Dobro je da SDP nikad neće doći na vlast, loše je što HDZ neće nikad s nje otići…

screenshot youtube N1, Al Jazeera

Ministrica i propisi

Kako mi u Hrvatskoj imamo istančan osjećaj za prioritete i za lučenje važnog od nevažnog, tako se kao pitanje svih pitanja ovog tjedna nametnulo – treba li ministrica Žalac dati ostavku? Pitanje – trebamo li dati desetak milijardi kuna da bismo se i dalje mogli praviti da imamo proizvodnju brodova, odnosno da bismo i dalje mogli gomilati gubitke koje svi plaćamo,  umjesto da sagradimo profitabilne hotele u Puli, jer turizam je, za po nekima u Hrvatskoj, za luzere, a varenje čeličnih limova posao budućnosti  – je ostalo negdje u pozadini.

Niti mi je simpatičan HDZ, još mi je manje simpatična ministrica Žalac, pa ipak – ovakve hajke u javnosti poput one pokrenute na nju, s ekstremno agresivnim, neukusnim i huškačkim komentarima – mi se gade. Gadi mi se općenito kad se ljudi onako licemjerno moralno zgražaju nad nečim što moralno zgražanje te vrste ne zaslužuje.

Zašto, dakle, za razliku od većine Hrvata ne smatram da je trebala dati neopozivu ostavku  ili da je premijer trebao prihvatiti onu koju je ponudila?

Jer, koliko je poznato, nije kriva za saobraćajku. Iako mi automatizmom uzimamo da je vozač kriv ako udari dijete, to nije uvijek slučaj. Dijete može i neprezno podletjeti pod auto, kao što je, izgleda, ovdje bio slučaj.

Dakle, ako se utvrdi da je ona skrivila nesreću, OK. Ali ako nije, a izgleda da nije, što onda? Bi li svaki ministar koji sudjeluje u saobraćajki koju nije skrivio, trebao dati ostavku? Ne, naravno.



A što s vozačkom? Sad se govori kako je ona ministrica i ne smije kršiti zakon! No, ona nije prekršila nikakav zakon, nego običan glupi i nepotreban birokratski propis koji je uveden samo da bi se ljudima tu i tamo izbilo tristotinjak kuna iz džepa. Koji je smisao produljivanja vozačke svakih 10 godina, ako pritom ne morate na liječnički pregled? Samo taj da vam uzmu nešto novca i zaposle nekoliko VKV udarača pečata u državnu službu.

A usto je sve skupa licemjerno.  Novine pišu da je došlo do prave navale na MUP nakon njene nesreće; svi su krenuli produljiti vozačke! Pola građana očito nema pojma da moraju produljiti vozačku, ili su jednostavno smetnuli s uma, obzirom da je to nešto što se radi tek svake desete godine. Nemar? Možda, ali ne takav da bi trebalo od nekog za to tražiti ostavku, ni u Švedskoj, kamoli u Hrvatskoj.

Dakle, ako ćemo od ministara tražiti ostavke radi neproduljene vozačke, onda bismo mogli i kad ne produlje parking, pa dobiju globu. A priče da nismo svi ravnopravni, to kmečanje koje više ide na jetra od HDZ-ovske bahatosti? Da se ministrica izvukla s tim, a drugi građani ne bi? S čim? Pa platila je globu koju bismo platili i vi i ja da nas se zatekne za volanom bez dozvole.

Ali, eto, kad već nije vozila prebrzo niti bila pijana, ajmo se onda primiti neproduljene vozačke i toga, zašto je policija navela da je djevojčica pretrčavala cestu izvan pješačkog prijelaza kad ga u toj ulici niti nema? Pa, zato jer bi svi to prvo pitali da nije navedeno!

Ako bi Žalac zbog nečeg trebala dati ostavku, to je zločin protiv dobrog ukusa i odabir haljina. A hajke na javne osobe čisto da bi se pokazalo kako smo mi mali ljudi jako moralni i pošteni, iako nas pola ima nevažeći bar neki dokument, je isto vid nekusa. I ne samo neukusa, već nerijetko i lošeg karaktera. Pritom su obično najglasniji oni koji su okrali državu za pet-šest milijuna kuna pa osuđeni na tri tjedna guljenja krumpira, dakle na manje nego što bi prosječan HDZ-ovac bio osuđen za to isto, nakon čega se i dalje prenemažu i glume moralne vertikale.

I najciničnije od svega: Novom ličkom šerifu kojeg je instalirao Plenković da bi bio Milinović umjesto Milinovića, Kustiću,  nedavno je skinut zastupnički imunitet kako bi mu se moglo suditi zbog izazivanja teške prometne nesreće svojim BMW-om, u kojoj je pet osoba ozlijeđeno, dvije teže. To ne smeta nikom, izgleda.

SDP je zadovoljan s nula mandata u Lici, pa zašto mi ne bismo bili?

SDP je, zapravo, stranka luzera. Ozbiljno. Da im nije bilo Sanadera, ne bi ni one četiri Milanovićeve godine vidjeli vlasti. Uostalom, na izborima prije tih, Sanader je potukao Milanovića do nogu.  A otkad ih vodi mali Bero su – totalka. Krš.

Na izborima ovog vikenda u Lici dobili su manje od 4 posto glasova i nula mandata. Ispred njih su svi –  i HDZ i izbačeni iz HDZ-a (Milinović) i bivši HDZ-ovci (Dabo) i Starčević iz HSP-a (desno krilo HDZ-a) i Pupovčevi Srbi (HDZ-ov najdraži koalicijski partner, srpsko krilo HDZ-a). Utješno za njih je jedino to što je Živi zid prošao još zeru gore.

A obrazloženje koje nudi politički tajnik stranke, Davorko Vidović, glasi: “Dio naših glasača, koji nisu željeli da HDZ pobijedi, računao je da SDP nema ozbiljne izglede i u jednom su dijelu možda dali podršku Milinoviću“.

Stvarno, stručna i temeljita analiza gubitka izbora jednog bivšeg ministra, doduše nesposobnog! Moguće je da su u Lici svi birači SDP-a, samo svi uvijek iz nekog razloga glasaju za HDZ, jer misle da SDP nema izgleda pobijediti! Po Vidoviću isto tako ispada da su birači SDP-a znali da će SDP, koji je prošli put imao tri mandata u Skupštini te županije, ovaj put  završiti ispod izbornog praga! Pa to su izbori gdje se mandati dijele proporcionalno, po D’Hondtovoj metodi!  Nema tu apsolutnog pobjednika!

Ovako ispada da će birači SDP-a glasati za malo desniju frakciju HDZ-a samo da ne bi na vlast došao HDZ?  No, glavno da nam je Vidović zadovoljan i malim. Recimo time da su uspjeli zadržati mjesto gradonačelnika u Ogulinu. Vidović je rekao kako su u stranci analizirali rezultate izbora i “nepodijeljeno izrazili zadovoljstvo rezultatima izbora u Ogulinu”, koji su bili i više od onoga što su očekivali. Bar znamo da su skromni i da im očekivanja nisu prevelika. O Iloku, gdje su na lokalnim izborima isto kao i u Lici ostali bez sva tri mjesta u Gradskom vijeću i sad nemaju tamo zastupnika, nije rekao ništa, pa su valjda i time zadovoljni.

A da bude gore, središnjica je, umjesto da se pospe pepelom i ispriča se lijevom biračkom tijelu jer su ih razočarali, ovo samo iskoristila kako bi se riješila lokalnog SDP-ovca u Lici, Tomislava Zrinskog, prebacivši odgovornost za gubitak izbora na njega. Iako ga je središnjica, zapravo, sabotirala jer nije njihov igrač, nešto kao HDZ  Milinovića. Jer im je važnije dovesti poslušne ljude u svaki ogranak, nego dobro proći na izborima. On je, naravno, podnio ostavku, no sigurno nije ni glavni ni jedini krivac za potop svoje stranke. A vrh stranke se bavi, po običaju, traženjem ostavke HDZ-ovih ministara i ministrica, umjesto da sam da ostavku zbog tko zna kojeg po redu izbornog debakla.

I onda se u SDP-u čude da ne prelaze izborni prag od 5%, a takoreći do jučer su vladali državom i većinom gradova! Uz ovakvo vodstvo, SDP nikad neće doći na vlast! I to je dobro. Loše je što HDZ nikad neće s vlasti otići. Eventualno će ga zamijeniti neka druga inačica HDZ-a. I nakon partije, partija.

Živi zid protiv Ličana

Još jedna stranka koja nema pojma o vođenju politike je – Živi zid. Ok, prije nego mi kažete „Bravo, Šerloče“, sjetitete se da ih inače izbjegavam komentirati, jer se podrazumijeva da su… pa, originalni. Živopisni.

Njima bi čovjek, diletantizam u politici lakše oprostio, jer su puno kraće u njoj i nemaju image ozbiljne stranke, za razliku od SDP-a. I jasno je da su razočarani time što su dobili 661 glas u cijeloj županiji. Toliko se ljudi skupi na boljoj hercegovačkoj svadbi. No, ispaliti da su birači slijepi, glupi, gluhi i neupućeni, na idućim izborima im može donijeti samo još manje glasova. Oni samo izravnije govore ono isto što govori i SDP: Za njihovu propast na izborima krivi su glupi birači.

„Birači, velik dio njih, nije u stanju čitati, pa traže od članova biračkog odbora da im pročitaju imena sa izbornih lista. Neki su slijepi, neki polusvjesni, većina jedva pokretni, nemoćni…

Za njih osim HDZ-a i Dade nitko i ne postoji. Neki se čude kako to da Dado i HDZ ne idu skupa, prvi put čuju da su se razišli. Za nove stranke nikad nisu čuli.

Nažalost, dok se ne dogodi smjena generacije, možemo samo gledati kako država propada i nadati se da će do tada ostati nešto za spasiti“, poručuje nam Živi zid na svojim službenim stranicama. Ne ulazeći u pamet birača, samo politički posve nepismen čovjek može na takav način izvrijeđati one od kojih će sutra tražiti glas. A da stvar bude gora po Živi zid, oni su stranka koja se obraća mlađem urbanom, u pravilu ne pretjerano obrazovanom stanovništvu iz radničke klase. Najviše onima do 30, koji će glasati za svakog tko im obeća legalizaciju trave i da neće morati vraćati kredit banci. A Hrvatska je zemlja u kojoj neobrazovanih, te ekonomski nepismenih, doduše, ima na izvoz, ali mlađih od 30 – jako malo. Tako da će ankete koje su pokazivale ogromnu popularnost Živog zida to, osim možda u Zagrebu, uglavnom i ostati.

Igrokaz pred izbore

Koje iznenađenje! Pupovac ostaje dijelom vladajuće koalicije! To je slavodobitno objavio u utorak, prema očekivanjima, taman nakon što su prošli izbori u Lici! Pa zar postoji netko toliko naivan tko je stvarno mislio da je njegovo kenjkanje i emocionalno ucjenjivanje išta više od toga, da će se stvarno maknuti s državnog pojila, da će se odreći milijuna za „Novosti“ koje sam sebi dodjeljuje, pa još i kontrolira dijeli li se novac po zakonu?  Principi su važni, ali novci su ipak novci. A osim toga, čitav taj igrokaz na relaciji Pupovac – Plenković je bio lijepo tempiran pred ličke izbore, e, ne bi li blago anemični premijer ispao bolje u očima „ustašoidnih“ birača u Lici.

Podsjetimo, Pupovac se prvo nadurio na koalicijske partnere, jer nisu zabranili fašnik. A na fašniku spaljuju njegovu lutku. Pa to znači da se spremaju ispeći Milorada kao takvog na ražnju, bar tako on to tumači. „Duboko sam povrijeđen spaljivanjem lutke s mojim likom. Ovo je poticanje na nasilje u atmosferi mržnje koju dopušta državni vrh“, rekao je i najavio da će preispitati hoće li ostati dio vladajuće koalicije.

Nemoguće je ovdje ne sjetiti se onih čiju su lutku spaljivali, pa su se samo nasmijali, ili Ćire, koji je mahao publici dok su mu skandirali „Ćiro pederu!“.  Ili lutke biskupa Bozanića s natpisom gay, koja je spaljena ne tako davno. Svim medijima je to onda bilo super smiješno. Nekom možda neukusno, no to je bit fašnika.

A što se vječno nadurenog Pupovca tiče, valja primijetiti da su dosad i on i HDZ tvrdili da nema nikakve koalicije. A onda je Pupovac prošle srijede ispalio da razmišlja o razvrgavanju KOALICIJE s Plenkovićem. Sad je to, ipak, koalicija? Nije više podržavanje programa Vlade iz pozicije nezavisnog saborskog zastupnika, predstavnika manjine?

Seljak i Ruža

Komično je kad seoski kokošar, rođen u Sloveniji, doktoru sociologije poruči da zauvijek odleti nazad tamo odakle je došao, i da „pokuša svoju zatucanu, primitivnu pripizdinu stvarati u rodnoj Australiji, a ne kod nas“. No, kad takvog klošara, dobitnika Nagrade „Svetozar Pribičević“ za širenje bratstva i jedinstva, koju dijeli Milorad Pupovac, podržava velik dio medija i javnosti, onda je to tragično. Takav šovinistički ispad bi bio kažnjiv zatvorskom kaznom da je bio upućen Srbinu, crncu, Romu ili Židovu, ali nije kad je upućen australskom Hrvatu koji je ovdje došao 1990. iz uspješne države sudjelovati u obrani Hrvatske. Navodno je u toj obrani sudjelovao i Krešo Beljak, samo se ne može sjetiti u kojoj jedinici i s kim. Slabo čovjek pamti.

A osim na Vicu obrušio se i na Ružu Tomašić. Na ženu koja je za Hrvatsku napravila u zadnjih desetak godina možda i više nego bilo tko drugi osim, možda, Mate Rimca i Zlatka Dalića: Ona je proglašena (ne od nas, od strane onih koji se bave mjerenjem učinka europarlamentaraca) ne samo najučinkovitijom hrvatskom europarlamentarkom, nego je i svrstana među 12% najaktivnijih europarlamentaraca uopće.

Samo prošle godine su usvojena dva njezina izvješća o važnim uredbama u području ribarstva i regionalnog razvoja, te za Hrvatsku vrlo bitan amandman o tehničkim mjerama u ribarstvu. Organizirala je i prvu međunarodnu konferenciju o zdravstvenom turizmu na otocima na Korčuli, te bila suorganizatorica konferencije o zdravstvenom turizmu u Bruxellesu. U dosadašnjem tijeku mandata usvojeno je 5 njezinih izvješća i još 28 na kojima je radila kao izvjestiteljica u sjeni, prihvaćena su 573 njezina amandmana, 293 rezolucije, na plenarnoj sjednici svoja je stajališta iznosila više od 1000 puta i poslala je 146 zastupničkih pitanja Komisiji i Vijeću.

Njoj, bivšoj policajki u Kanadi, je Krešo Beljak, bivši sitni lupež kakvima je izvlačila uši i na gepeku svog Harleya ih vozila u okružni zatvor, i čiji je jedini uspjeh, pored nagrade od Milorada Pupovca, to što je pola zastupnika izbacio iz stranke, a druga mu je polovica prebjegla Bandiću, poručio: “Još jedna ustaška emigrantica, ova iz Kanade a porijekom iz Bosne. Mi smo zemlja koja se oslobodila fašizma vlastitim snagama za razliku od Austrije, koja nam sada docira i uči nas antifašizmu zahvaljujući ovakvim domaćim izdajnicima. Sikter iz naše Hrvatske!!”

Sikter je inače vrlo ružan turcizam, a nedavno ga je upotrijebio Vučić, spram kojeg Beljak trenira bratstvo i jedinstvo. Najviše tu brine ono – „naše Hrvatske“. Izlišno je ovdje pitati – „A tko ste pak vi?“. Ispada da Hrvatska nije od njenih građana nego od „antifašista“, da u njoj postoje građani prvog reda, „antifašisti“ i oni koji su se „tu zlegli“ i građani drugog reda, a to su oni koji vjeruju u demokraciju i ravnopravnost – uostalom, što bi o demokraciji mogao znati Beljak spram Vice i Ruže koji su u demokracijama stasali?

Žalosno je da takvi fašistoidni tipovi imaju pozitivnu promociju u medijima i žalosno je da se konzervativce uvijek kroz medije blati. Krešo je tipični crveni fašist koji misli da je antifašist. Iz Hrvatske se Hrvate nema što izbacivati, ali ako nekog treba izbaciti iz hrvatske politike, to je Beljak. Uostalom, sama činjenica da je u više navrata lagao o svojoj kriminalnoj prošlosti („bio sam maloljetan“, „nisam osuđen za krađe radio kazetofona nego samo provalu u auto“) bi bila, u civiliziranoj zemlji poput Kanade ili Austrije, dovoljna da se to napravi. A usto u tim zemljama nikom ne bi palo na pamet nekog tjerati van jer je imigrant, i to legalni; Zanimljivo, najveći zagovornici protjerivanja „Bosanaca“ su obično i najveći zagovornici prijema Sirijaca i Afganistanaca bez ikakvih dokumenata i, ponekad, s kriminalnom ili terorističkom prošlošću.

Još samo desetak milijardi kuna

Ministar Horvat predlaže Vladi spašavanje Uljanika jer, kaže, to će biti samo koju stotinu milijuna eura skuplje nego da ga se pošalje u stečaj.  Sve skupa, oko 1,1 milijardu eura, osam i pol milijardi kuna. Halo, Bing, kako brat? Imam brodogradilište u Hrvatskoj. Cijena? Sitnica. Ja bih radije predložio carpet bombing tog škvera.

Spašavanje tog istog Uljanika nas je do sada već, računajući trošak bilo stečaja bilo spašavanja, koštalo više nego što je bila ratna šteta u Vukovaru. Ništa ne može napraviti toliko štete koliko socijalističke ideje, među ostalim ona, da proizvodnja nije radi profita,  nego da bi radnici imali opravdanje za to što dobivaju plaću. Iako bi gubitak svakako bio puno manji da je radnicima sve ove godine isplaćivana plaća, a da su pritom sjedili kod kuće.

No, o svemu sam tome u zadnjih desetak godina pisao stotinu puta, i na žalost se pokazalo da sam bio u pravu: Svako produljenje agonije oko škverova, svako restrukturiranje, svaki put dospije na naplatu poreznim obvezncima – i nitko ne prosvjeduje protiv takvog suludog rasipanja novca! Pa nisu to borbeni avioni, zar ne?

No, ovaj put samo tri pitanja za ministra Horvata. Prvo, zašto mislite da će Uljanik grupa, nakon što država pokrije dugove,  ovaj put poslovati uspješno? Što se promijenilo, osim što su otišli svi kvalitetniji stručnjaci i nema narudžbi? Koja jamstva imamo da za pet godina opet neće trebati baciti pet-šest milijardi eura?

Drugo,  znate li da je ovih dana u Koreji bankrotiralo jedno od tri najveća brodogradilišta, Daewoo? Država ga je odbila spašavati i pokrivati mu gubitke i pripojila ga je također gubitaškom Hyundaiju. Razlog gubitaka? Rast troškova, niske cijene brodova na tržištu. Ako tamošnji škverovi, koji su tehnološki pola stoljeća ispred nas, koji imaju desetak puta veću produktivnost po radniku (oni s 4200 radnika godišnje porinu bar 30 brodova, a mi dva!) ne uspijevaju konkurirati jeftinim kineskim, zašto mislite da za nas negdje ima prostora?

Treće, čak i kad bi škver radio dobit, zar ne bi hoteli u centru Pule radili veću dobit? Ako bi, onda treba srušiti škver i napraviti hotele. To se zove oportunitetni trošak i jedan je od temelja ekonomije: Uvijek radite ono što vam se više isplati, ne ono što ima manji povrat na uloženo. Turizam ima u Hrvatskoj puno veći povrat na uloženo od brodogradnje.

No, mi stalno slušamo iste gluposti – treba nam proizvodnja, neće nam valjda djeca konobariti, pa bolje da je škver sred Pule nego hoteli, to bi bio zločin… Ne, zločin je svakih nekoliko  godina opljačkati građane ove zemlje za milijardu-dvije eura. Onako, socijalistički, jer taj novac nekom treba.

Venezuela

Hrvati vole socijalizam. Kapitalizam baš i ne. Evo, baš gledam u Pupovčevim „Novostima“ financiranim novcem poreznih obveznika,  kako progresivne i demokratske snage hvale tamošnju diktaturu, dok demokraciju zovu „kapitalizmom“ i hračkaju po njoj. Kažu, humano društvo ta Kuba, velika socijalna prava, svi imaju koliko im treba, nije puno, ali sretni su… to što ljudi koji se vraćaju odande svjedoče da za rabljeni grudnjak ili najlonke možete dobiti što vas volja, a za paketić lijekova usto i djevojčicu u seksualno roblje, nije bitno.

Na stranu sad što se suprotno Ustavu, u novinama financiranim novcem poreznih obveznika,  veliča totalitarizam i njegove „vrijednosti“ poput „socijalnih prava“, mene je ovo s Venezuelom totalno podsjetilo na Jugu. Maduro u meni budi jugonostalgičara.

Predsjednik jede u najskupljim restoranima svijeta, nosi rolex i vozi se u skupim autima, a u zemlji nema struje, nema benzina, nema ničeg u dućanima, godinama već nerijetko nema ni vode (iako imaju  Orinoco i zalihe sirove nafte ravne samo Saudijskoj Arabiji) i nema ničeg u dućanima, a novac navečer vrijedi pola onoga koliko je vrijedio ujutro. Ali, ako baš hoćete popiti kavu, uvijek možete u susjednu Kolumbiju. Kao što je najbolja kava u ovom dijelu svijeta bila u Trstu, tamo je u Kolumbiji. Nema bolje kave. Usput, u Kolumbiji možete obaviti i kupovinu namirnica, ako imate čime.

A možda ne bi bilo zgoreg poslati novinare „Novosti“ tamo da iz prve ruke svjedoče o humanosti socijalizma.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI