interesa
Rezultati sve popularnijih i učestalijih anketa javnog mnijenja pokazuju konstantno nezadovoljstvo većeg dijela nacije, koja s manjim ili višim oscilacijama i statističkim pogreškama provedenih ispitivanja, ocjenjuje kako zemlja ne ide u željenom smjeru. Posljednjih godina gotovo nije zabilježeno ni jedno istraživanje kojim je državni vrh, neovisno o političkom predznaku trenutačnih vladara, kod polaganja rezultata svojih Vlada dobio pozitivnu ocjenu naroda iz kojeg u suštini crpe svoju vlast.
Dublje, pa i one površne analize za takvo stanje prije svega prozivaju pravosudnu vlast u kojoj izgleda, vide glavne krivce za stanje u društvu u kojem su, uz dužno poštovanje iznimkama, zadovoljni samo oni koji se od izbora do izbora smjenjuju u saborskim klupama kao i raznorazne figure koje su se uhljebile u različitim javnim poduzećima i službama, izmišljenim agencijama, upravnim, nadzornim i sličnim odborima. Stoga i nije za čuđenje što se svih ovih godina, bilo tijekom predizbornih kampanja ili svojih mandata, premijeri i ministri razbacuju s jalovim obećanjima kako će za svojih mandata prije svega provesti reformu pravosuđa i time konačno stvoriti uvjete da ova zemlja barem nalikuje uređenom pravnom sustavu.
Sudeći prema najavama aktualnog ministra pravosuđa koji se hvali velikim brojem riješenih predmeta, smanjenjem zaostataka, boljim uvjetima rada na sudovima, popunjenim kadrovskim kapacitetima, izgleda da se ni ova Plenkovićeva i HNS-ova Vlada nije oduprijela izazovu da unese revolucionarne promjene i osmisli čarobnu formulu, pomoću koje će kroz najavljene reforme postići da pravosudni sustav zablista i omraženom zvanju, uz koji se prije svega vezuje koruptivni i neučinkoviti predznak, vrati poštovanje koje je naš narod, između ostalog, nekoć njegovao i prema sudačkom pozivu.
Jedan je sudac nedavno u jednom javnom nastupu izjavio kako mu se u nekom nepoznatom društvu miliije predstaviti kako sudski domar, nego kao sudac. Valjda zbog toga što od sudskog domara nitko neće tražiti objašnjenje kako kod običnih smrtnika sudske vlasti, brzinom koja bi zapanjila i europske uzore na koje se volimo pozivati, okonča sudske postupke i bez milosti deložira osiromašene pripadnike nekoć srednjeg sloja, dok se istodobno sudski postupci započeti spektakularnim i zvučnim uhićenjima različitih lopuža i ratnih profitera, pretvaraju u pravosudne trakavice u kojima slijede neobjašnjivo dugi sudski postupci.
Bizarni i tragikomični ishodi sudskih postupaka gotovo da i ne ostavljaju prostora za predah. Hvala Bogu, naš je narod sklon i crnom humoru pa na društvenim mrežama kruži pitalica – bi li izabrali da vam se Paravinja na cesti zaustavi ili Horvatinčić na moru ne zaustavi? Netom nakon što se slegla prašina oko oslobađajuće presude „uspješnom hrvatskom poduzetniku“ i smanjenje kazne sileđiji i ubojici, pravosuđe nas je počastilo novom odlukom o zastari u predmetu Maškarin. Od postojećeg stanja, prema spomenutim analizama, koristi za sada ima samo Živi zid, stranka koja se na političkoj sceni pojavljuje samo u ulozi kritičara koji sabire i ističe sramotne ishode sudskih postupaka prikazujući se zaštitnicima nepravedno blokiranih i deložiranih sugrađana. Time lukavo bez velike muke nezadovoljnom narodu bacaju sol na ranu i prikupljaju populističke bodove, tako da se danas više nitko i ne sjeća sumnjivih novčanih transfera „nove političke snage“.
Da budemo jasniji, živimo u vremenima u kojima se kao treća politička opcija, pojavljuje stranka na čijem je čelu čovjek koji je ne tako davno bezočno lagao o fakultetskom obrazovanju svoje supruge. Što je najgore, takva osoba uživa više povjerenja od čitavog pravosudnog sustava u kojem, zasigurno, ima sudaca koji taj posao obavljaju bez bilo kakve mrlje u svom životopisu.
Ovdje treba biti pošten i priznati kako je od pravosuđa možda i pretjerano očekivati da se obračuna sa svim podmićenim i nepoštenim javnim i državnim zaposlenicima. Pa tko razuman može očekivati da se pred lice pravde izvedu i za svoje nečasne radnje odgovaraju brojni liječnici koji u javnim zdravstvenim ustanovama imaju gotovo javno objavljene cjenike i poreznim obveznicima koji ih plaćaju, ponovno naplaćuju zdravstvene usluge, ovaj put bez računa? Tko razuman može očekivati da u zatvorskoj ćeliji završe nogometaši koji su se uz besramno preplaćene honorare dosjetili utajiti i onaj minoran dio poreza koji bi u konačnici trebao koristiti svima koji se s ponosom predstavljaju njihovim vatrenim navijačima?
Tko razuman može očekivati da za svoje zlouporabe odgovaraju raznorazni nositelji javnih ovlasti koji su državu shvatili kako dobru priliku u kojoj zalogaje dijele svojim stranačkim drugovima, kumovima, rodbini, znancima, suprugama, ljubavnicima… To je, zapravo, jedan začaran krug u kojem su svi taoci jednog sustava, a pitanje, bi li za rješavanje takvog gordijskog čvora bili sposobni i daleko plaćeniji suci međunarodnih i europskih sudova pravde, koji sebi bez zadrške prispiju predznak pravde i poštenja.
Prijateljstvo iz studentskih dana
Stoga nas je zanimalo, kako se aktualna vlast zamislila uhvatiti u koštac s, ruku na srce, složenim i zahtjevnim izazovom, te kakvim će mjerama braniti čast sudbene vlasti od čije snage zapravo ovisi autoritet i suverenost države? Te se korekcije prije svega odnose na izmjene Zakona o Državnom sudbenom vijeću kao tijela koji provodi izbor sudaca i predsjednika sudova u čijem su sustavu suci kojima je dano povjerenje da za svoje buduće kolege izaberu osobe koje, pored znanja, imaju i dovoljno časti, kao prijeko potrebne vrline za svakog pravosudnog dužnosnika.
Predloženim izmjenama planira se prije svega izmjena dosadašnjeg sastava Državnog sudbenog vijeća pa bi u odnosu na broj članova koji dolaze s Vrhovnog suda RH, taj broj ostao isti, dok bi umjesto dosadašnja dva predstavnika općinskih sudova i dva predstavnika županijskih sudova, prema najavljenim izmjenama, u sastavu DSV-a sada trebao sjediti samo jedan predstavnik općinskih sudova, dok bi drugo mjesto bilo „ustupljeno“ sucu županijskog suda, koji bi u tom slučaju imao čak tri predstavnika. Prema Nacrtu prijedloga Zakona, kao glavni ciljevi predloženih izmjena i dopuna navodi se povećanje učinkovitosti i transparentnosti u radu Vijeća te ubrzanje i objektivizacija postupaka imenovanja sudaca, a izmjenom ovog članka na predloženi način, trebalo bi se osigurati ravnomjerna teritorijalna zastupljenost članova Vijeća.
Ne ulazeći u motive predlagatelja Izmjena, ne može se ne primijetiti kako u danom obrazloženju, s obzirom na ukupan broja sudaca, omjera sudaca prvostupanjskih i specijaliziranih sudaca u odnosu na ukupan broj sudaca u Republici Hrvatskoj, nema baš nikakve logike u postizanju planiranih ciljeva. Planirane izmjene u sastavu DSV-a znače da će otprilike 1100 općinskih i uskoro pridruženih prekršajnih sudaca na teritoriju Republike Hrvatske imati pravo na samo jednog predstavnika, dok će otprilike 350 sudaca županijskih sudaca predstavljati čak tri predstavnika.
Kako će takva izmjena dovesti do ubrzanja i objektivizacije postupka imenovanja sudaca, te ravnomjerne teritorijalne zastupljenosti članova Vijeća, poznato je valjda jedino članovima radne skupine koja stoji iza predloženih izmjena. Gotovo je nestvarno da su ovakvim prijedlogom zadovoljni prvostupanjski suci, a ozbiljno je pitanje koliko se njihov glas čuje u radnim skupinama, pravosudnim odborima, resornom Ministarstvu, ili pak na „radnim ručkovima“ gdje se najvažnije odluke uglavnom i donose. Kako to kod nas obično biva, zakoni se kod nas mijenjaju prigodno i bez dublje, šire i dugoročne analize potreba i posljedica, a u radnim skupinama nerijetko glavnu riječ imaju osobe koje zbog nedovoljnog poznavanja problematike nisu sposobne, pa tako ni pozvane, prepoznati problem, osmisliti rješenje i na koncu zakonskim odredbama to pametno i stručno artikulirati.
Konkretno, u ovom slučaju, kao predlagatelj spasonosnih i inovativnih rješenja pojavljuje se državni tajnik, Kristijan Turkalj, inače Plenkovićev čovjek od povjerenja. Podsjetimo, u vrijeme razrješenja MOST-ovog ministra, Ante Šrpljea, Turkalj je tada razriješio i dvojicu od trojice Šprljinih savjetnika. Razriješio je savjetničke dužnosti suca Općinskog suda, Zorislava Kaleba i suca Upravnog suda u Zagrebu, Bojana Bugarina, koji su se nakon razrješenja morali vratiti na sudačka radna mjesta. Bojan Bugarin, naime, široj je javnosti postao poznat jer je u vrijeme obavljanja savjetničke dužnosti napredovao s Općinskog suda u Puli na Upravni sud u Zagrebu.
Prije nego ga je DSV u jesen prošle godine odlučio imenovati sucem Upravnog suda, pred DSV-om je ustvrdio da je spreman odmah napustiti savjetničku dužnost i prihvatiti se sudačkoga posla, ali je ipak ostao Šprljin savjetnik. Međutim, trećeg Šprljinog savjetnika, Dejana Vukelića, koji mu je bio savjetnik za informatiku, državni tajnik Turkalj iz nekih je razloga tada odlučio poštedjeti smjene. Na kraju, iz krugova bliskih premijeru Plenkoviću doznajemo kako poznanstvo Turkalja i predsjednika Vlade seže još iz studentskih dana na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
U Turkaljovom profesionalnom životopisu s druge strane, zanimljivo je kako nije zabilježen ni jedan dan sudačkog staža niti bilo kakva druga aktivnost koja bi opravdala njegovo sudjelovanje u ranije spomenutoj skupini. Teško je za očekivati da osobu njegovog profila uopće zanima mišljenje većine sudaca koje zapravo i ne poznaje, te mu je zasigurno bitniji dojam koji će ostaviti kod kolega s višeg stupnja kojima predložena izmjenama i ide u prilog. Koliko je upućen u strukturne probleme pravosudnog sustava najbolje govori obrazloženje Nacrta kojima se pravdaju planirane izmjene. Dakle, ili je riječ o skupini koja nije dorasla složenosti problema ili su njihove ideje umjesto iskrenim namjerama za dobrobit namjeravane reforme inspirirane privatnim interesima.
Naime, ukoliko je vjerovati ministru, svi trendovi uzlazne su putanje i pitanje je koliko će se u skoroj budućnosti uopće pojavljivati potreba imenovanja novih sudaca. Kao država možemo se pohvaliti da smo, za razliku od ranijih statistika, ovdje u samom vrhu statistike po broju sudaca na broj stanovnika. Stoga je za očekivati kako će pred tim tijelom biti sve manje postupaka u kojima će se imenovati novi suci, pa se valjda navedeno „ubrzanje i objektivizacija“ odnosi na napredovanje sudaca na više sudove. Vratimo se ovdje na državnog tajnika Turkalja čiji su se najbliži srodnici, nedavno neuspješno natjecali za viši sud, točnije predsjednika suda.
Radna skupina ne poznaje sudačke prilike
U ovoj je državi, inače, uobičajeno rotiranje imena iz istog obiteljskog klana pa tako i ovdje u okolnostima kada državni tajnik odlučuje o sastavu DSV-a koji će u skorijoj budućnosti odlučivati o napredovanju njegovog brata ili supruge, nitko ne preispituje mogućnost sukoba interesa. Jedna je stvar sigurna, predložena izmjena suce općinskih i prekršajnih sudova u odnosu na suce županijskih sudova i Vrhovnog suda, dovodi u neravnopravan položaj. Po prirodi stvari izglede da u Vijeće budu izabrani imat će suci s onih sudova koji imaju najveći broj sudaca, dok vjerojatnost da u sastav Vijeća bude izabran sudac izvan tog područja nije čak ni teoretska. Isto tako novim bi se zakonom ograničila mogućnost članstva u Vijeću na najviše dva puta, ali ne uzastopce. Prema očekivanju predlagatelja ovakvom bi se izmjenom trebalo omogućiti što većem broju sudaca da postanu članovi Vijeća, te da se na najmanju moguću mjeru svedu neprimjereni i nedopušteni utjecaji na članove Vijeća.
Prihvaćanje predloženog modela imalo bi za posljedicu centralizaciju postupka izbora odnosno koncentraciju članova Vijeća samo s ograničenog područja s većim brojem sudaca. Primjerice, općinski sudac s područja mjesne nadležnosti Županijskog suda u Osijeku, Rijeci, Splitu ili nekom drugom gradu u odnosu na suca s područja mjesne nadležnosti Županijskog suda u Zagrebu, praktički nema nikakvih izgleda da svake četiri godine bude izabran u sastav Vijeća. Predložena izmjena mogla bi se pravdati i bila bi razumljiva jedino u okolnostima da se izbor člana Vijeća iz redova općinskih sudova periodično „rotira“ prema mjesnoj nadležnosti županijskih sudova, što bi realno omogućilo ulazak u sastav Vijeća sucima s područja drugih županija.
Kod predloženog modela, nameće se i pitanje – u kojoj će mjeri suci drugih općinskih sudova, pored objektivne činjenice da osobno ne poznaju kandidirane suce ili čak za njih nikada nisu čuli, uopće biti motivirani pristupiti glasovanju čime se dovodi u pitanje demokratičnost takvog izbora? Zanimljivo je kako radna skupina, za razliku od izbora DSV-a, ne vidi potrebe da se ograničenje uzastopnog izbora postavi i kod izbora za predsjednike sudova. Da radna skupina ne poznaje unutrašnje prilike i raspoloženje sudaca, govori i činjenica što se novim izmjenama zadržavaju sudačka vijeća.
Iskustvo je pokazalo da je riječ o tijelu u kojem se uglavnom natječu suprotstavljene interesne skupine i u suštini nema nikakvu značajniju ulogu, zbog čega se u sudačkim krugovima svojedobno i pozdravljala najavljena namjera zakonodavca da se prestane s radom takvog vijeća. Iako su neovisnost i samostalnost sudaca zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, jasno je da je u uvjetima ustrojstva i organizacije pravosuđa, od Ustavom proklamirane samostalnosti, daleko snažniji utjecaj nadređenih nadležnih sudova u čijim su rukama i „sukno i škare“. Možda se zbog toga i ne čuje snažniji glas općinskih i prekršajnih sudaca koji su itekako svjesni da ocjena njihovog rada i putanja napredovanja, prije svega, ovisi o dojmu koji o njima imaju više rangirani kolege.
Opaska predlagatelja, kako će se predloženim izmjenama izbjeći nedopušteni utjecaji u najmanju je ruku iritantna. U sudačkim je krugovima opće poznato kako su takvi utjecaji i preporuke snažnije i važnije, što je snažnije i važnije ime koju preporuku daje. U tu se svrhu najčešće koristi i sudačka udruga, koja bi prema svojim statutarnim ciljevima, trebala promicati interese svih sudaca, dok kod različitih izbora i imenovanja otvoreno preporuča svoje članove. Pa na koncu, uz sve dosadašnje izbore za Državno sudbeno vijeća vezuje se besramno i neetičnog lobiranja udruge sudaca koja je u vijeće tako ugurala svoje poznate predstavnike, primjerice suce Kontreca ili Veselića. Ništa manje ne upada u oko ni izbor Mije Galiota, suca koji je jedini uspio ponoviti svoj mandat iz ranijeg sastava DSV. Njegov se izbor pak vezuje uz njegovu nekadašnju povezanost s vojno-obavještajnim službama kojima je djelovanje na terenu uža specijalnost koja mu je među izabranim članovima tako vjerojatno osigurala i najveći broj glasova.
Ozbiljno je pitanje, postoji li stvarna potreba za predloženim marginaliziranjem prvostupanjskih sudaca? Pošteno je ovdje primijetiti kako je upravo iz redova tih sudaca regrutiran i nekadašnji ministar Ante Šprlje koji, za razliku od njegovog nasljednika, inicirao i najavljivao promjene kojima bi se reformirao sustav sudačke mreže i ujednačio razlike u sudačkim primanjima. Prvostupanjski suci na prvoj su crti pravosudne bojišnice, pa je i očekivano i opravdano da se njihov predstavnik u ulozi izvršne vlasti, pokušao izboriti za njihova materijalna prava.
Javnosti je malo poznato kako je prosječna plaća tih sudaca oko 9000 kuna, kao i da im ne pripadaju različita prava koja ostvaruju drugi dužnosnici ili javni službenici (troškovi prijevoza, regresi, božićnice, uskrsnice, odvojeni život…). Boljim se mjesečnim primanjima može pohvaliti svaki ugostiteljski radnik koji uz pristojne napojnice sebi može osigurati pristojniji životni standard. Umjesto da kroz svoju strukovnu organizaciju u široj javnosti razbiju predrasudu o svojoj nametničkoj i beskorisnoj ulozi u društvu, suci su se „uvukli u mišje rupe“ plašeći se još snažnije osude javnosti, iako bi po logici stvari za sve loše u pravosuđu odgovornost trebali snositi čelni ljudi sudbene vlasti čija su primanja daleko bliža europskom prosjeku.
Izvršna vlast ima dovoljno političkog iskustva i svjesna je kako su porezni obveznici najosjetljiviji na bilo kakva povećanja plaća koje idu na njihov teret. Još ukoliko su ta povećanja namijenjena sucima, u uvjetima današnjeg raspoloženja, svaka stranka može računati na ozbiljan pad podrške biračkog tijela. Kako je to jedina bojazan na koju bez iznimke isto reagiraju najjače političke snage, takav je plan nekadašnjeg ministra, za sada, stavljen na čekanje. Da je itko svih ovih godina imao dovoljno smjelosti i hrabrosti da stvari rasvijetli do kraja, iznenadio bi se kako u sudačkim dvoranama sjede suci koji sude u neusporedivo lošijim uvjetima, u nemjerljivo složenijim društvenim prilikama i sve to za daleko manje plaće od svojih europskih kolega.
Kao i u ostatku naroda i u sudačkim je krugovima nestao srednji stalež pa se kao nasuprot većine sudaca osrednjih životnih prilika, s druge strane pojavljuju suci čija su primanja bliža uspješnim poduzetnicima, nego nositeljima sudbene vlasti. S obzirom na prosječne honorare o kojima su u više navrata izvještavali različiti tjednici, teško da će predstavnici sudačke udruge i druga zvučna sudačka imena pronaći dovoljno empatije za materijalni položaj svojih mlađih kolega. Postoji mogućnost da posrijedi i nije običan nedostatak volje i interesa. Možda im, ipak, od silnih obučavanja, predavanja, seminara i putovanja na račun udruge, čiji su najbrojniji članovi upravo prvostupanjski suci, samo nedostaje vremena?