Naš sport, loptački i onaj drugi, odavno se našao u "bespućima suvremene zbilje", a zapravo najviše su potonuli oni koji su pupčanom vrpcom i političkim vezama bili pripojeni na jasle države ili grada. Štitilo se tobože velike, a zapostavljalo male, kao što je u društvu inače običaj, pa su zajedno potonuli i jedni i drugi
Država se dugo mučila s ratifikacijom Istanbulske konvencije, valjda će s ovom sportskom, opatijskom biti nešto lakše iako ne i lagano. Neće biti prosvjeda i polarizacije oko roda i spola, ali razlike između loptačkih i drugih sportova sigurno će postojati.
Holding onih koji se služe loptom kao rekvizitom jednoglasan je u ideji da je majka država jedini preostali spasitelj koji bi mogao vratiti ugled, dostojanstvo i nešto love u prazne blagajne klubova koji traže, a ne nalaze, svoj status u sportskoj i društvenoj hijerarhiji. Sve će biti usklađeno, onog trenutka, kad država shvati i prihvati poznati slogan, ideje naše, a benzin vaš, bez obzira radi li se o dizelu ili superu. Opat Mišković i njegovi sportski redovnici nisu smislili neko originalno rješenje, ali u nuždi, ukoliko nema ništa pametnije, i država može biti nekakav izbor kad se ima u vidu da svi oni koji su tražili rješenje od „lijepe naše“ nisu baš dobro prošli, a lista čekanja i nadanja veća je od dugih redova po bolnicama, gdje pacijenti čekaju lijekove i kakve-takve dijagnoze. Naš sport, loptački i onaj drugi, odavno se našao u „bespućima suvremene zbilje“, a zapravo najviše su potonuli oni koji su pupčanom vrpcom i političkim vezama bili pripojeni na jasle države ili grada. Štiteći tobože velike, a zapostavljajući male, kao što je u društvu inače običaj, zajedno su potonuli i jedni i drugi. Već odavno se kod nas ne zna tko s kim i zašto igra, pa tako jedan klub u rukometu trideset godina osvaja nacionalno prvenstvo, ponoseći se titulom koju mu nitko i nikada nije ni pokušao uzeti.
Kad bi država mogla i znala spašavati sve one koji su u krizi prvo bi trebala spašavati sebe da pobjegne sa začelja u EU, gdje među 28 zemalja stoji lošije nego Rudeš u našoj čudnoj prvoligaškoj koloni.
Lijepo je što je na spasonosnu ideju došao jedan od novih vlasnika u zapetljanoj sportskoj privatizaciji koja ima dugu tradiciju i kratkoročna rješenja. Pionir privatizacije bio je naš neponovljivi Ćiro, koji je kupio pa državi vratio klub, ali nećemo ulaziti tko je u toj transakciji bolje prošao.
Kasnije je krenulo po onoj logici, sačuvaj me bože takvih pretvaranja iz šupljeg u prazno. Hajdukova privatizacija dugo je bila top tema, nije završila kao Croatia, ali su i tu ulagači nešto vraćali, malo prebijali, a onda većinu prepustili gradu i nešto navijačima. Nogometni klub Split nije izdržao pokus pa je sad u trećoj ligi, pulski nogometni prvoligaš Istra dugo boluje od prave dijagnoze i nikako da se izliječi, Dinamo se sprema za popravni, pa ćemo vidjet kako je savladao gradivo, Rudeš se isto u nešto pretvara, a najstariji nogometni klub iz metropole, Zagreb, opet je poseban slučaj, eutanaziranje kao gradska donacija određenoj osobi. Budimo precizniji, Bandićevu pulenu – Draženu Mediću.
Kod nas se rješenja uvijek traže od majčice države ili mijenjanjem zakona. Tako su neki zakoni u Saboru, nećete vjerovati, 20 puta bili na doradama. Usklađivanja i popravci Zakona o sportu nešto su bolje prošli, ali su prave ideje još uvijek na čekanju.
Nedavno me jedan naš dugovječni sportski djelatnik, kad su u pitanju dorade, aneksi, propisi i drugi akti uvjeravao da unatoč brojnim promjenama nigdje nije mogao naći zabranu da npr. u jednom klubu predsjednik može biti i trener i direktor i predsjednik. „Nigdje to izrijekom nije zabranjeno“, kazao mi je. Malo čudno, ali pitao sam ga je li negdje pronašao zabranu da se na nogometnim terenima ne smije saditi kupus iliti zelje, a možda i riža s obzirom na to kako održavamo terene? Čovjek me tada pitao je li ja to njega …, ali na takvo pitanje odgovor bi znao svaki od onih 27 gledatelja na utakmici Lokomotiva – Inter.
Eto, iskusni poznavatelj općeg stanja u nogometu nije svjestan da život ima svoju logiku, pa i etiku, i da sve ne stane u pravilnike ma koliko ih često mijenjali.
Da je naša država, zajedno s gradovima, bila razumnija i racionalnija u trošenju i gradnji arena za neka prvenstva, sigurno bi nešto ostalo za ratifikaciju Opatijske konvencije, jer samo Grad Zagreb će za Arenu platiti više od dvije milijarde kuna, a kad tome dodamo 800 milijuna kuna uzalud bačenih u Maksimir, zamislite kakvi bi se objekti mogli izgraditi u četvrtima gdje bi plaćeni treneri radili s djecom, s loptom ili bez nje.
Ovako, bojim se da će opet Mišković i njegovi sportski redovnici dugo čekati na ratifikaciju konvencije, bez obzira tko je uključen, a tko izostavljen zbog statusne, individualne, klupske ili loptačke ideologije.